This page was prepared according to the SSLL encoding guidelines (http://www.borut.com/ library/ write.htm). Recommended viewing tools for readers, as well as authoring tools for web publishers are listed on SSLL tools page (http://www.borut.com/ library/ tools.htm). For viewing this document off-line, please consult viewing notes (http://www.borut.com/ library/ texts/ viewing.htm).

Milisav Savić: Ujak naše varoši
(Beograd, 1977)

Filip

Najpoznatiji i najzagonetniji čovek naše varoši bio je Filip. Za njim su, kad god je prolazio kroz varoš, nicale brojne priče, kao pečurke posle kiše. U jednom trenutku Filip je pomračio slavu i samog kapetana Vuka.

Ceo Filipov život bio je velika tajna. I ono malo proverenih i tačnih podataka nestalo je i potonulo u moru priča, tako da nikome nije bilo jasno šta je u svemu tome istinito a što izmišljeno.

Ujak, Filipov najbliži prijatelj (kako je to za sebe s dosta važnosti govorio), sto puta je zakleo da će jednom sesti i napisati biografiju najzagonetnijeg čoveka naše varoši kako bi stao na put svim pričama, koje su uzele neslućene razmere, preteći da izgube svaku stvarnu vezu sa svojim glavnim junakom. Ujak svoje obećanje nikad nije ispunio, najverovatnije što je i sam bio neumorni tvorac tih čudesnih priča, a biće da je sviraču, koji je govorio da u nogama ima ugrađeni avionski motor, te ne može na jednom mestu, osim kafane, da se skrasi više od pet minuta, teško padalo da sedne za pisaći sto, pa je i sasvim razumljivo što je iz sveg srca bio naklonjen usmenoj, govornoj književnosti.

Ako se išta pouzdano znalo o Filipu, onda su to bili njegovi doživljaji iz rata.

Ujak je gostima najveće varoške kafane, u kojoj je uz minimalan honorar: dve-tri čaše rakije i tanjir kiselog kupusa, držao svoja predavanja iz života i fantastike, najčešće počinjao priče o svom ljubimcu ovim rečima: "Njega teško možete videti. Iznenada se pojavi i isto tako nestane. Možda sedi među vama. Takav je Filip."

Dok su se gosti podozrivo zglédali i krišom bacali poglede iza svojih leđa, ujak je, pre nego što bi nastavio priču, izvodio jedan od svojih brojnih mađioničarskih trikova: vadio je iz usta tuce ping-pong loptica i rasturao ih po sali, po kojoj su one dugo poskakivale odjekujući reskim zvukom.

Čuveni svirač voleo je da priča dve anegdote o Filipovim ratnim danima.

Prva se odnosila na sam početak rata.

Četnici na prevaru pohapse grupu rodoljuba i komunista, među njima i Filipa. Četnici se dogovore da Srbe puste a da Muslimane i Hrvate zadrže. Oni postroje zatvorenike i kažu: — Ko je Srbin neka izađe iz stroja!

Filip ne miče. Srbi koji su izašli oborili oči k zemlji. Mnogi se posrame pred Filipovim pogledom i vrate se u stroj.

Četnici da pobesne. Stavljali su Filipa na razne muke. Tad su mu na levom dlanu usijanim gvožđem utisnuli petokraku.

Druga anegdota je nastala u jeku rata, a i ona ima veze s četnicima.

Bio neki Kosta, četnički vojvoda, koji je govorio da bi od svega na svetu najviše voleo da ima Filipa u rukama.

— Sutra ću u to i to vreme da prođem c točkom preko mosta u varoši — poruči Kosti Filip.

A varoš puna četnika: igla da se ispusti, našli bi je. Kosta, za svaki slučaj, postavi na mostu dvadesetak bradonja. Oni su legitimisali i zaustavljali svakog čoveka koji je vozio točak, bicikl. Nisu ni pogledali starkelju koji je na leđima nosio običan kolski točak.

To je bio glavom i bradom Filip. Kad je prešao preko mosta i uzmakao uz brdo, ošinuo je mašinkom, tek da se javne.

Priče o Filipovim posleratnim doživljajima su nepouzdane i često protivrečne. Veliku zbrku u većinu priča unosila je opravdana sumnja da je Filip uopšte i postojao.

Po pričanju kapetana Vuka, prvog komandanta našeg proslavljenog partizanskog odreda, zaista je postojao neki Filip, koji je izveo nekoliko lukavih, gotovo suludih akcija, ali, koliko se kapetan sećao, taj hrabri momak je poginuo negde na Sremskom frontu, na ravnici, gde mu, opijenom blizinom slobode, oči u oči s neprijateljom, nisu pomogla čuvena partizanska lukavstva. Pravo ime Vuk mu nije znao, a partizanskih je, pored imena Filip, imao nekoliko. Kapetan nije mogao da se seti ni odakle je bio taj hrabri borac ni da li je ikad pominjao da ima nekog bližnjeg na svetu, roditelje, braću i sestre.

Što je najgore, kapetan nije mogao da se seti ni kako je Filip izgledao. Lice tog lukavog borca je samo u toku jednog dana, prema raspoloženju, dobijalo neverovatne izraze da se, u nekim slučajevima, moglo govoriti o sasvim drugom čoveku.

A kad je počeo da radi kao partizanski obaveštajac, te je često morao da se ubacuje u samo srce neprijateljskih redova, Filip se, silom prilika, prerušavao i menjao izgled (puštao brkove, bradu i kosu, krivio nos, nosio periku) tako da ga često ni rođeni komandant nije mogao da pozna. Vuk je pričao kako mu je, posle bitke u kojoj su četnici bili do nogu potučeni, umnogome zahvaljujući i Filipu, koji se bio ubacio u sam štab četničkog korpusa, priveden neki četnički oficir, koji se, sav zarastao u bradu i kosu, pritajeno smeškao. Umorni partizanski komandant nije imao volje da saslušava tog oficira koji je još imao drskosti da se smeška, na prvi pogled mu je bilo jasno da pred sobom ima onog koga, bez ikakvog razgovora, treba postaviti ispred cevi pušaka, i kad je podigao ruku da da znak vojnicima da ga vode, bradonja se nasmejao i ispružio dlan leve ruke, na kojem je bila utisnuta petokraka. Bio je to niko drugi no Filip.

U rešavanju velike zagonetke ko je bio Filip i kako je izgledao, od velike pomoći nije nam bio ni naš čuveni Muzej revolucije. U spisku boraca našeg bataljona nalaze se tri partizana s istim imenom, ali s različitim nadimcima, Crni, Soko i Lija, i pored sva tri imena zabeleženo je da su poginuli ili nestali u nekom od neprijateljskih ofanziva. U Muzeju ne postoji nijedna Filipova fotografija, a na nekoliko grupnih, dva-tri neidentifikovana lica, od kojih bi jedno moglo biti Filipovo, nalaze se u pozadini, zaklonjena drugim borcima, i uvučena u šinjele i kape, tako da je, i pod najvećom lupom, nemoguće uočiti i izdvojiti neke njihove određenije crte.

Po drugoj priči, koju kapetan Vuk nikad nije osporio a ni potvrdio, Filip je iz rata izašao živ i bio je prvi koji je iz naše male varoši odvučen u glavni grad, da gore bude desna ruka, onaj bez koga se ni u jednoj važnijoj prilici nije moglo. Zbog svog specijalnog, savetničkog posla, a po prirodi skroman i nenametljiv, izbegavao je da mu se slika pojavljuje u novinama i da mu se glas čuje na radiju, ali to ne znači da nije bio čovek od ogromnog uticaja, koji je u svakom trenutku mogao biti od velike, neprocenjive koristi našoj varoši.

Naša varoš, mala i zabačena, bila je presrećna što u tim, prvim posleratnim godinama ima negde gore, u samom centru vlasti, svog čoveka, čuvenu i legendarnu ličnost, koja će u određenom trenutku, kao čarobnim štapićem, obezbediti pare da se sagrade ogromne i moderne fabrike, kao što su to već neki poznati pojedinci bili uradili u obližnjim mestima, iako tamo nije bilo dovoljno sirovina a ni odgovarajućih stručnjaka. Taj čovek bio je niko drugi nego Filip (kapetan Vuk je ipak bio legenda mesnih razmere): od njega smo svi očekivali da će na jednu jedinu reč i jedan jedini pokret ruke, naša kamenita i gola brda pretvoriti u zlatna.

Po trećoj priči, Filip je poginuo u automobilskoj nesreći, desetak godina posle oslobođenja. Varoš nije mogla lako da prežali svog legendarnog junaka, koji je poginuo u trenutku kad je bio na vrhuncu svoje političke slave i kad je za svoj kraj mogao da uradi niz korisnih stvari. Iako nije dizao glavu od mnogih poslova, Filip nije zaboravljao našu varoš, i za tih desetak godina boravio je u njoj nakratko nekoliko puta.

Gostima najveće varoške kafane, uz uobičajene početne rečenice da je Filipa teško videti i da on možda istog trenutka sedi u sali, ujak je najčešće pričao dve anegdote o posetama našeg zagonetnog zemljaka.

Jedna govori o Filipovom prvom dolasku u varoš.

Javljeno je iz Beograda da Filip stiže vozom. Celo varoško rukovodstvo izašlo na stanicu da dočeka Filipa. Voz stiže. Svi zinuli u vagon prve klase. Od Filipa ni traga. šta je s njim, da mu se nešto nije desilo?

A Filip izlazi iz poslednjeg vagona, treći razred, s bocom u ruci, zagrljen s rudarima koji se vraćaju iz smene.

(Kad su, kasnije, čuli s kim su putovali, rudari su se zaprepastili i zanemili od straha. Nikako nisu mogli sebi da oproste što ih je jezik povukao te su pred tim čovekom na sva usta, kao kočijaši, psovali neke varoške rukovodioce, a i samu državu. Mislili su da razgovaraju s nekim koji je, u najmanju ruku, običan radnik — kao i oni. Najviše im je bilo krivo što ga nisu dobro osmotrili i zapamtili, a i ljutili su se na varoškog fotografa Žiku što se nije zadesio na stanici da ih naslika, tako pripite, s našim čuvenim zemljakom.)

I druga anegdota govori o Filipovom dočeku.

Došao Filip u fabriku. Na ulazu se postrojili radnici, a ispred svih direktor i ostali rukovodioci. Filip nailazi. Rukovodioci pružaju ruke, klanjaju se, trčkaraju oko njega. Filip se, bez otpozdrava, uputi prema začelju. A tamo neki stari Vujo. Taj je Filipa i njegovo društvo za vreme rata, kad im je bilo najteže, krio i hranio u svojoj kući. Na tome, posle rata, nije hteo, kao mnogi drugi, da ušićari: smatrao je da je to učinio kao što bi svaki pošten čovek uradio.

Izljubi se Filip s njim i upita ga: — šta radiš ovde, čika-Vujo?

— Takva i takva stvar. Pritisla nevolja. Radim kao noćni čuvar — kaže Vujo.

— Idi ti lepo kući — kaže mu Filip.

Sutra Vuji stigne penzija.

(Taj Vujo je zaista živeo u jednom selu u blizini varoši i dobijao je boračku penziju. Na dočeku u fabrici, on nije odmah poznao Filipa, ali kad mu je ovaj pružio levu ruku, sa žigom petokrake na dlanu, Vujo se prisetio da je jedne zime baš takvog ili sličnog partizana hranio i pojio u trapu za krompire, dok su u selu, pa i u njegovoj rođenoj kući, vrveli četnici, kao pčele u košnici.)

Po četvrtoj priči, čiji je vatreni zagovornik i tumač bio ujak, Filip uopšte nije poginuo u automobilskoj nesreći, kako je to svetu i varoši, preko novina i radija, s velikom žalošću bilo objavljeno. Kako je Filip u to vreme imao naka važna posla izvan naše zemlje i neke neprečišćene račune s preživelim okupatorskim saradnicima, koji su nekako uspeli da izmaknu ispred mača pravde i revolucije, nastavljajući da tamo, iza granice, pljuju po suncu iznad naših krajeva i naše varoši, bilo je potrebno da se svetu oglasi kako je ovaj poznati junak mrtav (monge je samo pri pomenu njegovog imena hvatala ledena drhtavica), da bi neometano, i pod drugim imenom i drugačijeg lica ("pet plastičnih operacija je izvršio" — objašnjavao je ujak), uradio ono što se od njega očekivalo.

Filip je dobar deo posla uspešno obavio, ali kako na naše sunce, sve veće i svetlije (harmonikaš se uvek hvalio svojom pesničkom žicom, doduše, malo zapuštenom i nedovoljno odnegovanom), još uvek pokušavaju da pljunu, on i dalje, čas u našoj zemlji, čas izvan nje, nikako ne može da vaskrsne iz svoje smrti, još uvek živi pod lažnim imenom, ne zaboravljajući našu varoš, iz koje je ponikao i u kojoj je odrastao, a u koju, eto, nema vremena da svrati, mada mu je ona uvek na umu, prati — koliko može da stigne — njen sjajan razvoj i raspituje se i za najmanju novost: koje mesto na tabeli zauzima naš fudbalski klub, u kakvoj je formi naš najbolji fudbaler Zvrki, kako izgleda nova kafanska pevačica, da li je udbaš Andrija Pauk pohvatao sve odmetnike, kako inženjer Petar izlazi na kraj sa svojom lepom ženom.

Zapanjenim gostima naše najveće kafane ujak je, uz neznatno povećanje honorara (čašu rakije bez salate), otkrivao da on zna u kojoj ulici i u kojoj kući u Beogradu živi naš čuveni zemljak, uveravajući sve da bi ga jedini on mogao nagovoriti da još sutra, ako je potrebno, skokne u varoš.

Ujakovim pričama niko nije verovao, a ponajmanje da zna Filipovu adresu!

Uvređeni harmonikaš je sledeće nedelje, s grupom najvatrenijih navijača, otputovao autobusom u Beograd na važnu međudržavnu fudbalsku utakmicu. Ujak je u velikoj korpi, prekrivenoj šarenim ubrusom, poneo teglu kiselog kupusa, šerpu sira, dve-tri leđne pršute, nekoliko venaca ljutih papričica, dve boce žežene rakije, nekoliko belutaka iz naše reke i balon vode sa stare varoške česme. Sve je to nosio za Filipa i za sve je imao objašnjenje zašto nosi.

Kiseo kupus, sir i pršuta su čuveni specijaliteti našeg kraja, kojima će se naš junak više obradovati nego nebrojenom blagu.

Ako se sir, kupus i pršuta, kakvi-takvi, mogu naći u svakoj prodavnici, s ljutim papričicama je to mnogo teže, pogotovo su retke u kafanama, i ove koje je poneo ujak dobro će doći Filipu, velikom ljubitelju čorbastog pasulja, koji će moći u svakoj prilici da ih izvadi iz unutrašnjeg džepa i začas iseče u svoje omiljeno jelo.

Za belutke harmonikaš nije morao ništa da kaže. Dovoljno je bilo da razgrne košulju na grudima i pokaže lančić na kome je visio pljosnati kamenčić, verovatno izvađen iz naše reke.

Za balon vode, čemu su se svi najviše čudili, ovejana varoška skitnica je rekla da takve vode, hladne i pitke, nema nigde u svetu, podsećajući sve na poznatu izreku o tome da ko je jednom pio sa stare česme, taj varoš nikad neće zaboraviti. Ujak je uvek verovao u istinitost te izreke, ali nema ništa loše ni u tome ako Filip još jednom ugasi žeđ sa stare česme, čije se dobre, zdrave vode ionako uželeo.

Kad su stigli u Beograd, ujak se na stanici odvojio od saputnika, rekavši im da on ide da poseti Filipa a da će se s njima naći na samoj utakmici, na istočnoj tribini, u sredini, gde se obično naša varoš okupljala.

Ujak, međutim, na utakmicu nije došao.

Tek kasno uveče, naš harmonikaš se, trešten pijan, posrćući s praznom korpom, pojavio na autobuskoj stanici, u trenutku kad je vozač čupao kosu s glave, ne znajući šta da radi: da li da još čeka ili da pođe i ostavi nemoćnog i starog svirača u tom velikom gradu, u koji je prvi put došao i iz kojeg bi, verovatno, teško umeo da se sam vrati u varoš. Dok su po njemu pljuštale grdnje i psovke, jer su svi mislili najgore: da se izgubio ili da ga je pregazio tramvaj, ne žaleći toliko za njim koliko što ne bi imali kud ujni na oči, jednoj božjoj ženi, koju će ovaj živu oterati u grob, harmonikaš je objasnio da je utakmicu gledao s Filipom iz specijalne lože. Kako je to svima bilo odmah sumnjivo, oni su ga upitali kojim se rezultatom utakmica završila i ko je dao golove. Ujak je pokunjeno odgovorio da mu se već u početku utakmice pridremalo, pa je prilegao na postelju, tu u samoj loži, te je dobar deo igre prespavao. Po ujakovoj priči, u loži se još nalazi hladnjak, štednjak, sto i radio, a ima i posebno kupatilo, tako da ona u svemu liči na udobnu sobu čiji veliki prozori gledaju na igralište.

Naši navijači su mogli samo da zaključe, kao i u sličnim prilikama, da ujak nije mrdnuo ni sto koraka od stanice i da je svratio u prvi bife, gde je korpu ispraznio sa svojom pijanom sabraćom, koja se na svakom mestu, a pogotovu u velikom gradu, začas mogu naći. Zbunjivalo ih je jedino to što je harmonikaš, odmah po izlasku iz Beograda, izvadio pljosnati polulitrenjak prvorazrednog škotskog viskija — pića za koje su mnogi tad prvi put čuli. Ujak je rekao da mu je viski poklonio Filip i, kako je on oduvek bio dobričina i sa svakim, pogotovo s varošanima, delio i dobro i zlo, doduše, više dobro, dao je svima da liznu i omirišu kap tog čudnog pića, kao da je, u najmanju ruku, vino za pričest.

Ovejana skitnica se pohvalila sa još dva Filipova poklona: 1) zelenim nalivperom, na kome je bila naslikana devojka u kupaćem kostimu, sa koje je, kad bi se pero okrenulo naglavačke, i to malo tkanine spadalo, da je prelepa neznanka ostajala potpuno gola i 2) kutijom prvoklasnog kremena za ujakov čuveni benziski upaljač. To naliv-pero izazvalo je odmah ogromno interesovanje navijača i ubrzo su se svi složili da takvo niko nema u varoši, čak ni naši najugledniji rukovodioci, koji su sa po dva-tri pera kitili prsne džepove kaputa, ponosniji na njih nego na sva odlikovanja. Odmah su pale ponude za trampu, naliv-peru je neverovatno skočila cena, čak je jedan momak nudio nov bicikl, ali je ujak sve odbio, govoreći da poklon svog velikog prijatelja Filipa ni za šta na svetu ne bi dao i da će tražiti da ga s tim perom, kad bude umro, i sahrane.

Ne zna se tačno kad su, da li za nekoliko meseci ili nekoliko godina posle ujakovog prvog i jedinog odlaska u Beograd, u varoši počeli da se među nama nalazi Filip.

Ujak je, mnogo godina kasnije, slušaocima svojih predavanja iz života i fantastike, uz obaveznu napomenu da je Filipa teško videti i da je on možda tu, u samoj sali, voleo da priča ovih šest anegdota o najzagonetnijem čoveku pod širokom kapom nebeskom i varoškom.

Prva: Došao Filip u opštinu a preobukao se u seljačko odelo. Pred šalterima gužva. Filip stao u red, ali vidi da neki svršavaju posao preko veze. Službenice piju kafu i začešljavaju se.

— Drugarice, zašto puštate preko reda i zašto na poslu pijete kafu? — pita Filip.

— Ko te šiša, čiča! — kaže mu jedna, frcokla i namiguša.

A Filip tad razgrne gunj, na prsima sve medalja do medalje. Sine Filip kao Miloš u polju latinskome.

Godinu dana posle toga opština je radila kao podmazani sat.

Druga: Došao Filip kod zubara. U čekaonici gužva.

— Čiča, možemo da ti zakažemo za 15. jul! — kaže mu sestra.

A bio tek mesec januar.

Filip se ukaže. Kakva trka, zabuna nastane.

— Da dobro radite! I da ljudi koje čeka posao imaju prednost. Pazite da vas đavo ne odnese da nekom izvadite zub i da je mogao da se popravi! — poruči im on.

Treća: Naručio Filip u kafani čorbast pasulj. U tanjiru pliva muva.

— Šta je ovo? — pita Filip kelnera.

— Muva, šta bi bilo drugo!? Nije veća od tebe! — kaže kelner i ne pomišljajući da donese drugi tanjir pasulja.

— Donesite mi čašu obične vode! — zamoli Filip.

— Ako si žedan, eno ti česme preko puta ulice pa se napij do mile volje! — kaže kelner čačkajući zube.

Filip kaže kako se zove. A kelner će: — Majko zemljo, otvori se da propadnem!

Tih dana u kafanama su poubijane sve muve. Svako ko bi u kafani ubio pedeset muva dobijao je besplatno pivo. A čaša vode, i to s kockicom šećera, mogla se besplatno dobiti u svako doba.

Četvrta: Raspisan u jednom preduzeću konkurs za upražnjeno radno mesto.

Javio se i Filip, ali niko ne zna da je to on. Na posao primili direktorovu svastiku iako nije ispunjavala sve uslove.

— Ne ide to tako, drugar! — kaže Filip.

— Ko tebe, čiča, pita za šta! — odgovara direktor.

— To nije komunistički! Žaliću se! — kaže Filip.

— Možeš da se žališ kome god hoćeš! I bogu ocu! — cereka se direktor.

Filip otvori levi dlan. Na njemu se crveni meso bez kože — žig petokrake.

Direktora oblije hladan znoj. Ni da bekne nije umeo.

Posle se dugo u našoj varoši nije zapošljavalo preko veza.

Peta: Zadesio se Filip na mestu saobraćajne nesreće. Iz nastradalog otiče krv, treba ga prebaciti u bolnicu, svaki mu trenutak dragocen. Mnoga kola prolaze, ali nijedna neće da se zaustave. Žao svima da im krv ne upropasti sedišta. Naiđe jedan mercedes, sedišta prekrivena krznom. Taman je hteo da umakne kad Filip iskoči s toljagom ispred njega.

— Stani! — kaže Filip.

— Kako to? — buni se vozač.

— Vozi čoveka! — kaže Filip i zamahne toljagom.

Tako su nesrećnika odvezli u bolnicu i spasli mu život.

U šestoj anegdoti pojavljuje se i sam ujak.

Pošto Filipa, iako je iskrsavao na mnogim mestima, obično tamo gde nije išlo kako treba, nikako nisu mogli da dobro osmotre i zapamte mu lik, jer je nestajao brzo, isto onako kao što se i pojavljivao, ostavljajući sve svedoke načisto zbunjene da u tom trenutku nisu znali kako se zovu i kamoli da ispričaju kako izgleda naš junak, harmonikaš, koji se hvalio da bi u pola noći, po najvećoj pomrčini, mogao poznati svog legendarnog prijatelja, obećao je slušaocima svojih predavanja da će sledećeg jutra, u jednoj od naših kafana, lično doručkovati s najzagonatnijem čovekom naše varoši.

Iako gotovo svim ujakovim pričama niko nije verovao, glas o tome da će on doručkovati s našim slavnim zemljakom proneo se po varoši brzinom groma. Sve naše bolje kafane preko noći su preuređene i doterane: iskrpljeni i prljavi čaršavi zamenjeni su celim i čistim, otkucani su novi jelovnici i ukoričeni u kožu, izglancani podovi i očišćeni nužnici, oprani prozori i lusteri i skinuta paučina sa tavanice, nabavljene nove čaše, tanjiri, viljuške i noževi, kupljena su za kelnere tamna odela, bele košulje, leptir-kravate i lakovane crne cipele, hladnjaci snabdeveni prvoklasnim i svežim namirnicama a boce napunjene prirodnim vinom i rakijom.

Još od ranog jutra, sve kafansko osoblje, zajedno s upravnicima, izbrijano i namirisano, bilo je na nogama, nestrpljivo očekujući retke goste, Filipa i ujaka. Dobar deo varoši slio se na doručak u kafane, iako se ne pamti da je iko ikad doručkovao u kafani, već obično kod kuće, ili u pekarskim radnjama, gde se s nogu jeo mastan burek.

Tog dana, ne znajući za ujakovo obećanje, varoš je, po običaju, obišao kapetan Vuk i silno se iznenadio kad je video da su sve kafane dovedene u pristojan red, pomislivši u jednom trenutku da se nekim čudom obreo u nekom sasvim drugom gradu. Stari kapetan je zatražio čašu vode i zabezeknuo se kad se ubrzo pojavio kelner s kristalnim bokalom, ratlukom i salvetom, ne gunđajući, kao obično, da se tu ne služi nikakvo besplatno piće.

(Tog istog dana, dok je vetar preko krovova nosio pahulje nekog žutog planinskog cveća, kapetan Vuk je zaspao s glavom na stolu, i kako je to za čitavu varoš bio nesvakidašnji i vrlo važan događaj, kafana je odmah zatvorena i na prozore su navučene teške zavese, a u najbližoj ulici zabranjen svaki motorni saobraćaj kako bi naš umorni junak mogao na miru da se ispava. Vuk je spavao ravno sedam dana i noći, ne pomerivši glavu sa stola, dok su varoški dečaci, povremeno se smenjujući, u mrtvoj tišini stajali kraj njega i terali muve koje su mu padale na lice.)

Od Filipa i ujaka nije bilo ni traga, a kako se ni do podneva nisu pojavili, naša varoš je prosula neviđene psovke i grdnje, besna što je dozvolila da je jedan propali svirač po sto i prvi put namagarči, kunući se svim najdražim na svetu da će već jednom iz ovog kraja za sva vremena proterati tu ovejanu skitnicu.

Za to vreme, u malom, prljavom bifeu na periferiji varoši, koji nema više od dva stola i u koji uglavnom navraćaju pružni radnici, Filip i ujak su doručkovali pržena jaja sa slaninom, zalivajući zalogaje vrućom rakijom. Bunovni kelner, koji nije ni sanjao s kim je ujak u društvu (mislio je da je to neka od protuva, s kojima je harmonikaš uvek imao posla), zapazio je samo da je nepoznati čovek izvadio iz prsnog džepa papričicu i isekao je u kajganu i sebi i svom prijatelju. Tek kad mu je nepoznati pružio novac, kelner je na dlanu njegove leve ruke primetio utisnutu petokraku. Dok mu je sinulo kroz glavu da bi to mogao biti Filip i dok je potrljao oči, ova dvojica su već bila zamakla iza prvog ugla.

Završavajući svoja predavanja, zbunjenim gostima naše najveće kafane ujak je iz rukava poklanjao po jedno kokošije jaje, kojima su oni brže-bolje udarali o sto, sumnjajući da su prava. Jaja su bila kuvana i, sudeći po izrazu lica onih koji su ih jeli, vrlo ukusna.

Filip je iznenada nestao iz varoši i više se nije pojavljivao. Iza sebe je o svom nestanku ostavio brojne priče, a varoš nikad nije mogla da se složi koja je od njih bar približna istini.

Po jednoj priči, Filip uopšte nije postojao, varoš ga je, u prvim posleratnim godinama, naprosto izmislila. Kako su nailazile sve bolje i bolje godine, ili — kako je to govorio ujak, najveći pesnik naše varoši — kako je naše svetlo i veliko sunce visoko odskočilo na nebu da ga niko ni pljuvačkom ni kamenom nije mogao dotaći, više nikom hije bilo potrebno da neko odozgo, moćan kao sam bog, rešava lako i brzo, kao čarobnim štapićem, sve naše nevolje i teškoće.

Po drugoj priči, koja ima neke posredne, ilustrativne veze s prvom, Filip je nestao posle jedne proslave u planinskom hotelu. Tu priču ujak je takođe uvrstio u svoja već čuvena predavanja iz fantastike, iako njena poruka uopšte nije išla naruku harmonikaševom mitu o Filipu, pa se pouzdano može smatrati da je on na to pristao zbog honorara koji su mu se, očigledno, bili usladili.

Hotel u kom je održana proslava podignut je na mestu velike bitke u kojoj se junački pokazao i Filip. Na proslavi su bile sve same zvanice. U hotel se nije moglo ući tek tako. Bio je to najluksuzniji hotel u našem kraju, za one s dubokim džepom.

U neko vreme pojavila se tri radnika s pilane, u umazanim i iscepanim odelima. Uđu oni u salu za ručavanje i sednu za prvi prazan sto.

— Dajte nam 'ladno pivo i po tanjir čorbastog pasulja! — kažu oni.

— Ne može! Danas je proslava! A niste ni pristojno obučeni! — kaže šef sale.

— Baš smo ogladneli i ožedneli! — kažu radnici, a pogledaju na stolove prepune jela i pića.

— Ne može! — kaže opet šef sale. — Ne služimo gostima bez kaputa i kravate! Takvi su propisi! A ionako ovde ne kuvamo čorbast pasulj.

Hoće li, neće li stići pivo i pasulj — prepiru se oni — tek jedan radnik, koščat i visok, kaže:

— Jesi li čuo za Filipa?

— Jesam! — kaže šef sale.

— Onda posluži Filipa i njegove drugare pasuljem i pivom! — kaže strogo radnik.

— Ha, ha! Eno Filipa gde sedi u vrhu stola! Ha, ha! — nasmeje se šef sale i pokaže na jednog čoveka među zvanicama, u crnom odelu i beloj košulji, s crvenom kravatom.

— To nije Filip. On nikad ne bi prekoračio prag ovog hotela ako u njemu ne može svako da popije čašu piva i pojede čorbast pasulj — imao ili nemao kaput i kravatu! — kaže koščati radnik.

— Hoćeš da kažeš da je to lažni Filip? — još uvek se smeje šef sale.

Visoki i koščati radnik izvuče revolver i kaže: — Požuri, šefe! Ogladneli smo i ožedneli!

Šef sale otrči i donese šest boca najhladnijeg piva, veliku tepsiju jagnjećeg pečenja i tek ispečenu pogaču. Čak je doneo i šest zelenih papričica.

Pojedu radnici pečenje i popiju pivo, a onda koščati i visoki kaže:

— Ova vrata na hotelu od sada za svakoga da budu otvorena! I svakog dana da kuvate čorbast pasulj!

Pravi Filip je video i čuo svog lažnog dvojnika, ali ništa nije rekao. Otud ovaj događaj u hotelu mnogi pripisuju pravom Filipu, s tim što je on, preobučen u radnika, došao da traži pivo i čorbast pasulj, a šef sale nije hteo da ga pusti zato što nije imao odelo i kravatu — kako su to nalagali propisi tog luksuznog hotela.

Po trećoj priči, koju su, najverovatnije, izmislili ujakovi zakleti protivnici, papučari i trezvenjaci, Filip je zaista postojao i živeo u glavnom gradu, gde je, posle desetak godina, teško oboleo. Bolest mu je oduzela noge tako da ni pet koraka nije mogao da pređe bez kolica. Jednom je odlučio da poseti varoš. Bio je primljen sa svim počastima, kao što priliči živoj legendi, ali je tada svima bilo jasno da Filip više nikad neće moći da se iznenada i neprimećeno pojavljuje na mestima gde su ga najmanje očekivali.

Tu priču ujak je iz osnova žestoko osporavao. Tvrdio je da je ismišljena, a ako je i istinita, to ne znači da danas, uz pomoć medicine, koja samo što još mrtve ne diže iz groba, nije nemoguće da Filip ponovo stane na noge.

Ujak je čak tvrdio da je Filip, kome su već mnogi ušli u tragove, postao sasvim nevidljiv: niko ne zna da li on u tom trenutku čuči u krošnji neke lipe, ili sedi na klupi u parku ili se muva na pijaci, budno motreći na sve varalice i lopove.

Vrlo retko, najviše dva puta godišnje, ujak se izdvajao od svojih poznanika i prijatelja, prilazio nekom nevidljivom na sredini ulice i dugo se s njim rukovao, raspitajući se za njegovo zdravlje i novosti iz dalekog sveta. Ujak je tad vadio dve cigarete, jednu stavljao sebi u usta, a drugu pružao nevidljivom. Ta druga cigareta, koja je sagorevala sama od sebe, ali neravnomerno, kao da je zaista neko puši, dugo je lebdela u vazduhu, u visini čovečije glave, sve dok se ne bi izgubila u nekom ulazu ili, već kao pikavac, pala na asfalt. Varošani su se u čudu hvatali za glavu, verujući za tu neobičnu pojavu da je jedna od mnogobrojnih ujakovih mađioničarskih smicalica.

— Filip sve može. Pazite: njega je teško videti! Iznenada se pojavi i isto tako nestane. Možda sedi među nama! Takav je Filip! — govorio je ujak, ispijajući nadušak čašu rakije u najvećoj varoškoj kafani.

Borut's Literature Collection http://www.borut.com/library/texts/
Created: 2001-02-04 Modified: 2001-02-04 http://www.borut.com/library/texts/savic/ujak/filip.htm