Daša Drndić: Marija Czestochowska još uvijek roni suze
ili
Umiranje u Torontu
("Adamić", Rijeka - "Arkzin", Zagreb, 1997.) [excerpt]

UMIRANJE

Oh, da mi je pola sata Europe, nakon ove čedne i bezgrešne ledenice, uzvikuje Englez Wyndham Lewis sredinom stoljeća. Godine 1936. trideset muškaraca biva uhićeno na obali Sunnyside kupališta jer na temperaturi od 41. stupnja Celzija izložiše svoja obnažena prsa pogledima zgranutih dama. Iste godine Austin F. Cross zaključuje: Toronto je znan i kao Toronto Čestiti, zbog njegove tobožnje pobožnosti. Ja, pak, pretpostavljam da u njemu ima više poligamije negoli u Bagdagu, samo što se u Torontu ona drugačije zove.

Puritanski duh stiješnjen u kolektivnom pamćenju Torončana još živi.

To-ron-to: "mjesto sastajanja" na jeziku Huron Indijanaca, u koje 1615. stiže prvi Europljanin, francuski trgovac , krznima Etienne Brûlé. Iroquois Indijanci potom istjeruju Huron Indijance a njih, pak, potiskuju Indijanci iz plemena Mississauga. Francuzi u malo ribarsko naselje stižu 1720. i da bi se zaštitili od Engleza podižu utvrdu - Fort Toronto, kasnije preimenovanu u Fort Rouille. U njoj 1751. žive pekar, kožar i nekoliko vojnika čija je zadaća bila da pomoću četiri topa štite utvrdu od upada engleskih trgovaca. Pariškim sporazumom iz 1763., te pobjedom Engleza, okončava se Anglo-francuski rat. Prvi francuski doseljenici zauvijek bivaju potisnuti s ovih prostora. Indijanska plemena iz Mississauge, Englezima prodaju Toronto i okolno zemljište za 1700 funti, te za: desetak bala vune i lana, 160 deka, 8 bačvi baruta, 100 kilograma duhana, 432 noža, 120 zrcala, 60 običnih šešira i 24 ukrašena čipkom, 432 udice i 96 galona ruma. Na šumovitim i močvarnim terenima oko tvrđave ponovno preimenovane, ovoga puta u Fort York, gmižu zmije, šeću medvjedi; jeleni, lisice, zečevi i divlje patke žive slobodno a komarci caruju. Pred sam kraj XVIII. stoljeća, u Yorku je 40 kuća sa 240 žitelja. Postoji krčma i kolska cesta od 33 milje, nazvana Yonge Street, danas 1.178 milja duga i u Guinnessovu knjigu rekorda uvedena kao najduža ulica na svijetu. Ostale ulice mahom su od blata (Torontsko blato biva nadaleko čuveno), kasnije prekrivene daskama (pa kao i kuće, podliježu čestim i velikim požarima), a njima šeće toliko svinja koje žderu otpad da je York (Toronto) jedno vrijeme nosio zvučno ime Hogtown (Grad prasaca). Na te blatne ulice pokatkad zaluta koji vuk, njima šeću medvjedi, pogotovo cestom koja se danas zove Bay, a u kojoj niti sto pedeset godina kasnije niču luksuzne trgovine, banke, pedesetokatni neboderi od aluminija, čelika, bronce i stakla, u kojoj je svjetska burza. Godine 1810. York, a od 1834. do danas opet Toronto, broji 680 duša smještenih u 107 kuca (27 jednokatnih; ostale su prizemne). Moglo bi se reći - grad je rođen. Tih godina, krajem XVIII. i početkom XIX. stoljeća, ima raznih zabava za puk. Postoje jedna vatrogasna kola na konjsku vuču s ručnom crpkom za vodu, pa ih ljudi dolaze gledati; u knjižnici je 100 knjiga, narod posuđuje i čita; najnoviji modeli europskih šešira kupuju se kod izvjesnog Samuela Jacksona, pečena teletina, ovčetina i pivo naručuju se u Jordanovom hotelu, a Rock, frizer iz Londona, puderom praši i kovrča perike muške i ženske. Apotekar Joseph Cawthra, osim lijekova i zavoja, prodaje još i cipele, šešire, pribor za jelo, škare velike i male, džepne satove, čaj, duhan i igle. Kod Quettona, kupuje se roba iz New Yorka i Londona: bademi, dugmad, voštanice, prašak za zube, naušnice, džin, udice, maramice, grožđice, čajnici, božične guske, češljevi od bjelokosti. Putujuće kazališne družine posjećuju grad; trbuhozborci, pjevači i recitatori uveseljavaju publiku svojim farsama i tragedijama.

U to vrijeme "moja" Bregovita ulica (Via del Monte) u Rovinju, poprima izgled koji do danas čuva. Župna crkva Sv. Eufemije već je sagrađena, a u franjevačkom samostanu, dovršenom 1710. prilično je živo, mnogo se čita i dobro se jede. Dok je Etienne Brûlé trgovao krznima oko nenaseljenih obala jezera Ontario, Rovinj je (u prvoj polovici XVII. stoljeća) imao 3500 stanovnika. Na otoku Katarina većc u srednjem vijeku nastanjuju se pustinjaci, u XV. stoljeću na njemu žive Serviti, koji podižu mali samostan sa zvonikom. Na Crvenom otoku, nekoliko fratara iz reda "opservanata" gradi svoj samostan kojeg 1809. francuska vlast ukida. Ulice su kamene, zapljuskuje ih more i peru ih kiše. Nema blata. Ima crvene zemlje istarske koja poslije olujnih noći, vjetrom i neverama nošena, kao memento leži posvuda prosuta. Dvigrad je tad već bio mrtav. Na veličanstvenim srednjovjekovnim zidinama unutar kojih je bujao život, preko nekada više od 220 zgrada s brojnim pučanstvom, crkvom, izvorima vode i širokim bunarima, danas se prostiru korov i bršljan. Tako to valjda ide. Gradovi su kao ljudi. Neki umiru ranije, neki kasnije. Neki podliježu bolestima i užasnim ratovima pa iščezavaju, neki se stisnu i šćućureni šute, preživljavaju i pamte.

Rođen kao kakav mali div, Toronto divovski i raste: brzo i ogromno. Dvadesetih godina prošloga stoljeća dolaze prvi imigranti - Englezi i Škoti. Sa 720, broj stanovnika raste na 9250. Godine 1814. bilo je 20 trgovina, 1834. ima ih 100. Broj kuća popeo se sa 117 na 1014. Niču krčme, mnogo se i slobodno pije. Piju svi: učitelji prije nastave, svećenici prije propovijedi, suci prije (i za vrijeme) suđenja, piju političari, pije puk, piju čak i djeca. (Danas je pijenje pod strogom kontrolom: restorani za točenje alkoholnih pića moraju imati posebne dozvole, a alkohol se prodaje isključivo u za to specijaliziranim dućanima.) Sredinom XIX. stoljeća Toronto ima 30.000 stanovnika a 152 krčme i 206 pivnica. (Usporedbe radi, Beč 1848. broji 400.000, a Zagreb 20.000 duša.) Podižu se tvornice, posao cvjeta. Rađa se nova klasa, a s njom 1822. prva banka i prvi kućni toaleti.

Siromašni se, međutim, nisu bogatili. Gradili su brvnare, barake i daščare s prozorima prekrivenim krpama ili uljanim papirom, spavali su na madracima punjenim korom od drveta ili slamom, malo tko imao je stol i stolice, jelo se iz drvenih tanjura, kuhalo se na otvorenoj vatri a svijeće su se pravile od topljenog loja. [1]

Plinska rasvjeta puštena je u Torontu 1842. godine. (Minijaturni Rovinj javnu rasvjetu dobiva 1815.) U Rijeci 1845. već svira Lizst, a staru Guvernerovu palaču od 1780. krase lusteri iz Murana.

Nekada kristalno čiste vode zaljeva na kojemu leži Toronto, pretvoriše se u kloaku. Francis Collins, pisac i vlasnik novina Canadian Freeman, 1830. piše:

Sve smeće grada - mrtvi konji, psi, mačke, izmet - u hrpama stoji na ledu i čeka da za koji dan potone u vodu koju koristi gotovo čitavo stanovništvo na obali Zaljeva. Na svakom koraku su ustajale zelene bare iz kojih isparava nezamisliv smrad. Iz dvorišta i podruma širi se zadah truleži.

Godine 1832. kolera u Torontu odnosi 237 života, a dvije godine kasnije 750 - gotovo desetinu stanovništva. Podižu se prve bolnice. Otvaraju se sveučilišta. Div se budi i ogromnim koracima pokušava uhvatiti korak s vjekovnim civilizacijama. U njegovo naručje trče ljudi sa svih meridijana. Ta trka, to sklanjanje, taj bijeg od starina i povijesti inkapsuliranih na prostorima mnogo manjim od ovih sjevernoameričkih, traje do naših dana. Je li se to prošlost istrošila, jesu li stare civilizacije u svojoj stagnaciji i djelomičnom raspadu postale neinspirativne, pa čovjek ne odolijeva želji da sve započne iznova? Ljudi su hrlili na novi kontinent, ali vukli su za sobom povijest svojih predaka, kolektivno pamćenje i tradicije. Možda se zato Kanada doima plagijatom. Možda zato Kanada podsjeća po nekim stvarima na lošiju, po nekima na bolju imitaciju Staroga Svijeta, na kič doveden manje ili više do savršenstva. Tako, Torončani prve glasovire kupuju 1858. od stolara i Nijemca došljaka Theodora Heintzmanna koji ih izrađuje u svojoj maloj kuhinji u centru grada; Sarah Bernhardt gostuje u zgradi Opere (1600 sjedala) godine 1881.; Ned Hanlan 1880. postaje svjetski prvak u veslanju; udareni su temelji dječje bolnice, danas jedne od najboljih te vrste u svijetu; krajem devetnaestog stoljeća Toronto ima 200.000 ljudi i 100.000 bicikala; osnivaju se radnički sindikati, u tvornicama izbijaju štrajkovi; ulice osvjetljava električna a ne više plinska svjetlost; gradska knjižnica 1887. ima fundus od 30.611 knjiga, a čitava Kanada 12.000 telefona. Više negoli ikada ranije, Kanada se primiče Europi. Div se uspravlja; preko oceana pruža ruku ostatku svijeta. I svijet dolazi. Dolaze bogati i školovani, dolaze obespravljeni i siromašni. Dolaze oplemeniti ovu zemlju. Tridesetih godina dvadesetog stoljeća, Toronto ima 600.000 stanovnika od kojih trećina u njemu nije rođena. Iz prenaseljene Škotske, iz pregladnjele Irske, iz ratovima opustošene Europe, doseljenici po rubnim naseljima Toronta, zajedno s domorodačkom sirotinjom, tavore u vlastitom smeću i otpadu, u prenapućenim barakama. Njihova djeca ne sviraju na glasovirima Theodora Heintzmanna nego rade u mlinovima i tvornicama, na ulicama prodaju novine i čiste cipele užurbanih graditelja, bogatih bankara i zemljoposjednika, "očeva" nove nacije. Mnoga djeca prose i kradu. Ukrajinci rade u stočnim pogonima i na preradi mesa; Židovi iz Rusije i Istočne Europe otvaraju tržnice; Makedonci i Grci nastanjuju se u blizini željezničke pruge koju usput i održavaju; Talijani grade ulice, mostove i kuće; bogatiji Grci drže pekare i slastičarnice, Kinezi praonice i restorane.

I danas ima puno sirotinje u Torontu. Kako stvari idu, bit će je sve više. Novopridošlice iz bivše Jugoslavije to doživljavaju kao veliku traumu iako im je scenarij poznat. Slika o zemlji prosperiteta ubrzano se u njihovoj svijesti urušava. Većini je suđeno da nastavi živjeti kao i ranije, na rubu. Razlika je u tome što ovdje gmižu brže nego što su gmizali kod kuće. Ovdje nemaju vremena zastati i omirisati godišnja doba jer godišnja doba ne mirišu a i ima ih samo dva - zima i ljeto. Nekima se ispuni san o redovnom odlasku u shoppinge u "Eatons" umjesto u "Zellers" koji je gori od tršćanskog Ponte rossa. Ponte rosso bar je na otvorenom, a to je činjenica od izuzetne važnosti jer ovdje, sve što je na otvorenom na velikoj je cijeni. Broj turista koji godišnje posjeti "Eaton's Shopping Centre" ravan je broju onih koji posjete Nijagarine vodopade a veći od onih koji posjećuju nakaradni dvorac Casa Loma. "Eaton's" je duboko pod zemljom i visoko iznad zemlje. To je natkriveni grad obložen naslagama betona, ponos Torončana. To je užas. A u Torontu, tih "Eaton'sa" raznih naziva, tih podzemnih gradova oboljelih od štakorskog sindroma ima preko dvjesto pedeset, svaki sa sto do osamsto trgovina, sa tisuću do osam tisuća parkirališnih mjesta. Ljudi gmižu, žvaču i piju (da ne gube vrijeme), rijeke ljudi teku utrobom zemlje. Ti shopping mallovi - šetališta za kupovinu - s dječjim vrtićima, liječničkim ordinacijama, kino dvoranama, kafićima, diskotekama, tržnicama, samoposlugama, s ogromnim robnim kućama, zlatarnicama, prodavaonicama automobila, s vodoskocima, postolarima, fotografskim laboratorijima, s knjižarama, s plastičnim palmama, punjenim galebovima i klupama za odmor, glavna su subotnja razonoda većine građana. U njima nedostaje samo jedna sitnica: prozori. U njima, tim shopping mallovima, nema se što otvoriti prema nebu. Do njih ne dopire sunce. U njima se samo kruži i kruži. Ni pogled nema kamo odlutati.

Mnogi bogati Kanađani još uvijek žive u uvjerenju da se novcem može sve nadomjestiti, pa tako i čitav europski srednji vijek: europsko slikarstvo, europska arhitektura, europski zamkovi. Pošto Kanada nema europski srednji vijek, Sir Henry Pellat odlučuje bar jednim građevinskim detaljem naknadno mu udariti temelje u Torontu. Između 1909. i 1911. posvećuje život i novac (četiri i pol milijuna dolara) izgrađni "pravog" srednjovjekovnog zamka u srcu grada. Oko tog zamka u srcu danas četveromilijunskog Toronta i vrlo blizu siromašne kineske četvrti, koncentracija ugljen monoksida prelazi razinu dozvoljene i ptice ne pjevaju. Iz Europe Sir Henry Pellat doprema tkaninu, staklo, namještaj, mramor; iz Azije tikovinu, a hrastovo i kestenovo drvo iz Sjeverne Amerike. Klesari dolaze iz Škotske. Casa Loma, ta karikatura jednog čednog romantičarskog sna, ima 98 soba, 30 kupaonica, 25 kamina, tri staze za kuglanje, staklenik u ružičastom i zelenom mramoru s vratima od bronce i s kupolom u vitražima. Većina onoga što je zamak ispunjavalo, prodano je na javnim dražbama 1923. i u bescjenje jer, Sir Henry Pellat je bankrotirao. Casa Loma imala je konjušnice do kojih se stizalo iz unutrašnjosti zamka tunelom 2,4 kilometra dugim. Sir Henry Pellat obožavao je konje. (Kad je bankrotirao, svog omiljenog Princa prodao je za umjetno porculansko zubalo.) Ti konji cupkali su po keramičkim pločicama dopremljenim iz Španjolske, a spavali su u boksovima od mahagonija s pločicama od osamnaestkaratnog zlata na kojima su bila ispisana njihova imena. U Zamku je bilo 5000 žarulja. Svaka zima progutala bi 750 tona ugljena. Zamak je imao dizalo, zatvoreni bazen, dvanaest telefonskih linija i veliku fontanu. Bio je ispunjen tapiserijama, slikama, kristalom, porculanom, namještajem, tepisima, srebrninom iz svih krajeva svijeta. Sir Henry Pellat umro je 1938. gotovo u bijedi, u minijaturnoj kući u predgrađu Toronta, sam.

U siječnju 1995. "General Motors" objavljuje dvodnevni natječaj za popunu 8.000 radnih mjesta. Dolaze ljudi iz čitave Kanade. Pred administrativnom zgradom logoruje 25.000 osoba na temperaturi od -18 stupnjeva Celzijusa. Atmosfera je začuđujuće prisna; pričaju se vicevi, pjeva se, razmjenjuju se suhi kolačići i keksi, kava i čaj iz termosica. Duh optimizma i bratstva nadvio se nad armijom nezaposlenih. Vjera u kolektivitet ukazivala je na bolje sutra. Godinu dana kasnije, 1996, "General Motors", ne zaposlivši niti jednog od 25.000 intervjuiranih, objavljuje priopćenje za javnost: Okolnosti su promijenjene. Žao nam je.

Od Casa Lome do "General Motorsa". Megalomanija kao pokriće za otuđenost i siromaštvo. Megalomanija kao lijek. Megalomanija kao utjeha. Toronto ima 40 televizijskih kanala koji će se za godinu dana udvostručiti. Kanada ima golemu prirodu u rezervatima. Toronto ima goleme parkove s mnoštvom putokaza u kojima se točno zna gdje se smije sjesti a gdje jesti. Toronto ima velika groblja ali su zato grobišta mala, kao uglavnom svuda u svijetu.

U Torontu ima desetak groblja jer sav ovaj narod mora se na kraju negdje smjestiti. Bilo da su u centru ili od njega udaljena, sva su torontska groblja u naseljima; oko njih, u neposrednoj blizini obitavaju živi, oko njih su trgovine, zgrade, parkovi, ulice, vjeverice, automobili kruže. Mrtvima je lako prići. Pokraj njih se svakodnevno prolazi, do njih dopire dječja vika. Grobovi nisu razdijeljeni u parcele, kao kod nas. Grobovi nisu ograđeni. Groblja su zapravo zelena polja prošarana raznim, što uzdignutim, što položenim kamenim pločama, niskim stablima i cvijećem, pa se ne zna gdje jedan grob počinje a drugi završava. Ima groblja za bogate i onih za siromašne. Ima ih starih (od 1850.), ima novih. Na torontskim grobljima nema čempresa. Čempresi su na mojim grobljima kod kuće gdje se vide izdaleka. U vodičima piše da je ulaz u groblja slobodan, a obilazak besplatan. Torontska groblja zapravo vrlo su lijepa. Ipak, bilo bi tužno umrijeti u Torontu.

Lijepo je u dijelu grada koji se zove Beaches (Plaže). Tu nema shopping mallova. Tu ima malih restorana i malih ekskluzivnih trgovina s ukusno uređenim izlozima. Tu ima ateljea, galerija i pijeska uz jezero. Ima antikvarijata i Europe u originalu. Tu se može sanjariti, apsolutno se tu može sanjariti i to ne treba fotografirati jer, Beaches su same po sebi uspomena, nije ju potrebno prizivati i u njoj, toj uspomeni osjećaš se zaštićeno i sigurno. No, na Plažama ne može živjeti svatko jer je skupo, a i da može, iz njih mora svakodnevno izlaziti pošto je Toronto negdje drugdje. Zato na Beaches ne treba odlaziti često. Tamo srce kuca prejako, tamo je smijati se vrlo lako, tamo šume valovi i nekakve krošnje šušte na vjetru, tamo ima (slatkovodnih, doduše) galebova i pučine, tamo se uopće ne mora govoriti, a ne kao što neki "naši" u Torontu govore brzo, brzo i besmisleno i sve u krug bez kraja, a pritom broj riječi koji obrću svakim danom postaje sve manji, sve bazičniji, kao u udžbeniku za početni tečaj stranog jezika jer, život u Torontu također je bazičan, prizeman, vrlo prizeman i štur i jer čovjeka u Torontu hvata strah.

Izbjeglice i doseljenici od prvog malog viska novca odmah kupe aparat za fotografiranje. Kao da su na turističkom proputovanju, ovi što su ostali bez domovine, bez kuće, bez rodbine, bez posla, bez jezika, mahnito škljocaju. Pravljenje fotografija postaje nadomjestak za amneziju od koje gotovo svi bolujemo. Naša amnezija, nimalo nalik na onu staračku pri kojoj su događaji iz prošlosti do najmanjih (pa i besmislenih) detalja jasno i oštro urezani u sjećanju, dok najnovija zbivanja plutaju ka otocima bijele magle, naša amnezija omogućava preporod. Ili, bar iluziju o preporodu. Naše su prošlosti oblaci, prazni prostori ispunjeni blještavom bjelinom, kroz njih se tone u ništa. Čini se da su ljudi kojima je prošlost oduzeta, upravo oni koji najviše fotografiraju. Svatko tko živi u industrijaliziranom društvu prisiljen je postupno se odricati vlastite prošlosti. [2]

U težnji da od manipuliranog objekta, od bića koje biva etnički očišćeno ili humano preseljeno, koje, da bi jelo i kopuliralo, zaboravlja čarobni, uzbuđujući, preporođujući čin neposluha, koje se kao krtica, kao hrčak, kao štakor, zavlači u ništavilo vlastite svijesti i u košmar svoje podsvijesti, u težnji da, preletjevši Atlantik, daleko od povijesnih, političkih, nacionalnih imperativa i prijetnji, povrati bar privid o vlastitoj preobrazbi u subjekt, u aktivnog participanta svog mikro-mikrokozma, gotovo svaki novi bivše-jugoslavenski doseljenik, hvata se fotografskog aparata. Fotografiranje za njega postaje jedan od najbezbolnijih načina za kreiranje privida o učestvovanju... On postaje aktivan, on postaje voajer, on ovladava situacijom. Tu upada u drugu stupicu. Vjerujući da malim i najčešće jeftinim aparatom bilježi značajnosti svog novog života, on se od njih, od tih značajnosti, od događanja uopće, sve više udaljava. On nema vremena uključiti se jer - škljoca. On tako ignorira ono što se oko njega događa i smanjuje duševnu bol, približava se novom svijetu velikih praznih prostora, novoj amneziji. Fotografiranje je u suštini čin neinterveniranja. Jer, čovjek koji se umjesto za život opredjeljuje za fotografiju, čovjek koji bilježi, ne može ni intervenirati ni sudjelovati. Fotografije su dokaz pseudoprisustva i potvrda odsustvovanja...one su ishod pokušaja da se uspostavi dodir sa jednom drugom stvarnosti ili da se ta druga (sada daleka) stvarnost poima kao vlastita. Ne znam prognanika i izbjeglicu, a upoznala sam mnoge, (ovdje bismo ih mogli nazvati "les emigrants nouveaux") kojemu fotografije, kako obiteljske, tako one grada, sela, mjesta koje su napustili, ne predstavljaju ne nešto značajno, nego ono najznačajnije što pri odlasku treba ponijeti. Znam ljude kojima to nije uspjelo. Spašavajući goli život, i spasivši ga, oni kasnije doslovno umiru, oni gube uporište, oni obitavaju u vakuumu, oni nemaju na čemu graditi novi početak. O, krasne li utjehe, divnog li utočišta, kad u debeloj osami (a to znači s puno doseljenika okupljenih oko stola u kakvom polunamještenom stanu torontskog nebodera), kolektivno nadvijeni nad hrpom fotografija, što onih iz prošlosti, što aktualnih, naši novi emigranti recikliraju stvarnost. Ovdje se jasnije negoli možda na Balkanu, osjeća koliko je reciklaža sastavni dio suvremenog svijeta. A uz pomoć fotografskih slika, stvari i događaji poprimaju nova značenja, dobivaju novu funkciju; snimljen život više ne služi da bi se lijepo razlikovalo od ružnog, istinito od lažnog, korisno od beskorisnog, vec da bi se, taj fotografiran, taj "uhvaćen" život sagledao kao sličan, kao analogan jednom drugom, drukčijem životu. Artefakti prošlosti uporno se recikliraju. Reciklirani klišeji postaju meta-klišeji. Mazohističko prizivanje prošlosti iz koje su emigranti izbačeni, ma koliko bolno bilo popunjavanje mentalnih praznina nadomjeskom realiteta, zapravo je spašavanje vlastitih života od vlastitih zaborava, zapravo je zaštita od novih patnji koje vrebaju iz nove stvarnosti. Fotografiranje je način da se stvarnost prisvoji, porobi, a tu novu stvarnost, već traumatizirana, mentalno opustošena nova emigracija doživljava kao čvrsto ukorijenjenu, žilavu i nepristupačnu. Snimajući je (Nijagarine vodopade, izletišta, parkove, zamkove,prometne ulice, privatne kuće, velike i male, nebodere, trgovine, pa i groblja), emigracija vjeruje kako se u tu zapravo ksenofobičnu stvarnost uključuje. Istovremeno, gotovo patetičnom strašću rujući po slikama iz domovine, ona, ta emigracija, stvarnosti za koju osjeća da nestaje, stvarnosti koja, kako vrijeme prolazi postaje gotovo šuplja, daleka, neprepoznatljiva, pridaje važnost koju ona više nema. Stvarnost je nemoguće posjedovati; moguće je posjedovati (i biti opsjednut) slikama jer, kako bi rekao Proust, nemoguće je posjedovati sadašnjost, moguće je samo posjedovati prošlost. Fotografije nisu toliko sredstvo za prizivanje uspomena, koliko su invencija, fantazija tih uspomena, odnosno njihov nadomjestak. Kroz fotografski aparat gledane, egzotične pojave čine se bliske, intimne; poznate stvari postaju male, apstraktne, strane, veoma udaljene. (Primjerice, Bosna.)

Dvadeseto stoljeće, što se više približava svome kraju, to više postaje vrijeme posjedovanja i vrijeme nostalgije. Čovjek u dvadesetom stoljeću paradoksalno opstojava raspet između uloge posjednika (stvari, ljudi, uspomena, novca, znanja) i posjedovanog subjekta i objekta (oduzimaju mu se vrijeme, uspomene, emocije). Čas je nasilnik, čas žrtva nasilja. U trenucima velikog zamora, u trenucima kad se ispražnjen počne urušavati u sebe (ako prije toga ne pobjegne u osamu, u zatvor ili na psihijatriju), on priziva nostalgiju kao spas. U Sjevernoj Americi danas postaje moda odlaziti živjeti u divljinu ili u poluizolaciju. Ljudi se odriču kuća, automobila, organizera, telefona, i pokušavaju se vratiti u devetnaesto stoljeće. Vesele se svježem mlijeku u staklenoj boci koje im lokalni seljak svakog jutra ostavlja pred vratima. Voze bicikle. Beru poljsko cvijeće i obrađuju zemlju. Prag je pun Amerikanaca koji po iznajmljenim sobama žive "po češki", od novca zarađenog davanjem instrukcija iz engleskog. Drugi, koji ostaju, unutar velikih sjevernoameričkih gradova prave svoje male, visokim zidovima ograđene gradove u koje je pristup dozvoljen samo probranima. Unutar tih gradova u gradovima, oni prave vlastita umjetna jezera, imaju vlastite tvrtke, škole, ceste, imaju svoje ferale koji te ceste osvjetljavaju, imaju novo drveće, policiju. Oni, kad pričaju za kamere, smiješe se i kažu da su sretni. U bivšoj Jugoslaviji, a najviše u Bosni, dva milijuna raseljenih više ne zna sa sobom što bi. Oni se više i ne plaše. Kada se plašimo, pucamo. Oni se sjećaju. Oni koji su iz bivše Jugoslavije odnedavna ovdje, oni škljocaju. Kad smo nostalgični, fotografiramo. Sada je doba nostalgije, a fotografije aktivno promiču nostalgiju. Svaka je fotografija memento mori.

Dok čitam Watermark (Vodeni žig) Brodskog, saznajem da je Brodsky umro. Počinjem strahovati da u što god uložim srce, to izdahne. Brodsky, koji naizgled nehajno, za površnog promatrača čak i osorno, podnosi svoje dvadestčetverogodišnje izgnanstvo, u Vodenom žigu kao da nagovješćuje odlazak (on stalno nagovješćuje odlazak, onaj metaforični i onaj stvarni). Kad je već morao još jednom umrijeti, kako mu se omaklo da to ne učini u Veneciji u koju sedamnaest godina dolazi umirati zimi, u Veneciji u kojoj se magle spuštaju nečujno, a veoma brzo, u kojoj magle, svojim kopljanicima, toj prethodnici pješadije, najavljuju dolazak njihova Kralja. Nečujno i vrlo brzo. [3]

Kako je to Brodsky umro u New Yorku, kad je već odlučio umrijeti zimi, jer Brodsky je zaista umro zime 1996., nečujno i vrlo brzo. Ali Brodsky je jedna sasvim druga, mučnija i složenija priča. Brodski je priča čiji moto glasi: perfectus vero cui mundus totus exilium est i u kojoj mnogi nam znani i neznani, živi i umrli, izgnani, prognani i raseljeni pisci naći će svoje poglavlje. Prognan pisac nalik je na psa ili na čovjeka kojeg, zatvorenog u kapsuli, katapultiraju u svemir (više nalik na psa, naravno, negoli na čovjeka, jer ni čovjeka ni psa nikada i ne pokušavaju vratiti). A piščeva kapsula, njegov je jezik. Da bismo metaforu zaokružili, dodajmo kako naš svemirski putnik ubrzo spoznaje da njegova kapsula ne gravitira prema Zemlji, već prema vani, prema kozmosu. [4]

Nemam ovdje Brodskog na hrvatskom. Nemam ga niti na ruskom, a ruski i ne znam. Njegovi Gladijatori na engleskom, preda mnom su, preda mnom su mnoge njegove pjesme, gledam ih, samo ih gledam i opraštam se. [5]