Rade Šerbedžija: On, neko drugi
Izdavač: "Stubovi kulture", Beograd, 1998

ON, NEKO DRUGI

Već duže vrijeme neki čovjek u meni odbrojava moje korake. Jedan, dva, tri, četiri... I tako po čitave dane.

Pustim ga da to čini, hoću da kažem, ne mogu zaustaviti kada nešto naumi. On unaprijed zna što ću ga pitati, a ja se uvijek iznenadim njegovim odgovorom. Sve u svemu, navikao sam se već na njega. Posljednjih godina neprestano je sa mnom. Ponekad mi se učini da je živio u meni od najranijeg djetinjstva, tj. od kada se pamtim. Kako bi inače znao neke najintimnije stvari koje nikome nisam povjerio? Često zaželim da izađe iz mene, da sjednemo za stol i ljudski popričamo o svemu. On se tada zavuče u najdublji dio mene, postaje malen i gotovo nevidljiv i odnekud iz daleka odgovara. Neće da govori o sadašnjosti i uopće, pravi se kao da ne hodamo ulicama Londona i kao da ne postoji ova nova stvarnost oko nas sa svim svojim posebnostima. On bi samo da priča o prošlosti. Naročito o stvarima koje bih ja što prije da zaboravim. Kaže (gotovo podsmjehujući se): Sve tvoje je u tebi. Treba ti samo pomoći da pravilno rasporediš uspomene.

Kad se ubio

pričaju

na stolu je gorela zadnja cigareta

i soba je bila ispunjena dimom baruta

devetmilimetarskog kolta

kojim je inače iza portala dočaravao Norfolkove topove

zadnje urlike prije Richardove smrti

kad se ubio

pričaju

da pismo nije ostavio

i ni sa kim se nije oprostio

samo je

tako pričaju

tog jutra sve radnike u kazališnom bifeu

zadnjim pićem počastio

i sa smiješkom u podrume teatra otišao

u maloj sobi

pretrpanoj umjetnim ružama i oružjem

gdje je većinu dana provodio

što je zadnje pomislio kad se ubio

pričaju da je tog jutra

svu rekvizitu za večernju predstavu na mjesta složio

i sitne dugove uredno platio

i još se

tako pričaju

u bojni oklop Richarda III obukao

i krunu na glavu stavio

sva zrcala prema sebi okrenuo

i u lijevu sljepoočnicu pucao

kad se ubio

tog jutra ožujskog

pivo posljednje ispio

konzervu sardine i malo jegera

na stolu ostavio

kišu na zamagljenim prozorima

nije opazio

i nije se ničem radovao

kad se ubio

uvijek je šutio

malo s kim govorio

godinama nepokretnu ženu njegovao

s nikakvom plaćom kraj s krajem vezivao

u podrumu teatra život živio

i nikog ni za što nije krivio

kad se ubio

na sastanke nije hodio

ni jednog saveza pobornik nije bio

i nikog ništa nije molio

kad se ubio

samo je

tako pričaju

jednog jutra

glavu

topovskom salvom

Richarda III

Bijela je noć u jutro tvoje belo

belasa noć i jutro moje bijelo

bijeli se noć do jutra tvoga belog

bela je noć u jutro moje bijelo

Raspolovljen

između e i ije

čekam da topla kiša obale razrije

Bačen trajem

severno od svijeta

brojim dane

bez zime i ljeta

drhtim gôran

jutro moje belo

ne mogu da stanem uspravan i spravan

ko jablan

Nema cveća koje se okreće

prema suncu iznad moje sjene

prekriće me

mesečeve tamne mijene

žuto lišće trulih drvoreda

Nemoj nemoj

Kako si Borislave

stani

ne moraš odmah

razmisli

poravnaj šal

pa rukom u džep

i iz džepa

nekoliko takvih običnih pokreta

reći će ti što da odgovoriš

Na primjer:

što te briga barabo

ne diraj u moje cvijeće

koje zalijevam

zatim se okreni u mjestu

tako da zaškripe potpetice

zaboga

uvježbali smo to godinama

kako bi im inače zaboravljali lica

Kako si Borislave

ima li što novo

u ovih nekoliko sati

koje smo svaki u sebi požderali

Jesi li napisao pjesmu

o čemu

i zašto napokon

Hajde okreni se već jednom

na peti

prije nego te upitam

nešto bitnije

zašto nemam volje

ove večeri

Popili smo svoje vino

i dovoljno dugo šutali

braća u svojoj nijemosti

Kako si Borislave

eto pitam te ponovo

dok ja sad sežem rukom u džep

pa iz džepa

i nestrpljivo čekam da kažeš

„Nije loše a ti?“

pa da se okrenemo onako na peti

da zaškripe cipele

i da im zajedno zaboravimo lica.

I ako vam kažu da sam umro

jednoga dana

ne vjerujte prijatelji moji

ta to su samo priče recite

već će se on pojaviti kod Siniše u klubu

il‘ na nekom uglu

prislanjajući uz zid ljepojku

recite

ne može to tako

još nije ispio svoju rakiju

i račune za struju

nije platio

i na bilijaru još nije sve pobijedio

ako kažu da sam umro

jednoga dana

da mi je preko tijela zagrebački tramvaj prešao

i da je samo crna jakna

crvena na pločniku ostala

il‘ da me je britvom zaklala

ona plava

čije sam i starce upoznao

prijatelji moji

odmahnite rukom i recite

ne može smrt još na Josipa

imamo sastanak s njim u petak

točno u ponoć

obećao je donijeti tekilu pravu

i dobru travu da se smijemo

i još je rekao

ako kažu da sam umro

jednoga dana

gađajte ih čašom u oči

pa nogom u jaja

do kraja

jebem im mater lažljivu

ako sam rekao da ću doći

dolazim

prije ili kasnije

a vi samo sabrano i mirno

pijte svoje vino

prijatelji moji

popijte i rakiju

za mene

dok se ne vratim.

Ona sjedi

sto puta preko mene

i smiješi mi se

ili mi se smije

ta djevojka s očima koje pripisujem toplini djetinjstva

ona pije pivo

i dražesno cijuče beštija mala

promukla od prošle noći

nemarno crnilo topi joj se s oka

uplašena sipa

drhtulja pogana

ona se pridiže i naginje preko šanka

odveć smiono

otpuhuje kolutove dima

ona je parna lokomotiva

tračnice su naši ukršteni pogledi

htio bih je tu pred svima

lijeva oko vrata desna oko pasa

volio bih miris vazelina na njenim usnama

i uopće volio bih

ona miriše ko junferica

a znam da nije

već smo se jednom jebali na nekoj kamenoj plaži

pokazivala je tragove na leđima

ona je beštija koja voli polako

poslije se hihiće i kaže da sam najbolji

mora da joj se dopadam

već treći put oblizuje usne

palaca jezikom

pa šapuće nešto mladiću do sebe

slomicu joj kičmu slijedeći put

na plaži

izabrat cu najoštrije kamenje

kurvica mala

ona to dobro zna

ona je slatka beštija

neman mora

sipa drhtulja

ona u stvari uopće ne postoji

ona je noćas moja utvara

i dok ispisujem ove riječi

zabrinuto na kraju dodajem i ovo:

pogađa li ova djevojka

sto puta preko mene

ijednu od mojih nemirnih misli

i smiješi li se

ili mi se smije

Ako se uspraviš

pazi

nebo je visoko

a na geografskoj karti ima samo jedno središte

pa lijevo i desno i naprijed i nazad i gore i dolje

po volji ti

žuti krezubi pas

otkinute noge lutaš

njušiš

u sumrak svijetla velikog grada štite samoubojice

ispustiš li ovu priliku

druga se ne pruža

zato pazi

dovoljno si dugo hodao

i lijevo i desno i naprijed i nazad i gore i dolje

pa valjda znaš

ruže u nekoj tuđoj vazi žive svojim životom

a stranac mora znati zaboraviti put kojim je došao

da bi se nikad vratio

tamo

otkud nije ni otišao

zato pazi

Evo već drugi poziv ide u rat

neki novi mladići idu u rat

i brane zemlju od zemlje

i narod od naroda svog

i brane more od kopna

i kopno od mora svog

A ja neću neću i neću

neću protiv druga svog

a ja neću neću i neću

ne mogu protiv naroda mog

Godište 72. tišina pustinja

godište 72. rodna je godina

zelenog stola orgije

ubice silnici

godište 72.

rodna je godina

A ja neću neću i neću

neću protiv druga svog

a ja neću neću i neću

ne mogu protiv naroda mog

Godište 73. na desno ravnaj se

godište 73. ostav i vrati se

braniš zemlju od zemlje

i narod od naroda svog

braniš more od kopna

i kopno od mora svog

A ja neću neću i neću

neću protiv druga svog

a ja neću neću i neću

ne mogu protiv naroda mog

Beograd 1991

Napisao uz pomoć F. Gajića za protestni miting u "Parku pionira"

Prvi je imao osamnaest

drugi je imao osamnaest

treći je imao osamnaest

provjerili automate

pričvrstili bombe

zapasali noževe

ogrnuli noć

kroz šumu

preko vrela

pa kroz bašte

u malu kuću na kraju sela

u kući

dvije žene i dijete

tri ratna druga

tri njihove mete

prvi je ubio staru ženu

drugi je ubio mladu ženu

a treći

koji je ovu priču ispričao na nekoj žurci

ne bez grča u glasu

i ne bez sjete

treći je ubio dijete.

Sad samo ptice gromore u meni

nevidljiva sjen što se proteže od jetre na gore

kljuca

ranjeni orao stresa u letu

perje krvavo

nogama je okružila umivaonik

pogledom u ništa mjeri tišinu pred sobom

ja sam kamena stijena već jednom bio

ponavljam pokrete duše

ništavilu se ispovijedam

ovako je nikako bolje

naravno da sam ubio

zajebani život vrti mi se među prstima

ona odabire novu haljinu

pogledom u ništa mjeri tišinu pred sobom

zauvijek je riječ koja se tek tako ne izgovara

učim odumirati

napiši molim te pjesmu o tome

kako sad samo ptice u meni gromore

i kako se nečiji život u meni ponavlja

neću valjda opet iz neke trave

bilo bi to zaista previše

ona se smiješi jutru koje dolazi

pogledom u ništa mjeri tišinu pred sobom.

Od svih prispjelih

u vojnomedicinsku mrtvačnicu Beograda

bio je kažu

najljepši leš dana

skinuli su ga sa željezne kuke

na koju je bio obješen

zajedno sa njih 68

u hladnjači mesnog kombinata „Vrbas“

kojom su se nekada

svakodnevno dovozila zaklana telad

sa zlatiborskih padina

kažu

poseban je bio taj plavi obješenjak

i jedini je imao otvorene oči

između svih njih

obješenih

dovozili su ih i više

preko stotinu u transportnim kamionima

al‘ krv ljepljiva

teško razdvajati

noge i ruke uredno razvrstati...

ovako je bolje...

68 u hladnjačama

pa svako svoju kuku ima

svoj broj žrtve rata

i svoje ime i prezime

zategnuto oko vrata

moj poznanik Branko M.

doktor

stručnjak za obdukcije

kaže

od svih prispjelih

u vojnomedicinsku mrtvačnicu Beograda

bio je najljepši leš dana

dugačke plave kose

preko ramena mu padale

a oči mrtvežive

kao da su se nečem smiješile

i nigdje tragova krvi

iz džepova su mu povadili

intimne stvari

mali švicarski nož

mini book sa 36 Šekspirovih soneta

ličnu kartu

kojom se jasno potvrdilo

da je osamnaest godina imao

i Bajaginu sliku sa posvetom

Goranu za sretan put

obdukcijom se utvrdilo

kaže doktor Branko M.

da Goran K. ni jednog ustrijela u tijelu nije imao

kao da je zaspao

infarktus

zapisali smo službeno

jer srce mu se u 36 komadića raspuklo

bilo bi mi draže da sam mogao zapisati

pogođen direktno u srce hicem ustaškog snajpera

zbog rodbine i prijatelja

al‘ jebeš mu mater etika je etika...

govori doktor i treću kleku ispija

a možda se Goran K. ubio

kažem ja

kurac

od straha je skiknuo

znam ih dobro ja

te iz Beograda

kaže doktor Branko M.

i na Banjicu otkasa...

shall i compare this

with a summer day

thou are more lovely

and more temperit...

kažem ja

u spomen jadnog

Gorana K.

na uglu Kneza Mihaila.

Piše mi majka iz Beograda

brine se kako mi je

oni su kaže u redu

pitaju kako sam ja

u mome žive nemiru

pobratimstva lica u svemiru

polako učim slovenski

polako učim slovenski

Pišu mi djeca iz Zagreba

brinem se kako im je

oni su kažu u redu

pitaju kako sam ja

u mome žive nemiru

pobratimstva lica u svemiru

polako učim slovenski

polako učim slovenski

Popijem piće s predsjednikom republike

pita me kako mi je

ne brini kažem sve je u redu

igram svoju predstavu

u mome žive nemiru

pobratimstva lica u svemiru

polako učim slovenski

polako učim slovenski

Stanujem u Ljubljani – ekskluzivan kraj

industrijska zona – fužine

sretnem neke zemljake

pitam ih kako je

ne brini majstore gura se

djeca idu u škole

polako uče slovenski

polako uče slovenski

U mome žive nemiru

pobratimstva lica u svemiru

polako učim slovenski

polako učim slovenski

Bio sam u mome gradu

nakratko

da podignem putovnicu novu

s hrvatskim grbom i uvezenu u plavo

slikao sam se u coloru

i sasvim pristojno izgledam za sve što mi se događa

prolazim svojim ulicama i gledam u vrhove cipela

uredno odbrojavam korake

kad dođem do tisuću krenem iz početka

ako me neko imenom oslovi

sačekam da ponovi

pa se okrenem i sasvim ljudski izmijenimo nekoliko riječi

zatim opet požurim na nekoliko adresa

gdje me čekaju stari prijatelji

čvrsto za sobom zatvorimo vrata

pijemo crno vino

i ćutimo

i samo ćutimo

Kako bih branio grad svog djetinjstva

grad širokih ulica i malih kuća

kad snijeg ga pokrije izgleda ko kič s razglednice

kako bih ga svim srcem branio

rijekom koja ne teče

s puškom u zubima do zadnje brane nizvodno

gdje kažu bombe najčešće padaju

kako bih branio grad svog djetinjstva

samo da nije onoga...

kako bih zubima trgao koru debelih hrastova

umatao u nju djecu promrzlu

ko svilena buba pleo nježne košuljice

hranio ih divljim plodom starih dudova

i kad ništa više ne bih mogao

kako bih legao ispred svoje gimnazije

i pustio da baš preko mene pređu prvi tenkovi

kako bih branio grad svog djetinjstva

samo da nije onoga...

A jurili smo ženske nekada zajedno

i obijali kavane

nedjeljom sve do podne spavali

oblak ti ne jebem

u istom gradu rođeni u istu školu išli

zna baraba sve o meni i ja o njemu

zna što me boli i gdje sam naročito osjetljiv

na kiti sam mu pokazao veliku bradavicu

kažem

samo on to od muških zna

I sad me kao ne pozna...

Bitanga jedna obična

pizda mu materina

prije deset godina na ramenu mi ko djete plakao

kad ga je žena ostavila

Što ga ne pustih onda da se ko čovjek ubije

nikad ne bih barem saznao

kakva je kučka bio

moj prijatelj

za koga sam nekad mislio

malo je i život za njega da se da

a sad me kao ne pozna...

Ma briga me za politiku

ovaj rat je obična svinjarija

al on i ja bili smo ko brata dva

znam da je bio zarobljen

kažu da su mu i u usta pišali

u redu svi smo znali

što čine tamo oni vandali

ta svuda na svijetu ima govana

Al mi smo bili majku mu

najbolja druga dva

a sad me kao ne pozna...

Kad mu je majka umrla

ej čovječe

ko da je moja presvisla

Pili smo do besvjesti

tri noći i tri dana

znao je lupež napamet Jesenjina

sina mi jedinog krstio

iako je druge vjere bio

Ma ko je o tome onda mislio

svi smo bili dio raje

a sad me kao ne poznaje

Govori tako

pa onda najednom zašuti

Gleda kroz prozor i dugo šuti

Zatim uzdahne duboko

prođe rukom kroz kosu

čini se da bi rekao nešto

nešto i o sebi

Odmahne samo rukom

upali novu cigaretu

i otpuhne u oblaku dima:

a sad me kao ne pozna...

On stoji pred istorijom

ko veliko nepoznato ništa

nemerljiv

nepojmljiv

pogleda uprtog tamo negde

svakako pored pesme

vreme se umiljava njegovim pokretima

on pomisli samo a reč zakon postaje

otkud mu dođavola ta bora oko čela

i grč oko tvrdih usta

on se pretvorio u svoje bronzano

s njime leže u krevet

njime se šeće opustelim ulicama

i čeličnim pogledom iznad

osvaja velike betonske trgove belih gradova

on dokazuje mađioničarsko čudo

kako je Jadransko more

u svoju plavu tintarnicu pretvorio

on je zauzeo sva mesta u izlozima

on se citira na akademijama

zbog njega se najbolji drug izdaje

za njega se gine po vrletima bosanskih planina

i s njim su nas najlepše naše devojke prevarile

on će biti večitiji od večnosti

njegovo ćemo ime pominjati u času tišine smrti

on će boleti ko zubarska igla

zauvek zabodena u belinu vilične kosti

on me zagrlio rukama Baš-čelika

on je taj

moj

naš

veliki brat

kojeg iskašljavam jutrima

po WC-ima hladnih evropskih aerodroma

On stoji pred istorijom

ko veliko nepoznato ništa

nemjerljiv

nepojmljiv

pogleda uprtog tamo negdje

svakako pored pjesme

vrijeme se umiljava njegovim pokretima

on pomisli samo a riječ zakon postaje

otkud mu dođavola ta bora oko čela

i grč oko tvrdih usta

on se pretvorio u svoje bronzano

s njime liježe u krevet

njime se šeće opustjelim ulicama

i čeličnim pogledom iznad

osvaja velike betonske trgove bijelih gradova

on dokazuje mađioničarsko čudo

kako je Jadransko more

u svoju plavu tintarnicu pretvorio

on je zauzeo sva mjesta u izlozima

on se citira na akademijama

zbog njega se najbolji drug izdaje

za njega se gine po vrletima bosanskih planina

i s njim su nas najljepše naše djevojke prevarile

on će biti vječitiji od vječnosti

njegovo ćemo ime pominjati u času tišine smrti

on će boljeti ko zubarska igla

zauvek zabodena u bjelinu vilične kosti

on me zagrlio rukama Baš-čelika

on je taj

moj

naš

veliki brat

kojeg iskašljavam jutrima

po WC-ima hladnih evropskih aerodroma

Bio je nekako sav nakrivo

tako i hodao

tako i školu učio

i baš se nekako mučio da dokaže

kako ima i važnijih stvari na svijetu

na primjer u pubertetu kad svi su rakiju u Vinkovcima pili

Kasim je gledao Belmondove filmove

i u „Slavonija“ hotelu

u nekom starom očevu odijelu

naručivao čašu hladnog mlijeka

vucibatina neka

sjećam se

htio me tući

(jer ja sam oduvijek bio kao neki poeta)

a Kasim bi onako iz zaleta pomeo dvojicu trojicu

zatim poravnao kravatu

i rekao najmirnijim glasom na svijetu

što si se usrao od straha

pet je do osam

hajde da gledamo Do posljednjeg daha

Proljeće u našem gradu bilo je

kako se kaže

puno sperme

znali smo kolektivno drkati

onako majušni brkati

zavaljeni u šanac ispred protine kuće

oko nas žbunje i neko trulo pruće

a Kasim

oca mu mangupskog

odjedared odnekud izroni iz mraka

i u nekoliko koraka stvori se nad nama

on i s njime prava dama

znali smo je iz komšiluka

ajde kaže da vidim ko će dalje

dajem samo za pare

a njemu onako zbog nečeg u zraku

može taj svaku ako bi htio

Kasim bi se samo nasmijao i rekao

ne diraj mi kurveštino drugare

može te povalit baraba svaka

pet je do osam majku mu

odoh da gledam Do posljednjeg daha

ljeto u Slavoniji u mozak zapeče

ne vidi se ništa od prašine

Kasime

tako smo se zvali nas dva po nekom detektivu iz x-romana

nećeš valjda i ti ko ovi vodozemci

da ladiš muda u barutanu

hajde sa mnom u staru pilanu

da vadimo gliste iz piljevine

sjedi tako na starom

biciklu i otpuhuje kolutove dima

al zaistinski

ne ko ova druga raja

on ga povuče bogami iz jaja

i sjednem tako na štangu ispred njega

bos u kratkim hlačicama

a on sav obučen u crno

i cipele crne

na bosu nogu

vozio je polako

nek vidi

kaže

svako da smo drugari

još nam samo Belmondo fali

da skupa vadimo gliste na staroj pilani

Bila je u našem gradu i jedna mala s pjegama

mi smo kao bili u nekoj shemi

ma vraga shemi

bili smo do ušiju jedno u drugo zaljubljeni

a Kasim joj

znaš ono

svake zime nove rukavice donese

šeretski se nasmije i kaže

ti mala čuvaj se

i ne izlazi suviše na zimu

možda ćeš jednom igrati na filmu

od tada je eto mnogo minulo ljeta

i ja sam danas kao neki esteta

filmom se bavim i ponekad pjesme pišem

al nikako da zaboravim te moje Vinkovce

i moje blage ravnice gdje smo Kasim i ja

od jutra do mraka

živjeli život do posljednjeg daha

A neki dan

eto

stiglo mi pismo

pišu da Kasima nema više

poginuo je negdje u blizini Mirkovaca

Pitam na kojoj je strani bio

nije taj kažu uniforme nosio

nekog je klinca na biciklu vozio

nekog bosonogog dječaka

kad ga je metak pogodio

sunce ti kalaisano

kažu

ko kaskader na filmu je kroz zrak proletio

i na prašnjavu Mirkovčku cestu pao

zatim se kao malo pridigao

i onom dječaku na francuskom nešto šaputao

i još se kažu

zadnjim snagama

nekako naročito poravnao

a onda

palcem desne ruke

kao Belmondo

lagano preko donje usnice prešao

do posljednjeg daha mon ami

do posljednjeg daha

Ako me sretneš negdje u gradovima stranim

po kojima se muvam u posljednje vrijeme

sretni me kao da me srećeš prvi put

nismo li se mi već negdje vidjeli

kaži i zaboravi...

zaboravi dane koje smo nekada zajedno

i noći zaboravi

gradove kojima smo mijenjali imena

i ucrtavali u karte samo nama dostupne

onaj hlad pod maslinama u uvali dobrih borova

zaboravi da si ikada rekla da me voliš i kako se nikada nećemo

rastati

onaj naš otok

i ime broda pjesnika koji nas je tamo nosio

molim te zaboravi

izbaci iz navike da kupuješ nikšićko pivo u zelenim bocama

i jutrom kad se probudiš ne treba više pitati: jesi li tu

prije nego oči otvoriš

i prije nego oči otvoriš zaboravi

Ulicu divljih kestenova s početka Tuškanca

i onaj naš poljubac na kiši za koga si znala reći nikada neću

zaboraviti

molim te zaboravi...

otvori oči ljubavi

našim gradom su prošli tenkovi

odnijeli su sa sobom sve što smo bili

znali

imali

zato zaboravi

čemu sjećanja

pogledaj kako trešnja u tvome vrtu iznova cvjeta svakog proljeća

zagrli bjelinu novih dana

nasmiješi se jutru koje dolazi

i zaboravi...

kasno je već dragana

hoću da kažem zreli smo ljudi

tj. nismo više djeca

i znam da nije lako

i znam da možda i boli

ali pokušaj

molim te pokušaj

zaboravi

i ako me sretneš negdje u gradovima stranim

po kojima se muvam u posljednje vrijeme

sretni me

kao da me srećeš prvi put

nismo li se mi već negdje vidjeli

kaži

i zaboravi...

Kao najljepši zalazak sunca nad uvalama otoka Brača

eto

još samo nekoliko trenutaka

I bljeskat će u večernjoj polutami

brodice poredane u marini Bola

Palim poslednju cigaretu

na velikom trgu moga grada

I sjena velike katedrale pada mi pred noge pokazujući mi put

Između nekoliko treptaja oka

oko zenica

kao oko šarenog kaleidoskopa

skupljaju se i raspršuju lica

Tijelo lagano podrhtava kao u napetog trkača

dok zadržavam zadnje minute i prevrćem ih pod jezikom

Zbogom i dodajem gas

Ilica

Savska

pa kod Vjesnika desno

eto

granična svjetla se tužno osmjehuju

a plava policijska sirena šeretski namiguje

Pružam pasoš

I čekam udarac štambilja kao potvrdu

da sam ovdje postojao

U retrovizoru gledam svoj grad

koji se polako udaljava i nestaje

Još samo krivudava cesta

I KRIK

Sletjeti u Dubrovnik

u avgustu

kad rascvjetane bogunvile

opijaju ko najbolji kokain

sletjeti u 6 popodne

kada sunce blago polegne zemlji

i kada stari grad isijava umornu toplinu

kao ljubavnik nakon ljubavi

sletjeti u Dubrovnik

nakon svega

nakon svih ovih godina što su nas dvaput ostarile

doći kao talac nekdanje ljubavi

svjedok nijemog praštanja

i ruku duboko zakopanih u džepove

hrabro podnositi ravnodušnost grada

koji nema vremena za nijanse

biti iznova dio ulice

koja se otkriva suncu

i kao široka rijeka ukapa u srce grada

da ga ponovo oživi

buditi sjećanja

i nježno prelaziti pogledom po starim zidinama

čuvaju li toplinu tvojih dodira

sletjeti u Dubrovnik

makar u mislima

makar na tren

biti ponovo s vama

prijatelji moji

koji negdje na Stradunu

tajno ispijate

duplu lozu za mene

Iza svakako postoji

iza je uvijek

tu

pored

nakon

iza svega

I

iza ničega

stoji iza

iza je mudrije

dogodilo se

iza je i dublje

umnožilo se

ko zna koliko

I ko zna zašto

uvijek je

iza nečega

ili

iza svega

svakako

sasvim pristojna riječ

za

zauvijek

Moskva, 1996.