This page was prepared according to the SSLL encoding guidelines (http://www.borut.com/ library/ write.htm). Recommended viewing tools for readers, as well as authoring tools for web publishers are listed on SSLL tools page (http://www.borut.com/ library/ tools.htm). For viewing this document off-line, please consult viewing notes (http://www.borut.com/ library/ texts/ viewing.htm).

Milisav Savić: Ujak naše varoši
(Beograd, 1977)

Kapetan Vuk

O njemu je najpre stigao glas. Zna se ko ga je prvi i proneo. Ujak, harmonikaš, belosvetska skitnica i protuva. Potom je stigla i pesma. Zna se ko je i nju proneo. Opet ujak, pevač koji se hvalio da samo vilu Jezerkinju nije mogao glasom da nadmaši.

A pesma je govorila: da jaše belog konja sa zvezdom na čelu, da vodi divizije preko snežnih planina i mutnih reka, da danju i noću ne da mira Nemcima i našim izdajnicima, dok ga u snovima, u mesečnim noćima, čežnjivo čekaju devojke, neljubljenih a mirišljavih prsa, nemršenih a raspletenih kosa.

"Teče mutni Lim, nosi ranjenike, a kapetan Vuk vodi odmetnike."

Da, baš tako! Bili su to početni stihovi. S vremenom su se nizali novi, kraja im nije bilo.

Po pesmi se znalo da je živ. I da je nas negde iza devet gora i preko devet reka, čas na obroncima iznad naše varoši. Iskrsavao je na mestima gde mu se niko nije nadao. Kao đavo!

— Takva se junačina samo u ovom kršu rađa! — govorili su starci.

Dečurlija se žestoko prepirala ko će — u igri dve vojske — biti kapetan Vuk. Mnogo je krvavih glava zarađeno pre nego što bi igra i počela.

Devojke su sanjale i priželkivale da im Vuk bude momak, dragi. Brižljivo su dopunjavale spremu i pripremale svatovske darove.

Ludi Mijo je u kafanama i na ulicama pevao pesme o slavnom komandantu, mitraljescu, bombašu, o onom koga zrno nije htelo, što je u četnicima izazivalo golemi bes da su čak, na svoju veliku sramotu, pucali na bespomoćnog ludaka.

Ali njega, Vuka, niko nije znao. Niko nije mogao da se priseti kako izgleda. Niko mu nije znao ni majku, ni oca niti bilo koga drugog od roda i poroda: pak ni žandarmerija, kod koje se većina sirotinje besplatno islikala, a ni naš jedini fotograf, koji je ovekovečio sve značajnije ličnosti varoši.

Jedno je bilo izvesno: u naš kraj je odnekud došao, a radio je kod opančara Muja, kao običan pomoćnik. Ko je mogao da ga upamti večito nagnutog nad cipelama u mračnom podrumu? Da li besposličari i skitnice, s kojima se jedino i retko družio, a koje je rat i život razvejao na sve strane? Ko se ikad popeo na opančarev tavan, gde je došljak, na nekim prnjama, spavao?

Jedini koji ga je dobro znao, opančar Mujo, umro je još na početku rata.

I kao što je u takvim prilikama bivalo, o nepoznatom junaku su se isplele brojne i razne priče, od kojih je mnoge započinjao i smišljao ujak, danas jedne, sutra druge, kako su mu već bile zgodne za njegova čuvena predavanja iz života i fantastike.

Po jednoj priči, Vuk je bio visok i naočit muškarac koji je deset godina trunuo u tamnicama samo zato što je bogatašima kresao u oči živu istinu. Taj krupni muškarac s ogromnim stopalima (nosio je obuću broj četrdeset devet) izučio je obućarski zanat da bi sam sebi, po meri, mogao da pravi cipele, ali je i za druge poslove imao zlatne ruke: umeo je da šije, popravlja bicikle, moleriše, pravi stolariju. Vuk se često zapijao u staničnom bifeu: nije voleo gospodska pića, pio je samo rakiju, i to brlju, mezeteći isključivo beli, kiseo sir. Ženske nije jurio, kao da je bio kaluđer isposnik.

Po drugoj priči, naš čuveni zemljak je bio mršav, sama koža i kost, s dečjim nasmejanim licem, koje su mu unakazili žandarmi. On nije bio obućar, završio je tri fakulteta (pravni, tehnički i medicinski), znao je da govori pet jezika i nije bilo toga ko bi se s njim ravnao o pameti i znanju. Otac mu je bio truli bogataš, ležao je na suvom zlatu, imao je tri fabrike, ali ga je Vuk prezreo i napustio onda kad mu je ovaj zabranio da se oženi nekom siromašnom devojkom. Vuk je voleo lepo da se nosi (menjao je odela i košulje svaka tri sata) i bio je poznat kao veliki majstor u kartama: na pokeru je mnogim bogatašima digao silne pare, koje je sve razdelio sirotinji.

Ujak je tvrdio da lično poznaje Vuka. Ko bi ako ne on! Čuveni svirač, a uz to kasapin, ribolovac, kolekcionar, pronalazač, tragalac za zakopanim blagom, potajni hroničar naše varoši, i šta sve još nije bio u svom dugom i burnom životu! Nema tih vrata u našem kraju koja se pred ujakovom harmonikom i pesmom nisu otvarala!

Ujak je tvrdio da poznaje Vuka bolje od svih drugih. Koliko mu je samo puta svirao dok je ovaj davao oduška svom golemom jedu i besu; jašta, svirao je sve crvene, radničke pesme!

Čim su se malo bolje upoznali, Vuk je sviraču poklonio cokule s debelim potkovanim đonom, svojom rukom napravljene. Te cokule, retko kad zašnirane i očišćene, ujak je već godinama nosio i leti i zimi, najavljujući svaki svoj izlazak iz kuće oštrom lupom metalnih potkovica, koja se čula i u najudaljenijim delovima varoši, tako da je svako mogao da približno odredi gde se svirač kreće, iz koje u koju kafanu prelazi.

— To su prave cipele! Već petnaeset godina me služe, a samo sam jednom morao da promenim potkovice! — govorio je ujak za svoju obuću, od koje se, izgleda, nije odvajao i kad je spavao.

Po ujakovoj priči, u koju čak nije verovao ni ludi Mijo, jedne noći pripiti Vuk je, teturajući se pustom ulicom, širom otvorio sviraču svoju dušu.

— Odlično sviraš i pevaš! Zaslužio si da te upoznam s jednom mojom dobrom prijateljicom. Ona zaista mora da vidi najvećeg harmonikaša svih vremena — rekao je Vuk i pucketnuo prstima tri puta.

U tili čas su se stvorila dva krilata belca koja su zapanjenog ujaka i nasmejanog opančara odnela u neku planinu. Ujak bi rekao da nije u jednu od naših, jer mu se čini da tu nikad nije nijedne kićene svatove, pa ni đavolje, dočekivao i ispraćao. Konji su bili brži od svake ptice i svakog aviona. Pripiti ujak se grčevito držao za grivu, plašeći se da pogleda u ambise i urvine iznad kojih su preletali. Harmonikaš se u životu sto i jedanput kleo da će da ostavi piće, i sad je, na samu pomisao da može vrlo lako da s konja sklizne u duboku provaliju, gde bi od njega čitavog verovatno našli samo šešir i cokule, bio bliži nego ikad da ispuni obećanje.

Na obali jezera dočekala ih je krupna devojka, s bujnom kosom koja joj se prosipala po golim plećima. Devojka je kvasila noge u jezeru.

— Stopala su mi u plikovima! Uvek mi napraviš tesne cipele! — rekla je devojka ne obazirući se na ujaka.

— Sama si tražila da ti takve napravim, posestrimo Jezerkinjo! — promucao je Vuk.

— Eh, ta prokleta moda! Prave se sve manje i uže cipele, kao da je svet pun Pepeljuga! A šta ćemo mi, koji smo od malih nogu hodali bosi, pa su nam se stopala raskrupnjala kao lopate! — rekla je vila Jezerkinja i, pogledavši ujaka od glave do pete, strogo upitala:

— Koga mi to dovodiš, Vuče?

Ujaku su se tresla kolena. Harmonika na leđima mu je sama od sebe jeknula.

— Svog dobrog prijatelja. Čuvenog svirača! — rekao je Vuk.

— Pesma nikome ne može zlo da nanese! — omekšala je vila.

Ujak se u poslednjem trenutku povratio sebi.

— Pripremaj se, Vuče — nastavila je vila hladeći otekle noge — dolazi čas kad svet treba čistiti od pogani. Svakojaka rđa je pritisla zemlju!

— Godinama na to čekam! — uskliknuo je Vuk.

— Obaviću te velom pravde, da ti ni zrno ni nož ništa ne mogu. Ali čuvaj se da oštrice tvog mača ne otupe i mišica ti ne malakše. Pogan i rđa su kao korov: pleviš ga a on opet izrasta! Najgore je kad se čoveku uvuče pod kožu, iznutra — rekla je vila Jezerkinja, obavivši opančara belim velom.

— Hvala ti, Jezerkinjo! — promucao je Vuk.

U istom času vila je nestala, a preko gora i reka dva krilata belca nosila su Vuka i ujaka prema našoj varoši.

He, he! — smeškao se ujak. — Nema tog kuršuma koji će doći glave Vuku!

Da Vuk konačno dolazi, znalo se po onima koji su lizali čizme Nemcima: tri dana pre kapetanovog ulaska u varoš, pobegli su glavom bez obzira, oslobađajući se na svakom koraku opljačkanih stvari.

Na dan kad se očekivalo da Vuk stigne, cela varoš još u zoru ustade i sjati se kod mosta.

Napred, odabrane devojčice i dečaci. Oni treba da proslavljenom junaku prinesu so, hleb i čašu vina. Sve se to nalazi na stolu, prekrivenom belim čaršavom. Iza mališana su ugledni meštani; među njima ima i onih kojima prsti baš nisu čisti, pa su došli da se odmah dodvore novoj vlasti; oni se oblizuju oko grupe ilegalaca, radnika i besposličara, koje još do juče nisu hteli pošteno da pozdrave. Iza: žene i devojke, u stajaćoj nošnji, sa cvećem u rukama. Skroz pozadi, dečurlija: opet krvavi nosevi, sada je svima stalo da u igri budu kapetan Vuk. Uzalud ih stariji opominju da se ostave igre, kao što uzalud mole ludog Mija da prestane da krešti na vrane na obližnjim topolama: zašto sad ne bi pevao pesmu o kapetanu Vuku?

Ah, da! Zaboravio sam ujaka. On je u prvim redovima, kod dečaka i devojčica. U crnom odelu, za ovu priliku brižljivo ispeglanom i očišćenom (rupicu od cigarete na desnoj nogavici, odmah do džepa, prekrio je rukom). Cokule su mu očišćene, ali je stigao samo levu da zašnira. Otkopčana harmonika mu je na dohvatu ruke.

Oko podne pojavi se kolona. Napred, na belcu, krupan partizan, brkajlija, s mašinkom na prsima. Konj besan. Ispod kopita bije vatra.

Žene bacaju cveće.

Brkajlija zaustavlja belca. Gazde dodvorači lete k uzengiji. Brkajlija sjahuje. Ujak ošine po harmonici.

— Sija mesec mlad, idu tople noći, Vuče kapetane, kada ćeš nam doći...

Jedan dečak prinosi poslužavnik. Brkajlija briše znoj s lica, uzima čašu s vinom i ispija je nanadušak.

Pošteno sam bio ožedneo! — kaže brkajlija.

— Druže Vuče, druže kapetane ... — obraća mu se u stavu mirno jedan ilegalac.

— Neka more! Vuk je tamo! — kaže brkajlija i pokaže rukom na volujska kola natovarena džakovima brašna, s kojih upravo iskače omanji partizan trljajući oči.

— Baš sam se dobro ispavao! — kaže omanji partizan dugo zevajući i protežući se.

Ujak zanemeo. Da se brkajlija ne šali? upitao se svirač. Zar je to naš Vuk!? Taj srednjovečni čovek, ovlaš izbrijana, četvrtasta lica, kao iz kamena isklesana!? Taj partizančić krivih, kratkih nogu, sa zgrčenom, ukočenom levom rukom!? Pa ta uniforma: brašnjava i prevelika! Pantalone mu lete oko struka, bluza do kolena, kapa pala na uši! Čizme izlizanih potpetica, prašnjave!

Da se brkajlija ne šali? još jednom se upitao ujak, a onda se setio da se partizani, bar u tim stvarima, ne šale. A i po tome što je omanji partizan od oružja nosio samo revolver a na leđima kožnu torbu, nije bilo sumnje da je to neki glavni, da je to niko drugi do naš nadaleko čuveni kapetan Vuk.

Ujak ponovo i još žešće raspali po harmonici. Vuk pomilova jednu devojčicu, so, hleb i vino i ne pogleda, ujaku mahnu rukom (kao da je hteo da kaže: prestani s tim, ne izvodi cirkus!), srdačno se rukova s ilegalcima, oštrim pogledom prikova na pola koraka neke gazde trbonje koji htedoše da mu priđu ruci ("u tom trenutku jabučica mu je zaigrala", isticao je tu pojedinost ujak), i brzim koracima prođe pored devojaka, čisto zbunjen i postiđen, kao da mu nije bilo jasno zašto su se u tolikom broju i tako svečano obučene tu skupile. Nešto je rekao ludom Miji, ali niko nije čuo šta, osim ujaka. Ako je verovati ujaku, Vuk je rekao: — Popni se na topolu! Vidiš da te ne čuju.

Svi su bili posramljeni i besni. Naročito ujak. Kasnije, mnogo kasnije, govorio je da tako nešto nije doživeo u svojoj čuvenoj i slavnoj sviračkoj karijeri. Nije bilo toga, od poslanika do obične barabe, koji nije odao počast njegovoj harmonici!

A da ne govorimo kako su se osećale gazde trbonje. Tek devojke! Tolko cveće, po rosi pre sunca, brano! Pa bluze i suknje, nenošene i ljubomorno čuvane u sanducima za ovaj dan!

Međutim, svi se potrudiše da brzo sakriju zaprepašćenje. Vlast je vlast! Namrgođena lica se razvukoše u osmeh.

Jedni će: To je junak, jašta! Jeste da je mali, ali je lep. Otresit, tvrd, kao stanac-kamen!

Drugi: Stalo je njemu da pozdravlja! Umoran čovek. Nije lako preći tolike planine i reke!

Treći: Neće on svakom da pruži ruke. Tek tako! Njegove ruke su čiste. Ruke pravde!

Tako se završio doček našeg čuvenog, proslavljenog junaka — kapetana Vuka.

Vreme je teklo i, kao i uvek, na nepredvidljiv način plelo hroniku o našoj varoši, a u njoj i sudbinu kapetana Vuka.

Naišle su mirnije godine. Naša varoš se obnavljala i rasla. Nikle su fabrike, mostovi, višespratnice. U našoj planini počelo je probijanje tunela koji bi varoš najkraćim putem povezao s morem. Tako vreme izbacilo je i nove junake — kako to sve do slova piše u luksuzno opremljenim hronikama naše varoši. Među novim junacima nije bio kavetan Vuk, ili se bar nije trudio da bude.

— Ne mora mnogo da žali! Današnji junaci nisu ni do kolena onima iz rata. Vuk se jednom pokazao, i to na pravom mestu! — govorio je pametni, prepametni ujak.

Kapetan Vuk je desetak godina bio direktor fabrike obuće, a onda je iznenada napustio posao, zatražio penziju i povukao se u miran život. Biće da mu se ranjena ruka sve više sušila i kočila.

Kapetan Vuk je retko viđan, obično na reci, s udicom, što dalje od drugih pecača. ("Za pecanje nije potrebno nikakvo društvo", objašnjavao je ujak, poznati ribolovac naše varoši.) Vuk je čeprkao nešto i u bašti, koliko je mogao, uz pomoć one leve, skvrčene ruke.

Naš proslavljeni junak je još uvek pravio cokule s debelim potkovanim đonom. Godišnje je pravio jedne, ne više, jer je za dobre cokule, kao za one koje ujak već trideset godina nije skidao s nogu, trebalo toliko vremena, pogotovu što Vuku jedna ruka nije bila zdrava. Ujak je nekoliko pari tih cokula odneo na pijacu i odmah ih skupo rasprodao, ali nikako nije mogao da se načudi zašto ih kupci, kad su tako čvrsto napravljene, ne nose nego ih čuvaju na vidnom mestu u kući, kao zlata vredne predmete.

Kapetan je katkad viđan i u staničnom bifeu kako s radnicima i besposličarima ispija bokal obične rakije, brlje, i mezeti kiseo sir.

Da, zaboravio sam! Kapetan Vuk je uvek prisustvovao proslavi osnivanja partizanskog odreda čiji je prvi komandant bio.

Pesma o njemu je i dalje živela.

— Ona će večito da živi. Više je vole mladi nego stari — govorio je ujak. — Jedino tu pesmu badava pevam. Gde bih mogao na drugaru, na njegovim krvavim ranama, da mlatim pare!? Inače, da sam hteo, da nisam imao srca, tri bih kuće dosad imao.

Ujaku, velikom maštaru naše varoši, ne treba mnogo verovati; ali je jedno znano: ujak je pesmu često pevao i nije imao ni jednu a kamoli tri kuće. Sasvim je druga priča što je on u svom životu, kako je sam izračunao, popio rakije koliko naš vodovod izbaci vode za dan i noć, i da je rakija koštala kao voda, svirač bi imao bar temelj od kuće.

A onda iznenada, kao da je udario grom iz vedra neba (ujak je voleo da tako počne priču), opet stade da se govori o kapetanu Vuku.

Bila proslava Vukove brigade. Posle zbora i smotre, stari borci i drugari seli da se počaste i porazgovaraju. U neko doba, kad ih je sve piće dobro uhvatilo, povede se razgovor o ratu, o danima kad im je bilo najteže, kad su pravili čuda od junaštva. Uglavnom se priča o kapetanu Vuku: kako je s bombom skakao na tenk, kako se goloruk hvatao s dvojicom Italijana, kako je u jednoj kafani sam razoružao dvadesetak ustaša.

Vuk ćuti. Pije rakiju. Lice mrko, kameno.

Priča se i o drugima. Neki pričaju i svoje doživljaje. Tu je i izvesni Laza, debeljuca, u crnom odelu, bela košulja, kravata. Laza je neki faktor u opštini. Inače, u partizane je otišao pri kraju rata, kad su Vukove čete već bile na obroncima naših planina. Borački staž ima od četrdeset druge: tobožo radio u ilegali, dobio izjavu dvaju svedoka. ("Sve ću takve da opišem u svojoj hronici", govorio je ujak, koji je već godinama najavljivao tu svoju knjigu. "Ne mora da bude u kožnom povezu, neka bude na toaletnom napiru, ali tako mi harmonike ako je ne štampam.") Laza je dobro cugnuo, lice mu sjakti kao uštipak. Sedi do Vuka, pritiska ga trbušinom, grli. Mlatara rukama, prekida druge, hoće da ispriča neki svoj podvig.

Vuk namrgođen. Jabučica mu igra. ("Samo što ne iskoči iz grla", isticao je ujak taj detalj.)

Laza nadjača sve. Priča kako je on negde potprašio dvadesetak Nemaca: ošinuo mašinkom, a ovi sve petama u leđa!

Razmlatarao se Laza rukama, pao u vatru, pokazuje kako su Nemci bežali — kad mu kapetan Vuk pljusnu čašu vina u lice.

— Đubre jedno lažljivo! — rekao je Vuk, ako je verovati ujaku, koji se ponekad zaboravi pa misli da je kapetan još kazao: — Taj Nemce nije ni video. Bio je u štabu, kao pisar.

Stvorila se gužva. Lazu nekako odmakli od Vuka.

Tu se između Vuka i debeljuškastog hvalisavca nije završilo. Laza podigao tužbu protiv proslavljenog kapetana. Ne može ovaj tako njega da vređa: on ima potvrdu da je borac od četrdeset druge!

Vuk se razbesneo: zar on mene da tuži? zar da se meni sudi? i ko da mi sudi?

Spor su izgladili ljudi iz Komiteta i stari kapetanovi drugovi: smirili su Vuka, šta se tu može, nije se svako podjednako borio u ratu, Lazu nagovorili da povuče tužbu, što je ovaj — kako veli ujak, veliki psiholog naše varoši — jedva dočekao.

— Da vidim ja toga ko bi dobio parnicu protiv Vuka! — smeškao se ujak.

Malo potom, povodom početka izgradnje pogona jedne velike fabrike iz drugog mesta, Vuka pozvali u plavu salu planinskog hotela. Privatna večera, mali broj zvanica. Njih šest, ne računajući ujaka, starog veseljaka, bez kojeg takve sedeljke nisu mogle da prođu. Dva rukovodioca te fabrike iz drugog mesta, dve devojke (njihove prijateljice, sekretarice, šta li? — to ni ujaku nije bilo jasno), jedan naš direktor i Vuk.

Došljaci su se iskreno obradovali susretu s Vukom, kako muškarci tako i devojke. Za kapetana su bili čuli i u svom gradu. Sto puta su pevali pesmu o njemu. Za sve njih ovo je veliki trenutak: najbolje vino koje hotel ima ("po bocama paučina i prašina debela kao prst", oblizivao se ujak, stari sladokusac) služiće se te večeri, a na trpezu biće iznesena retka divljač, posebno za tu priliku pripremljena.

Vuk je, kao i obično, na sve njihove reči ostao hladan: stanac-kamen.

Biće da su božju kišu popili kad su rukovodioci iz drugog grada počeli da lome sve živo: tanjire, čaše, velika ogledala na zidu. Lomile su i devojke, lomio i naš direktor. Sve uz ciku i vrisku. ("Praštalo je kao na svadbi", voleo je ujak ovakva poređenja.) Samo Vuk nije lomio. Onda su rukovodioci počeli da polivaju vinom prijateljice. Devojke su skinule bluze. Rukovodioci su praznili bocu za bocom. ("A svaka kapljica mu vredi zlata. Došlo mi da ga ližem s poda", žalio se ujak.) Tad je Vuk zgrabio sifon i raspalio prvog do sebe. ("Znao sam da će biti rusvaja čim sam video kako kapetanu igra jabučica", pričao je ujak.) Ovaj je nao. I drugog bi sredio da se nisu umešale devojke. ("Eh, pa se treba tući za ženske!" stalno je komentarisao ujak.) Skočile su na našeg junaka te je i on dobio nekoliko boca po glavi.

Ujak nikad nije priznao da je priskočio u pomoć kapetanu (zar je Vuku potrebna pomoć?), a zna se da ga je izvukao iz plave sale i nestao s njim u mrkloj planini. Muke je svirač imao s kapetanom. Ovaj je uporno hteo da se vrati u hotel, stalno ponavljajući (ako je verovati ujaku):

— Uh, nakotilo se gamadi!

Rukovodioci fabrike su brže-bolje pobegli iz naše varoši. Vuk je hteo za njima. Smirili su ga stari drugovi i ljudi iz Komiteta. Nije lepo što su se drugovi iz fabrike tako ponašali, ali šta se tu može: lumpovali su za svoje pare, devojke nisu maloletne, nije naše da ispitujemo da li su im ljubavnice ili u nekom drugom srodstvu, pogotovu što nisu iz našeg kraja. Nešto drugo da se preduzme, moglo bi da se na gore okrene: s mukom smo se izborili da se baš u našem gradu izgradi pogon njihove fabrike. Važniji je pogon od jedne kurvarske pijanke. Neka sve ide na njihov obraz i na njihovu dušu!

Opet priče o Vuku.

Jedne: Mnogo pije. A i ostareo je! Malo mu je bilo da se u ratu bori za pravdu!

Druge (najbrojnije): Alal mu vera! Tako i treba! Rodila majka junaka! Eh, da je još takvih!

Ujak je, kao što se i očekivalo, tvrdio da zna zašto se Vuk tako ponaša. Jednom, kad su se, dobro nakresani, vraćali kućama, ujak se setio vile Jezerkinje i upitao kapetana kako mu je prijateljica. Ovaj se lupio rukom po čelu (ujak je u priči voleo ovakve obrte) i rekao:

— Teško sam đubre! Odavno je nisam posetio.

U prvoj prodavnici Vuk je kupio za vilu skromne darove: veliku bombonjeru, kilo šećera u kockama i dvesta grama kafe. Kapetan je pucketnuo prstima i u tili čas su se stvorila dva krilata belca, koja su ujaka i Vuka ponela preko visokih gora.

Bila je sedela na jednom panju kraj jezera i iz raspletene kose trebila lišće i grančice. Kad je ugledala Vuka i ujaka, ona se strašno razbesnela ("munje su sevale iz njenih očiju, zemlja se tresla, nebo pucalo"). Ujak se odmah rastreznio, a Vuk se nije usudio da joj ponudi spremljene darove.

— Otupeo je tvoj mač i malaksale su tvoje mišice, Vuče! Šta će ti veo pravde kojim sam te obavila? Da ti nije pretežak, jadni moj Vuče? — rekla je vila.

Vuk je zamucao, ali ga je Jezerkinja odmah presekla:

— Navratiću u varoš da skratim kosu. Nemam više vremena da vodim brigu o njoj, a i staromodna sam ovako s pletenicama! — dodala je vila i dala im znak da se udalje.

Po povratku u varoš, ujakov prijatelj se grdno rastužio. ("Nikad ga takvog nisam video", pričao je ujak.) Bio je toliko tužan, da je svirača nagovorio da se vrate u stanični bife u kom su iznenađenoj kuvarici poklonili bombonjeru, šećer i kafu. ("Da se nismo vratili, kapetan bi se na licu mesta ubio", pravdao se ujak, stara ispičutura.)

Iako su ljudi iz Komiteta odvratili Vuka da ne goni rukovodioce fabrike iz drugog grada, ovaj se nije potpuno smirio. Još više je počeo da pije.

Tih dana Vuk je otkrio ujaku da više ne može da spava: san mu već noćima nije dolazio na oči. Vuk je posetio lekare i ovi su mu, što su obazrivije mogli, rekli da za njegovu bolest leka, verovatno, nema: čitav splet živaca, koji mu je u ratu bio oštećen, s vremenom je potpuno uništen, a taj baš splet imao je bitne veze sa snom. Možda bi vredelo — dodali su lekari — da se pokuša s lečenjem u poznatim svetskim centrima. Kapetan nije imao volje da se potuca po bolnicama u dalekom svetu, a nije se mnogo ni žalio na svoje novo stanje.

Stalno budan, s jednim životom više — kako je govorio ujak, kapetan se našao na muci čime da ispuni noći i dane koji se za njega, osim svetlosti i mraka, ni po čemu nisu razlikovali i koji su se spajali u beskrajno i jednolično vreme bez sna. Vuk je i dalje pravio cokule s debelim potkovanim đonom, koje je ujak već unapred, za trideset godina, bio rasprodao, a kad bi mu dosadilo da sedi nad obućarskim nakovnjem, pojavljivao se u varoši u ratnoj uniformi i krstario iz ulice u ulicu, pažljivo nadgledajući da li je sve na svom mestu i da li je sve po propisu doterano i uređeno. Kapetan se strašno ljutio kad je otkrivao da su kafanski nužnici prljavi i zapušteni, da se po ulicama vuče đubre, da su mnoge ulične svetiljke razbijene, da su neki saobraćajni znakovi uništeni. Preteći ratnim pištoljem, koji je počeo da nosi, Vuk je znao da natera đubretare da pažljivo počiste ulice i putare da postave nove saobraćajne znake, a kelnere da zamene prljave i pocepane stolnjake i operu prašnjava i upljuvana prozorska stakla. Poneki put, stari kapetan bi i sam zasukao rukave i prihvatao se raznih poslova: zalivao cveće u parku, postavljao table s natpisom "Ne gazi travu", zamenjivao pregorele sijalice, popravljao naprsle slavine na varoškim česmama...

Kapetanova nesanica nije teško padala ujaku. Nemirni svirač, koji se kleo da pre nego što umre mora da proživi najmanje sto običnih varoških života, zavideo je svom prijatelju što ovaj više ne mora da spava. Šta je sve želeo ujak u životu da uradi a nije stigao samo zato što je kao smrtan čovek morao da spava!? Koliko je samo puta zažalio što mu je ljubav s nekom ženom, ili žestoka pijanstva, u trenucima kad mu je bilo najlepše, podmuklo prekidao san!? Stalno biti u pokretu, svaki delić svog tela neposredno uključiti u život varoši i sveta, ne dozvoliti da ni trenutak ne budeš mrtva, beživotna stvar, ne razlikovati dan od noći, ni život od smrti — za tim je iz sveg srca čeznuo ujak, a to kao slabašno biće koje je moralo da spava, dnevno bar četiri sata, nije mogao ni približno da ostvari.

Čuveni harmonikaš je smatrao da njegov prijatelj taj drugi život ne živi na najbolji način, da se i suviše zamara pazeći da sve u varoši bude na svom mestu i da bi bilo mnogo bolje da se više druži s njim, ujakom, pa da obojica udare u teško veselje i kažu, u pesmu i svirku, ali sve to on nije smeo da u kaže hladnom i strogom kapetanu, kome je jabučica u grlu sve nervoznije igrala.

Kad je Vuk, pojavljujući se u uniformi i teškim cokulama sopstvene izrade, počeo da nosi ratni pištolj, svi su osetili da to vodi nekom zlu. Ali ko je Vuku mogao da oduzme pištolj, još ratni?

— Voleo bih da vidim onog koji bi to uradio! — govorio je ujak.

Zlo se zbilo, ubrzo. Ne u našoj kafani, već malo podalje, u nekom zabačenom selu. Što je najgore, tu se nije desio ni ujak. Bio je, ukoliko mu se može verovati, na nekoj svadbi. ("Kad svirača posao vuče na sve strane", vajkao se ujak.)

Kako je Vuk stigao u zabačeno, planinsko selo, teško je znati. Znalo se samo da se tri dana pre toga nije treznio po drumskim i seoskim prčvarnicama. Pocrnelog od pića, prašnjavog i izgužvanog, u običnom konfekcijskom odelu i plitkoj levoj cipeli fabričke proizvodnje (desnu je bio negde izgubio), u tom dalekom selu kapetana Vuka niko nije prepoznao.

Čim je ušao u kafanu, Vuk je izuo i drugu cipelu, čija je koža bila naprsla, a đon upola odlepljen.

— Pet para ne vrede! Kako ih nije sramota da podvaljuju narodu!? — rekao je Vuk i zavitlao cipelu kroz prozor.

U kafani je neko pijano društvo, prekupci stoke, po svoj prilici debele parajlije, zavlačilo ruke nad suknju mladoj, lepuškastoj kelnerici.

Devojka se, čije je lice od stida plamtelo kao rascvetala bulka, ustezala da se odupre pijanim nasrtljivcima.

Gazda kafane je govorio prekupcima:

— Samo se vi veselite! Kod čike je sve dobro!

I sam gazda je zadizao suknju mlade kelnerice i pljeskao je po crvenim, čipkastim gaćicama.

— Iskorišćavaš je, đubre jedno! Nije ovo javna kuća! — rekao je Vuk.

Ni gazda kafane ni pijani prekupci u početku nisu obraćali pažnju na bosonogu i prašnjavu pridošlicu.

— Ko te šiša, čiča! — rekao je jedan parajlija.

— Bi li i ti malo!? — dodao je drugi.

— Da si to više radio, ne bi ti se osušila ruka! — dodao je treći.

— Vidiš kakav si: nemaš ni obične opanke! — rekao je prvi.

— Đubrad jedna! — siknuo je Vuk i ustao sa stolice.

Niko ne zna kad je kapetan izvukao pištolj: da li kad je ustao sa stolice ili kad se na vratima kuhinje, privučen galamom, pojavio kuvar, sasvim slučajno sa satarom u ruci?

U istom trenutku kad je Vuk izvadio revolver, neko iz pijanog društva mlatnuo ga je bocom no glavi. Kapetan Vuk se opružio po podu koliko je dug. Glavom je udario u mermerni stub šanka. Kapetan se više nije ni pomerio. Samo su mu goli prsti na levoj nozi zadrhtali, kao u zaklanog pevca.

Kapetanove oči su ostale otvorene, i iz njih je, kao da je još bio živ, sipao oštar i leden pogled.

Tako je završio naš čuveni Vuk — ne opalivši ni metka! Ukoliko je uopšte bilo moguće da opali. Pištolj je bio zarđao, opruga polomljena. To nikad nije zvanično saopšteno, ali je ujak, stari prijatelj milicije, za to pouzdano saznao.

— Eh, našao je trofejnim pištoljem da isteruje pravdu! — vajkao se ujak.

Kao i pre mnogo godina, na mostu se okupila čitava varoš da dočeka svog proslavljenog junaka, mrtvog kapetana Vuka. Napred mališani, pa Vukovi saborci, ugledni meštani, te učenici, radnici, ostali građani. Skroz pozadi: deca jure na biciklima. Uzalud ih stariji i milicioneri opominju da se smire, kao što uzalud nagovaraju ludog Miju da siđe s obližnje topole, na kojoj na sav glas krešti na vrane.

Kapetanovo telo dovezeno je na novom kamionu za prevoz piva i bezalkoholnih pića, prekrivenom crvenim zastavama i okićenom belim karanfilima.

U velikoj opštinskoj sali, na dugačkom stolu posutom cvećem, čitavog dana je bilo izloženo telo našeg proslavljenog junaka, pored koga je neprestano promicala povorka tužnih varošana. Mrtvi kapetan je na licu imao tamne naočare za sunce, jer iz Odbora za sahranu nisu uspeli da našem čuvenom junaku zatvore oči, osim što im je padalo na pamet da ih zašiju ili zalepe flasterom, a to se, iz strahopoštovanja prema pokojniku, niko nije usudio da uradi.

Ujak nije bio na dočeku i ispraćaju posmrtnih ostataka svog nadaleko poznatog prijatelja. Svirač se grdno naljutio što mu iz Odbora za sahranu nisu dozvolili da, uz harmoniku, s čuvenom pesmom, bude među prvima koji će na mostu odati počast velikom i legendarnom junaku. On nije hteo da sluša ni govore u svečanoj sali naše opštine i na groblju, gde su se mnogi Vukovi saborci opraštali od svog proslavljenog komandanta.

Ujak je sahranu presedeo u polupraznom staničnom bifeu. Kasno noću, ujak je uzeo harmoniku, otišao na groblje i seo pored sveže iskopanog groba. Retki, okasneli prolaznici čuli su kako se iz groblja izvija pesma o kapetanu Vuku, a mnogima se učinilo da se pored kreštavog, pijanog muškog glasa odvaja i razaznaje jedan nežni i topli, ženski.

Bila je to vila Jezerkinja. Ujak je jedva poznao, jer je vila tog dana u našoj frizerskoj radnji odsekla duge i guste pletenice.

Jezerkinja i ujak su, sedeći pored Vukovog groba, ispili ceo litrenjak rakije.

— Ona nikad ne pije, ali te noći je dobro cugnula, za dušu našem Vuku — objašnjavao je ujak.

U neko doba vila je izvadila iz nedara žuti cvet, otkinula jedan listak i bacila ga na sveže iskopanu zemlju: pred zapanjenim ujakom, iz groba je, u partizanskoj uniformi, s revolverom o bedru i kožnom torbom na leđima, ustao kanetan Vuk, skinuo naočare za sunce, bacio ih na zemlju i zgazio cokulama, stresajući se od dodira hladnog noćnog vazduha.

Jezerkinja i Vuk su se popeli na krilate belce.

— Vuka, velikog vojnika pravde, u dalekom i belom svetu očekuju novi zadaci. U našoj varoši neka svi misle da je umro. Zato neka ga oplakuju i zemlja i nebesa! — rekla je vila pre nego što je odjezdila s kapetanom.

I zaista, te noći na varoš se sručila neviđena kiša. Takvo je nevreme bilo da se ujak, blatnjav i prokisao do gole kože, jedva dovukao kući.

A Vukov grob je osvanuo sav izrovan, kao da je po njemu gazilo i rilo stotinu svinja. Uvrh groba, crnele su se dve duge, guste pletenice, a malo dalje, pored prazne rakijske boce, svetlucala su parčad smrskanih naočara za sunce.

Borut's Literature Collection http://www.borut.com/library/texts/
Created: 2001-02-04 Modified: 2001-02-04 http://www.borut.com/library/texts/savic/ujak/kapetan.htm