Moments
"Ja sam bio kod svojih."
"Kad vas budu pitali 'Gde ste bili?', a vi budete
govorili 'Balaševićev koncert' i tako, nemojte reći
'Bio je u Mariboru.' Ne, ja sam bio kod svojih." Đole
Od vašeg reportera iz dvorane Tabor u Mariboru
Ovo je ispalo podugačko. Tko je ozbiljan radnik, taj
će preskakati, a tko vara truli kapitalizam, a i druge
manje-više trule sisteme, taj će čitati natenane.
Uvod
Prva glupost koju sam u petak ujutro napravio bila je
da sam u 7:45 telefonom probudio Maria, da se
dogovorimo kako i gdje ćemo se sastati. Nešto smo
ugovorili, znaci raspoznavanja, vrijeme 1930, i tako.
Meni se već tada činilo malo vjerojatno da će to biti
dovoljno za naći se pri takvom koncertu.
Zgibao sam s nekog internog predavanja s posla oko
16:30. Doma provjerio mail, pokušao srediti još par
stvari, te potpalio makinu u 17:30.
Sa sobom sam imao isprintana tri maila: Jedan s direktnom
porukom za Đoleta od Bake Marije iz Kanade (to nije
moja baka, molim - za one koji su od nedavno na listi),
jedan s dobrim željama meni za provod od Safeta iz
Australije, i jedan sa isto tako dobrim željama i molbom
za moju pomoć oko nabave kasete, od Aleksandre iz Njemačke.
Mudri 'drumski vuk' u meni govorio mi je da idem preko
starog kamionskog graničnog prijelaza. E, tu sam
čekao 25 minuta na ulazu u Sloveniju. Onda sam još
(znate onaj vic o postanku Postojnske jame) odlučio
ići starom cestom (a nisam niti imao SlT). U Mariboru
sam se držao dane trajektorije za prilaz Taboru, ali
sam onda počeo ispitivati (kao - ja laf, kužim se u
Slovenski), pa sam izgleda skrenuo malo ranije.
Uglavnom, da ne duljim, kad sam se ubacio u prvu slobodnu
rupu za parkiranje, i prešao kojih 200m do dvorane, tamo
je već bio krkljanac. Vrijeme 1929 ili 1935 (ne znam točno),
ja bez karte, priličan mrak, pojma nemam gdje se karte
kupuju. Kad tamo... jedna žena, posjetilac kao i ja, prodaje
kartu. Tip je upravo pita gdje joj je druga, a ja vičem:
Evo mene - meni treba samo jedna! Tako sam to riješio.
Onda sam malo bacao poglede na sve četiri strane
svijeta, ne bih li ugledao nešto što bi odgovaralo
Marijevom opisu. Narod je već ulazio (krkljanac pur),
i tu sam ja mislio 'Kuda svi Turci, tu i Borut' (u
ovom slučaju). Tako je plan 'Mario' izvisio.
Kad su mi otcijepili kartu, i ja se našao u ulaznom
hodniku, saznao sam da ne mogu ući s fotoaparatom.
(To da sam ga uzeo imam zahvaliti Safetu koji se zaželio
(ma razumijem ja to, i ja sam to smatrao dobrom idejom)
digitaliziranog Đoleta.) E, tu sam pokušao svašta, na
najboljem Slovenskom kojeg sam mogao sklepati, pozivao se
na Austriju, put, itd. Nije pomoglo... organi rekli: Nismo
si to pa mi zmislili! I tako... lijepo vanka, pa ostaviti
u autu, pa Jovo na novo.
Razrada radnje - Prolog
Dvorana super OK, sve (nakon biljetara i pandura
na ulazu) organizirano tip top, nema više gužvanjca.
Ja se ugodno smjestim u strogoj sredini 20-og reda
parketa i zveram okolo. Kad, vidim kraj bine dva tipa
iz tehničke. Ćapim one mailove koje sam imao sa sobom,
odšetam važno k njima, i počnem... B:'Zdravo, kako ste
kaj? A ste vi od Balaševića?' 1:'Ne, mi smo lokalni.'
B: 'A tako. Veste kaj, tu imam pisma za Balaševića,...
Internet... Avstrija... Kanada..., pa sem mislu,
če bi mu gdo to lahko doturu!' 1:'Kaj če bi mu gdo???'
2:'Ma saj zastopiš, če bi mu gdo to dal. Počakaj,
bom poklical Debelega.' Uglavnom, stvarno, dođe
'debeli' (u međuvremenu sam ja još na prazne površine
Đoletu nadrljao nešto o tome kako nas još ima
koji tražimo gdje se vlakovi pretvaraju u vozove i
ne nalazimo), ja još jednom na temu 'Internet i
Đoletovo veselje' i tako ovaj to uzme, rukuje se
i nestane iza bine. Meni padne kamen sa srca -
jedna stvar je sređena.
Znate 'Lovca u žitu' od Salingera? Mislim da tamo
ima nešto 'Living for two' o momku čiji je brat
umro, pa ovaj 'živi za dva'. Tako sam si ja mislo:
auuuuu, pusta rulja na YUQ bi sad ne znam što dala
da je tu - moram se potruditi. (Zato sam se opskrbio
tefterom i pisalom (es, ne sch ;-) . Dvorana se popunila
do kraja. Pojavili su se transparenti tipa 'Voli te
Rijeka', 'Županja je ovdje', 'Hrvatska', ...
Nakon akademske četvrti od 30 minuta, evo ga, Djoleta,
na sceni.
Razrada radnje - Zaplet
E sad ovako: Scena je, ovo nije sad zezancija, bila
točno one zelenkaste boje kakav je Cafe Balkan.
Reflektori su gore bili raznoraznih boja koje nisu
odavale nikakve 'slavenske kombinacije' (kako je
odmah uočilo moje oštro oko). Iza mene u parketu je
bio inspicijentski pult, sa spot-reflektorom zavidnih
sposobnosti. Ono što je bio problem, po mom mišljenju,
bila je akustika dvorane, tj. prejaki basovi. To,
ili pak moja pohabana ušesa, dovest će do toga
da tekst brojeva koje nisam poznavao nisam baš
ni kužio. To molim primite na znanje, uz izvinjenje.
Počeo je s 'Ostaje mi to da se volimo, da se još
volimo'. Ljudi su već zviždali i pljeskali od
veselja, a on lupio fazon da moramo paziti, jer
da reporteri sigurno jedva čekaju s naslovima tipa
'Balašević izzviždan u Mariboru'. Smijeh total.
Onda, lupio 'Neke nove klince' (sjećate se: 'Moj
deda, već dugo, ore nebeske njive...'). To je
lagano povezao onda sa studentima na beogradskim
ulicama. Onda je nabacio neki disko ritam, pa
iza toga 'Mirku', koju je završio, značajno
naglašavajući 'Mirka, niko ne sme da te dirka'.
(Kužite? 'Niko ne sme da vas bije!' i to.)
E, tu sam se ja uvalio u lotos na centralnom
prolazu parketa. Do ovdje sam već dobrano
trošio plin u mojem fajercajgu, jer nisam
imao svijeća, a omladinci masovno pozapalili
svijeće. Ovdje je on provaljivao da se ne
bavi politikom, i svejedno mu je koja će
partija pobijediti, ali da mu je važno koja
će izgubiti :) Onda je išlo nešto 'Mi smo
bili derani', gdje se spominju carevi koji
su se igrali rata i ide refren 'Žao mi konja'.
Onda je objasnio ('eto, moram vam odmah reći')
da ne namjerava uskoro u Zagreb, da nije da
on ne želi, ali eto. Ali, kaže, zato je očigledno
da će njegove pjesme u Zagreb. I ja mogu samo
potvrditi - stvarno, očigledno. Onda je išla
'Jesen stiže dunjo moja'. Iza toga 'Miholjsko leto'
- lagana, njišuća, dosta instrumentalna stvar.
Potom 'Ako umrem mlad' gdje se spominje 'slovenska duša'.
Pa onda dođe 'Nevernik', navodno snimljeno pred
ovaj rat. Ja to još nisam čuo.
Onda je išla 'Prva ljubav' - e tu se ispred mene
u prolaz uparkirao jedan mladi par - on je imao
majcu na kojoj je otraga bio veliki 101, a ispod
je pisalo '94.3MHz - Radio koji se ne gasi'. Tu
sam ja već jako uživao u atmosferi i mislio si -
'E Borut, tu si na pravom mjestu u pravo vrijeme.'
Onda je pustio neki ludi i nezaboravni divlji ritam.
Nešto cigansko mora da je u osnovi. Prije nego sam i
ja đipnuo na noge, onaj par ispred je već pocupkivao,
a na njegovoj nogavici je bilo našiveno 'Fight Sexism'.
Uglavnom, super društvo, ako smijem primijetiti. Curice
su vec čisto ludile.
Sad je išlo nešto 'Ne pitaj me', pa onda neka meni
nepoznata plesna balada 'Život je gorak'. Tu je
predstavio trupu, a onda pustio opet nešto opasno
divlje 'Hej, haj, baš nas briga'. Onda je išlo par
laganica, pa 'Oprosti mi Katrin'.
Razrada radnje - Tempo
Vašeg cool-izvještača tu je već zahvaćala atmosfera,
pa nije sve više valjano dokumentirao. U jednom predahu
su ljudi nesto nerazumljivo vikali, što ni Đole nije
razumio, pa je provalio 'Smetnje na vezama, kao sa 101!'.
=> URNEBES!
Onda je došla 'Priča o Boži zvanom Pub', pa potom opet
neki brzopotezni ritam (već je vladala ludnica pur, ali
ugodno ljudi, jako ugodno i opušteno). Onda je valjao
viceve na talijanske šansone i naše šansone, pa onda
prešao na broj 'Curice'. Ma, ne moram vam ovdje govoriti
kako je bilo, valjda vam je jasno. Onda je pustio neku
plesnu laganicu - e tu su parovi plesali sve u šesnaest,
sve uz svjetlo svijeća. Ma, baš je bila super atmosfera.
Razrada radnje - Lažni kraj
Tu je rekao ono iz naslova! I to je bio kraj 'službenog
dijela'.
Bis, bis, bis...
1. Lepa protina kći
2. Balada o Vasi Ladačkom
3,4...? Nekoliko laganica - vaš izvještač
je podlegao osjećajima.
... Pa onda opet: *ritam*!
Smiraj noći
Ah, da, zaboravio sam: Djole ima 20-mjesečnog sina, za one
koji ne znaju (ja nisam znao). Tu je objasnio o našim lijepim
Balkanskim običajima ispraćanja momaka u vojsku. Koji, da su
često praćeni muzikom tipa koračnica i marševa, i tako to.
Tu reče, da je on, evo već za svog sina spjevao stihove i novu
muziku za tu priliku: 'Sine moj, kad ti kreneš u vojsku',
a po sistemu: Neće-te-naći.
I eto, s tim brojem, nekih pet min. prije ponoći, s petka
na subotu, 6-7.12.1996., Đordje Balašević završio je svoj
koncert 'Na posletku' u dvorani Tabor. Kako je rekao 'Među
svojima'.
Epilog
Vaš reporter je za vrijeme glavne radnje uočio da ljudi od
nekud dovlače majce odšatmpane za tu priliku, te je računao
da će si i sam tako nešto poslije koncerta moći nabaviti.
Osim toga je pokušao procijeniti broj posjetilaca. Slijedeća
konzervativna formula daje:
Ukupno := parket + desno + lijevo + straga =
= 22reda * 30 +
ca.80 po redu * ca25 redova +
ca.80 po redu * ca25 redova +
2/3(desno) =
= 660 + 2000 + 2000 + 700 =
= 5360
Nemam pojma koliko 'službeno' prima dvorana Tabor, a i nikad
nisam ovakve procjene radio (a i ne volim brojeve i procjene,
bilo o živima ili o mrtvima).
I tako, nakon kraja, ostadoh sjediti (kako uvijek rado činim,
i u kazalištu, ili kinu), promatrajući ljude koji odlaze i
dvoranu koja postaje sve praznija i praznija. Avaj! Greška!
Deset minuta kasnije više nije bilo ničega za nabaviti: ni majca,
ni MC, ni CD. Samo neki poster, koji nije bio baš nešto. Sorry,
sorry, Aleksandra! Dobra vijest je, da ću provjeriti kako se
može štogod naknadno nabaviti, pa ću vam svima javiti ili pomoći
zainetersiranima.
Adijo Maribor
Odlazeći do auta vidio sam zaista svakakvih registracija.
ZG je bila masa, bilo je i Beča, Graza, Ljubljane... Očekivao
sam da je većina već otišla, ali ne: našao sam se u koloni
na dobrom dijelu puta. U suprot nije bilo skoro nikoga, pa
se na momente (pazite, riječ je o 01-02 ujutro) uočavala
vijugava linija crvenih svjetala u smjeru Zagreba.
Servus Zagreb
U Zagrebu sam proveo subotu, pokušavajući se odmoriti. Dočekala
me (a za što su roditelji ako ne za to) iz biblioteke posudjena
zbirka Tinovih pjesama (zainteresirao me Bogdan za to). Mnogo sam
slušao Radio 101. Štrajk željeznicara traje i dalje. Bilo je važnih
skupština važnih stranaka. Davali su vijesti i puštali istovremeno
neki background s refrenom 'paranoja'. Ne kužim. 101-dinici je slušanost,
kako sami tvrde, a možda i lažu, lopovi, porasla za 19% otkako su
ih pokušali likvidirati. Rade strašan program. Ljudi mi kažu da
je na demonstracijama podrške pred koji tjedan bilo 120000 ljudi;
da se od Ilice do Jurišićeve, dakle preko Trga, moralo probijati
20 min, i da se ljudi sjećaju takvih skupova od poslije rata (ovdje
se misli, vjerovali ili ne, onog drugog, svjetskog).
Zaključak i 'Što je pisac time htio reći?'
Na koncerte tipa 'Traperice i svijeće' baš i nisam zalazio, pa
nemam kontrolnu grupu. Ovo mi se svidjelo i uživao sam u
atmosferi i kao dio atmosfere. Mirisalo je po slobodi i
neukalupljenosti. Iznenadio sam se, videći mnogo mladih,
tj. mnogo (ah, da da, idu godine) mlađih od mene. Mislio
sam da će to biti neki skup nostalgičara ili tako nešto. Ništa
od toga. Klinci koji su tamo bili, bili su novi, i slobodni.
Sretan sam što sam bio tamo. I što sam vam ovo mogao napisati.
Note
This text was originally written to be posted (and was posted) on
December 9, 1996 to a YUQ mailing list. The original text contained
no southslavic special characters. Apart from this, the text presented
here bares only minor changes.
Borut Maričić
Leoben, Austria
December 9, 1996 / December 26, 1996
http://www.borut.com/borut/book/balas.htm
(c) Copyright 2003 by Borut Maričić borut.com
Created: 1996 Modified: 2003-06-10