volšebni svet je pred tobom ...
al između, bujica snažna,
bezumna, uskipela struji,
kovitla srebrna,
plavičasta
hladna
tirkizna
brza
aporija ...
bespuće
u koje žedan posežeš uzalud
da udahneš
taj blagi, setni, blagoslov
taj daleki mirage
taj daleki, nedokučiv ...
nem si, kao bol nemoćan
nem u naporu, u naponu
tela, govora, nem,
jer glas, i način,
jer kao čvrsti stisak
proizvodiš bol
i kako,
jer tvoje znanje
guši se u tebi.
boriš se, znaš,
stojiš i kidaš svoje vene
tokove, sve one hranljive
slatke, omamne, neodvojive;
sve je to na tvom putu, isprečeno:
život, strasti,
čitav ti.
čitav ti si pred ovim ispunjenjem
kao avet, kao neko lud
nepoželjan, mrlja
senka, što kao lepljiv trag
vuče se kroz večnost ...
što kao
volšebni je svet pred tobom
a ne umeš
da zatvoriš oči.
drhtiš, jer noć je hladna
ledena struja, i put je nevidljiv
i težak je, pretežak san,
već te opominje crni graktavi glasnik.
i poričeš da si ikada video
to sjajno, prelepo čudo
i obaraš oči
šake krvave, polomljeni nokti
poderan, pokoravaš se
spuštaš, u zaslužen grob.
na trenutak, dok izdišeš
sve je ponovo tu, u tebi
i tada te kida ledena nit
istina, bljesak, jeza ...
smrt te napada silna
a one nepovezane vene i tkiva
i kapljice, već otkad napuštene
kao tuđe nešto
kao magla, mrtve odavno
odlaze s njom
mir, dok humus otpada sa tvog lica
mir, dok govoriš kroz noć
mir, dok posmatraš zvezdano nebo
i ploviš divljinom
i ne okrećeš se za sobom.
jesi li živ, sada
kad, žudno,
daljina
blisko, bezbolno, lagano
kad udišeš miris
i kad izdišeš beskonačno dubok
kada te prožima treptaj,
kada je sve
ispunjeno.
kada si bio mrtav.