This page was prepared according to the SSLL encoding guidelines (http://www.borut.com/ library/ write.htm). Recommended viewing tools for readers, as well as authoring tools for web-authors are listed on SSLL tools page (http://www.borut.com/ library/ tools.htm). For viewing this document off-line, please consult viewing notes (http://www.borut.com/ library/ texts/ viewing.htm).
I am trying to get in touch with Rade Šerbedžija, the author. If you can help, I would appreciate it very much.

Rade Šerbedžija: On, neko drugi
Izdavač: "Stubovi kulture", Beograd, 1998


Majci


SADRŽAJ

ON, NEKO DRUGI

Već duže vrijeme neki čovjek u meni odbrojava moje korake. Jedan, dva, tri, četiri... I tako po čitave dane.

Pustim ga da to čini, hoću da kažem, ne mogu zaustaviti kada nešto naumi. On unaprijed zna što ću ga pitati, a ja se uvijek iznenadim njegovim odgovorom. Sve u svemu, navikao sam se već na njega. Posljednjih godina neprestano je sa mnom. Ponekad mi se učini da je živio u meni od najranijeg djetinjstva, tj. od kada se pamtim. Kako bi inače znao neke najintimnije stvari koje nikome nisam povjerio? Često zaželim da izađe iz mene, da sjednemo za stol i ljudski popričamo o svemu. On se tada zavuče u najdublji dio mene, postaje malen i gotovo nevidljiv i odnekud iz daleka odgovara. Neće da govori o sadašnjosti i uopće, pravi se kao da ne hodamo ulicama Londona i kao da ne postoji ova nova stvarnost oko nas sa svim svojim posebnostima. On bi samo da priča o prošlosti. Naročito o stvarima koje bih ja što prije da zaboravim. Kaže (gotovo podsmjehujući se): Sve tvoje je u tebi. Treba ti samo pomoći da pravilno rasporediš uspomene.

Ponekad mi uspijeva da se pretvaram kao da me njegova priča naročito zanima. On tada, sebe ljubiv kakav već jest, raspriča se i postane velik tako da zauzme potpuni oblik mene. Ja se tada samo umnožim, brzo i spretno sakrijem iza ugla, a on produži nekom od ulica Londona. Sjednem napokon sam u bar, naručim pivo i ne razmišljam ama baš ni o čemu. Tih nekoliko dana dok sam sâm družim se samo sa Englezima i govorim naravno engleski. On za to vrijeme kruži ulicama Londona i prati naše izbjeglice da bi pronašao put do mene. Obično uđe s lijeve strane, namrgođen i uvrijeđen, gleda na drugu stranu ulice. Neko vrijeme tako šutimo i samo hodamo. On zna sve što bih ga ja mogao pitati, a ja ne znam što će mi odgovoriti. Zatim, nakon nekog vremena, počinje ponovo da mi broji korake. Jedan, dva, tri, četiri...I tako po čitave dane.

RICHARD III U PODRUMU TEATRA UBIJA SVOG ORUŽARA

Kad se ubio
pričaju
na stolu je gorela zadnja cigareta
 
i soba je bila ispunjena dimom baruta
devetmilimetarskog kolta
kojim je inače iza portala dočaravao Norfolkove topove
zadnje urlike prije Richardove smrti
kad se ubio
pričaju
da pismo nije ostavio
i ni sa kim se nije oprostio
samo je
tako pričaju
tog jutra sve radnike u kazališnom bifeu
zadnjim pićem počastio
i sa smiješkom u podrume teatra otišao
u maloj sobi
pretrpanoj umjetnim ružama i oružjem
gdje je većinu dana provodio
što je zadnje pomislio kad se ubio
pričaju da je tog jutra
svu rekvizitu za večernju predstavu na mjesta složio
i sitne dugove uredno platio
i još se
tako pričaju
u bojni oklop Richarda III obukao
i krunu na glavu stavio
sva zrcala prema sebi okrenuo
i u lijevu sljepoočnicu pucao
kad se ubio
 
tog jutra ožujskog
pivo posljednje ispio
konzervu sardine i malo jegera
na stolu ostavio
kišu na zamagljenim prozorima
nije opazio
i nije se ničem radovao
kad se ubio
uvijek je šutio
malo s kim govorio
godinama nepokretnu ženu njegovao
s nikakvom plaćom kraj s krajem vezivao
u podrumu teatra život živio
i nikog ni za što nije krivio
kad se ubio
na sastanke nije hodio
ni jednog saveza pobornik nije bio
i nikog ništa nije molio
kad se ubio
samo je
tako pričaju
jednog jutra
glavu
topovskom salvom
Richarda III
Raznio

ČITAM MILJKOVIĆA

Bijela je noć u jutro tvoje belo
belasa noć i jutro moje bijelo
bijeli se noć do jutra tvoga belog
bela je noć u jutro moje bijelo
Raspolovljen
između e i ije
čekam da topla kiša obale razrije
Bačen trajem
severno od svijeta
brojim dane
bez zime i ljeta
drhtim gôran
jutro moje belo
ne mogu da stanem uspravan i spravan
ko jablan
Nema cveća koje se okreće
prema suncu iznad moje sjene
prekriće me
mesečeve tamne mijene
žuto lišće trulih drvoreda
Nemoj nemoj
jutro moje belo

NIJE LOŠE A TI

Kako si Borislave
stani
ne moraš odmah
razmisli
poravnaj šal
pa rukom u džep
i iz džepa
nekoliko takvih običnih pokreta
reći će ti što da odgovoriš
Na primjer:
što te briga barabo
ne diraj u moje cvijeće
koje zalijevam
zatim se okreni u mjestu
tako da zaškripe potpetice
zaboga
uvježbali smo to godinama
kako bi im inače zaboravljali lica
Kako si Borislave
ima li što novo
u ovih nekoliko sati
koje smo svaki u sebi požderali
Jesi li napisao pjesmu
o čemu
i zašto napokon
Hajde okreni se već jednom
na peti
prije nego te upitam
nešto bitnije
zašto nemam volje
ove večeri
Popili smo svoje vino
i dovoljno dugo šutali
braća u svojoj nijemosti
Kako si Borislave
eto pitam te ponovo
dok ja sad sežem rukom u džep
pa iz džepa
i nestrpljivo čekam da kažeš
„Nije loše a ti?“
pa da se okrenemo onako na peti
da zaškripe cipele
i da im zajedno zaboravimo lica.

Zagreb 1989

TAKO JE GOVORIO JOSIP U CRNOJ JAKNI;
JEDNOGA DANA KADA SE CRNO NEBO
NAD ZAGREBOM NADVILO

I ako vam kažu da sam umro
jednoga dana
ne vjerujte prijatelji moji
ta to su samo priče recite
već će se on pojaviti kod Siniše u klubu
il‘ na nekom uglu
prislanjajući uz zid ljepojku
recite
ne može to tako
još nije ispio svoju rakiju
i račune za struju
nije platio
i na bilijaru još nije sve pobijedio
ako kažu da sam umro
jednoga dana
da mi je preko tijela zagrebački tramvaj prešao
i da je samo crna jakna
crvena na pločniku ostala
il‘ da me je britvom zaklala
ona plava
čije sam i starce upoznao
prijatelji moji
odmahnite rukom i recite
ne može smrt još na Josipa
imamo sastanak s njim u petak
točno u ponoć
obećao je donijeti tekilu pravu
i dobru travu da se smijemo
i još je rekao
ako kažu da sam umro
jednoga dana
gađajte ih čašom u oči
pa nogom u jaja
do kraja
jebem im mater lažljivu
ako sam rekao da ću doći
dolazim
prije ili kasnije
a vi samo sabrano i mirno
pijte svoje vino
prijatelji moji
popijte i rakiju
za mene
dok se ne vratim.

Zagreb 1989

STO PUTA PREKO MENE

Ona sjedi
sto puta preko mene
i smiješi mi se
ili mi se smije
ta djevojka s očima koje pripisujem toplini djetinjstva
ona pije pivo
i dražesno cijuče beštija mala
promukla od prošle noći
nemarno crnilo topi joj se s oka
uplašena sipa
drhtulja pogana
ona se pridiže i naginje preko šanka
odveć smiono
otpuhuje kolutove dima
ona je parna lokomotiva
tračnice su naši ukršteni pogledi
htio bih je tu pred svima
lijeva oko vrata desna oko pasa
volio bih miris vazelina na njenim usnama
i uopće volio bih
ona miriše ko junferica
a znam da nije
već smo se jednom jebali na nekoj kamenoj plaži
pokazivala je tragove na leđima
ona je beštija koja voli polako
poslije se hihiće i kaže da sam najbolji
mora da joj se dopadam
već treći put oblizuje usne
palaca jezikom
pa šapuće nešto mladiću do sebe
slomicu joj kičmu slijedeći put
na plaži
izabrat cu najoštrije kamenje
kurvica mala
ona to dobro zna
ona je slatka beštija
neman mora
sipa drhtulja
ona u stvari uopće ne postoji
ona je noćas moja utvara
i dok ispisujem ove riječi
zabrinuto na kraju dodajem i ovo:
pogađa li ova djevojka
sto puta preko mene
ijednu od mojih nemirnih misli
i smiješi li se
ili mi se smije

Zagreb 1989.

OPOMENA

Ako se uspraviš
pazi
nebo je visoko
a na geografskoj karti ima samo jedno središte
pa lijevo i desno i naprijed i nazad i gore i dolje
po volji ti
žuti krezubi pas
otkinute noge lutaš
njušiš
u sumrak svijetla velikog grada štite samoubojice
ispustiš li ovu priliku
druga se ne pruža
zato pazi
dovoljno si dugo hodao
i lijevo i desno i naprijed i nazad i gore i dolje
pa valjda znaš
ruže u nekoj tuđoj vazi žive svojim životom
a stranac mora znati zaboraviti put kojim je došao
da bi se nikad vratio
tamo
otkud nije ni otišao
zato pazi

Beograd 1990

NEĆU PROTIV DRUGA SVOG

Evo već drugi poziv ide u rat
neki novi mladići idu u rat
i brane zemlju od zemlje
i narod od naroda svog
i brane more od kopna
i kopno od mora svog
 
A ja neću neću i neću
neću protiv druga svog
a ja neću neću i neću
ne mogu protiv naroda mog
 
Godište 72. tišina pustinja
godište 72. rodna je godina
zelenog stola orgije
ubice silnici
godište 72.
rodna je godina
 
A ja neću neću i neću
neću protiv druga svog
a ja neću neću i neću
ne mogu protiv naroda mog
 
Godište 73. na desno ravnaj se
godište 73. ostav i vrati se
braniš zemlju od zemlje
i narod od naroda svog
braniš more od kopna
i kopno od mora svog
 
A ja neću neću i neću
neću protiv druga svog
a ja neću neću i neću
ne mogu protiv naroda mog

Beograd 1991
Napisao uz pomoć F. Gajića za protestni miting u "Parku pionira"
povodom bombardovanja Dubrovnika.

TRI RATNA DRUGA

Prvi je imao osamnaest
drugi je imao osamnaest
treći je imao osamnaest
provjerili automate
pričvrstili bombe
zapasali noževe
ogrnuli noć
kroz šumu
preko vrela
pa kroz bašte
u malu kuću na kraju sela
u kući
dvije žene i dijete
tri ratna druga
tri njihove mete
prvi je ubio staru ženu
drugi je ubio mladu ženu
a treći
koji je ovu priču ispričao na nekoj žurci
ne bez grča u glasu
i ne bez sjete
treći je ubio dijete.

Beograd 1991.

ISPOVIJEST JEDNOG OD NJIH

Sad samo ptice gromore u meni
nevidljiva sjen što se proteže od jetre na gore
kljuca
ranjeni orao stresa u letu
perje krvavo
nogama je okružila umivaonik
pogledom u ništa mjeri tišinu pred sobom
ja sam kamena stijena već jednom bio
ponavljam pokrete duše
ništavilu se ispovijedam
ovako je nikako bolje
naravno da sam ubio
zajebani život vrti mi se među prstima
ona odabire novu haljinu
pogledom u ništa mjeri tišinu pred sobom
zauvijek je riječ koja se tek tako ne izgovara
učim odumirati
napiši molim te pjesmu o tome
kako sad samo ptice u meni gromore
i kako se nečiji život u meni ponavlja
neću valjda opet iz neke trave
bilo bi to zaista previše
ona se smiješi jutru koje dolazi
pogledom u ništa mjeri tišinu pred sobom.

Beograd 1992.

GORAN K.

Od svih prispjelih
u vojnomedicinsku mrtvačnicu Beograda
bio je kažu
najljepši leš dana
skinuli su ga sa željezne kuke
na koju je bio obješen
zajedno sa njih 68
u hladnjači mesnog kombinata „Vrbas“
kojom su se nekada
svakodnevno dovozila zaklana telad
sa zlatiborskih padina
kažu
poseban je bio taj plavi obješenjak
i jedini je imao otvorene oči
između svih njih
obješenih
dovozili su ih i više
preko stotinu u transportnim kamionima
al‘ krv ljepljiva
teško razdvajati
noge i ruke uredno razvrstati...
ovako je bolje...
68 u hladnjačama
pa svako svoju kuku ima
svoj broj žrtve rata
i svoje ime i prezime
zategnuto oko vrata
moj poznanik Branko M.
doktor
stručnjak za obdukcije
kaže
od svih prispjelih
u vojnomedicinsku mrtvačnicu Beograda
bio je najljepši leš dana
dugačke plave kose
preko ramena mu padale
a oči mrtvežive
kao da su se nečem smiješile
i nigdje tragova krvi
iz džepova su mu povadili
intimne stvari
mali švicarski nož
mini book sa 36 Šekspirovih soneta
ličnu kartu
kojom se jasno potvrdilo
da je osamnaest godina imao
i Bajaginu sliku sa posvetom
Goranu za sretan put
obdukcijom se utvrdilo
kaže doktor Branko M.
da Goran K. ni jednog ustrijela u tijelu nije imao
kao da je zaspao
infarktus
zapisali smo službeno
jer srce mu se u 36 komadića raspuklo
bilo bi mi draže da sam mogao zapisati
pogođen direktno u srce hicem ustaškog snajpera
zbog rodbine i prijatelja
al‘ jebeš mu mater etika je etika...
govori doktor i treću kleku ispija
a možda se Goran K. ubio
kažem ja
kurac
od straha je skiknuo
znam ih dobro ja
te iz Beograda
kaže doktor Branko M.
i na Banjicu otkasa...
shall i compare this
with a summer day
thou are more lovely
and more temperit...
kažem ja
u spomen jadnog
Gorana K.
na uglu Kneza Mihaila.

Beograd 1992.

SLOVENSKA

Piše mi majka iz Beograda
brine se kako mi je
oni su kaže u redu
pitaju kako sam ja
u mome žive nemiru
pobratimstva lica u svemiru
polako učim slovenski
polako učim slovenski
 
Pišu mi djeca iz Zagreba
brinem se kako im je
oni su kažu u redu
pitaju kako sam ja
u mome žive nemiru
pobratimstva lica u svemiru
polako učim slovenski
polako učim slovenski
 
Popijem piće s predsjednikom republike
pita me kako mi je
ne brini kažem sve je u redu
igram svoju predstavu
u mome žive nemiru
pobratimstva lica u svemiru
polako učim slovenski
polako učim slovenski
 
Stanujem u Ljubljani – ekskluzivan kraj
industrijska zona – fužine
sretnem neke zemljake
pitam ih kako je
ne brini majstore gura se
djeca idu u škole
polako uče slovenski
polako uče slovenski
 
U mome žive nemiru
pobratimstva lica u svemiru
polako učim slovenski
polako učim slovenski

Ljubljana 1992.

ZAGREB 30.9.1992

Bio sam u mome gradu
nakratko
da podignem putovnicu novu
s hrvatskim grbom i uvezenu u plavo
slikao sam se u coloru
i sasvim pristojno izgledam za sve što mi se događa
prolazim svojim ulicama i gledam u vrhove cipela
uredno odbrojavam korake
kad dođem do tisuću krenem iz početka
ako me neko imenom oslovi
sačekam da ponovi
pa se okrenem i sasvim ljudski izmijenimo nekoliko riječi
zatim opet požurim na nekoliko adresa
gdje me čekaju stari prijatelji
čvrsto za sobom zatvorimo vrata
pijemo crno vino
i ćutimo
i samo ćutimo

Ljubljana 1992.

DA SAMO NIJE ONOGA

Kako bih branio grad svog djetinjstva
grad širokih ulica i malih kuća
kad snijeg ga pokrije izgleda ko kič s razglednice
kako bih ga svim srcem branio
rijekom koja ne teče
s puškom u zubima do zadnje brane nizvodno
gdje kažu bombe najčešće padaju
kako bih branio grad svog djetinjstva
samo da nije onoga...
 
kako bih zubima trgao koru debelih hrastova
umatao u nju djecu promrzlu
ko svilena buba pleo nježne košuljice
hranio ih divljim plodom starih dudova
i kad ništa više ne bih mogao
kako bih legao ispred svoje gimnazije
i pustio da baš preko mene pređu prvi tenkovi
kako bih branio grad svog djetinjstva
samo da nije onoga...

Ljubljana 1992.

PRIJATELJ GA KAŽE VIŠE NE POZNAJE

A jurili smo ženske nekada zajedno
i obijali kavane
nedjeljom sve do podne spavali
oblak ti ne jebem
u istom gradu rođeni u istu školu išli
zna baraba sve o meni i ja o njemu
zna što me boli i gdje sam naročito osjetljiv
na kiti sam mu pokazao veliku bradavicu
kažem
samo on to od muških zna
I sad me kao ne pozna...
Bitanga jedna obična
pizda mu materina
prije deset godina na ramenu mi ko djete plakao
kad ga je žena ostavila
Što ga ne pustih onda da se ko čovjek ubije
nikad ne bih barem saznao
kakva je kučka bio
moj prijatelj
za koga sam nekad mislio
malo je i život za njega da se da
a sad me kao ne pozna...
Ma briga me za politiku
ovaj rat je obična svinjarija
al on i ja bili smo ko brata dva
znam da je bio zarobljen
kažu da su mu i u usta pišali
u redu svi smo znali
što čine tamo oni vandali
ta svuda na svijetu ima govana
Al mi smo bili majku mu
najbolja druga dva
a sad me kao ne pozna...
Kad mu je majka umrla
ej čovječe
ko da je moja presvisla
Pili smo do besvjesti
tri noći i tri dana
znao je lupež napamet Jesenjina
sina mi jedinog krstio
iako je druge vjere bio
Ma ko je o tome onda mislio
svi smo bili dio raje
a sad me kao ne poznaje
Govori tako
pa onda najednom zašuti
Gleda kroz prozor i dugo šuti
Zatim uzdahne duboko
prođe rukom kroz kosu
čini se da bi rekao nešto
nešto i o sebi
Odmahne samo rukom
upali novu cigaretu
i otpuhne u oblaku dima:
a sad me kao ne pozna...

London 1993.

JEDNA OD MOJIH EKAVSKIH

On stoji pred istorijom
ko veliko nepoznato ništa
nemerljiv
nepojmljiv
pogleda uprtog tamo negde
svakako pored pesme
vreme se umiljava njegovim pokretima
on pomisli samo a reč zakon postaje
otkud mu dođavola ta bora oko čela
i grč oko tvrdih usta
on se pretvorio u svoje bronzano
s njime leže u krevet
njime se šeće opustelim ulicama
i čeličnim pogledom iznad
osvaja velike betonske trgove belih gradova
on dokazuje mađioničarsko čudo
kako je Jadransko more
u svoju plavu tintarnicu pretvorio
on je zauzeo sva mesta u izlozima
on se citira na akademijama
zbog njega se najbolji drug izdaje
za njega se gine po vrletima bosanskih planina
i s njim su nas najlepše naše devojke prevarile
on će biti večitiji od večnosti
njegovo ćemo ime pominjati u času tišine smrti
on će boleti ko zubarska igla
zauvek zabodena u belinu vilične kosti
on me zagrlio rukama Baš-čelika
on je taj
moj
naš
veliki brat
kojeg iskašljavam jutrima
po WC-ima hladnih evropskih aerodroma

London 1994.

JEDNA OD MOJIH IJEKAVSKIH

On stoji pred istorijom
ko veliko nepoznato ništa
nemjerljiv
nepojmljiv
pogleda uprtog tamo negdje
svakako pored pjesme
vrijeme se umiljava njegovim pokretima
on pomisli samo a riječ zakon postaje
otkud mu dođavola ta bora oko čela
i grč oko tvrdih usta
on se pretvorio u svoje bronzano
s njime liježe u krevet
njime se šeće opustjelim ulicama
i čeličnim pogledom iznad
osvaja velike betonske trgove bijelih gradova
on dokazuje mađioničarsko čudo
kako je Jadransko more
u svoju plavu tintarnicu pretvorio
on je zauzeo sva mjesta u izlozima
on se citira na akademijama
zbog njega se najbolji drug izdaje
za njega se gine po vrletima bosanskih planina
i s njim su nas najljepše naše djevojke prevarile
on će biti vječitiji od vječnosti
njegovo ćemo ime pominjati u času tišine smrti
on će boljeti ko zubarska igla
zauvek zabodena u bjelinu vilične kosti
on me zagrlio rukama Baš-čelika
on je taj
moj
naš
veliki brat
kojeg iskašljavam jutrima
po WC-ima hladnih evropskih aerodroma

London 1994.

DO POSLJEDNJEG DAHA

Bio je nekako sav nakrivo
tako i hodao
tako i školu učio
i baš se nekako mučio da dokaže
kako ima i važnijih stvari na svijetu
na primjer u pubertetu kad svi su rakiju u Vinkovcima pili
Kasim je gledao Belmondove filmove
i u „Slavonija“ hotelu
u nekom starom očevu odijelu
naručivao čašu hladnog mlijeka
vucibatina neka
sjećam se
htio me tući
(jer ja sam oduvijek bio kao neki poeta)
a Kasim bi onako iz zaleta pomeo dvojicu trojicu
zatim poravnao kravatu
i rekao najmirnijim glasom na svijetu
što si se usrao od straha
pet je do osam
hajde da gledamo Do posljednjeg daha
Proljeće u našem gradu bilo je
kako se kaže
puno sperme
znali smo kolektivno drkati
onako majušni brkati
zavaljeni u šanac ispred protine kuće
oko nas žbunje i neko trulo pruće
a Kasim
oca mu mangupskog
odjedared odnekud izroni iz mraka
i u nekoliko koraka stvori se nad nama
on i s njime prava dama
znali smo je iz komšiluka
ajde kaže da vidim ko će dalje
dajem samo za pare
a njemu onako zbog nečeg u zraku
može taj svaku ako bi htio
Kasim bi se samo nasmijao i rekao
ne diraj mi kurveštino drugare
može te povalit baraba svaka
pet je do osam majku mu
odoh da gledam Do posljednjeg daha
ljeto u Slavoniji u mozak zapeče
ne vidi se ništa od prašine
Kasime
tako smo se zvali nas dva po nekom detektivu iz x-romana
nećeš valjda i ti ko ovi vodozemci
da ladiš muda u barutanu
hajde sa mnom u staru pilanu
da vadimo gliste iz piljevine
sjedi tako na starom
biciklu i otpuhuje kolutove dima
al zaistinski
ne ko ova druga raja
on ga povuče bogami iz jaja
i sjednem tako na štangu ispred njega
bos u kratkim hlačicama
a on sav obučen u crno
i cipele crne
na bosu nogu
vozio je polako
nek vidi
kaže
svako da smo drugari
još nam samo Belmondo fali
da skupa vadimo gliste na staroj pilani
Bila je u našem gradu i jedna mala s pjegama
mi smo kao bili u nekoj shemi
ma vraga shemi
bili smo do ušiju jedno u drugo zaljubljeni
a Kasim joj
znaš ono
svake zime nove rukavice donese
šeretski se nasmije i kaže
ti mala čuvaj se
i ne izlazi suviše na zimu
možda ćeš jednom igrati na filmu
od tada je eto mnogo minulo ljeta
i ja sam danas kao neki esteta
filmom se bavim i ponekad pjesme pišem
al nikako da zaboravim te moje Vinkovce
i moje blage ravnice gdje smo Kasim i ja
od jutra do mraka
živjeli život do posljednjeg daha
A neki dan
eto
stiglo mi pismo
pišu da Kasima nema više
poginuo je negdje u blizini Mirkovaca
Pitam na kojoj je strani bio
nije taj kažu uniforme nosio
nekog je klinca na biciklu vozio
nekog bosonogog dječaka
kad ga je metak pogodio
sunce ti kalaisano
kažu
ko kaskader na filmu je kroz zrak proletio
i na prašnjavu Mirkovčku cestu pao
zatim se kao malo pridigao
i onom dječaku na francuskom nešto šaputao
i još se kažu
zadnjim snagama
nekako naročito poravnao
a onda
palcem desne ruke
kao Belmondo
lagano preko donje usnice prešao
do posljednjeg daha mon ami
do posljednjeg daha

London 1994

NISMO LI SE MI VEĆ NEGDJE VIDJELI?

Ako me sretneš negdje u gradovima stranim
po kojima se muvam u posljednje vrijeme
sretni me kao da me srećeš prvi put
nismo li se mi već negdje vidjeli
kaži i zaboravi...
zaboravi dane koje smo nekada zajedno
i noći zaboravi
gradove kojima smo mijenjali imena
i ucrtavali u karte samo nama dostupne
onaj hlad pod maslinama u uvali dobrih borova
zaboravi da si ikada rekla da me voliš i kako se nikada nećemo
rastati
onaj naš otok
i ime broda pjesnika koji nas je tamo nosio
molim te zaboravi
izbaci iz navike da kupuješ nikšićko pivo u zelenim bocama
i jutrom kad se probudiš ne treba više pitati: jesi li tu
prije nego oči otvoriš
i prije nego oči otvoriš zaboravi
Ulicu divljih kestenova s početka Tuškanca
i onaj naš poljubac na kiši za koga si znala reći nikada neću
zaboraviti
molim te zaboravi...
otvori oči ljubavi
našim gradom su prošli tenkovi
odnijeli su sa sobom sve što smo bili
znali
imali
zato zaboravi
čemu sjećanja
pogledaj kako trešnja u tvome vrtu iznova cvjeta svakog proljeća
zagrli bjelinu novih dana
nasmiješi se jutru koje dolazi
i zaboravi...
kasno je već dragana
hoću da kažem zreli smo ljudi
tj. nismo više djeca
i znam da nije lako
i znam da možda i boli
ali pokušaj
molim te pokušaj
zaboravi
i ako me sretneš negdje u gradovima stranim
po kojima se muvam u posljednje vrijeme
sretni me
kao da me srećeš prvi put
nismo li se mi već negdje vidjeli
kaži
i zaboravi...

London 1995

KRIK

Kao najljepši zalazak sunca nad uvalama otoka Brača
eto
još samo nekoliko trenutaka
I bljeskat će u večernjoj polutami
brodice poredane u marini Bola
Palim poslednju cigaretu
na velikom trgu moga grada
I sjena velike katedrale pada mi pred noge pokazujući mi put
Između nekoliko treptaja oka
oko zenica
kao oko šarenog kaleidoskopa
skupljaju se i raspršuju lica
Tijelo lagano podrhtava kao u napetog trkača
dok zadržavam zadnje minute i prevrćem ih pod jezikom
Zbogom i dodajem gas
Ilica
Savska
pa kod Vjesnika desno
eto
granična svjetla se tužno osmjehuju
a plava policijska sirena šeretski namiguje
Pružam pasoš
I čekam udarac štambilja kao potvrdu
da sam ovdje postojao
U retrovizoru gledam svoj grad
koji se polako udaljava i nestaje
Još samo krivudava cesta
I KRIK
čini mi se da sam tu sliku već negdje vidio

SLETJETI U DUBROVNIK

Sletjeti u Dubrovnik
u avgustu
kad rascvjetane bogunvile
opijaju ko najbolji kokain
sletjeti u 6 popodne
kada sunce blago polegne zemlji
i kada stari grad isijava umornu toplinu
kao ljubavnik nakon ljubavi
sletjeti u Dubrovnik
nakon svega
nakon svih ovih godina što su nas dvaput ostarile
doći kao talac nekdanje ljubavi
svjedok nijemog praštanja
i ruku duboko zakopanih u džepove
hrabro podnositi ravnodušnost grada
koji nema vremena za nijanse
biti iznova dio ulice
koja se otkriva suncu
i kao široka rijeka ukapa u srce grada
da ga ponovo oživi
buditi sjećanja
i nježno prelaziti pogledom po starim zidinama
čuvaju li toplinu tvojih dodira
sletjeti u Dubrovnik
makar u mislima
makar na tren
biti ponovo s vama
prijatelji moji
koji negdje na Stradunu
tajno ispijate
duplu lozu za mene

Provance – avgust 1996

IZA

Iza svakako postoji
iza je uvijek
tu
pored
nakon
iza svega
I
iza ničega
stoji iza
iza je mudrije
dogodilo se
iza je i dublje
umnožilo se
ko zna koliko
I ko zna zašto
uvijek je
iza nečega
ili
iza svega
svakako
sasvim pristojna riječ
za
zauvijek

Moskva, 1996.

Borut's Literature Collection http://www.borut.com/library/texts/
Created: 1999-09-14 Modified: 2010-06-19 http://www.borut.com/library/texts/serbedz/ondrugi/index.htm