This page was prepared according to the SSLL encoding guidelines (http://www.borut.com/ library/ write.htm). Recommended viewing tools for readers, as well as authoring tools for web publishers are listed on SSLL tools page (http://www.borut.com/ library/ tools.htm). For viewing this document off-line, please consult viewing notes (http://www.borut.com/ library/ texts/ viewing.htm).

Milisav Savić: Mladići iz Raške. Pripovetke
("Slovo Ljubve", Beograd, 1977)

Takav je Macko

Nema sumnje da je Macko bio najjači i najopasniji dasa Raške. A u Raškoj se najopasniji i najjači dasa teško postaje. Raška svake godine ispljune na asfalt desetine odvažnih mladića koji pesnicama i snagom kreću u osvajanje sveta. Macko je na glas izbio po dolasku iz fiskulturne škole, koju, izgleda, nikad nije završio. Sa školovanja je, osim visokog, mišićavog tela, doneo i ožiljak — trag oštrog noža, verovatno. Pomislićete da je Macko bio snažan, da je bio bukva, buldožer, kuća, planina. Ne, zaista ne! Bio je — nema šta! — visok, ali suv, sve sama žila, u struku tanji od devojke. Tada je pesnicama u Raškoj red i mir zavodio neki Grmalj, grdosija; kakav je bio tri čoveka je pokvario. Macko se — tako počinje priča, koju i vrapci u Raškoj znaju — zadesio u gluvo doba u železničkoj restoraciji. Jeo je kajganu kad je pripiti Grmalj tresnuo flašom o sto i dreknuo da se kafana isprazni dok izbroji do deset. Grmalj je tako rekao, i uvek je tako govorio, i nikad mu se nije desilo da je brojao više od pet, a da se iz kafane sve živo nije kupilo navrat-nanos. Ovog puta Grmalj je brojao do osam i stao. Macko je mirno pušio svoju cigaretu, titogradsku "zetu".
— Jesi li gluv? — upitao je Grmalj. Macko je ćutao, ispuštajući dimove i zureći u zid, u neku sliku. U takvim prčvarnicama kao što je železnička restoracija često se nađe slika neke lepotice koja reklamira pivo, cigarete, putovanja... Vi je morate primetiti, ako ni zbog čeg drugog ono što je lepa. I sigurno da ćete s podsmehom reći: gle, otkud ona da ovde, u dim i prljavštinu, zabasa!? Razumeš li srpski? — nastavio je Grmalj. Macko je premestio svoju "zetu" iz levog u desni ugao usana. Ožiljak na licu mu se malčice smanjio. Macku je sjajno stajala cigareta u uglu usana. Niko nije umeo tako da je drži i nikom nije tako priličila. Ako obiđete izloge fotografskih radnji, videćete puno fotografija mladića sa cigaretama u usnama.

Ništa oni nisu, sitna su nula prema Macku! Ni filmske zvezde nisu mu bile ravne! Grmalj je pogledao Macka, izmakao se i bacio okrnjak flaše. — Čudan neki mladić! Mnogo čudan! — rekao je Grmalj. Kelner se zabezeknuo. Nije mogao da dođe sebi. To je bilo prvi put da Grmalj tako nešto kaže. Za njega je u svetu sve bilo jasno, a i ako je bilo nečeg nejasnog, onda je to sređivao pesnicama. Možete zamisliti kako Grmalj izgovara: "Čudan neki mladić! Mnogo čudan!" Posle su se Macku sklanjali s puta svi, kao već prvom i najjačem momku Raške. Kao takvom pripalo mu je mesto ma klupi u vrhu glavne ulice, sto najbliže muzici u "Motelu", zadnji red u bioskopu. Na fudbalske utakmice ulazio je bez karte, kao predsednik opštine. Čistač Mule odmah je počeo da mu besplatno glanca cipele. Macko je imao najblistavije cipele u Raškoj. Doduše, leti ih je retko nosio, jer je išao bos. Sve to a da Macko još ni s kim nije bio pošteno ukrstio ruke, niti kome oštriju reč izgovorio. Uopšte, teško je bilo od Macka čuti neku reč. Približiti se Macku i steći njegovu naklonost značilo je, u stvari, iščupati iz njega neku reč i razvući mu ožiljak u osmeh. Tu su u prednosti jedino bili mališani, klinci. Oni su u čoporu pratili svog novog junaka i idola i bili su spremni da na svaki njegov mig urade što god zaželi. Njima je najlakše bilo da Macku izvuku neku reč. Ne čini li vam se da mi preterano brbljamo, preterano! Ne čini li vam se da je bolje živeti nego pričati! Ne znam da li je to Macko nakom rekao, ali je više nego verovatno da je on to morao izgovoriti! Došlo je, međutim, vreme da se i Macko s nekim pošteno istaba. Bilo je to u "Motelu". Neki šoferi, Sandžaklije, besno su lomili čaše. Parče stakla upalo je Macku u kajganu. Macko je pozvao kelnera i rekao mu: — Ne volim baš mnogo kajganu sa staklom. Ili mu je rekao: — Ne bi mi lepo stajao još jedan ožiljak! A najverovatnije je rekao: — Nevešto ovi dripci razbijaju čaše!

Kelner je otišao kod šofera i rekao: takva i takva stvar!
— Ne lomite dok ne pojede kajganu! On ne voli kajganu sa staklom! — dodao je kelner. Još nije završio, a iznad Mackove glave prasnula je flaša. Macko je posmatrao kajganu. To nije bila više kajgana, to je bila srča sa kajganom. Šoferi su se ceparili. Ha-ha-ha-ha-ha! Kad čovek u kafani ustane, on može svašta da uradi: da izađe napolje, da ode u klozet, da se protegne... Prvog šofera Macko je mlatnuo posred zuba. Ovaj se srušio kao posečena bukva. Drugi se sledio od straha. Izvukao je dugi, krivi nož. Viđali ste, sigurno, takve noževe, sa šarenim drškama — predaju se na svakom vašaru. Imaju niklovano, sjajno sečivo, možete komotno na njemu da se ogledate. Često na pijaci možete videti ljudi kako vade takve noževe i seku lubenice. Ovde se lubenice mnogo jedu. Treba samo da odete na pijacu, izaberete lubenicu, stavite je na prvu tezgu i tu je jedite. Ako nemate nož, možete da se usvinjite, a i lubenica nije slatka kad je parčate prstima.
— Priđi da napravim oputu od tebe! — rekao je šofer. Macko se primicao. Ožiljak mu je zaigrao kao razljućena osica.
— Biće to sjajna oputa! — rekao je šofer. Macko je, obmotavši ruku astalskim čaršavom, uhvatio za sečivo noža, i prelomio ga, a šofera raspalio kolenom među noge. Sve se to, naravno, desilo u deliću sekunde. Ovde je malo ko umakao nožu — pre je kuršumu! Kad se šofer skljokao, Macko je izvadio "zetu" i stavio je u ugao usana. Posle su već usledile tuče u vozovima, na igrankama, na saborima...
— Jesi li čuo za Džeka? — upitao je Macka čuveni tabadžija iz Novog Pazara, koji je imao mišice kao vekne.
— Čuo sam... Ovog trenutka! — rekao je Macko.
— Jedem dnevno tri kila hleba! — rekao je Džek. Ovde se peče sjajan hleb! Često možete videti seljake, pa i stare Raščane, ako pod miškom nose taze hleb i usput ga čimkaju. A ako u hleb ubace malo čvaraka ili kajmaka, znaju da odjednom i celo kilo pojedu.
— Smazaću te za doručak! — rekao je Džek.
— Moraće neko da me probudi. Ja obično spavam do ručka! — kazao je Macko.

Džek je jurnuo. Kao muva bez glave, kao june u plast. Macko je napravio samo jedan pokret ulevo. Džek je preko njegove noge ljosnuo na ulicu. A ulice su u Raškoj, primetili ste, popločane kamenim kockama, ubaljezgane i upljuvane! Čuvena je Mackova tuča u Kosovskoj Mitrovici, s Abdulovom bandom. Abdul je bio glavni džeparoš u vozovima od Skoplja do Kraljeva. Još nešto: najlepša pevačica u tom kraju, Čuvena Jela, bila je Abdulova ljubavnica. Pojavio je Macko kod "Petla", gde je pevala Jela. Macko je bio u belim farmericama i crvenoj majici. Ja pamtim ko je u Raškoj prvi stavio naočare za sunce, ko je obmotao svilenu maramu oko vrata, ko obukao šuškavac mantil. Pamtim ko je prvi provozao bicikl, ko se pojavio na motoru, ko je automobilom podigao oblake prašine na ulicama. Macko se među prvima pojavio u belim farmericama i crvenoj majici. Možda ih je pre samo imao zalizani momak zvani Majstor. Macko je, kao i uvek, jeo svoju kajganu. Jela je te večeri pevala sjajno. Uopšte, ona se mnogo trudila te večeri. Bilo joj je krivo što Macko ne obraća pažnju na nju. Jela to nikom nije rekla, ali kako bi drugačije mogla da se oseća pred lepim momkom kome je, izgleda, bila preča kajgana nego dobra ženska.
— Čuvaj svoj glas, mala! Isuviše se naprežeš! — rekao je Abdul. Macko je zapalio "zetu".
— Tvoje farmerice i tvoja majica idu mi na živce, daso! — rekao je Abdul. Možete da budete sigurni u to da su mladići koji nisu stigli da odmah nabave takvu odeću zavideli onima koji su je imali. Čak su proglasili da mekušci, šonje, nose bele farmerice i crvene majice.
— Šteta! Mnogo mi se dopada ovo perje! — rekao je Macko.
— Lepi moj, učini nešto za starog i dobrog Abdula da mu ne stradaju živci! Za pola sata imaš autobus iz Mitrovice — rekao je Abdul.
— Više bih voleo da čujem jednu pesmu — rekao je Macko i okrenuo se pevačici. — Zapevaj tu i tu pesmu!
— Ona će zapevati samo onu pesmu koju ja kažem — rekao je Abdul.

Macko je bacio opušak, zgazio ga nogom i iskosa pogledao Jelu.
— Šteta! Baš sam voleo da čujem svoju pesmu — rekao je Macko, a ožiljak mu se vidno zgrčio.
— Kako je lepo putovati autobusom od Mitrovice do Raške. Ja uopšte ne razumem kako ovaj lepi dasa ne voli da se vozi autobusom od Mitrovice do Raške — rekao je Abdul. A zaista su predeli od Kosovske Mitrovice do Raške, kroz koje prolazi autobus, prelepi, kao iz bajke. Nadasve je lep zeleni Ibar koji žuboreći vijuga kroz šumovitu klisuru.
— Ja u autobusu obično spavam — rekao je Macko. Pred kafanom su čekala dva Abdulova pajtaša.
— Biraj s kim ćeš! Sa mnom ćeš poslednji... ako pretekneš! — rekao je Abdul. Macko je i prvog i drugog lako sredio.
— Nije mi jasno zašto se prave crvene majice i šiju bele farmerice — rekao je Abdul i pošao na Macka.
— I nije mi jasno zašto neko više voli da sedi u kafani nego da se vozi autobusom od Mitrovice do Raške! — dodao je Abdul. Bila je to krvava tuča. I Abdul i Macko su ostali na kolenima.
— Zaista bih želeo da čujem svoju pesmu. Imam još vremena do polaska autobusa — rekao je Macko i iskosa pogledao Jelu. Pesma je jeknula.
— Šefe, da ga iskasapim? — pitao je, s isukanim nožem, jedan od izubijanih Abdulovih pajtaša.
— Zar ćeš dozvoliti da mu tvoja ženska peva? — dodao je drugi.
— Da ga niste pipnuli! Još ćemo i piće zajedno popiti! — rekao je Abdul. Ili je rekao: — Od sada je Macko moj najveći drugar od Kraljeva do Skoplja! Tako je Macko već bio poznat vam Raške. U svim kafanama duž Ibra, Lima, Drine i Morave opijao se po svojoj volji i nikog nije bilo ko bi ga sprečio da pojede svoju kajganu ili čuje pesmu koju je želeo. Macko je imao veliku ljubav. Zvala se Vera. Godinama je Macko šetao s Verom raščanskim korzoom i izvodio je subotom i nedeljom na čuvene igranke u Dom JNA. Možete zamisliti kako se osećala Vera dok je šetala s najjačim momkom varoši i kako je rasla dok su joj govorili — u oči i iza leđa — da su ona i Macko rođeni jedno za drugo, oboje čuveni — ona s lepote, on sa srčanosti.

Možete li zamisliti šta to znači voleti najjačeg momka Raške!? Godine su prolazile i nanosile na raščanski korzo i u Dom JNA nove šetače i igrače, kao vetar opalo lišće.
— Moram da se udam! — rekla je Vera jednog dana. Macko je pušio "zetu".
— Samo tebe volim, ali moram da se udam! — nastavila je Vera. Macko je ćutao.
— Biću s tobom kad god zaželiš! Ako hoćeš, rodiću ti sina! — dodala je Vera. Udala se, ubrzo, za nekog poručnika. Na dan svadbe, dok su u varoši jektale harmonike i svirali automobili, majka je rekla Macku: — Sine, živi kao drugi ljudi!
— Kako te nije sramota da spavaš do podne!? — dodao je otac.
— Ne mogu ni kajganu da ti spremim! Drhte mi ruke! — rekla je majka.
— Tvoji vršnjaci imaju kuće, kola, a ti ni bicikl. Još uvek moram da ti kupujem cigarete — dodao je otac.
— Oženi se! — rekla je majka.
— Zaposli se! — dodao je otac. Ubrzo se desila poslednja Mackova tuča. Priređivala se neka zabava. Macku kelneri rekli da su svi stolovi rezervisani. Macko je seo tamo gde mu se svidelo i naručio vruću rakiju. Prišao mu je čovek njegovih godina, ali vidno ugojen: preko kragne mu se prelivao vrat, preko kaiša trbušina. S čovekom i žena mu, punačka, nakinđurena. Upoznali ste te ljude, sigurno! Ima ih svuda oko nas. Oni retko ulaze u kafane, ne razbijaju čaše, ne tuku se. Pametni su to ljudi! Kućare se, a ne troše dane u skitnji. Obično imaju koće, velike stanove, kola... Oženjeni su, imaju decu:
— Izvinite, to je moj sto! — rekao je dasa.
— Jeste, to je naš sto! — zacvrkutala je ženica.
— Dođi da ga uzmeš! Imaš lep trbuščić! — rekao je Macko. Dasa i ženica su se okrenuli i izašli. Sigurno je Macko u čoveku prepoznao nekog šonju iz Skole kome su svi udarali čvrge, kome se nigde nije čuo glas, i sad je, pošto je stekao kuću, ženu, posao i tako to, došao da njega, Macka, digne od stola!

Mora da je to bila živa istina, ali to Macko nikom nije rekao. Macku je zaigrao ožiljak kao razljućena osica.
— Patuljak! Patuljčić! — rekao je Macko. To je prvi put da je on nešto glasno rekao. Bar deset ljudiculo je da je Macko jasno i glasno rekao: — Patuljak! Patuljčić! Pojavio se milicioner Brko, visok kao bukva. On je bio smrt za siledžije. Na Macka je odavno imao pik.
— Napolju pada kiša! Baš je grozno biti mapolju! — rekao je Brko.
— Da, grozno je! — ponovio je Macko i povukao gutljaj vruće rakije. A zaista nema ništa lepše nego sedeti u toploj kafani i ispijati vruću rakiju dok na prozore bije kiša. U Raškoj, čim zahladi, sve kafane u loncima od po deset litara kuvaju rakiju.
— Macko, moraš da odeš odavde! — rekao je Brko.
— Mnogo mi se dopada ovde! Ja mislim da trenutno nema mesta na svetu koje je lepše od ovog — rekao je Macko.
— Macko, bolje da odeš — rekao je Brko.
— Tek sam pripalio cigaretu! — rekao je Macko. Znajte, mora da je prijatno — dok kiša udara ne prozore — srkutati rakiju i pušiti cigaretu, lagano, dim po dim.
— U ime zakona i naroda — rekao je Brko.
— Piće i cigaretu da mi niko nije dirnuo. — rekao je Macko kelneru izlazeći iz sale. Napolju, Macko je oteo Brku pištolj. Onda se vratio u salu, ispio vruću rakiju i dopušio cigaretu. Tek onda se izgubio. Brko je demobilisan.
— Jedino s Mackom, leđa uz leđa, ne bih se bojao da udarim i na dvadeset siledžija — pravdao se Brko. Macko je katkad pisao iz Nemačke i tražio da mu se pošalje paket "zete".

Imenjaci

Ni na čemu više Miljojko nije zavideo svom imenjaku i komšiji, poznatijem po nadimku Macko, no na njegovom društvu iz sale Doma JNA, u kojoj su se subotom i nedeljom održavale čuvene igranke. Osim što su bili vršnjaci i komšije, gotovo u svemu drugom su se, kao u bajci, razlikovali: Miljojko je bio onizak i zdepast, Macko vitak i visok, Miljojko je imao oštru, četkastu kosu, Macko meku, svilenkastu, Miljojko je bio sa sela, Macko se rodio na asfaltu, Miljojka su zvali "Miljojčina", "Miljac", komšiju "Macko", "Mile", Miljojko je bio nepoznat, Macko glavni dasa. Miljojka je s planine doveo daljni rođak, krojač, da mu pomaže u poslu. Došljak se uselio u sobicu u dvorištu, preuređenu šupu, u kojoj je već stanovao Sima Kec, radnik na strugari.
— Neće me para, neće me karta, neće me ženska! Nema ovde života! — požali se Kec. U sobici su zaudarale neoprane čarape i košulje bačene pod krevet.
— Otići ću odavde. Nekoliko puta sam polazio, ali mi se nije dalo: ili se opijem, ili izgubim na kartama — dodade Kec. Uveče su ulice rano ostajale puste. Usamljeni došljaci dugo su se, kao psi lutalice, vrteli ispred izloga. Nije im se spavalo, a nisu imali kud da odu sem da se vrate u sobicu. Kec je moljakao Miljojka da igraju tablića.
— Mrzi me. Karte su mi dosadne! — odgovarao bi novajlija. Deo dana Miljojko je provodio u radnji, a deo u rođakovom stanu. U radnji je prišivao dugmad i porubljivao nogavice i rukave, a u stanu je pomagao gazdarici, krojačevoj ženi: donosio ugalj, izbacivao đubre, prao prozore, ribao kuhinju, žicao parket. Ćutljiva i nemrštena gazdarica bila je sva obla. široka bedra zatezala su joj suknju do prskanja, a čvrste grudi htele su da iskoče iz bluze. Miljojko je osmatrao gazdaricu krišom, kao lopov. Kad bi mu, u prolazu, unela telo u lice, obarao je pogled u stranu.

Dobar deo dana gazdarica je provodila s jednom besposlenom komšinicom. Žene su obično sedele kraj prozora i, prikrivene iza zavese, posmatrale svet na ulici, ogovarajući i pretresajući sve živo pod malim nebom varoši. Razgovarale su i o Mocku, koji je, večito s cigaretom u uglu uasana, okružen grupom mladića, stajao na pločniku, uslonjen uz lipu. (Miljojko je odmah zapazio da se svi mladići, čim bi se Macko pojavio, sklanjaju od lipe da bi mu napravili mesto; isto tako, na klupi u vrhu glavne ulice, kod koje se okupljala većina varoške mladeži, za Macka je u svakom trenutku imalo mesta, kao i za još nekoliko prvih varoških momaka, dok su ostali sedeli na ivici pločnjaka ili stajali.) Macko je gazdarici dopadao. Podsećao je na mladića u koga je, nekad davno, bila zaljubljena a od koga je, eto, život odvikao na drugu stranu. Miljojko je sa Simom Kecom obilazio sve četiri kafane — koliko ih je bilo u varoši. U toku večeri ponekad bi po nekoliko puta svratili u istu kafanu.
— Nema ovde života! Gimnazijalke neće ni da nas pogledaju! Kao da pišaju kolonjsku vodu! — žalio se Kec. U uglu su promuklim glasom pevali rudari iz druge smene.
— Ali nisu ni one blesave! Reci mi, Miljojčina, da si ti gimnazijalka da li bi se zaljubio u mene? Ovakvog, bez para, bez odela, bez stana!? Ne bi sigurno! — nastavi Kec. Kelner je sklanjao čaršave sa stolova.
— A zašto da ja spadnem na seljančice i ružne ženske? Nije Kec poslednja rupa na svirali. Treba što pre otići odavde, u Beograd, bilo gde... — dodade Kec. Posle pijanke, Sima Kec je pospanog Miljojka nagovarao da igraju karte.
— Samo jednu partiju! Noć je duga! Ali u paklo cigareta, ne radi mi mozak ako igram džabe. Miljojko je uspeo da ga čuveni i hladni komšija zapazi. Najpoznatiji momak varoši u prolazu mu je, u znak pozdrava, klimao glavom, a nekoliko puta ga je zamolio da mu kupi cigarete ili učini neku drugu uslugu. Kad je imao vremena, Miljojko se pridruživao Mackovom društvu kod lipe i oko klupe u vrhu glavne ulice. (Miljojko je mogao jedno noću da se usloni uz lipu i da sedne na klupu, kad na ulici nikoga nije bilo.

Bezbroj puta je sanjao kako se varoška mladež sklanja od lipe i ustaje s klupe da bi napravila mesto za njega — Miljojka) Sedeći na ivici pločnika, Miljojko je pažljivo slušao šta pričaju momci sa klupe, ili oni najbliži njima, srećan ako bi uspeo da u ceo razgovor ubaci samo jednu reč. Jednom je čak bio te sreće da ga Macko, pošto je nedostajao igrač, pozove da igra fudbal. Miljojkova gazdarica i komšinica su izlazile na korzo. Gazdaričine obline su se, kao tek uhvaćene ribe, praćakale ispod tesne haljine. Mladići su prekidali razgovor. Grlo im se sušilo, a usne vlažile.
— Imaš gazdaricu kao avion! — reče jedan Miljojku.
— Najbolja je u varoši! Lomi li, lomi! — kaza drugi.
— Ždrebica! — reče treći.
— Šta vredi kad ne ume da prevari onog grbavog krojača! — dodade drugi. Macko je, kao i obično, ćutao.
— Macko, može li se u varoši naći majstor za krojačevu ženu? — upita prvi iako je već znao odgovor: taj majstor jedino je Macko mogao biti. Macko ništa ne reče.
— Može! To je Macko — upade Miljojko. — Jedino on može: znam sigurno! Miljojkovo obletanje oko Macka i prvih varoških momaka pada u oči Simi Kecu:
— Šta ćeš s tom manguparijom? To nije naše društvo!
— Nisu to loši momci. Igram fudbal s njima. Bolje je nego karte! — reče Miljojko. U sali Doma JNA subotom i nedeljom, posle kraće pauze, počele su da se održavaju čuvene igranke. Cela varoš odlazila je na igranku. Muškarci su se, uz ćevapčiće i ražnjiće, ipijali, a žene su bile srećne što su mogle da pokažu svoje nove haljine i frizure. Mesto u sali se teško nalazilo. Miljojko je jednom zavirio u prepunu salu. Za središnjim stolom sedeo je Macko, okružen prvim varoškim devojkama i momcima. Jedna stolica, odmah do Macka, bila je prazna. Macko primeti Miljojka (bar je ovaj u to bio uveren), ali ga ne pozva da sedne.

Miljojko se neko vreme muvao između stolova, a onda izađe u hol i sačeka da Macko pođe u klozet.
— Ima li mesta? — upita Miljojko.
— Ni slučajno! — mahnu rukom Macko u prolazu. Iduće subote Miljojko je bio prvi u sali. Sede za sto za kojim je pre nedelju dana bio Macko i naruči flašu vina i šest čaša. Mackova grupa se ubrzo pojavi i, posle kratkog dogovora, uputi se prema drugom stolu, u vrhu sale, za kojim su već sedela dva vojnika. Kod krojačkog pomoćnika spusti se stariji bračni par. Od prvog trenutka, osim što se kiselo osmehnuše na račun flaše vina i šest čaša, žena i čovek ne obratiše pažnju na krojačkog pomoćnika. Miljojku je bilo dosadno. U vrhu sale Macko se sjajno zabavljao. Bio je glavna zvezda te nadaleko čuvene varoške igranke. Miljojku je bilo krivo što nije bliže Mackovom stolu, bar da čuje šta ovaj priča. Krojački pomoćnik ostavi do pola ispijenu flašu i išunja se iz sale kao lopov.
— Kec, umeš li ti meni da kažeš zašto se ti i ja nismo rodili bogati i lepi? — prodrma usnulog drugara.
— Kad si me probudio, mogli bismo jednu partiju tablića — reče Kec. Sutradan, Miljojko pozva Simu Keca da mu na igranci pravi društvo.
— Šta ću tamo? Samo mogu da se okliznem i razbijem glavu. Da igram, ne znam — usprotivi se Kec.
— Kad vidiš kakve ženske dolaze, iz mesta ćeš naučiti da igraš — dodade Miljojko.
— Nemoj! Lak sam na liću! Opet ništa neće biti od mog odlaska — popusti Kec. Miljojkovom i Siminom stolu u toku večeri niko ne priđe. U sali je bilo sve isto, kao bezbroj puta subotom i nedeljom: muzika je treštala, parovi su klizali po parketu, mirisali su ćevapčići, zveckale čaše... Visoki Macko je bio glavni momak igranke. Devojke su mu se smešile, mladići ga ulagivački tapšali po ramenima, kelneri pritrčavali na svaki njegov mig. Macko je mirno pušio, jednako s cigaretom u uglu usana. U toku večeri Macko je ja samo jednom igrao.

Momci iz orkestra izvodili su svoju najbolju tačku. Macko je bio dobar igrač. Cela sala gledala je u njega.
— Hej, Macko! — pokuša da mu se javi Miljojko dok je ovaj igrao u blizini. Macko se ne okrenu.
— Macko! — zovnu ga Miljojko kad ovaj, posle igre, sede za sto.
— Šta hoće onaj medved? — reče neko za Mackovim stolom pokazujući na Miljojka. Macko ne reče ništa.
— Pih, što je dosadno! Ne možeš ni čašu da razbiješ! — reče Sima Kec.
— Kec, nemamo mi ništa s njima — reče Miljojko, pokazujući na Mackovo društvo.
— Kakva je ovo igranka kad ne možeš da povedeš kolo i zapevaš koliko te grlo nosi!? — kaza Kec, bacajući pikavac na parket.
— Kec, ovo je sala Doma JNA — upozori ga Miljojko. Miljojko i Kec su otišli u jednu od četiri varoške kafane, u onu koja je najduže radila. Još s vrata su naručili tri flaše vina i sto ćevapčića. Podnapiti, igrali su kolo, potcikivali, lomili čaše.
— Sve je na igranci cile-mile! Sve je uštirkano! — reče Miljojko. Rudari iz druge smene priđoše njihovom stolu.
— Je li slobodno da se sedne? — upitaše rudari.
— Slobodno je, kako da nije slobodno. Ovo je slobodna zemlja — reče Miljojko.
— Hoćete li vina? Nabodite ćevapčiće! — dodade Kec, potpuno pijan.
— Nikad više, nikad neću da odem na igranku! Tamo je sve uštirkano — ponovi Miljojko.
— Opet ću ja, Miljojko, da pričekam sa odlaskom — reče Kec ispijajući vino naiskap. Jedne večeri, dok je u podrumu uzimao ugalj, Miljojko je prikriven u uglu, sasvim slučajno postao svedok neobičnog susreta gazdarice i Macka. Gazdarica se vraćala iz kupovine a Macko je upravo bio stutnjao niz stepenice. Macko uhvati ženu za ruku i odvede je iz hodnika u polumračni prednji deo podruma. Miljojko ne ču šta joj Macko reče, ako uopšte nešto i reče.

U polumraku žarila se cigareta u uglu Mackovih usana. Miljojko se učini da Macko stavi ruku u razrez gazdaričine haljine.
— Marš, balavče! — reče gazdarica i prilepi Macku dobar šamar. Žar cigarete se rasu po Mackovim grudima. Gazdarica trčeći izađe u hodnik. Sledećeg jutra Miljojko oriba pod veselo zviždeći. Prisluškujući razgovor između gazdarice i komšinice, on doznade da je ova o sinoćnom događaju sve ispričala prijateljici.
— Da si popustila, o tome bi sutra i vrapci pričali u varoši. Njemu je samo stalo da ubeleži rečku! — reče komšinica.
— U pravu si, draga moja! — složi se gazdarica.
— Taj nikog ne voli! Čak ni devojku s kojom se najduže zabavlja
— Veru! — dodade komšinica.
— A tako me podseća na moju prvu ljubav! — uzdahnu gazdarica. Miljojko ceo slučaj ispriča Simi.
— Nema labavo kod naše gazdarice! Tako i treba tom mangupu! — reče Kec. Posle pijanke koja mu je odnela gotovo svu ušteđevinu, Kec je bio strašno utučen. Retko je izlazio iz sobička.
— Hoćemo li jednu partiju? — predloži Kec.
— Kad si toliko navalio! — jedva pristade Miljojko. Jednog jutra, posle obavljenih kućnih poslova, gazdarica ponudi rakijom Miljojka. Miljojko ispi, a gazdarica odmah dosu.
— Ispij! — reče. Gazdarica opet napuni čašu. Miljojko otpi pola gutljaja.
— Sve! Toliki čivek pa srkuće! — reče gazdarica. Miljojko prevrnu čašicu. Rakija mu je palila utrobu. Gazdarica dosu.
— Još ovo! — reče i sasu mu piće u grlo. Onda ga gazdarica uze za ruku i odvede u spavaću sobu. Pre nego što poče da se svlači, uključi radio i pronađe stanicu koja je emitovala zabavnu muziku. To se, kasnije, često ponavljalo. Čim bi gazda nekim poslom otišao iz radnje, gazdarica je Miljojku davala rakiju, terala ga da natiskap i na brzinu pije i vodila ga u sobu, držeći ga za ruku kao malo dete.

U krevetu je, dok je radio tiho svirao, nestajalo njene namrštenosti i strogosti: grcala je i plakala milujući njegovu oštru, četkastu kosu:
— Mile, Milence! — tepala mu je. Gazdarica se, posle toga, brzo menjala, postajala još namrštenija, kao da se ništa nije desilo, hladno mu naređujući šta sve treba da uradi u kući. Miljojku se činilo da joj se u tom trenutku gadi. Obarao je oči u stranu, kao lopov uhvaćen u krađi. Ponovo nije imao snage da pogleda u tu ženu koja se do pre neki čas potpuno otvarala u njegovim rukama.
— Nemoj da si nekom nešto rekao! Odmah bi se vratio u selo — rekla mu je gazdarica prvog dana. Sima Kec se spremao da konačno otputuje iz varoši. Dugove je bio vratio, a ostalo mu je nešto para za put i trošak. Miljojko nije imao vremena da ga isprati na stanicu — žurio je na igranku. Bio je dobro raspoložen: stalno je zviždukao.
— Zar opet ideš na igranku? — začudi se Kec.
— Zašto da ne? Zbog čega bi Macko i drugi bili bolji od mene? — reče Miljojko.
— Pisaću ti! Ako budeš dobro, kreni i ti. Nema ovde života — reče Kec.
— Hej, Kec, hteo sam ti reći: nikad se ne zna da li smo se rodili lepi i bogati! — kaza Miljojko i izljubi se sa starim drugom. Miljojko upade u salu Doma JNA s rukama u džepovima i cigaretom u uglu usana. Vojnici-redari pogledaše ga sumnjičavo. Miljojko sede za prvi sto, kod nekog mladića i devojke, i ne pitajući da li je slobodno. Naruči flašu vina. Pio je u krupnim gutljajima, podrigajući glasno. On ponudi vinom devojku i mladića. Ovi odbiše, ali im on napuni čaše.
— Popijte! Ja častim! — reče Miljojko. A na igranci je bilo onako kao što je uvek bilo subotom i nedeljom u čuvenoj sali varoškog Doma JNA. Macko, najprivlačniji varoški mladić, okružen prvim momcima i devojkama, bio je glavna zvezda te čuvene igranke.
— Sve je to laž! — promrmlja Miljojko, besneći u sebi na pomisao da te večeri, i ne samo te večeri, ne postoji nikakva šansa da bude u društvu čuvenog Macka.
— Ja sam ovde glavni... — reče glasno Miljojko. Devojka i mladić se pogledaše i, kao po dogovoru, odoše da igraju. Muzika je treštala. Na parketu su se tiskali igrači. Miljojko ustade, dovuče se na sredinu sale i zviznu iz sve snage, čobanski. Mladići su i dalje svirali.
— Prestani! — razdra se Miljojko podižući ruke uvis. Orkestar umuče. Nastade tajac od koga se i sam Miljojko zbuni. Pre nego što išta reče, vojnici-redari ga zgrabiše za ruku i izguraše napolje. U sobi Sima Kec je mrtav pijan ležao u odelu.
— Nije trebalo ni s kim da se pozdravljam. Opet sam se zeznuo s oproštajnim čašama — promrmlja Kec. Miljojko uze karte, promeša ih i reče:
— Kec, hoćemo li jednu partiju?

Zelena klupa

Ni u jednom trenutku, dok se, kao vidra, borio za loptu na betonskom igralištu, mršavi dečko Miki, novopečena fudbalska zvezda Raške, nije pomislio na zelenu klupu u parku. Na sve je pomišljao, ali ne i na nju. Pre svega, mislio je na lepuškastu prodavačicu nameštaja Jelenu, u koju je potajno do ušiju bio zaljubljen, i na svog oca, čika-Peru, koji mu je načisto zagorčavao život. A ta zelena klupa, puna urezanih nadimaka, datuma i kojekakvih crteža, sve od početka proleća pa do u kasnu jesen, u prepodnevnim časovima jedno je od glavnih sastajališta raščanskih mladića. Nalazi se u vrhu glavne ulice, na samom početku malog parka, pod gustim granama jasena. Na tom mestu se slivaju svi putevi i ulice Raške: tu se prolazi za železničku i autobusku stanicu, tu, pre i posle časova, nagrnu učenici, tu se, po obavljenom poslu, vrti svet iz okolnih sela, tu se susretnu domaćice, tu se sjate službenici u pauzi za doručak, tu starice i kućne pomoćnice izvode malu decu... Kao da je sva Raška na tom malom prostoru, između parka, glavne ulice i dvaju kioska za novine i cigarete. Već oko devet sati na klupu izmile, poput guštera, prvi mladići, mrzovoljna lica, još bunovni. Zapale cigaretu, obično prvu tog dana, i poluzatvorenih očiju lagano ispuštaju dimove i pljuckaju u prašinu, puštajući da ih oblizuju zraci zubatog jutarnjeg sunca. Mrzovolja se polako topi u blaženi osmeh. Iz tog spokojnog i čarobnog mira mladiće trgnu samo muve, koje im, povremeno, sleću na obraze i bose noge. Oko podne, kada je u varoši najživlje, kod klupe je čitav buljuk mladića. U najboljem slučaju na klupu može da sedne pet osoba. Zato većina dečaka stoji okolo, ili sedi na ivici pločnika. Na klupu ne može svako da sedne. Ne može bar u prepodnevnim časovima. Prvenstvo pripada starijim i prvim momcima, a to znači najlepšim, najjačim, najduhovitijim... Nema toga ko bi se usudio da ne ustane i ne ustupi mesto Macku, glavnom varoškom dasi! Mnogobrojni "klinci" — kako stariji mladići zovu one koji su se tek zamomčili — i oni kojima se ime još nije pronelo Raškom nemaju tu čemu da se nadaju. Ako bi neko prekršio to nepisano pravilo i pokušao da sedne na klupu, bio bi začas oteran, najčešće grubim rečima, a katkad i ćuškama. Raščani znaju da je tu sastajalište mladih pa u prepodnevnim časovima izbegavaju da sede na klupi. Seljaci, kojima su nepoznate tajne i čuda Raške, pravo tu lete, ali brzo bivaju oterani bezobraznim začikivanjem i kojekakvim smicalicama, da im ništa ne preostaje nego da progunđaju — ono što su i pre toga mislili — da su varoška deca gola manguparija. Tu se prepričavaju brojne zgode čiji su junaci najčešće momci s klupe. Te priče klinci naprosto gutaju. A sve vreme niko ne propušta da dobro odmeri svaku devojku koja prođe pored klupe ili zastane ispred obližnje table na kojoj se reklamiraju bioskopske predstave. I retko da se kojoj ne dobaci nešto, i lepo i ružno. Tako su lepuškastu Jelenu, prodavačicu nameštaja, pitali, između ostalog, koliko košta zajedno s jogi dušekom. Oko podne, kad sunce žestoko pripekne i rastera sve s ulice, klupa opusti. Beton oko klupe ostane išaran pikavcima i pljuvačkom. Mladi život varoši seli se na plažu i na fudbalsko igralište. Miki je, sa sedamnaest godina, pripadao "klincima". To znači da je sedeo na ivici pločnika, ćutao i pažljivo slušao šta pričaju momci s klupe. Ni pet koraka nije ga delilo od njih, ali tu ništa nije moglo da se izmeni. Nije ga više delilo ni od lepuškaste Jelene, kada je prolazila ulicom, ali on nikako nije umeo da joj se približi i otkrije svoju ljubav, kao da su ga od nje odvajala mora i planine, a ne komad ravna asfalta.
— Ili zevzečiš na ulici, ili juriš za loptom! A u školi sve kečevi kao kočevi! Samo si mi nepotreban trošak u životu — gunđao je čika-Pcra Mikiju, i za ručkom i za večerom. Mikiju je škola bila najdosadnija stvar u životu. Ni te godine nije sjajno prošao — pao je iz dva predmeta. Eto novog troška za čika-Peru! Ko će da plati profesora za spremanje nego on? Eto povoda da od jutra do mraka melje kao vodenica! Miki je voleo da igra fudbal, i da je postojala u Raškoj neka fudbalska škola, sigurno bi je završio sa suvim poticama. Tog leta se, kao već niz godina, održavao noćni turnir u malom fudbalu na košarkaškom igralištu kod Doma JNA. Za vreme utakmice cela Raška sa okolnim selima se sjati kod Doma, i mlado i staro, i muško i žcnsko. Neko je tu radi fudbala, neko radi hladnog piva koje se toči u obližnjem bifeu, neko radi ljubavnih zgoda koje se tu, u mraku pored Ibra, često začinju... Većina je, ipak, da navija i bodri svoje sinove, rođake, prijatelje, mladiće iz svoje ulice, naselja, sela. Za takmičenje se prijavi i po četrdesetak ekipa, obično sa smešnim imenima. Koliko je ekipa iz Raške toliko je, ako ne i više, iz obližnjih sela. Sve se ekipe nadaju prilično visokoj novčanoj nagradi. U gotovo svakoj utakmici odvija se borba na život i smrt: goli igrači, čija se znojava tela pod reflektorima presijavaju kao srebro, trče kao ludi, bacaju se u noge protivniku, podaju na beton, krvavih laktova i kolena ustaju i dalje jure, bodreni gromoglasnom vikom navijača, pucnjavom "bombica", zavijanjem sirena i udaranjem u kante. Pobednicima se kliče, a najbolji se nađu i na ramenima navijača. Pobeđenima nije lako: bude i suza, često ne mogu da podnesu poraz, zametnu kavgu, dođe i do tuča, koje se, na sreću, brzo i mirno završavaju. Tu se stvaraju imena, tu stiču slavu dečaci koji su dotle šutirali lopte na poljančetu, tu se izdaju propusnice za čuveni raščanski tim "Bane", odatle se, ako se ima sreće, poleće dalje u svet fudbala. Miki je dvaput igrao na turnirima, ali je njegova ekipa slabo prošla. Ovog puta Miki je sam odabrao ekipu: trojicu drugara iz svoje ulice i dva brata Beograđanina koja su u Raškoj letovala. Dugo su se pripremali i uigravali. Na turniru dobro krenuše. U prvom kolu lako pobediše momke iz obližnjeg sela, koji su umeli dobro da trče, ali ne i da igraju fudbal. U drugom kolu padoše im neki mališani: s njima su se poigravali kao mačka s mišem. Treći protivnici su im bili "lovci na nagradu" iz Novog Pazara. Njih jedva, za dlaku, pobediše. Ta im utakmica i donese slavu, naročito Mikiju. Dečak se isticao preciznim šutom iz svake prilike, a i sjajno je driblovao, što je publiku najviše oduševljavalo.
— Miki, zezni tog vola! — čuo je kako iz publike viču. Miki se topio od miline što je, eto, cela Raška preko noći saznala za njegovo ime. Stotine očiju je osećao na svom telu. Pa i oči lepuškaste prodavačice nameštaja, koja mu je, kao i ostali, klicala iz sve snage. Jedino tu nije bilo očiju i glasa čika-Pere. Ovaj ga je dočekivao s utakmica jednako gunđajući: cepa badava patike, od fudbala niko nije video koristi, neko će mu slomiti nogu, kakav je mršav — razboleće se, eto novog troška! Četvrtu utakmicu, pretposlednju koja ih je delila od nagrade, igrali su sa izabranicima "Bana". Većina publike je smatrala, a i oni sami, da tu nemaju šta da traže.
— Dečaci, bilo je lepo, a sad kažite zbogom! — dovikivali su im. Publika je navijala za "banovce", svoje stare ljubimce. No, ovima ništa nije polazilo za rukom. U prvom poluvremenu rezultat je bio nerešen. Ni u drugom "banovcima" nije išlo bolje. To je publiku iznerviralo, pa je masovno počela da navija za klince.
— Miki! Miki! — prolomi se na igralištu. Dečak primeti Jelenu, mahala mu je i nešto dovikivala, kao da je želela da mu u istom trenutku poleti u zagrljaj — samo da je nije sprečavala bela linija igrališta. Miki zaigra kao rasrđeni zmaj. Preciznim udarcem sa samog centra dade gol.
— Povucite se u odbranu i čuvajte rezultat! — posavetovaše iz publike Mikijevu ekipu. "Banovci" kidisaše kao zveri. Miki oseti da su se uspaničili pa otvori igru i poče majstorski da dribla, ostavljajući za sobom, često, po trojicu protivničkih igrača. Publika je bila na nogama. Umalo što ne uskoči u igralište kad iznervirani "banovci" počeše da ruše mališane. Utakmica je bila dobijena. Macko i njegovi prijatelji pokloniše Mikiju ogromnu lubenicu koju su ukrali na pijaci. Do nagrade je ostala još utakmica s ekipom mnogo slabijom od "Bana". Miki i njegovi drugari smatrali su da je novac u njihovim rukama.
— Šta ćeš s lovom? — upitaše Mikija.
— Ne mislite da ću da platim časove za popravni!? — podsmehnu se Miki. Svet se razilazio. Miki, krvavih kolena, poslednji osta na igralištu. Namerno je to učinio: nadao se da će mu prići Jelena, koja je tako vatreno navijala za njega. Umesto Jelene pojaviše se Beograđani koji mu uzbuđeno saopštiše da još iste večeri moraju da otputuju. To je značilo da od sutrašnje utakmice i nagrade nema ništa. Miki se pozdravi s braćom i pojuri za Jelenom, smatrajući da je pogrešio što joj nije odmah prišao već je čekao da mu ona dođe. Jelene nigde nije bilo. Sav zlovoljan, Miki se uputi kući. Videvši ga s lubenicom, čika-Pero uzviknu:
— Nečija kučka će lipsati! Doneo i ovaj nešto u kuću! Ujutru, kad se čika-Pero posle doručka hteo da zasladi lubenicom, imao je šta da vidi: ova je bila zelena kao tikva. Odmah poče da gunđa i da još žešće melje staru priču. Miki nabi prste u uši i istrča na ulicu. Oko klupe su se već bili sjatili mladići. Miki se spremao da sedne na pločnik kad Macko reče nekom do sebe:
— Napravi mesto za najboljeg igrača turnira! Miki se bojažljivo spusti na klupu. Macko ga ponudi cigaretom, a nečija ruka sa zapaljenom šibicom začas mu se stvori ispred nosa. Odmah se povede razgovor o fudbalu. Malo-malo, pa neko pomene Mikija. Oko klupe se tiska gomila dečaka i dečurlije. Odnekud naiđe Jelena.
— Pita te Miki koliko koštaš zajedno s jogi dušekom? — dobaci joj neko. Lepuškasta prodavačica se nasmeja. Mikiju se učini da ga od Jelene više ne dele mora i planine već običnih pet-šest koraka, i da je do nje lako doći, kao do praznog i nebranjenog gola. Miki pljucnu u prašinu, lagano izbaci dim i poluzatvorenih očiju okrenu lice prema suncu, koje se polako pelo na svetlom i čistom nebu.

Propusnica

Otvoreno govoreći, Grmalj je od svega na svetu najviše voleo žene. Pri njihovom pomenu, Grmalj je sklanjao plavi čuperak s čela, ispod kojeg bi mu zasvetlucale oči kao svici u mraku. Život mu se, uopšte, činio kao rascvetana bašta u kojoj su žene najlepše, najmirisnije cveće. Ali, kao što obično biva, baš ono što je najviše voleo, Grmalj nije mnogo cenio.
— Guske, eto, to su žene! — govorio je Grmalj. U životu je bila najvažnija kapija te cvetne bašte, kroz koju nije mogao svako tek tako da prođe. Kao na mnogim kapijama i ulazima, i ovde je bilo potrebno da se pokaže propusnica. A propusnica je bilo raznih: neke su vredele manje, neke više; pred nekim se kapija širom otvarala, a pred nekim tek toliko da se posetilac jedva mogao provući. Jednostavno rečeno, ako je neko hteo da dođe do neke lepe žene, morao je imati neku od propusnica na kojoj piše da je poznati fudbaler, proslavljeni pevač, veliki glumac, učen čovek, čuven lepotan... Grmalj je čvrsto odlučio da nabavi jednu propusnicu, dugo je premišljao koju i kakvu sve dok nije zaključio da će takav kakav je — kratak, širokih leđa i lopatastih ruku — najbrže i najlakše doći do one na kojoj piše da je najjači čovek Raške. Pogotovu što se još kao dečak, dobivši od nekog mladića, ni kriv ni dužan, teške batine, Grmalj zakleo da će postati velik i jak kako bi istukao sve siledžije i one koji kinje mirne i dobre mališane. Grmalj je koristio svaku priliku da uposli mišiće. Kad bi ugledao neki veći kamen pored puta, prašnjav i ubaljezgan, dograbio bi ga, podigao iznad glave i bacao niz stranu iz sve snage. Prilazio je radnicima koji su kopali jarak, uzimao od njih kramp i kopao sve dok mu znoj ne bi probio kroz košulju, ne obazirući se što mu se okolni svet čudi i podsmeva. Ponekad bi iz čista mira istovario kamion pun džakova. Kasnije je Grmalj nasuo svež beton u dve velike konzerve i uglavio ih na krajeve gvozdene šipke. Tako je dobio tegove koje je svakog jutra besomućno dizao. Posle takvih vežbi Grmalj je bio gladan kao vuk. Ručak koji je majka od očeve radničke plate spremala za celu porodicu (Grmalj je imao još dve sestre), snažni momak je mogao sam da pojede. Zato je Grmalj sav džeparac odvajao za hranu, a uspevao je i da vazdušnom puškom ubije ponekog goluba divljaka i da u reci upeca nešto ribe. Sreća mu se osmehnula kad su ga poslali u vojsku, u kuvare, gde je prvi put u životu mogao da jede do mile volje. Po povratku iz vojske Grmalj je bio teži dvadeset kilograma. Sve stare majice i košulje koje je pokušao da obuče popucale su mu na leđima. Osim plavog čuperka, koji mu je uvek padao na čelo i preko očiju, u svemu je to bio drugi i novi Grmalj. Uvideo je da je u snazi, bar što se tiče mladića od koga je nekad davno, kao mališan, dobio batine, malo preterao. Ovakav kakav je bio mogao je kao od šale da izudara trojicu takvih. A i više nije imao volje da se sveti tom mladiću, sada već ocu dve plavokose devojčice. Umesto mladića, Grmalj je kroz svoje lopataste šake najpre propustio nekog bivšeg boksera, koji u bioskopu nije davao mira devojkama, a zatim trojicu braće, teških kavgadžija, koji su u jednom delu varoši kinjili sve dečake koji ih nisu priznavali za "glavne". Braći nisu pomogli ni čelični lanci, bokseri i motke kojima su nasrnuli na Grmalja. Grmaljeve tuče su se brzo pročule. Sve su se isto završavale: protivnici u prašini, Grmalj na nogama. Posle svake tuče, Grmalj je sklanjao čuperak s očiju, kao da za to pre nije imao vremena. (U tom čuperku, po pričanju dečaka, krila se sva Grmaljeva snaga: od njega niko nije mogao da mu zaviri u oči.) Slava koja je pratila Grmaljeve prethodnike, najjače momke varoši, očekivala je i njega, ako ne i još veća. Cela Raška ga je znala. "Zdravo, Grmalj!" — javljali su mu se mališani, srećni ako bi im pozdrav uzvratio smeškom. Čistač Mule mu je besplatno glancao cipele, a poslastičar Šok stavljao u tanjir dve-tri baklave više nego što je tražio, izgovarajući se da takvoj grdosiji nije mnogo ni tepsija. Obućar Ziki poklonio mu je crnu narukvicu, išaranu sjajnim nitima, koju je Grmalj stavio na desnu ruku, na onu kojom je zadavao najjače udarce. Pa su usledile, same od sebe, neke sitne počasti i privilegije: nije morao da čeka u redu za bioskopsku ulaznicu (mališani su se grabili ko će da mu je kupi), na fudbalske utakmice su ga propuštali bez karte, a kad se igrao turnir u malom fudbalu mnoge su se ekipe otimale oko njega (iako nikakav fudbaler nije bio), jer je svojim izgledom i snagom zbunjivao i plašio protivnike. Bio je već postao čudo i znamenitost Raške, te mnogi mladići iz okolnih gradova, prolazeći kroz varoš, nisu propuštali priliku da upoznaju i vide čuvenog Grmalja. U vreme njegove najveće slave varošani su mu ponudili, pošto je u vojsci dobio diplomu kuvara, da radi u kuhinji "Motela", ali je on odbio: nikako mu nije išlo u glavu da, posle tolikih uspeha, širi ulicom mirise luka i zaprške. Bilo je jasno kao dan: Grmalju su vrata Raške i sveta bila širom otvorena. Snažni mladić je prošetao s nekoliko lepših devojaka kojima se, pre vojske, ni slučajno nije mogao približiti. Devojkama je bilo milo što se na korzou pojavljuju s najjačim mladićem varoši i što dečaci iza njihovih leđa sa strahopoštovanjem kažu: "To je Grmaljeva cura." Čim bi se zasitio jedne devojke, Grmalj je tražio drugu. A ako bi neka pokušala da ga duže zadrži, ubeđujući da ga voli, on bi joj kratko odgovarao:
— E, jesi teška guska! Za sve počasti i ljubav koje mu je ukazivala Raška, Grmalj je umeo da bude zahvalan. Tuča je za njega bila viteštvo, stvar srca, i samo kao takva mogla je biti propusnica za uspešno osvajanje žena. Grmalj je tukao siledžije, varalice i lopove, štiteći nejake i slabe. Od velike koristi bio je i fudbalskom timu "Bane": pratio ga je na svim gostovanjima u zabačenim mestašcima Ibarske doline i bio dobra i sigurna zaštita igračima od prgavih i zagriženih navijača. Iako je važio za najjačeg čoveka varoši, Grmalj to nije mogao da bude dok se ne oproba sa svojim prethodnikom, nekim šoferom, stokilašem. Ovaj se bio pročuo po tome što je jednom od trojice napadača, koji su na njega nasrnuli noževima, isterao oko, te je u zatvoru ležao dve godine. Grmalj se iznenada, iako je smatrao da su žene guske, zaljubio u neku balavicu, učenicu metalostrugarske škole, koja se zvala Milena. Snažnom mladiću se učinilo da je ona ta žena zbog koje je sve učinio da bi dobio propusnicu najjačeg čoveka Raške. Grmalj je čak bio spreman da joj predloži da se uda za njega, ali ovu to uopšte nije zanimalo i o tome nije htela da razgovara.
— Udesiću ja tebe, gusko jedna! — reče joj Grmalj.
— Pa ja sam s tobom samo zbog tvog čuperka! — nasmeja se Milena, čupnuvši ga za kosu. Grmalj nije imao na kome da iskali bes no na debelom šoferu, ali se ovaj prijateljstki ponašao, tapšao ga po leđima i zvao na piće, govoreći:
— Koliki si, oštetio si tri čoveka! Posle žestoke svađe s Milenom, Grmalj je u kafani nabasao na svog protivnika i s njim se dobro opio. Usred pijanke Grmalj reče:
— Burazeru, izlazi napolje da vidim da li si takav majstor za tuču kao što se priča! U dvorištu kafane Grmalj i šofer se uhvatiše za ramena, nabijajući jedan drugom glavu u prsa. Dugo su tapkali u krugu. U jednom trenutku šofer se okliznu na koru lubenice i pade. Grmalj mu sede na grudi, hvatajući ga za grlo.
— Priznaješ li? — upita Grmalj. Šofer je krkljao, pokušavajući da dođe do vazduha.
— Udavićeš čoveka! — reče neko Grmalju. Grmalj pusti šofera. Ovom je dugo trebalo da ustane.
— Duša mi je u nosu! Nije ni čudo kad toliko pušim i pijem! — reče zaduvano šofer. Na uglu ulice Milena se držala za ruku s nekim mladićem u belim farmericama, zalizane kose. Grmalj skloni čuperak s očiju.
-Naruči piće! Odmah se vraćam! — reče Grmalj šoferu, uputivši se prema Mileni i mladiću. Grmalj im priđe s leđa, Milenu uhvati za jednu a mladića za drugu ruku i povede ih u obližnji ulaz. Mladić zastade i pokuša da se otrgne, ali mu Grmalj jače steže ruku i ovaj poslušno pođe za njim.
— Ko ti je ova zalizana čačkalica? — upita Grmalj Milenu.
— To je Majstor. Moj dečko.
— Mi se volimo! — reče zalizani momak.
— Kako smete da se volite? Ko ti je to dozvolio? — grmnu Grmalj i jače mu steže ruku. Mladić jauknu. Grmalj ga pusti.
— Briši! — reče mu Grmalj. Mladić se ne mrdnu s mesta.
— Nisi čuo šta sam ti rekao? — povisi glas Grmalj.
— A ona? — upita mladić za Milenu. Grmalj slobodnom rukom ščepa mladića za jaknu i podiže ga na grudi, tako da ovom noge ostadoše da vise u vazduhu.
— Šta da uradim s tobom, zalizani ljubavniče!? Nemam o šta ni prste da uprljam! — reče Grmalj.
— Pusti ga! Mi se volimo! — reče Milena.
— Bila si i ostala guska! — odgurnu Grmalj mladića i vrati se u kafanu.
— Prošlo je naše vreme, prošlo! Niko više ne ceni snagu i srce! Danas dobro prolaze ispijeni i guravi! Čačkalice! — požali se Grmalj šoferu.
— Ništa od nas! Samo smo oštetili pet-šest takvih čačkalica! — reče šofer.
— Ceo svet se okrenuo naopačke! Mrtvi smo mi, mrtvi! Odmah treba da iskopamo sebi grob! — dodade Grmalj, bacivši kožnu narukvicu u ugao, u kantu za smeće. Grmalj se ubrzo u "Motelu" zaposlio kao kuvar. Otad se klonio tuče. U restoranu, ispred njegovih očiju, i dalje su se dešavale tuče, i dalje su stolice pucale po glavama ljudi, i dalje flaše praštale po zidovima i ogledalima, ali on ni prstom nije hteo da mrdne. Stasali su i neki mladići, iz varoši i obližnjih sela, pa su, nestrpljivi što im se ime još nije pronelo Raškom, zametali kavgu, tražeći priliku da pokažu svoju snagu. Izazivali su čak i Grmalja. Ovaj se na njih nije osvrtao.
— Badava se kurčite, zelembaći! — govorio je on, dodajući, više za sebe, da u osvajanju žena veće šanse imaju čak kuvari, ili mladići s nestašnim čuperkom na čelu, nego oni koje tako silno bije glas da su najjači momci Raške. A kad se jednom, željan kavge, napio, Grmalj je naleteo na Macka, vitkog mladića s ožiljkom na licu, od čijeg je ledenog pogleda ustuknuo.
— Ovakav se odavno nije ispljunuo na raščanskom asfaltu! — prošaputao je Grmalj za Macka.

Osvajanje Raške i sveta

Oko zelene klupe u vrhu ulice, na kojoj sedi Macko sa svojim najbližim pajtašima, tiska se gomila mladića i dečaka. Krojački pomoćnik Miljojko, koji je prethodne noći u "Motelu" platio nekoj auto-stoperki petnaest ćevapčića i flašu piva, zavlači ruku u pantalone i dugo čeprka unutra. Jedan dečak prinosi rasklopljenu čitanku. Miljojko izvlači ruku iz pantalona i ispod noktiju iščačka dve stidne vaši koje padnu na rasklopljenu knjigu. Mladići i dečaci se tiskaju da vide vaši koje se, manje od slova, miču na stranicama čitanke.
— Bežite od Miljojka! Svima će preneti picajzle! — kaže jedan mladić. Miljojko zadiže nogavice i pokazuje odrana i raskrvavljena kolena. Mackov ožiljak na licu se razvlači u širok osmeh. Najjači momak Raške kaže prvom mladiću do sebe:
— Pusti Miljojka da sedne! Miljojko se polako spušta na klupu. Lice mu sija od sreće kao tek ispečena vekna u izlogu pekare. Rasklopljena čitanka sa stidnim vašima dugo kruži od ruku do ruku mladića i dečaka. Miljojko sklapa oči i okreće lice prema suncu koje plovi iznad tamnocrvenih raščanskih krovova.

Prva cigareta

Od prvog dana, kada je u našoj kući iznajmila sobu, zatreskao sam se u Milu, profesoricu književnosti u gimnasiji. Ona je za mene bila najlepša žena na svetu. Bilo mi je strašno krivo što se sa devet godina ne može upisati u gimnaziju. Moj jad je splasnuo kad me je lepa došljakinja u dokolici počela učiti engleskom jeziku, objašnjavajući majci da će od mene postati svetski čovek.
— Kakav je, ništa od njega neće biti do bitanga! — rekla je majka, nimalo ne krijući da ne uzima za ozbiljno tu Milinu rabotu i da se čak svemu tome čudi. Uopšte, majka se mnogo čudila — i ne samo ona — mladoj i lepoj profeserici. Nikako joj nije bilo jasno šta hoće i šta traži u našoj maloj i zabačenoj varoši prelepa došljakinja, koja je čak imala kuću i roditelje u Beogradu.
— Moj san je bio provincija! Ovde mogu mnogo više da pomažem i koristim ljudima! — rekla je Mila. Ona je unela nemir i pometnju u našu kuću, u našu ulicu, u našu varoš. Svakom je nalazila mane i svakom je u oči ponešto zamerala, našta se gotovo niko nije ljutio: svako joj je opraštao zbog mladosti i lepote. Mila nije mogla da se načudi što u varoši ima toliko kafana i — još više! — što se u njima od jutra do mraka pijanči a bibiloteka zvrji prazna kao mrtvačnica. Mog oca je prekorevala što se srami da majci donese namirnice s pijace i što svako popodne omrkne igrajući s komšijom tablić.
— Knjigu u ruke, čika Aco! — govorila je. — Za znanje nikad nije kasno. Eto, da li znate ko je sagradio Sopoćane, koji su vam tu, pred nosem? — Pa ... mislim da je Kraljević Marko! Ko bi drugi!? — odgovarao je otac. Majku je Mila izgrdila što ide neuredne kose i u iznošenoj odeći.
— Tako lepa i još držeća, pa da se zapustiš, strina! — prekoravala ju je Mila.
— Ma, za koga da se doterujem i udešavam!? Za Acu? Njega sam odavno osvojila, a i on, pored onih karata, ne vidi ni belu mačku! — branila se majka, a nije umela da sakrije da joj je milo što profesorica, eto, primećuje da je bila lepa.
— Imaš pravo, dete moje! Kad bih se ja malo doterala i obukla, da vidiš kako bi ovaj moj Aco obigravao oko mene i sve trčeći odlazio na pijacu! — dodala je. Mila je najviše zamerala na muvama. Bila je rana jesen, ulice je plavio miris paprika, paradajza i lubenica. Muve su navaljivale u rojevima. Svuda ih je bilo. Od njih mlada profesorica popodne nije mogla da spava, a gubila je volju i za jelom čim bi ih videla na stolu.
— Kako možete da živite među tolikim muvama? Znate li, čika Aco, da ove muve dolaze pravo iz varoških klozeta!? — zaprepašćivala se naša stanarka.
— Ma ćuti, ove su dobre: ima onih što peljaju kao obadi! — govorio je otac. Tamanili smo muve koliko smo mogli i umeli. Najviše smo ih jurili peškirima, ali kao da im nije bilo broja. Meni je Mila najmanje zamerala. Izgrdila me je jedino što sam gađao kamenom nekog psa. Mila je sa ulice dovlačila mačiće i kučiće i hranila ih. Otad nisam više ganjao varoške pse. A bilo mi je krivo što su se dečaci i dalje utrkivali ko će pre i bolje udesiti neku džukelu. S engleskim je loše išlo. Jezik nije mogao da mi se odveže.
— Slabo pamti, malokrvan je! — rekla je Mila majci. Dvaput nedeljno Mila je prala kosu u svojoj sobi, nad lavorom. Mene je zvala da je polivam. Mila je bila u kombinezonu, iz kojeg su se, kad bi se sagnula nad lavor, pomaljale jedre, bele grudi. U tom pravcu nisam smeo da pogledam. Tek kad sam bio siguran da Mila od sapunice ništa ne vidi, ja sam širom otvarao oči.
— Sipaj, pojede me sapunica! — vikala je Mila. Profesorica se kod majke raspitivala za varoške muškarce. Pitala je ko je glavni. Majka je rekla da je to Petar, direktor fabrike tekstila. Bio je to čovek o kome se mnogo govorilo u varoši, pa i u našoj kući. Retko sam ga viđao, zdepastog i proćelavog, večito s cigaretom u uglu usana.
— O bože, pa ljubav nije fabrika! — začudila se Mila. Majka je objasnila da je Petar oženjen, i da u varoši ima još direktora, ali da se žene samo za ovoga lepe kao muve za ušećereno voće.
— A šta na sve to kaže ta njegova nesrećnica? — pitala je Mila.
— Ništa — rekla je majka. — Veli da je izabrala pravog čoveka, valja i njoj i drugima. Hoće da kaže, kučka, da naši, čim ne valjaju za druge, nisu ni za šta. Kučka! Mila se krstila:
— Zastarelost! Predrasude! Draga moja, vi grcate u srednjevekovnom mraku!
— Ne verujem da on valja ijednoj. Preča je njemu cigara koju ne vadi iz usta od svake žene — dodala je majka. Sledeće večeri profesorica se glavnom ulicom prošetala s jednim besposličarem, zvanim Šraf, jadno obučenim, koga glavne varoške cure nisu htele ni da pogledaju.
— E jesi našla momka, dete moje! — podsmehnula joj se majka.
— Strina, ljubav nisu izmislili direktori! — odgovorila je Mila. Svom novom momku dala je nekoliko knjiga pesama, koje je ovaj više vukao po džepovima nego čitao. Odvela ga je i u Sopoćane.
— Pazi da te mala ne zapopi! — podsmevali su se mangupi Šrafu. Jesen je na ulicama zaudarala na prezreo paradajz i trule paprike. U fabrici tekstila dovršen je moderno opremljen restoran za radnike. Mila je dobila pozivnicu za svećano otvaranje.
— Sposoban je taj Petar. Od krampa i seljačkog razboja stvorio je fabriku. Kao što je u ratu od četiri čoveka stvorio brigadu. Zaslužio je da mu se spomenik za života podigne — rekao je otac. Mila je otišla na svečano otvaranje restorana. Ni pet ni šest, još s praga je Petru skresala u oči: restoran je lep, ali pun muva!
— Drugarice profesorice — rekao je Petar ne vadeći cigaretu iz usta — za tri dana ovde neće biti nijedne muve! I zaista, posie tri dana u restoranu nije zvrndala nijedna muva. Na ulazu je pisalo: "Svaki radnik koji u restoranu ubije deset muva i donese ih na kasu, dobija besplatan doručak. Uprava."
— Mnogo ste me koštali, drugarice profesorice: oko hiljadu doručaka
— rekao je Petar. Mila je pobesnela:
— Ne možete tako postupati! Nije ovo šuma i ne živimo u srednjem veku! Petar se smeškao.
— I kad razgovarate s jednom damom, trebalo bi da izvadite cigaretu iz usta. Zanima me da li s njom i spavate!? — dodala je Mila.
— Proverite! — rekao je Petar. Šta se u stvari u restoranu zbilo, ja tačno ne znam. Ovo je samo priča koja se dugo pronosila u našoj kući i varoši. Šta se dalje desilo, još manje znam. Po priči, Mila je proverila da li Petar spava s cigaretom. Nekoliko dana kasnije mlada profesorica iznenada spakova stvari. Otac je trljao ruke:
— Nema kod Petra labavo! Neka vidi ta svilena gospođica iz prestonice kako mi to radimo. Po seljački, nego šta! I nek vidi kako smo i mi u ponečemu školovani! Majka se bespomoćno vrtela oko Mile:
— Ma rekla sam ti, dete moje: kod njega se svaka žena manje zadržava nego košulja koju nosi, nego cigara koju puši! Poslednji put sam pomagao Mili da opere kosu. Vrtelo mi se u glavi dok sam gledao u njena teška, bela nedra, koja su, kao prezreli grozdovi, ispadala iz kombinezona.
— Sipaj! Izgoreše mi oči! — vikala je Mila. Ruka s lončetom bila mi se načisto ukočila.
— Sipaj! Šta radiš? — zapomagala je Mila. Kad je sprala sapunicu, pogledala me je i rekla:
— Što si tako bled? Ispustio sam lonče i sručio joj se u naručje, zabijajući glavu u nedra. Mila je pozvala majku i rekla:
— Strina, ovo dete je strašno malokrvno. Profesorica Mila je otputovala noću. Ja sam se borio sa snom da bih je ispratio iz kuće.
— Dete moje, za ceo život sam upamtio da je Sopoćane sagradio Uroš Drugi — rekao je otac. Majka je plakala.
— Uči engleski! — kazala je Mila i poljubila me u kosu. Sutradan smo obavljali uobičajene poslove, kao da se ništa nije desilo. Slabo nam je šta polazilo za rukom. Otac je strašno gubio na tabliću, a majci su ispadale šerpe i čaše iz ruku. Ja sam u šupi zapalio svoju prvu cigaretu i stavio je u ugao usana. Strašno sam se zagrcnuo i suze su mi potekle. Otac je primetio dim i, kao da je čekao priliku da na nekome iskali pritajeni bes, dobro me izlupetao.

Dečak i fudbaler

— Sjajan fudbaler! Takvog Raška nije imala! Gotovo svakog dana dečak je slušao iste priče o Levaku. Dečak je držao tezgu sa semenkama i kikirikijem pored kafane "Obilić", do stolova poređanih na pločniku. Nekoliko godina ranije Levak se pročuo u Raškoj, a i dalje, kao veliki majstor lopte. Dotad je bio nepoznat mladić, besposličar. Na jednom takmičenju u malom fudbalu, na betonskom igralištu kod Doma JNA, Levak je tako zablistao da je oduševio celu Rašku. Odmah je primljen u odabranu jedanaestoricu varoškog tima "Bane". Na velikom igralištu još je bolje zaigrao: pročuo se po majstorskim driblinzima i jakim, nepogrešivim udarcima. Dolazili su ljudi iz udaljenih sela, od Golije do Kopaonika, da vide tog fudbalskog majstora zvanog Levak. Posle utakmice ljudi su ga na rukama iznosili sa igrališta. Levak je ubrzo dobio posao, dosta lak i sjajno plaćen. Za kratko Vreme mladić je kupio skupa, velika kola kakvih je malo bilo u varoši. U njima je, kao grabljivi orao, krstario Raškom, iz ulice u ulicu. Prolazio je i pored "Obilića", uz same stolove, pritiskajući gas do kraja.
— Seljačina! Osvojiše prostaci Rašku! — govorili su penzioneri ispred "Obilića". Dečak se ljutio na penzionere. Levak je vozio devojke. Neke su bile lepe i poznate. Dečaku se najviše dopadala Marija. Stanovala je preko puta dečakove tezge. Kad je ulazila u Levakova kola, suknja joj se visoko zadizala iznad belih, oblih kolena. Dečak je lizuckao usne. Levak je kupovao od dečaka semenke i kikiriki. Dečak je pokušavao da s fudbalerom započne razgovor. Levak je škrto, ili uopšte nije, odgovarao na dečakova zapitkivanja. Dečaku je bilo krivo. Pogotovu što su se njegovi vršnjaci hvalili kako su postali fudbalerovi prijatelji, zavezujući mu kopačke, kupujući cigarete i čineći druge sitne usluge. Dečak nije imao vremena da, kao drugi mališani, prati svaki Levakov korak. Jedino je prodajući mu semenke mogao bliže da se upozna s njim. Dečak mu je odmeravao više nego što je platio, ali Levak ni to nije primećivao. Dugo vremena je prošlo dok dečaku jedne većeri nije uspelo da se slatko i natenane ispriča s čuvenim fudbalerom. Dečak je zatvarao tezgu kad su se kraj njega zaustavila Levakova kola.
— Kako si, lafe? — upita fudbaler, izlazeći iz kola.
— Dobro ... — promuca dečak. Levaku su oči bile mutne i zakrvavljene a dah mu je zaudarao na rakiju. Jedva se držao na nogama.
— Nešto me dobro lupnulo po glavi! Majke mi ...
— Sjajno si igrao prošle nedelje. Radio si ih kao volove — reče dečak.
— Već mi je postalo dosadno da radim te zvekane. Smučio mi se fudbal! Neću više da igram — reče Levak pripaljujući cigaretu.
— Šališ se? — sneveseli se dečak.
— Ne šalim se, majke mi! Tako: lupilo me nešto u glavu. Zašto da igram!? Mogu i ja malo da zezam, dosta su drngi mene! Dok nisam postao čuven, niko me ni za šta nije zarezivao. Za sve sam bio baraba, besposličar, propalica. Ni za cigaretu nišam mogao da se ogrebem! Levak sačeka da jedan čovek prođe, pa nastavi.
— Tek kad sam postao zvezda, počeli su da obleću oko mene, kao pčelice oko cveta. Počeli su da se utrkuju ko će mi obrisati leđa, dodati kopačke, ponuditi cigaretu ... A ako slomim nogu, svi će mi okrenuti leđa! Nastade tišina. Prvi progovori dečak:
— Video sam te s Marijom. Ljubila te je u vrat dok si vozio kola ... Jesi li je? — upita dečak i coknu jezikom. Levak se nasmeja:
— Mali, ti si veliki đavo! Bio sanm večeras s Marijom, pored Ibra. Evo, pomiriši ruke ... Nešto me lupi po glavi i kažem Mariji: "Malecka, ja sam ružan mladić, i ti ne bi bila sa mnom da nije ovih kola. I sve mislim da se ne ljubiš s Levakom nego s njegovim kolima."
— Stvarno si to rekao!? Ti uopšte nisi ružan mladić!
— Rekao sam, majke mi! Nemoj da misliš da sam pijan ... Pre nekoliko godina ta Marija nije htela ni da me pogleda ... I to sam joj rekao. A ona zacmizdri ...
— Nije trebalo da joj kažeš! — reče dečak.
— Ma nema veze! Brzo će to ona da zaboravi! Ja sam ganjao i druge ženske, i to pre nego što sam postao čuveni Levak. Doduše, bile su malčice ružnije, ali je s njima bilo slađe, od srca. Tad nisam imao kola.
— Meni bi bilo slađe s Marijom. Ona ima dobre noge — kaza dečak i liznu usne. Levak prasnu u smeh:
— Naravno da ima dobre noge!
— Ona je sva dobra: od glave do pete! Hoćeš li je oženiti?
— Ti si đavo! Uh, baš me dobro lupnulo ... Svi misle da je Levak budala! Kao da ne znam šta će sa mnom biti kad prestanem da igram ili, ne daj bože, slomim nogu. Šutnuće me kao praznu konzervu ... Znaš, mali, Mariju još nisam izgustirao ...
— Uzmi kikiriki! Poklanjam ti! — reče dečak.
— Hvala, lafe! — reče Levak i uđe u kola.
— Pazi kako voziš! — viknu dečak. Kola odjuriše velikom brzinom. Odnekud izbi jedan dečakov vršnjak.
— Šta ti je rekao Levak? — upita ovaj. — Hoće li u nedelju zabiti tri gola?
— Naravno! — kaza dečak.
— Ti si dobar prijatelj s njim?
— Stari! Njemu ne naplaćujem kikiriki i semenke! — kaza dečak.
— Eh, kad bih ja imao takvu levu nogu! — prošaputa dečakov vršnjak, gledajući u pravcu u kojem su odjurila kola.

Topola

Ispred kafane posađene su tri topole: jedna uz samu betonsku ogradu terase, druge dve nešto dalje. Topola kod ograde više je izrasla od ostale dve. Njeno lišće življe i veselije treperi. Svake noći pijanci se, izlazeći iz kafane, ispovraćaju uz njeno stablo. Noću, pre nego što pođe kući, Macko se uz topolu ispiša. U povratku s plaže, Macko na terasi kafane popije flašu piva, odmarajući oči na treperavom lišću najveće topole.

Skakač

Trebalo je da Galeb ostvari još samo dve želje, koliko jednostavne i obične toliko složene i nesvakidašnje, pa da bi sebi mogao mirno da kaže da je, sa svojih sedamnaest godina, sasvim uspeo u životu. A te želje, koje su noćima odvlačile san od vitkog sedamnaestogodišnjaka, bile su ove: prva, da skine nevinost nekoj curi, i druga, da skoči u zeleni Ibar s Devojačke stene, odakle niko nije skočio, niti se verovalo da će ikad, osim onih kojima do života nije bilo stalo. Što se tiče prve želje, Galebovo seksualno iskustvo nije bilo za potcenjivanje — ako se imaju na umu njegove godine. Jednostavno, on u toj stvari nije bio mutavko. Mogao je da se pohvali da je spavao s dve žene. Mali, ali lep broj, s obzirom na njegove brojne vršnjake kojima je to bio nedostižan san. Prva mu je bila neka Ciganka, koju su mu za najlonske čarape i paklo "kenta" namestili prijatelji — oni koji su s njom već imali posla. Za ljubav su izabrali gusti šibljak pod mostom.
— Pazi da mi ne iscepaš čarape! — upozori ga Ciganka. Ljubav nisu završili jer su naišli neki ribolovci, pa se žena izmigoljila ispod mladića kao vlažan sapun kroz prste i izgubila u šibljaku. Galeb nije mnogo očajavao zbog neželjenih gostiju. Važno je, eto, da je konačno spavao sa ženom i da će sutra, kao petao, moći da se šepuri među drugovima. Druga je bila mlada radnica, došljakinja iz planinskog sela, koja se od odbačenosti i usamljenosti pokušavala da otrgne brojnim kratkotrajnim vezama s muškarcima. Došljakinja je, blesavo se kezeći, pohvalila Galebove skokove u vodu, on je zapazio njena široka i mesnata usta, ali ni na kraj pameti mu nije bilo da će se tako započeto poznanstvo završiti u krevetu. Sledeći susret je došao ubrzo, jedne kišne večeri. Galeb i njegov drugar Baćo stajali su u jednom ulazu, premišljajući gde bi mogli na miru i natenane da ispiju dve flaše vina koje su držali pod miškama. Tad je naišla mlada došljakinja sa svojom sobnom drugaricom. Galeb iz šale predloži da kod devojaka popiju vino, a one odmah pristadoše, napomenuvši da se zbog gasdarice moraju neprimetno ušunjati u kuću. U sobi su Galeb i Baćo razgledali fotografije devojaka. Došljakinja izdvoji jednu na kojoj se napadno osmehivala, rasvučenih usta od uveta do uveta, i pokloni je Galebu s posvetom.
— Hoćeš li je nositi u novčaniku? — upita došljakinja.
— Verovatno! — reče Galeb. Kad je vino svima udarilo u glavu, nekako je samo od sebe došlo da se Galeb zavuče u krevet s radnicom, a Baćo odvede njenu prijateljicu u tesnu kuhinju, koja je od sobe bila odvojena tankom zavesom. Galeb se dobro umorio: bio je sav u goloj vodi. Njegova ljubavnica vlažila ga je po vratu mesnatim usnama, zasipajući ga vrelim, neprijatnim zadahom. Galebu to nije smetalo: želeo je da nastavi igru. Ali Baćova izabranica iznenada obori u plač, pominjući majku i nekog vojnika koji joj piše "preslatka" pisma.
— Ja sam đubre! Ja sam najveće đubre u Raškoj! — ponavljala je devojka. Svi troje su je tešili kako su umeli i znali, ali kad ona, neprestano jecajući, poče da snažno udara glavom o zid, Galeb i Baćo se brže-bolje obukoše i pobegoše u mrak. Tek na ulici Galeb se seti da je zaboravio da ponese fotografiju koju mu je devojka poklonila. Sad je Galeb svakoga mogao da uveri da je spavao sa ženom. Tu mu je bio živi svodok — Baćo. Od tada Galeb nije mnogo lupao glavu o seksu. Ciganku više nije viđao, a radnica se pravila da ga ne poznaje, što je bio pouzdan znak da je našla nekog drugog. Na razglednici, a kasnije na televiziji, Galeb je video mladiće vitkog tela kako se sa starog mosta u Mostaru u blagom luku obrušavaju u Neretvu. Ta slika duboko mu se urezala u sećanje. Galeb je sanjao da ode u Mostar. I Raška je imala most, ne tako star i poznat, ali dosta visok, od grubo klesanog kamena. Jedino što je Ibar ispod njega plitak i kamenita dna. Zato je Galeb skakao, kao i mnogi drugi mladići, s obale i s topola na raščanskoj plaži zvanoj Sastavci. Ubrzo je svima pao u oći: po ujednačenim i ritmičnim pokretima tela, po pravilnom luku kojim je, kao po dugi, klizio ka vodi i po lakoći udara u površinu reke. I još po nečemu: skakao je kad je on hteo, nikad za paklo cigareta, bioskopsku ulaznicu ili novac — za čim su se drugi, retki skakači lakomili. Galeb se toliko bio izveštio u skokovima da je skakao i u avgustu, kad je Ibar bio najplići i mladiću na najdubljim mestima u Sastavcima dopirao do grudi. Kasnije je Galeb prešao na plažu kod Devojačke stene, udaljenu dva-tri kilometra od Raške. Voda je ovde bila mnogo dublja, čak joj se na nekoliko mesta nije moglo naći dno, a obala peskovitija. Doduše, manje je bilo kupača, i to uglavnom onih koji su dolazili automobilima i biciklima. Ovde je Galeb skakao sa stena koje su se strmoglavo dizale nad vodom. Tad je Galebu pala misao da skoči s najviše stene, zvane Devojačka, odakle — koliko je znao — nikad niko nije skočio. Možda jedino nepoznata devojka, nekad davno, bežeći ispred raspojasanih Turaka, po kojoj je stena — kako je govorila legenda — dobila ime. Stena se dizala visoko iznad vode, nekih tridesetak metara, približno koliko i most nad Neretvom. Od obale je bila udaljena dobra tri-četiri metra, tako da je skakaču, ukoliko se snažno i s pravog mesta ne odrazi, pretila opasnost da se razmrska na oštrom kamenju. Galeb se peo na stenu i zurio u zeleni Ibar, koji mu se, odatle, činio kao običan potočić. Nije smeo da skoći! Bojao se da ne padne na kamenje! Prvi put je osetio da se plaši visine! Ali Galeb nije odustajao od sulude misli da skoči sa stene. Što se tiče prve Galebove želje, sve se odvijalo glatko. Vitki momak se već nekoliko meseci zabavljao s maturantkinjom Buckom, malih i ravnih grudi a punih bokova i nogu. U početku je sve išlo kako je očekivao i sve je bilo zanimljivo: prvo su se držali za ruke, zatim milovali, kroz nekoliko dana su se nežno ljubili, kasnije joj je Galeb divljački pritiskao grudi, zavlačio jezik u usta, grizao ramena i mišiće, a na kraju je skidao golu do pasa i milovao rukom gotovo po celom telu. Tu su stali. Dalje Bucka nije dala ni makac! Galeb se durio. Bilo mu je već dosadilo da se mazi i milucka. Odlučio je da prekine s Buckom dok ga drugari još nisu počeli da ismejavaju kao nespretnjakovića. Došle su svađe, mirenja, Buckino cmizdrenje, njegova lukava ubeđivanja, pa njene priče da se boji mame i da će ostati u drugom stanju ... Sve u svemu, Bucka nije popuštala.
— Kakav je to osećaj? Boli li? Dugo, jako? — upita ga maturantkinja. Ruku na srce, Galeb o seksu nije imao pojma, iako je o tome pročitao bezbroj tekstova u raznim zabavnim revijama. Da bi bio uverljiviji, Galeb reče:
— Sve je trenutak! Gledala si kako skačem? Zamisli da si ti reka i da ja skačem: zarijem se u tebe kao strela i odmah izletim. Voda se od udara malo uzburka i zapenuša, a posle se umiri, kao da ništa nije bilo! Eto, tako je to! Kad su se sledeće večeri ljubili na betonskim stepenicama iza škole, Bucka obamre i skliznu mu niz noge. Galeb joj, ne baš tako spretno, skide gaćice i čarape. Beton mu je drao kolena.
— Pasi da mi ne napraviš dete! — šapnu Bucka. Galeb je sav drhtao, kao kad je prvi put skočio u reku s nekog niskog panja. Od njega ništa nije bilo! Poče da ga hvata panika. Nije znao kako da se izvuče iz neprijatne situacije.
— Pst! Neko ide! — jedva smisli Galeb. Bucka se pridiže.
— Čuo sam korake — dodade Galeb. Bucka se brže-bolje obuče. Sutradan popodne, Galeb odvede Bucku u stan svog prijatelja, muzičara. Isto se ponovi. Ovog puta, umesto betona, bio je neki klimavi krevet koji je cvilukao na najmanji pokret.
— Čekaj da se malo smirim i odmorim — reče Galeb, pripaljujući cigaretu. Bucka je listala muzičke revije koje su bile razbacane oko kreveta.
— Reci mi iskreno: vole li muškarci devojke s većim ili manjim sisama? — upita Bucka.
— Ne znam! — reče Galeb, privlačeći je pod sebe. l ovog puta se ništa ne desi. Galeb je uvidao da to zamara Bucku.
— Trebalo bi, možda, da se napijemo pa bi lakše išlo — reče Bucka. Skakač je već brinuo za sebe. Mislio je da je neizlečivo bolestan. Počeo je da sumnja u ono s Cigankom i radnicom ... sve je to bilo na brzinu, nedovršeno. Možda mu je priroda zaista uskratila ono najlepše — da spava sa ženom. Galeb je kupio kilogram oraha i celo popodne ih krckao i jeo. Čuo je, navodno, da orasi daju veliku moć. Orasi su mu se, na kraju, zgadili. Sutra je s flašom vinjaka Galeb ponovo pošao s Buckom u prijateljev stan. Za tu priliku kupio je i paklo "kenta", iako je pušio mnogo jeftiniji "ibar".
— Čitala sam da je pronađeno sredstvo koje uvećava grudi. Jedan ubod igle i — odmah kupuješ prsluče broj tri — reče Bucka.
— Nauka sve može! — dodade Galch, ispijajući vinjak. Za nepunih desetak minuta Bucka i Galeb su sasuli u grla četvrtinu flaše.
— Jesi li stavio gumicu? — upita Bucka.
— Ne brini! — reče Galeb.
— Zagnjuri se, skakaču! — mrmljala je opijena Bucka. — U tvoju najlepšu reku na svetu. A skakač je dremao. Bio je potpuno nemoćan. Kao da je stajao na Devojačkoj steni: želeo je da skoči, ali ne sme, ne može, boji se da neće doseći vodu, da će pasti na kamenje, na kojem će se rasprsnuti kao tikva. Bucka se, kao prekipelo testo, razlivala po krevetu, sva topla i sluzava. Galeb je stezao, privijao uz sebe, vlažio jezikom i grizao, ali ništa nije vredelo. Ispod pupka bio je mrtav. Na kraju su se oboje umorili. Bucka je mrmljajući utonula u san. Galeb nije mogao da veruje: eto, pred njim je, kao na tanjiru, gola žena, kao od majke rođena, po svoj prilici nevina, još netaknuta, a on je nemoćan, ne može da učini ono što svi mladići Raške i sveta sanjaju, čvrsto ubeđeni da to priliči samo pravim muškarcima i da je to najlepši cvet svake ljubavi — da joj bude prvi! U očajanju Galeb položi glavu na Buckin trbuh. Na čelu oseti nešto vlažno, znoj ili sluz — nije znao šta. Galebu se naglo smuči, kao da je dotakao nešto okuženo. On skoči s kreveta, obuče se i izađe iz stana. Pošao je prema plaži, bez određenog cilja. Na prvoj česmi dobro opra čelo. To ga nije smirilo: činilo mu se da sluz nije sprao i da mu je na čelu ostao sramni beleg. U prodavnici na izlazu iz varoši Galeb nabasa na Baća kako s radnicima pije pivo. Učini mu se da je najpametnije da se i sam dobro napije. U kartonskoj kutiji pored njegovih nogu gomilale su se prazne flaše.
— Baćo, kad bi se i zbog čega ubio? — upita Galeb. Baćo o tome nije hteo da razmišlja. Nije ga zanimalo. Tupo je posmatrao kako po izlogu bije letnja kiša.
— Baš lepo pada! — reče Baćo.
— A kad bi ti neko oduzeo ono najdraže, ono što te čini čovekom?
— pokuša Galeb da nastavi razgovor.
— Meni nema šta da se uzme. Go sam i bos, od glave do pete, — reče Baćo. — I prestani više da sipaš žuto. Kupi malo salame: dobićemo proliv od ovog piva. Galeb je jednako brisao čelo: činilo mu se da svi primećuju sramne tragove još netaknutog Buckinog tela. Kad su istresla i poslednju paru, dva drugara izađoše iz prodavnice. Kiša je bila proredila. Naiđe traktor, Galeb podiže ruku, zaustavi ga i pope se na prikolicu.
— Penji se! — doviknu Galeb Baću.
— Gde ćeš? — upita Baćo.
— Na plažu! Penji se! — reče Galeb.
— Idi bestraga! — odgovori Baćo i skloni se ispod nadstrešnice, uvukavši glavu među ramena.
— Znaš, čovek se može ubiti zbog ljubavi! — doviknu Galeb s traktora koji je zavijao prema Devojačkoj steni.
— Je li tako? — upita Galeb traktoristu. Ovaj ga nije dobro čuo od buke motora.
— Vozim šljunak ... Danas sam dobro pokisao — reče traktorista. Kod Devojačke stene Galeb kucnu traktoristu u rame, reče mu da stane i iskoči iz prikolice.
— Šta je čovek bez ljubavi, drugar? — upita Galeb i ne sačekavši odgovor dodade: — Ništa! Nula! Traktorista siđe s mašine i zađe iza zadnjeg točka, otkopčavajući šlic. Galeb se uputi prema reci, skoči u odelu, dopliva do druge obale i uzvera se na Devojačku stenu.
— Ovaj je lud! — prošaputa traktorista, ne uspevajući da otkopča poslednje dugme na šlicu. U istom trenutku Galeb se odlepi od stene, izvi u vazduhu i u blagom i savršenom luku obruši k reci.
— Sto posto lud! — reče traktorista kad iz Ibra, u buketu mlazeva i kapljica, kao iz rascvetane ruže, izlete Galebovo telo. Na licu traktoriste se pojavi izraz olakšanja. Iza zadnjeg točka otegnu se penušava barica. Galeb lagano dopliva do obale i svuče svu odeću. Kiša je jenjavala. Galeb obrisa vodu s čela. Jedan zrak sunca se probi između proređenih oblaka i skliznu preko golih mladićevih bedara. * * *

Galeb nikad nije otišao u Mostar. Kad je odslužio vojsku, oženio se Buckom koja mu je rodila dva sina. Ubrzo se toliko ugojio da je bio širi nego duži, te mu je i pomisao na svaki put, a pogotovu u daleki Mostar, bila teška. Pre nego što se ugojio, Galeb je prestao da skače. Ibar više nije bio zelena reka: valjao je otpadne vode, crne kao jesenje oranje.

Ogledala

U Raškoj ponajmanje ima ljubavi. Bar se tako činilo mladiću koji se zvao Rade. Svako veče, kao i desetine drugih momaka, stajao je na pločniku glavne ulice, dok su u blizini prolazile lepuškaste devojke, ne obraćajući pažnju na njega, kao da je lipa uz koju se leđima naslanjao. Eto, i Radu i ostalim mladićima od kojih uveče iznikne još jedan drvored i verovatno tim devojkama prva misao je ljubav, a nje, ljubavi, obično nema, ili je ima samo za retke. Rascvetane poljane pored Ibra, stvorene kao za ljubav, zvrje prazne! Radov otac, miner, govorio je:
— Ako misliš gospodski da živiš, a ne kao ja, da stalno držiš smrt u rukama, onda sedi i uči! Rade je početak te rečenice neznatno izmenio:
— Ako misliš da imaš lepe žene ... Inače, Rade se potpuno slagao s ocem, bio je jedan od boljih učenika ekonomske škole i trudio se da bude među onima za koje će biti ljubavi, ali je smatrao da nešto bitno nedostaje očevom objašnjenju velike tajne a to je: za lepe sigurno ima ljubavi! Primera za to Rade je imao na svakom koraku. Otac je često hvalio dečačića iz susedstva, velike, bundevaste glave, koji je razred za razredom polagao s odličnim uspehom. No, otac nije znao (ili ga se to nije ticalo) da se s tim dečakom, zvanim Bumbar, ceo razred sprda i da nema toga ko nije opalio čvrgu po njegovoj bundevastoj glavi. Ali da se ne bi reklo da je Bumbar samo Bumbar i da je izuzetak u Raškoj, Rade je navodio još jedan primer: eto, kad se upoznajete s nekim, vi ga i nesvesno osmotrite od glave do pete, i dosta držite do prvog utiska koji ste stekli o izgledu te ličnosti. Baš nekako u vreme kad je gimnazijalka Marija izbila na glas po svojoj lepoti, naš junak je počeo da ozbiljnije razmišlja o svom izgledu. I dok je za druge Rade vrlo lako i jednostavno mogao da kaže da li su lepi ili ružni, za sebe to nije. Bio je u strašnoj nedoumici! Na trenutak — nije bilo sumnje — mogao je za sebe reći da je lep, a na trenutak da je ružan. Ali i da je bilo nekog da mu kao nožem preseče nedoumicu i kaže: "Rade brate, ti si lep" ili "Ti si ružan, i to ti je što ti je" — opet mu ne bi verovao. Niko nije mogao da ga razuveri da se njegov izgled — naravno, on je to primećivao u ogledalu — u nekim važnim sitnicama menja: drugačiji je izjutra a drugačiji uveče, ovakav je u leto, onakav u proleće. Otad počinje Radovo stalno zavirivanje u ogledala. Kad je bio zadovoljan svojim izgledom, kad je nalazio da je jedan od lepših mladića Raške, Rada je zahvatala prava bujica veselja. Trčeći bi izlazio na ulicu, ponašao se mangupski, hodao s rukama u džepovima, veselo zviždukao, nadmeno pozdravljao poznanike i levo i desno, drsko se smešio prodavačicama dobacujući im paprene šale. Srce mu je bilo na mestu. A kad bi mu se učinilo da je ružan, da ima nešto odvratno i grubo u njegovom licu i pojavi, Rade bi se sneveselio kao siroče, uvukao glavu među ramena, u razgovoru zaplitao jezikom i gledao da što pre i neopaženo umakne s ulice, jer mu se činilo da će ga svakog trenutka stići reči prolaznika: "Gle, kako je ovaj mladić ružan!" Jednom prilikom, kad je bio uveren da je izuzetno privlačan, Rade je zaustavio lepu Mariju i, mucajući i crveneći, upitao da li hoće da s njim izađe na korzo. Iznenađena Marija pogledala ga je od glave do pete (Rade se nadao tom pogledu i hrabro ga je izdržao, verujući da će prvi Marijin utisak o njegovom izgledu biti zadovoljavajući), promucala da joj nije do šetnje, izvinila se i brzo udaljila. Rade nije bio tolika budala da ne shvati da ga je Marija odbila. Ali zašto? — pitao se. Sva ogledala Raške su te večeri pokazivala da je Rade izuzetno lep i privlačan mladić! Nije izabrao pravi trenutak — to je jedini zadovoljavajući odgovor. Ko zna kakve su brige i misli mučile Mariju? Možda joj je majka bolesna? Možda je dobila slabu ocenu iz matematike? Možda je u tom trenutku pomislila da su svi muškarci svinje, kao što Rade često pomisli da su sve žene guske? Možda ...? Do jutra je mogao Rade da ređa pretpostavke, sve verovatne i moguće, ali samo se jedne tvrdoglavo držao: da nije izabrao pravi trenutak da priđe Mariji. U to je potpuno bio ubeđen kad je saznao da je dan uoči njegove ljubavne izjave Marija viđena u bioskopu s Levakom, najčuvenijim varoškim fudbalerom. Rade je objašnjavao poznanicima:
— Ljubav je kao voz. Ako ne uskočiš u pravom trenutku, voz ti izmače, ili se možeš naći pod točkovima. U pitanju je samo trenutak! U Radovoj kući bilo je samo jedno veće ogledalo. Ono se nalazilo u roditeljskoj spavaćoj sobi, tako da mladić nije mogao u svako vreme da se ogleda. Polazeći u školu, Rade je navraćao u spavaću sobu i dugo se odmeravao, sve dok ne bi čuo podrugljiv majčin glas:
— Zakasnićeš u školu! Nisi devojka da toliko piljiš u ogledalo! Srećnije trenutke Rade je doživljavao kad je u kući ostajao sam: tad nije izlazio iz spavaće sobe. Hteo je da vidi kako izgleda u običnom životu: odgovarao je na profesorova pitanja, držao govore, prosipao ljubavne izjave, smejao se, stavljao se u pozu dubokog mislioca, bio tužan, boksovao, pušio, igrao fudbal, sunčao se na plaži, igrao, ljubio i grlio devojke ... Sve u svemu, Rade je bio zadovoljan sobom! Noću, pak, Rade se, pri upaljenom svetlu, ogledao na unutrašnjoj strani prozora svoje sobe. Nejasna i tamna slika prikrivala je sitne pojedinosti, uglavnom ružne, pa je mladić, zadovoljan tim svojim zasenčenim izgledom, satima sanjario stojeći ispred prozora. Rade je svoju lepotu želeo da proveri u svim izlozima i javnim ogledalima Raške. Gotovo svakog dana ponavljala se njegova šetnja raščanskim ulicama, čiji je smisao samo on znao. Šetnja je počinjala od vrha glavne ulice a završavala se u motelu "Putnik". Rade se najpre zaustavlja kod izloga dve prodavnice. Mladić se trudi da liči na pravog kupca ili bar na nekoga koga zanimaju izloženi predmeti. Često se dešava da mu prodavačice, s one strane stakla, prozru nameru, pa mu se pakosno smejulje. Zato se Rade kod prvog izloga, u kome je izložen nameštaj, ne zadržava mnogo (otkud može to njega, balavca, da zanima?), dok kod drugog, u kom je kozmetika, dugo stoji, hvatajući svoj lik između izloženih predmeta. Jednom je mladić dobro naseo: izlog su preko noći napunili ženskim gaćicama i prslučićima, on to nije zapazio, pa je, po običaju, tobož pažljivo zagledao ono što je bilo izloženo sve dok ga nije trgao zajedljivi glas besposličara Šrafa:
— Pariš oči! Ta dva izloga su, pored još nekih, bila najveća i najsvetlija u Raškoj. Rade se samo jednom u njima na miru i do mile volje ogledao. I to kad je na nogama dočekao zoru: tad na ulici nikog osim njega i mačaka nije bilo. Zbog tog noćnog lutanja od oca je dobio dobre batine, ali se nije kajao. Otad je zavideo mladićima koji su, vraćajući se iz kafane, zore dočekivali na ulici.
— Kako je na ulicama u svanuće? — zapitkivao ih je Rade.
— Ne vidimo mi tad ni belu mačku! — odgovarali su ovi. Od izloga Rade se upućuje prema Ašimovoj poslastičarnici. Pre poslastičarnice, i s leve i s desne strane ulice, ređaju se nekoliko izloga zanatlijskih radnji, ali mahom malih i prašnjavih, koji Rada mnogo ne zanimaju. U Ašimovoj poslastičarnici mladić nema potrebe da se krišom ogleda. Već je postao običaj da se tu dečaci dugo ogledaju pre nego što krenu na korzo ili u bioskop. U poslastičarnici Rade zaokružuje sliku o sebi. Uopšte ne obraća pažnju na to što mu Ašim, kao i svakom drugom, kaže da će "neka mala večeras teško zaplatiti". Rade izlazi na ulicu, osmehuje se devojkama, pa se desi da neka i uzvrati osmeh. Mladić je presrećan.
— Mala moja — kaže u sebi — nisi izabrala pravi trenutak. Brat je načisto zaćoren u Mariju. Šetnja se nastavlja. Sada je na redu kafana "Kopaonik", preko puta poslastičarnice. Tu se uglavnom okupljaju penzioneri, pa su zato, valjda, na zidovima svega dva manja ogledala, retko kad čista. U tim ogledalima Radovo lice se sve naduje i razobliči. Iako najradije nikad ne bi navratio u "Kopaonik", Rade ga ne zaobilazi: potajno se nada da će jednog dana ugledati sebe drugačijeg. Rade se prošeta kafanom, a ponekad ode u klozet. I pri ulasku i pri izlasku iz sale, Rade krišom baca pogled na ogledala, pazeći da ne zakači neki sto i stolicu.
— Odvratne li prčvarnice? — besni Rade po izlasku iz kafane.
— Bar bi mogli ogledala da izmene! Kad malo bolje razmisli, mladić uviđa da nije baš tako jednostavno i lako zameniti ta ogledala. Našta bi to ličilo kad bi građani uputili molbu direktoru kafane da ukloni ogledala koja naružuju lica gostiju i lepog Rada!? A onda crv sumnje: šta ako su ona ispravna, a ostala u gradu lažna, obmanjujuća!? Kako da proveri? Ne može, valjda, nekog da upita da li lepše izgleda u ogledalu poslastičarnice ili u kafani "Kopaonik"! Rade grabi prema motelu "Putnik". Tamo ima najviše ogledala. Velika su i najblistavija u Raškoj. Svaki stub u restoranu obložen je ogledalima. Ima ih i u holu, kod recepcije. (U početku su ogledala stalno lomljena: pijanci su uživali da ih gađaju flašama. Samo su visoke novčane kazne sprečile da se ogledala više ne lome. — Još strožije tu stoku treba kazniti! — govorio je Rade za pijance.) Rade može da bira: ili da sedi u holu, u udobnoj fotelji, i ćaska sa portirkom, ili u restoranu da pije kafu, preko puta nekog stuba. On je jedan od retkih mladića koji tu stalno navraća; njegovi vršnjaci obično odlaze u jeftiniju kafanu, na kraju varoši, ali se njemu tamo ne svida, prostorija je mala i zagušljiva, bez ijednog ogledala, čak i u klozetu. U motelu Rade nije bio jedini koji je proveravao svoj izgled u velikim i bleštavim ogledalima. Nije bio slep pa da ne primeti da brojni gosti, i muški i ženski, krišom i otvoreno virkaju u ogledala. Izvesne devojke osmehivale su se lepom Radu. On je uzvraćao osmeh, ali se ustezao da im priđe i upita da li će s njim izaći na korzo ili u bioskop. Ne samo zato što je još uvek voleo Mariju već što nije bio pravi trenutak! Eto, baš kad mu se nametljivo osmehivala prodavačica Jelena, on se, na svoju nesreću, bio najeo sira i paprika s belim lukom! A kako se može sa ustima iz kojih kao iz kace kulja miris belog luka voditi ljubav!? I uvek su tako iskrsavale neke nepredvidljive ali važne sitnice, koje su odlagale davno očekivani trenutak: jednom je Rade zaboravio da se istušira pa je zaudarao na znoj, drugi put nije imao prebijene pare te devojku nije mogao da odvede u bioskop, treći put je imao kijavicu, iz nosa mu je curelo kao iz česme, četvrti put ...
-Rade brate, kad će taj tvoj trenutak? Da ti nije cura otišla u vojsku? Večito stojiš na pločniku i još malo pa se nećeš razlikovati od lipe — samo da prolistaš! — peckali su ga varoški mangupi. Nekako u to vreme nastradao mu je otac. Mine su eksplodirale pre vremena i odnele mu do lakata obe ruke.
— Samo da se sklonio nekoliko trenutaka ranije ... — uzdisao je mladić. Rade se još jednom usudio da priđe Mariji. Upravo tih dana ona je prestala da se viđa s čuvenim fudbalerom Levakom. I ovoga puta Marija, uz učtivo izvinjenje, nije htela da šeta s Radom.
— Opet sam izabrao pogrešan trenutak! — reče Rade. Svag proleća u Raškoj rascvetane poljane pored reke zvrjale su prazne iako su bile stvorene za ljubav. A Rade je jednako nastavljao svoju šetnju raščanskim ulicama. Često je na nogama dočekivao zoru, jer više nije imao od koga da dobija batine. Ta šetnja je iz dana u dan postajala sve duža i zanimljivija, jer se Raška naglo gradila, i sve je više i više u njoj bilo javnih ogledala i velikih, svetlih izloga.

Bele farmerice

Svi mladići u Raškoj izgubili su glave za belim farmericama koje je nosio vitki momak zalizane kose, zvani Majstor. Ako ne svi, ono bar oni koji su bili ubeđeni da će im one isto tako dobro, pa čak i mnogo bolje pristajati nego Majstoru. A semo jedan od njih mogao je od Majstora lako da dobije te farmerice. Zvao se Petlić i, na svoju nesreću, bio je dvaput manji od vitkog momka: upadao je ceo u jednu nogavicu, kao mačka u džak. Petlić je bio najbolji prijatelj Majstoru. I više nego to. On je bio njegova senka, njegov verni pas koji je ponizno trčkarao uz gazdu. Kako je vitki, nalickani momak izabrao za prijatelja neuglednog i kržljavog Petlića, ostaće zauvek tajna. Majstor se često gubio iz Raške i jedino je njegov malecki drugar znao da ovaj na tim tajanstvenim putovanjima džepari. Petlić je bio srećan što na vrhu jezika čuva tako veliku tajnu: da je Majstor najveći džeparoš u raškom kraju, onaj pred čijim se prstima džepovi otvaraju kao dobro podmazana vrata. A kad se Majstor, pun para, vraćao u Rašku, Petlić se prilepljivao uz njega, i danju i noću, kao dete uz sisu, zaboravljajući da ima kuću.
— Načisto ga onaj zalizani uzeo pod svoje! — reče bolešljiva Petlićeva majka. Majstor je pokazivao svoje farmerice na korzou koji se protezao duž cele glavne ulice od spomenika do železničke stanice: prošetao bi jedan krug, a onda bi se zaustavio na sredini mosta i seo na kamenu ogradu. Na mostu je uvek bilo najživlje. Tu je svako mogao da primeti Majstorove bele farmerice. One su vitkom zalizanku savršeno stajale, kao da su zajedno rasle s tim gipkim, mišićavim telom. Petlić se neprestano muvao po korzou iako nije imao nikakve farmerice da pokaže Raškoj: nosio je izbledele pantalone, zakrpljene na nekoliko mesta. Petlić je voleo da sedi na mostu. To nikad nije rekao Majstoru i strašno se bojao da ovaj ne otkrije da on ranije nije ni privirivao na most, malo što nije imao s kim, malo što su ga odatle jači momci ćuškali kao ogrizak jabuke. S mosta je Petlić pljuckao u reku, pažljivo prateći let pljuvačke. Ako bi ga neko kojim slučajem upitao zašto voli da sedi na mostu, on bi verovatno odgovorio da je malo takvih mesta s kojih se na miru može pljuckati u Ibar. Mladići su na sve načine pokušavali da dođu do belih farmerica koje su u to vreme bile retke u varoši. Nekima je palo na um da ih sašiju od grubog seljačkog platna, čak su na džepovima vezli naziv kakav su imale Majstorove, ali je ispalo da su napravili gaće koje su nosili čobani u selima oko varoši. Mnogi mladići su za bele farmerice nudili Majstoru pare, skije, tranzistore, šuškavac-mantile, satove, upaljače. Majstor nije pristajao ni na kakvu trampu. Mladići su pucali od besa, smatrajući da Majstor s tako nacakljenom kosom, kao da ga svako jutro krava liže, nije prvi momak varoši, štaviše da je teška seljačina i da ne zaslužuje takve farmerice. Pogotovu Majstor nije prvi momak s takvom curom kakvu je imao. Ona se zvala Milena. Svaki deo njenog oblog i nesrazmernog tela vukao je na svoju stranu: grudi napred, kukovi levo i desno, guzovi nadole.
— Tebi su, Milena, sise na sredini mosta kad ti je dupe na početku — reče joj Majstor. Milena je učila metalostrugarski zanat. Majstor joj nije bio prvi muškarac.
— Djavole jedan! Nisam s pameti kako se to, čim me muško takne, sva rastopim ... — kaza Milena. Milena je nosila kratku suknju. Bele noge su joj bile išarane modricama.
— Eh, sunca ne vidim u radionici! — požali se učenica. Milena je volela da sedi na mostu i da prebaci nogu preko noge, tako da joj se suknja povuče na stomak, a između nogu se zabeli parče čipkastih gaćica. Mostom prolazi svet i iskolačuje oči. Neko prođe nekoliko puta, tobož poslom, a oči mu, kad prolazi pored Milene, zaigraju kao uštipci na ulju.
— Načisto će iskriviti vratove! — reče Petlić za prolaznike, a i sam nije mogao da odoli da katkad ne virne ispod Milenine suknje. Mračan i dubok bunar zjapio je među Mileninim nogama.
— Uh, uh! — strese se Petlić i iščupa, kriveći lice od bola, šaku dlaka sa svojih grudi. Neobična trojka, sem što bi sedela na mostu, često je zaglavljivala u nekoj kafani, uz pesmu kafanskih svirača.
— Ništa od mene neće biti u životu: istopiću se kao metal pod švajs-aparatom. Samo zato što sam preterano dobra — kaza Milena. Majstor je više voleo da se gosti i veseli u napuštenoj baraci pored reke, zaklonjen od očiju sveta. Tu su, raskomoćeni kao na plaži, igrali karte, pili vino i jeli ono što su sami kupovali i spremali, tu je Majstor kvasio pivom kosu i satima je lickao i češljao na razdeljak, tu je Milena prala i sušila bele farmerice. Bili su sami, niko ih se nije ticao i niko im nije bio potreban. Samo je pisak vozova koji su jurili Ibarskom dolinom opominjao da su napolju, sasvim blizu, Raška i svet. Kad bi mu oči zakrvavile, Majstor bi namignuo Petliću:
— Mogao bi da vidiš da li se nebo naoblačilo? Petlić se ne bi odmakao ni pet koraka od barake a već je čuo kako se Milena kikoće, govoreći "đavole jedan", i kako je Majstor opominje da mu ne mrsi kosu i ne kvari razdeljak. Petlić se vraćao u baraku tek kad bi čuo Majstorovo veselo zviždukanje. On se sramio da im pogleda u oči, naročito Mileni. Sve dublji i mračniji bunar zjapio je između njenih nogu.
— Meka sam kao aluminijum. Na mali dodir iskaču mi modrice — reče Milena, zagledajući svoje bele noge. Opijeni Petlić grickao je čaše. Staklo mu je pod zubima prštalo kao led. Jezikom je sisao krv sa rasečenih usana.
— Vozi kao brzi voz! Strašna ženska! Da me toliko ne voli, udesio bih da probaš! — reče Majstor nasamo Petliću. U sred pijanke u baraku upadoše milicioneri, nabiše lisice Majstoru i grubo ga izguraše napolje.
— Polako, drugari! Pokvarili ste mi frizuru! — reče Majstor. Milicioneri zatvoriše vrata sa treskom. Plamen sveće zadrhta, a oprane farmerice se zaljuljaše na žici. Zavlada tišina. Samo je negde daleko jenjavao tutanj voza.
— Izvući će se! — reče Petlić i povuče dobar cug vina.
— Valjda! — reče Milena, zamišljeno sedeći na krevetu.
— Gde sad naiđoše? Tek smo počeli da pijemo vino! — dodade Petlić.
— Kad ću jednom moći da se slatko naspavam!? — reče Milena, protežući se. Suknja joj se povuče visoko iznad kolena. Petlić pogleda Milenu pravo u oči i pođe prema njoj nesigurnim korakom.
— Ako imaš srca, pusti malčice ... — promuca Petlić.
— Jesi li poludeo? — začudi se Milena.
— Ako imaš dušu ... — Šta ti je? — usviknu Milena.
— Samo malo, leba ti ... — reče Petlić, prinoseći vrh zapaljene cigarete ka svojim dlakavim grudima. Zacvrča osmuđena dlaka, zamirisa nagorela koža. Petlić se ujede za jezik da ne vrisne od bola.
— Izgorećeš, đavole jedan! — reče Milena, sklanjajući mu cigaretu s grudi. U noći se rasleže pisak voza. Milena ugasi sveću.
— Slatka sestro, ovo ti nikad neću zaboraviti — zagrca Petlić.
— Djavole jedan! Petlino mala! — zakikota se Milena.
— Lepa sestro, da vidiš kakav ja imam švajs-aparat. Istopićeš se pod njim, pa da si od čelika! Majstora su vozom odveli iz Raške. Petlić je saznao da ga neće mimoići koja godina zatvora. Majstor je naleteo na jedini džep koji se otvarao kao nepodmazana vrata.
— Brine me da li u zatvoru ima piva. Čim će da maže kosu? — upita Milena. Danima je sipila kiša. Petlić nije izlazio iz kuće. Vozovi su tutnjali dolinom. Čim se vreme prolepšalo, Petlić ode na plažu. Zaprepasti se kad na jednom mladiću vide bele Majstorove farmerice. Od novog vlasnika najlepših pantalona u varoši saznade da ih je ovaj kupio od Milene. Petlić pozelene od besa. Pogotovu što mladiću farmerice nisu dobro stajale i što je već stigao da ih propisno zaprlja. Petlić sačeka da mladić skine pantalone, a onda ih zgrabi i umače u šibljak. Uveče, na mostu Petlić srete Milenu. Bez reči joj zaskoči za vrat, ali ga ona, jednim trzajem, svali na zemlju. Petlić se diže i nasrnu pesnicama, ne uspevajući da joj zakači lice.
— Zar farmerice da prodaš? Naučiću te ja pameti, da budeš kao svi ljudi, da ne ostavljaš dupe na kraju mosta — zasikta Petlić, oblećući i odbijajući se od punačke Milene kao od dobro napumpane lopte. Neki prolaznici odvojiše zajapurenog mladića od zbunjene i razbarušene devojke.
— O, bože, pa da i kepeci nasrću na mene! To mi i treba. Koliko sam meka srca, ništa od mene neće biti u životu: istopiću se kao maslac na suncu! — uzdahnu Milena, doterujući odeću i kosu. Leto je, poput nadošle reke, plavilo varoš. Majstorovo mesto na mostu zauzeli su drugi mladići. Petlića su odatle išutirali kao praznu konzervu. Petlić je sve više sedeo kod kuće.
— Hvala bogu da si se otrgao od onog zalizanka! — reče mu majka, neprestano kašljucajući. Petlić je ćutao. Osluškivao je tutanj i pisak vozova, koji su dolazili iz daljina.

Čekajući da prvi put pođem za Beograd

Na peronu železničke stanice gužva. Majku stalno neko zakačinje.
— Mene će svu razneti! — reče majka, zaljubljeno posmatrajući svoje nove cipele.
— Da mi je znati zašto se ovaj svet toliko muva!? — progunđa otac, primičući kofere jedan uz drugi. Betonska ograda dopire mi do nosa. Propinjem se na prste i bacam pogled niz prugu. Šine vijugaju kao zmije, spajajući se u daljini, negde kod visoke topole. Iz kancelarije izađe otpravnik vozova i kredom ispisa na iskrzanoj tabli: "Brzi voz iz Skoplja kasni 15 minuta." Svet negoduje. Čuju se povici. Otpravnik vozova slegnu ramenima i odvuče se u kancelariju.
— Kasni! — reče majka, nervozno se premeštajući s noge na nogu.
— Da mi je znati zašto vosovi kasne!? — dodade otac, opipavajući čvor svoje nove kravate. Pored same ograde visoka plavuša nervozno šeta. Pali cigaretu za cigaretom, izbacujući krupne kolutove dima. Cigaretu popuši do pola, onda je baci na beton i zgazi vrhom cipele. Zatim pođe nekoliko koraka i stane, vadeći novu cigaretu. Na obližnjoj klupi sedi džeparoš Majstor. Kosa mu je zalizana, kao i uvek. S desne strane ga pritiska debeli milicioner, koji je zabio glavu među novine. Desna mladićeva ruka vezana je lisicom za milicionerovu levu. Majstor je u izbledelim, plavim pantalonama. Nema na sebi bele farmerice, zbog kojih sam proplakao čitav dan, moleći oca da mi nabavi takve, naravno, manje, moj broj. ("Hoćeš od malih nogu da se frajerišeš!?" rekao je otac.) Kad Majstor desnom rukom popravi kosu (podižući i ruku svog pratioca), milicioner pomoli glavu iz novina i pogleda ga prekorno, kao da kaže: "Ne meškolji se! Vidiš da čitam novine!"
— Popravi kragnu! — reče mi majka, skidajući beli konac sa svojih čarapa.
— Da mi je znati kako ti uopšte vidiš? — dodade otac, sklanjajući mi čuperke kose s čela. Ja se neprestano propinjem na prste i bacam pogled niz prugu. U jednom trenutku, slučajno nagazim vrh majčine cipele.
— Smiri se! — mršti se majka, brišući cipelu papirnatom maramicom. Na klupi do Majstorove sedi stariji seljak. On skide torbu s leđa, stavi je na krilo i izvadi redom: flašu rakije, omanju pogaču, teglu s kajmakom, parče slanine i glavicu crnog luka. Sve to poređa na klupi. S kaiša pantalona odveza krivi nožić. Najpre očisti luk i iseče ga na krupne četvrtke. Zatim oduva trunje sa slanine i izreza je na tanke parčiće, a kožuricu vrati u torbu. Pre nego što prinese flašu ustima, seljak se ovlaš prekrsti. Povuče nekoliko krupnih gutljaja i flašu spusti na beton. Ruka mu pođe prema pogači, ali se naglo zaustavi. Iz malog džepa na gunju seljak izvuče šibicu i otvori je. U šibici se zabele so. Seljak je jeo polako, punih usta: zalogaj pogače, kriška luka uvaljena u so, parče slanine, maz kajmaka iz tegle. Iza ušiju i na slepoočnicama iskočiše mu debele kvrge. Seljak opet prinese flašu i ispi nekoliko gutljaja. Duboko odaknu, podrigujući od zadovoljstva. Ponovo uze slaninu i luk. Zalogaji mu pršte ispod zuba kao netaknuti sneg ispod sanki. Dok jede, seljak gleda preko Majstorovog i milicionerovog ramena, u brda. Kad završi s jelom, seljak prvo zatvori flašu. Snažno gurnu čep, proveravajući da li je grlić dobro zatisnut. Zatim vrati redom u torbu: teglu, ostatke pogače i slanine, flašu. Nožić obrisa o nogavicu i veza ga pažljivo, dva puta, za kaiš. Zatim ustade, ode do česme i pusti vodu. Sagnu se, široko otvorivši usta ispod mlaza. Voda mu se slivala niz bradu, u nedra. Pio je dugo, u krupnim gutljajima. Seljak se polako vrati na klupu, brišući rukavom lice. Kod table se ponovo pojavi otpravnik. On obrisa dlanom broj 15 i napisa 40, pa, ne čekajući zvižduke i psovke, šmugnu u kancelariju.
— To je strašno! — reče majka, grizući usne.
— Misle li oni uopšte na putnike? Da mi je samo znati! — promrmlja otac, zategnuvši čvor kravate. Visoka plavuša baci tek pripaljenu cigaretu. Majstor podiže desnu ruku prema pramenu koji se odvojio od zalizane kose. Debeli milicioner sklopi novine i strogo pogleda džeparoša, kao da kaže: "Prestani već jednom da se vrpoljiš." Ja se penjem na donju prečagu. Sada se ograda završava ispod moje brade. Istežem vrat i naprežem se da vidim gde se to tačno spajaju šine. U daljini trepori visoka topola. Umorim se stojeći na vrhovima prstiju i skočim na zemlju. U padu zakačim majčinu čarapu.
— Kako ću u Beograd u pocepanim čarapama, magarče jedan! — šapatom besni majka, tegleći me za uši.
— Smiri se već jednom, bitango! — kaže otac, udarajući me vrhovima prstiju preko usta.
— Nije trebalo da ga povedemo! — kaže majka.
— On uopšte nije zaslužio da vidi Beograd! — dodade otac. Uzdržavam se da ne zaplačem. Seljak se spusti na klupu, naslonivši se čitavim leđima. Noge raskreči a šajkaču nabi na oči, čak preko nosa. Glavu obori na grudi, do prekrštenih ruku. Iz nosa se razleže ravnomerno šištanje.
— Hoće li stići već jednom taj voz? — uzdahnu majka.

Ime

Godinu dana posle udaje, Veru, Mackovu najveću ljubav, oterao je muž, neki poručnik. U varoši se proneo glas da je poručnik to učinio zato što je otkrio da Vera ispod pupka ima istetovirano ime "Macko".
— Ih! — kaže krojački pomoćnik Miljojko, udarajući se šakom po kolenu. Nekoliko dana kasnije, u "Motelu" Miljojko se, u društvu Sime Keca, teško opija. Macko, glavni dasa Raške, sedi u blizini orkestra, okružen, kao i uvek, najlepšim varoškim momcima i devojkama. Miljojko se ljuti što se Macko ne seća da ga pozove u društvo. Krojački pomoćnik krcka zubima čaše. Usne mu okrvavljene. Kelneri dolaze i izvode Miljojka. Na izlazu Miljojko im se otme i obema šakama razbije veliko staklo na vratima. Na Miljojkovoj beloj košulji rascvetavaju se crvene ruže. Napolju, na bočnom zidu "Motela", dok ga Kec preklinje da pođe kući, Miljojko krvavim usnama i rukama ispisuje svoje ime.

Pas

Najbolji i jedini Petlićev prijatelj, Majstor, već tri meseca ležao je u zatvoru. Kržljavi dečak je tugovao za Majstorom: bio je usamljeniji nego ikad. Na most mu jači momci nisu dali ni da priviri. Uvređena Milena izbegavala je da mu se javi. U varoši su ulice rano pustele, odmah posle bioskopske predstave.
— Mitraljez da postaviš na vrhu glavne ulice i saspeš rafal, nikog ne bi pogodio! — sećao se Petlić kako je Majstor znao da kaže za opustelu varoš. Petlić je dugo lutao praznim ulicama, zastajkujući ispoed bleštavih izloga. Noćnu tišinu su jedino prekidali retki koraci prelaznika i jurnjava mačaka. Pospan i umoran, Petlić je odlazio u baraku. U njoj je sve bilo spremno za Majstorov povratak. Oprane bele farmerice čekale su Majstora uredno složene preko naslona stolice. Petlić se spustio na prag i dugo posmatrao kako zvezde podaju s neba, osluškujući daleku tutnjavu vozova. Pas se pojavio iznenada, jedne mesečne noći i zastao na desetinu koraka od barake, na samoj ivici šibljaka.
— Dođi! — reče Petlić. Pas se ne pomeri, netremice ga probadajući užarenim očima. Tek kad dečak iznese komad slanine i baci ga pred psa, ovaj se oprezno primače i omirisa hranu.
— Skitaš u ovo doba noći! — reče Petlić. Pas zgrabi slaninu i umače u šibljak. Petlić se opet spusti na prag i baci pogled na usnulu varoš koja je u mraku bleštala kao oglodana kost na mesečini. Pas se pojavio i sledećeg jutra. Oborene glave nečujno je skičao, neprestano vrteći krajem repa.
— Vratio si se, skitnice! — reče Petlić, pogladivši mu žutu, nakostrešenu dlaku. Pas zaskiča glasnije, liznuvši dečakove gole cevanice. Otad se pas nije razdvajao od Petlića: pratio ga je na svakom koraku. Satima ga je čekao na ulici dok je ovaj sedeo u poslastičarnici ili gledao film. Kasno noću pas je ispred barake sačekivao Petlića koji se vraćao iz opustele varoši i pozdravljao ga radosnim skakanjem, pokušavajući da ga lizne u lice i vrat. Petlić je psa dobro hranio: nabavljao mu je kosti u kuhinji "Motela", a često je odvajao i deo svog ručka. Pas se ubrzo zaoblio, koža mu se zategla, a žuta dlaka pročistila i zablistala. (Po boji dlake dečak je psa nazvao Žućko.) Petlić i pas su se satima igrali ispred barake. Radosno skičeći, pas je skakao Petliću na prsa i lizao mu lice. Oboje su padali na zemlju i valjali se kao pijani svadbari: čas je dečak bio iznad psa, a čas pas iznad dečaka. Petlić je učio Žućka raznim veštinama: da na određene uzvike sedne, legne, ustane, donese bačeni predmet, hoda samo na zadnjim nogama. Pas je brzo i dobro učio. Samo jednom Petlić nije mogao da ga nauči: da ne odlazi sam u varoš, na most i kod zelene klupe u parku, gde su ga pakosni dečaci gađali kamenicama.
— Šta ima novo, osim što je sve poskupelo? — upita Majstor po povratku iz zatvora.
— U reci se više ne može kupati. Zagađena je! — reče Petlić.
— Ne mari! Ionako treba ići na more! — reče Majstor, skidajući košulju.
— More je za dobre plivače! Duboko je i široko! — kaza Petlić.
— Budalo! U moru se lakše pliva nego u reci! — reče Majstor.
— Malo si smršao! — kaza Milena, dodirnuvši Majstorova koščata ramena.
— Hrana je bila loša! Ali kondiciju sam održavao! — reče Majstor i napravi dvadeset sklekova. Preko celih Majstorovih grudi bila je istetovirana gola ženska.
— Dobra je! — reče Petlić za sliku. — Da nije reka zagađena, bio bi glavni na plaži! Petlić donese lonac tople vode. Majstor se raskreči i savi u pasu, a Milena mu nakvasi kosu.
— Jesi li me poželela? — upita Majstor, nanoseći šampon na kosu.
— Ih! — promuca Milena.
— Sva si u modricama! — primeti Majstor, ispirajući kosu.
— Znaš da sam meka kao aluminijum! — odgovori Milena, iznoseći flašu piva.
— U zatvoru sam kradom mazao kosu. Tamo svi misle da je mnogo pametnije pivo popiti — reče Majstor, kvaseći pivom kosu.
— Klopa je spremljena! — doviknu Petlić iz barake. Go do pojasa, u belim farmericama, Majstor je iz flaše pio rakiju, stalno popravljajući kosu. Pred njim je stajao netaknuti tanjir isprženog mesa.
— Jedi! — reče Milena.
— Ne mogu! S jelom mi rakija nije slatka! — odgovori Majstor. Petlić je odvajao kosti na gomilicu.
— Gledajte! — reče Majstor i ispruži desnu ruku. Mišić iznad lakta mu se zaobli i zaigra, kao da je neko ispod kože ubacio naelektrisanu kuglicu.
— To sam naučio u zatvoru! — dodade Majstor. Milena mu opipa mišić.
— Kao čelik! — reče Milena. Majstor otkopča dugme na Mileninoj bluzi i gurnu unutra ruku.
— Sve me oće u životu: i jak sam, i lep, i ženske su tu, ali ta prokleta para me nikako neće! — reče Majstor. Na vratima se pojavi pas. Dečak mu baci kosti.
— Otkud ova džukela? — upita Majstor mršteći se.
— To je Žućko ... — odgovori Petlić. Majstor od početka nije krio da mu se ne sviđa što se Žućko mota oko barake. Kad je Petlić iz kuhinje "Motela" ukrao lonac džigerice za psa, Majstor se razbesne:
-Šta ti misliš? Da možeš i zvezde da drpiš s neba!? Zar da se zbog te ubazdele džigerice, umesto na moru, sunčamo u zatvoru! Majstor je nastavio svoj stari posao: da krade. Glavni pomoćnik postao mu je Petlić. Majstor je razrađivao plan i čuvao stražu, a Petlić je, nečujan i pokretljiv kao mačka, obavljao završni deo: krao. Majstor i Petlić su upadali u stanove, kancelarije i magacine i odnosili sitnije a vredne stvari: tranzistore, foto-aparate, nakit, satove, mirise. Ukradene predmete Majstor je, uz pomoć svojih brojnih prijatelja, rasturao u okolnim mestima. Pribojavajući se da ne budu uhvaćeni, dva prijatelja su u nevolji krala manje vredne predmete: pumpe i diname za bicikle, automobilske gume, lustere, akumulatore, električne kablove, drvenu građu, gvožđe za betonske ploče ... Majstor je dobro znao šta se može prodati. Kad je Petlić doneo beli telefon, vrlo modernog ohlika, Majstor mu rece:
— Oni kojima je potreban ovakav telefon ne kupuju ga od takvih kao što smo nas dvojica! Zalizani momak se razbesneo na Petlića kad su zbog psa u jednoj krađi ostali praznih ruku. Majstor je obećao jednom kafedžiji mlado jagnje. Veliki i slabo napravljeni tor, u kome su jagnjad čekala da budu utovarena za Grčku, čuvao je dežmekasti čičica. Stalno držeći na oku čičicu, koji je dremuckao u stražarskoj kućici, Petlić i Majstor su upali u tor, zgrabili oveće jagnje i nabili ga u džak. Kad su hteli da se prebace preko ograde, među jagnjad je uskočio Žućko, radosno lajući što je pronašao Petlića. Jagnjad se, uz tutnjavu, preplašeno zbila na sredini tora. Čičica je s puškom istrčao iz kućice. Majstor i Petlić su jedva stigli da puste jagnje iz džaka i umaknu preko ograde u mrak.
— Sad oderi tu džukelu i odnesi je kafedžiji! — jetko dobaci Majstor Petliću. Sutradan su se dva prijatelja se psom popela u putnički voz. Sišli su u Ušću, mestašcetu udaljenom tridesetak kilometara od varoši. Tu su sačekali voz koji se vraćao za varoš i u njega uskočili u poslednjem trenutku. Pas je za vozom dugo trčao, sve dok nije zaostao na jednoj okuci. U baraci je Milena već bila pripremila jelo i piće: kao da su se Majstor i Petlić vratili iz dobro obavljene i unosne krađe.
— Bila je to teška džukela! — reče Majstor, uzimajući flašu s rakijom.
-Ionako nisi mogao da ga povedeš na more! — dodade Milena, čupkajući Majstora za grudi.
— Šta si se uhvatio za tog psa? — upita Majstor. — Milena, trebalo bi srediti da Petlić ubode nešto, inače će večito ostati klinac!
— Ostaće on klinac, pa ubo i britansku kraljicu! — kaza Milena.
— Nabaviću ti drugog psa! Većeg i lepšeg! — reče Majstor, zavlačeći ruku Mileni pod suknju. Petlić ni reči nije progovarao. Držeći glavu među rukama, nepomično je sedeo na krevetu i zurio u jednu tačku na zidu.
— Šta si se snuždio? izađi malo i prošetaj! Baš je lepa noć!
— reče Majstor, izvuče ruku ispod Milenine suknje i pomirisa je.
— Sviđa li ti se moj novi dezodorans — upita Milena. Petlić izađe u mrak. Preko reke, na blagoj padini bleštala je kao groblje usnula varoš. iz grmlja iznenada iskoči pas. Petlić mu pođe u susret. Dečak i pas se sudariše i padoše u travu. Pas zaskiča, vlažeći jezikom Petlićevo lice. Petlić ga čvrsto privi uz sebe.
— Mali moj ! — šapnu Petlić. Majstor je bio besan. On ili pas! Valjda je i samom Petliću jasno — govorio je Majstor — da zbog psa u prvoj krađi mogu biti uhvaćeni.
— Šta da radim? — upita Petlić.
— Ja ću to da sredim! — reče Majstor. Zalizani momak je odveo psa na reku, zavezao mu veliki kamen oko vrata i gurnuo ga u mutnu i brzu vodu. Pas se još iste večeri vratio u baraku.
— Teške li džukele! — reče Majstor.
— Vezaću ga! — predloži Petlić, ne skrivajući da se raduje što se Žućko vratio. Petlić je kupio kaiš i vezao Žućka za topolu. Dok je dečak bio u blizini, pas je mirovao. Čim bi se dečak udaljio stotinak metara, pas je grizao lanac i šapama pokušavao da skine okovratnik, neprestano cvileći. Petliću se činilo da će se pas ugušiti. Majstoru i Petliću posao nije cvetao. Odavno ništa nisu radili.
— Da mi je samo da stignem do mora, lako bih ja tamo! — uzdisao je Majstor. Zalizani momak je poveo Petlića u novu krađu. Nekom od Majstorovih mušterija bile su potrebne četiri tapacirane stolice. A takvih stolica bio je pun veliki magacin pored reke. Već danima je padala kiša. Noć je bila mračna. Majstor je na oku držao stražara koji je večerao pored peći. Petlić se na samoj obali reke provukao kroz žicu, nečujno obio pomoćna vrata i izneo dve stolice, prebacivši ih preko ograde u ruke čoveku čiji je kombi bio stotinu koraka odatle. Majstor dade Petliću znak da može da pođe i za preostale dve stolice. Tek što Petlić uđe u magacin, u blizini stražarske kućice odjeknu lavež, pomešan s radosnim skičanjem. U mraku se uz tresak porušiše neke daske. Iz kućice istrča stražar. Petlić izlete iz magacina i provuče se kroz ogradu, ostavljajući na žici parčiće košulje.
— Stoj! — uzviknu stražar i opali metak u vazduh.
— Sve me oće, ali ta prokleta para nikako neće! — prošaputa Majstor, šćućuren u šibljaku, stotinu metara od magacina. Petlić se baci u reku. Nadošla i brza voda ga povuče prema sredini. U ramena i glavu udaralo ga je granje koje je reka nosila. Voda povuče Petlića u dubinu. Petlić se zagrcnu, gubeći dah. Poigravajući se s njim kao sa slamkom, voda ga izbaci na površinu i ponovo povuče u vrtloge. Osvetljena varoš letela je prema nebu. Na obali reke cvileo je Žućko, jednako se vrteći u krug.

Drvo koje ne lista

Sudijina priča

U noći između osmog i devetog, Milan Pavlović, zvani Šraf, osamnaest godina, besposličar, uz pomoć auto-mehaničara Petra Lalića, zvanog Ladžo, oženjenog, oca dvoje dece, opio je u Lalićevoj kući sedamnaestogodišnju Dušu Sestić, učenicu frizerske škole, i napastvovao je. Tako je po tužbi, tako je i po lekarskom nalazu. Sve troje su tu. Tu je za svaki slučaj — ako ne ispadne kako treba — i smrknuti Pavle, saobraćajni milicioner, Dušin rođak. Nekoliko puta sam morao da opomenem tu bitangu, Šrafa, da izvadi čačkalicu iz usta. On se pravi da ne čuje, gleda negde kroz prozor, i reči ne progovara. Tek kad sam zapretio da ću ga izbaciti iz sudnice, ispljunuo je čačkalicu. Malo posle toga izvadio je drugu i počeo da čisti svoje ogromne nokte. Bitanga! Auto-mehaničar Ladžo se blentavo kezi. Nisam video ružnijeg i ljigavijeg čoveka. On je bio najsrečniji kad je Šraf klimanjem glave potvrdio da uzima Dušu za ženu. Smrknuti Pavle se razvedrio i poljubio mladence, slegnuvši ramenima, kao da je hteo da kaže: da nije mladosti-ludosti, do ovog ne bi ni došlo. Duša je, sve vreme, prebacivala nogu preko noge, otkrivajući gole butine. Balavica! Mala frajla! Bilo me je sramota da pogledam u tom pravcu. Ona je osetila da mi je nelagodno, da sam zbunjen, pa je počela da se pakosno smejulji. Bezobraznica!

Ladžova priča

Nisam ja kriv što Duša nosi kratku suknjicu, povrtaljku, te joj se vidi pupak i bele džigerice. A oči joj igraju ko uštipci na zejtinu. I nisam kriv što je Šraf slepac za ženske. Njemu je preče da glođe ono drvo i piljka oko svojih riljeva na prstima! Nikako mi nije jasno šta cure nalaze u tim ljigavim glistama!? I nisam ja kriv što je to veče osula kiša, kao iz kabla, pa se Šrafu nije faćkalo po mokroj travi i kojekakvim budžacima, no banuo u moju kuću, jer je znao da mi je žena s decom u tazbini. Posle flaše žeženjarke, pitao sam Šrafa da li se on ozbiljno zabavlja s Dušom.
— Ma kakvi — veli — ona ga juri, ne zna kako da je se otarasi, prilepila se uz njega kao čičak uz nogavicu.
— Bi li je namestio bratu? — priupitam ga. Njemu nezgodno. Neće. Na drugarstvo ne mogu da ga izvatam. Jedino mi ostalo da ga pecnem kako on, u stvari, i nije frajer. Ne može to da mi učini, a ne što neće!
— Ma idi! Mala će ako ja kažem da se popne gola na bagrem ispred kuće — kaže Šraf. Dok je Šraf bljuvao na stepeništu, ja se ušunjam kod Duše, koju smo već ranije poslali na spavanje. Zakleo bih se da me je prepoznala, ali se nije bunila. Izgrebala me je po leđima kao mačka. Čak mi je nekoliko puta šapnula "maco, ljubavi moja!". Pravom majstoru, a ne onoj glisti. Posle sam doveo Šrafa. Kako je blesav, hteo je da legne s čačkalicom. Ja sam mu je izvadio iz usta. Sutradan sam saznao da je Duša bila u miliciji. Sledio sam se kad sam čuo da me — i da nisam pipnuo frizerku — čeka najmanje tri godine bajbukane, samo zato što je to bilo u mojoj kući. Jedini spas je bio da Šraf oženi Dušu. On nije hteo ni za živu glavu. Zar na taj štos da se uhvati najveći varoški dasa!? Kako bi mogao od srama da se pojavi na ulici!? A i ja sam mu one noći bio sumnjiv, mada sam se kleo da frizerku ni prstom nisam pipnuo. Pristao je tek kad sam mu izbrojao sto crvenih — milionče. Nije bilo druge. Glista! Tako bih se i ja ženio! Da drugi plaća, a ja da glođem čačkalice! A za sve je kriva Duša. Nisem znao da ti i ženske koje nose suknje do pupka i kojima šiljčić viri iz očiju mogu doći glave.

Dušina priča

Te noći bila sam neobično raspoložena, vesela. Valjda zbog kiše. Čim pada kiša, načisto se raskravim. Kad sam se probudila, dugo nisam mogla da shvatim gde sam: druga soba, druge stvari. Grlo mi suvo, a glava buči, velika kao kuća. Pored mene spava Šraf. Pipnem se: gola! Ucvikam kad se setim da sam kod kuće morala da budem još sinoć, najkasnije do jedanaest. Drmnem Šrafa, zovnem ga "Maco", on otvori jedno oko, pa opet padne u nesvest. Ništa od njega! Na vratima se pojavi klempavi auto-mehaničar. Rascepao usta od uveta do uveta. Ošinem ga pogledom i on šmugne nazad. Obučem se (jedva sam našla gaćice) i pojurim kući. Usput smislim da kažem da sam spavala kod drugarice. Kuća cela na nogama. Tu i čika-Pajo, u uniformi! Cela priča o drugarici začas pade u vodu. Priznadoh da sam bila sa Šrafom.
— S kim je našla? S barabom i besposličarem!? — hukće otac.
— A možda deca ništa nisu radila? — veli majka, a stalno me pogleduje nadajući se da ja nešto kažem. Čika-Pajo me odvede kod lekara. Svadba je bila sledeće nedelje. Kolača sam se najela do mile volje. Posle im je bilo muka. Smučilo mi se i od silnog ljubakanja s raznim strinama, tetkama, babama, tečama ... Već prvog dana svekrva mi je utrapila da čistim kuću, spremam ručak i perem veš. Šraf me nigde nije izvodio. A čeznula sam da s njim, kao nekad, stojim na ulici i brbljam s prolaznicima. Šraf je stalno stajao na ulici. Šraf se kasno vraćao kući. Malo je razgovarao sa mnom. Voleli smo se ćuteći. Ako je bio grub i škrt na rečima, u telu i dodirima nije. Jednom, misleći da spavam, plakao je nada mnom kao malo dete. Ja sam znala da me Šraf voli i da je lud za mnom. Ali ni u snu nisam mogla verovati da on — to drvo sa ulice koje ne lista, taj dasa koji, da svet propada, ni prstom ne bi mrdnuo i izvadio čačkalicu iz usta — može da plače!

Priča Šrafovog brata

Lovu blesavog auto-mehaničara spiskali smo po kafanama. Sjajno smo se psevodili. Šrafa su izokola peckali za ženidbu.
— Šta ga briga — govorio sam mu — svadba ga nije ništa koštala. A malu neka otera posle tri meseca. Žena ima kao kupus salate. Jedno veče Šraf drema u kujni.
— Što ne spava sa ženom? — pitam ga. Mrzi ga. Ako mi je po volji, mogu da ga odmenim — veli mi. Ja uđem. Ionako sam imao pik na nju, jer se pravila nevinašce kad god sam joj se nabacivao. Kao da smo Šraf i ja mutavi pa ne znamo da je spavala s Ladžom. Ona ne da ni primaknuti joj se! Nasta vriska. Probudi se i majka, poče da pita šta se to dešava. Ja se malo pritajim. Ne mogu za dugo. Načisto sam se uspalio. Velim Šrafu da joj kaže da se on ne ljuti, da on dozvoljava. On me iznenada ščepa za vrat, umalo da me udavi. A u očima mu vidim: zaklao bi me kao pevca. Uopšte ga ne razumem. Šta sad on ima da brani frizerku i da se pravi da je voli kad cela varoš zna da je s njom prvu bračnu noć proveo Ladžo!? Još isto veče Duša je spakovala svoje prnje i otišla. To je trebalo i ranije da uradi.

Priča uličnog čistača cipela Mula

Tog dana Šraf se, kao i obično, naparkirao blizu mog sandučeta, preko puta lipe. Vadi iz džepa dve čačkalice: jednu u usta, drugom čisti nokat. Uvek sam se pitao: šta će mu čačkalica u ustima, kao da svakog dana klopa pečenje. Večito je glodao čačkalicu. Nije je skidao ni pred milicijom ni pred predsednikom opštine. Naiđe Ladžo i stavi nogu na moje sanduče.
— Čujem da ti je žena pobegla, Šrafe! Sad si opet momak! Sad možemo da budemo dobri drugari: više nije važno da li je istina ono što se zuckalo o tvojoj ženi i meni — veli Ladžo pakosno se smejući. Šraf ćuti a onda pogleda u nebo.
— Otkud patke? — kaže Šraf. Zablesi Ladžo u nebo, a zablesih i ja: stvarno sam misio da lete patke. Ne videh kad Ladžu sinu pesnica među oči. Opruži se Ladžo preko mog sandučeta, razgazi mi imalin i sav se isprlja. A Šraf mirno čisti nokat. Samo je čačkalicu prebacio u drugi kraj usana. Ladžo se rasparidža kao razjareni bik.
— Je li to za ono milionče koje si mi izvukao, glisto jedna? — upita Ladžo. Šraf se izmakne i fijukne levom rukom — auto-mehaničarevo uvo presečno kao žiletom.
— Noktom, kurvo! — besni Ladžo. Šral fijukne opet — i drugo Ladžovo uvo se izrita kao šifonske gaće. Puče Šrafu nokat. To kao da ga razjari, pa potkači auto-mehaničara i desnom, da se ovaj načisto opruži preko sandučeta. Šraf mu priđe i zabode čačkalicu u uvo, kao minđušu. Ne znam šta mu bi da to učini od čoveka. Ladžo je stvarno hteo da bude s njim drugar. Čak mu je i milionče oprostio. Rano je još za Šrafa. On izmili negde oko podne i nacrta se na uglu ulice, preko puta lipe. Tu satima stoji, premeštajući se s noge na nogu. Čačkalicu iz usta ne vadi. Samo još da lista i da ima grane ne bi se razlikovao od lipo.

Ponoćni voz

Pravo s posla, po završetku druge smene, Simo Kec odlazi u bife na železničkoj stanici. Tu, ispijajući polako rakiju iz politarskog bokala, ostaje do dolaska međunarodnog ekspresnog voza koji po redu vožnje stiže oko ponoći. Kad voz stigne, Kec ispred malog i prljavog ogledala popravi plavu kovrdžavu kosu i izađe na peron. U mraku se naziru osvetljeni prozori spavaćih kola i restorana. Stanicu osvetljava nekoliko malih i mutnih sijalica, te Kec u vozu koji se vrlo kratko zadržava stigne da zapazi samo neke pojedinosti: kelnera s belom košuljom i crnom leptir mašnom, plavokosu ženu u ružičastoj spavaćici s dubokim razrezom na grudima, odsjaj čaša i tanjira na stolovima, ilustrovanu reviju na nečijem krilu, lepog mladića koji otvorenih usta udiše oštar planinski vazduh, baršunasti sjaj zelenog somota na sedištima u restoranu ... Sve te pojedinosti, na brzinu i u polumraku osmotrene, u Kecovoj mašti se uklapaju u zaokruženi prizor, pun tajanstvenog sjaja i raskoši, za čim mladić s kovrdžavom kosom duboko čezne.
— Eh! Eh! — uzdiše Simo Kec i dugo maše za vozom koji odlazi iako mu niko ne uzvraća pozdrav (ukoliko putnici i mogu da zapaze Kecovu priliku na polumračnom peronu). Kec se, zagrejan rakijom, upućuje prašnjavim i izrovanim uličicama prema periferiji varoši, gde u iznajmljenoj sobi živi sa ženom. Kec se oženio pre godinu dana. Ženu, Maru, upoznao je na saboru u obližnjem selu. Kecu su u oko pale Marine čvrste i ogromne grudi. Nije ni obratio pažnju na njene mišićave i krive noge i široka i otromboljena usta. Dvaput nedeljno, s prvim sumrakom, Kec se uvlačio i nisku štalu, u kojoj je Mara hranila svinje. U tesnim jaslama, dok su mu se buve uvlačile u nogavice, Kec je, zadižući suknju Mari preko glave, nabijao lice među tople i jedre ženske grudi.
— Koso vilovita! Anđelčiću lepi! — gušila se Mara ispod haljine, grčevito mrseći Kecovu kosu. Plašeći se da neko ne nabasa u štalu, Kec se, okrvavljenih kolena, brzo dizao i bežao u mrak.
— Što si takav!? Ostani još malo! — govorila je za njim Mara. U štalu je jedne večeri upao Marin brat. Kec je odgurnuo mladića s vrata i izleteo napolje, izgubivši u balezi levu cipelu. Sutradan se u Kecovom sobičku pojavio komandir milicije Pavle, Marin stric. Na sto je spustio Kecovu cipelu, uvijenu u novine. Cipela je mirisala na balegu.
— Sve je luđa ova mladost! Niste mogli da se strpite dok se ne venčate! Hvala bogu što sam ja čovek koji razume današnju mladež! — reče Pavle i, ne sačekavši da Kec bilo šta kaže, nastavi:
— Ovaj sobičak je mali za miraz koji ti Mara donosi. Ni pola nameštaja ovde ne bi stalo! Tri krave koštao je taj nameštaj! Ali je dobar! Takav nema ni predsednik opštine! Praćen lavežom pasa, Kec stiže do nedovršene kuće u čijem prizemlju je njegova soba. Prozori sobe su osvetljeni. Mara drema na stolici, sa glavom na stolu. Čim čuje škripu vrata, Mara ustaje, iz rerne izvlači iskrzanu šerpu i stavlja je na sto, na kom je već iznesena korpa s hlebom, tanjir, viljuška, nož i papirnata salveta. Promrmljavši "zdravo", Kec seda za sto i privlači šerpu. Tanjir odgurne na sredinu stola. Kec jede punih usta. Mast mu se cedi niz bradu i kaplje na pantalone i linoleum.
— Ja gotovo zaspala! — kaže Mara. Kec ćuti.
— Šta ima novo u varoši? — pita Mara.
— Šta bi imalo novo? Ništa! — sleže Kec ramenima. Mara mu prilazi s leđa i miluje ga po kovrdžavoj kosi.
— Neka! — kaže Kec. Mara ga i dalje miluje, praveći nove kovrdže.
— Skloni se, ženska glavo! Ne daš mi na miru ni da večeram! — kaže Kec dok mu iz usta pršti mast i pljuvačka. Mara odlazi na krevet i počinje tiho da plače, brišući suze krajem čaršava.
— Opet cmizdriš!? — kaže Kec ne podižući glavu iz šerpe. — Htela si da se udaš, pa makar i na silu! A govorio sam ti, ženska glavo, da je brak gadna stvar!
— Šta sam ti skrivila!? Ne daš mi ni da te po kosi pomilujem! — jeca Mara.
— E, ošišaću se, da znaš! — kaže Kec i odgurne šerpu, brišući usta i bradu rukavom bluze. Mara ustaje i donosi iz ugla lavor s čistom vodom i peškir. Kec izuva cipele i čarape i svlači pantalone, bluzu i košulju: ostaje u dugim pamučnim gaćama i plavoj potkošulji, zaprljanoj na rokavima i grudima. Mara skuplja cipele i čarape i iznosi ih napolje, na prag, jednako šmrkćući.
— I da znaš: ne volim te! — nastavlja Kec. — Vidiš kakva si! Ružna: usta kao prevrnuta čarapa, noge kao u fudbalera! Ti si mi zatrovala život! Ti! A bio sam se spremio da otputujem odavde. Ko zna koji bi mene vozovi sada nosili! Kec umoči noge u lavor, stresajući se od dodira s hladnom vodom. Češući se pospano po stomaku, on dugo brčka noge.
— Vidim ja da si ti mangup ... Reći ću ja strika-Paji — govori Mara, slažući preko naslona stolice Kecove pantalone, blusu i košulju. — Lutaš noću!
— Ma nemoj! Da neće tvoj stric da mi zabrani da lutam!? — kaže Kec.
— Ko zna šta ti radiš noću!? — nastavlja Mara. — Pre nekoliko večeri obijena je trafika.
— Kakve ja veze imam s trafikom!? — čudi se Kec.
— Ne znam ja gde ti lutaš ... A neko je nedavno dinamitom tukao ribu u reci. Još nije uhvaćen! — kaže Mara, vraćajući šerpu na šporet a hleb i neupotrebljenu salvetu u orman.
— Nećeš valjda da kažeš da sam ja bacio dinamit u reku!? — pita Kec krsteći se.
— Ne znam ja! Stric mi je još rekao da neko stalno čupa saobraćajne znake i razbija ulične sijalice! — nastavlja Mara čisteći sto.
— Idi bestraga, ženska glavo! — kaže pospano Kec. — Baš me briga za tvog strica! Kec izvlači noge iz lavora i za trenutak ih stavlja na peškir, a onda odlazi prema krevetu. Na linoleumu ostaju tragovi njegovih mokrih stopala. Kec se uvlači u krevet i okreće prema zidu. Mara u velikom loncu pere šerpu i viljušku. Jecaji i šmrktanje mešaju se sa zveckanjem posuđa.
— Gasi svetlo! Ne mogu da spavam! — kaže Kec. Mara okreće prekidač, svlači se i leže pored Keca.
— Ne znam ja ... Samo ću reći strika-Paji da lutaš noću! — kaže Mara. Kec na svom vratu oseća toplotu teških Marinih grudi. On se okreće prema ženi i zavlači joj ruku u razrez spavaćice. U mraku Kecu iznenada iskrsne slika plavokose žene u roze spavaćici koju je video na prozoru spavaćih kola.
— Pusti me! Šta me diraš kad sam ružna! — brani se Mara. Kec se nadnosi nad ženu i vrlo lako joj, po navici, zadiže spavaćicu iznad grudi, preko glave. Raspaljen rakijom, Kec ispoljava žestoku i brzu strast, gušeći se među Marinim grudima. Brže nego što je i sam očekivao, kao da je u štali u kojoj žuri plašeći se da neko ne nabasa, Kec dolazi do oduška.
— Jao, slatka majko! — zagrca Kec, opuštajući se za trenutak na Marinim grudima. Mara ga grčevito privija uz sebe. Kec se odlučnim trzajem oslobađa iz njenog zagrljaja, svaljuje se pored nje i okreće glavu prema zidu.
— Što si takav!? Što tako brzo? ... — šapće Mara, milujući mu kosu i ljubeći ga po vratu.
— Pusti me! Šta me maziš, ženska glavo!? Nisam dete! Spava mi se! — odgurne je Kec i tone u san. Mara mu okreće leđa i ponovo jeca:
— Reći ću ja strika-Paji ... da zna kako lutaš noću! Jeste! Pre nekoliko večeri neko je lupao profesorici Mili na prozor i neko je izgazio sve cveće u parku! Jeste! — govori Mara. Kec je već zaspao: on bučno hrče, šireći zadah rakije. Samo mu se ponekad otme uzdah. Mara se okreće prema Kecu i, pazeći da ga ne probudi, ljubi ga po vratu i kovrdžavoj kosi.
— Svilo moja vilovita! Anđelčiću moj lepi! — šapće Mara.

Borut's Literature Collection http://www.borut.com/library/texts/
Created: 2000-08-31 Modified: 2000-08-31 http://www.borut.com/library/texts/savic/pripovetke/index.htm