Ne mogu da pričam šta je bilo u Hočinu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato što ne pamtim, već što neću. Ne vrijedi pričati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvijerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni žaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjećanje na sve što je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti.
Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo.
... kakav besmisao. Šta smo mi dobili, a šta su oni izgubili? I nas i njih okružavao je jedan pobjednik, potpuni mir prastare zemlje, ravnodušne prema ljudskom jadu... Ne znam kako sam te noći uspio da preživim stravu, u meni i oko mene, i najdublju tugu poraza, poslije pobjede, nejasan sâm sebi. U mraku, u magli, u kricima i zvižducima, u očajanju kojem nisam nalazio razlog, u toj dugoj noći nesna, u crnom strahu koji nije od neprijatelja, već od nečega od mene, rodio sam se ovakav kakav sam, nesiguran u sve svoje i u sve ljudsko.
... osvajalo je nešto što im nije bilo potrebno, i borilo se za carevinu, ne misleći da se ne tiče ni njih carevina ni oni carevine, što su saznala njihova djeca, za kojom niko ni glavu nije okrenuo, poslije. Dugo me mučila nekorisna misao, kako je glupo i nepravedno što su izginuli toliki dobri ljudi, za neku maštariju kojoj ni imena ne znaš.
Pa i da su održali taj nesrećni Hočin, da su osvojili tuđu zemlju, šta bi se promjenilo? Da li bi bilo više pravde a manje gladi, pa ako bi i bilo, zar ljudima ne bi zastajao zalogaj u grlu ako je otet od tuđe muke? I da li bi srećnije živeli? Ne bi, nimalo.
To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se među sobom. Zato svaka pametna carevina potraži neki Hočin, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, ni štete, ni od poraza ni od pobjede. Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po činu, djeca po pameti. I nikad neće biti drukčiji.
Život naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tuđoj. A velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi, i da preživjelima piju krv.
... tajna se duže pamti nego jasna istina.
... ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negde u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata.
Čovjek se navikne na svaki smrad.
Ja uvek kažem: neka nije gore.
Dvije lubenice pod jedno pazuho ne možes staviti, dva dobra teško možes sastaviti.
Znaš li šta je najljepše u životu? Želja, prijatelju.
Najveća mudrost u životu je da čovjek pronađe pravu ludost.
Usamljenost rađa misao, misao rađa nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu.
Najmanje se govori kad te se najviše tiče.
Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smijem, ostaće samo suze.
Ništa im ne zameram, pa ni to što mi nisu uspjeli ostaviti čak ni uspomene.
Sve više sam s njom, i kad sam sâm.
Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav.
Ako bismo otpatili svačiju nesreću, šta bi bilo od nas?
Sve čemer, sirotinja, glad, nesreće... A zašto je tako? Ne znam. Možda zato što smo po prirodi zli, što nas je bog obilježio. Ili što nas nesreće neprestano prate, pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo se da ćemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. Zar je onda čuda što se uvijamo, krijemo, lažemo, mislimo samo na današnji dan i samo na sebe, svoju sreću vidimo u tuđoj nesreći. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas, a mi smo i na tome zahvalni.
Ne treba sve gledati crno.
Ali ponekad, ne tako često, kad mi se zgadi laž, onda govorim istinu. Crno je, u teškom vremenu živimo, a živimo jadno i sramotno. Utjeha je samo što će oni koji budu posle nas živjeli, preturiti preko glave još teža vremena, i pominjati naše dane kao srećne.
— Zar smo svi zli?
— Svi. Neko manje, neko više. Ali svi.
Žena više voli nežnu riječ, makar bila i glupa, nego pametnu, ako je gruba.
— Zar lukavstvo može zamijeniti znanje?
— Iskusan čovjek bi upitao: zar znanje može zamijeniti lukavstvo?
— Lukavstvo je nepošteno.
— Nije uvek ni nepošteno. Zato što je neophodno. Neko to zove mudrošću.
— Šta bi ti savjetovao čovjeku kome želis dobro?
— Da se svojim mišljenjem ne izdvaja među ljudima s kojima živi. Zato što će se onemogućiti prije nego što išta učini.
— Drugi moj savjet čovjeku kome želim dobro bio bi: ne govori uvijek ono što misliš.
... vrijeme uporno glođe čovjeku misao, i od nje ostaje kostur, blijeda uspomena bez pravog sadržaja.
... oženi se! Rađaj djecu! I to smiruje nezadovoljstvo, jer nameće obaveze...
Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikad više.
Niko nikome ne može natovariti toliko muke na vrat koliko može čovjek sam sebi.
Nikad čovjek ne može tako upropastiti život kao kad želi da ga popravi, a ne zna ni zašto ni kako da ga popravi, niti zna je li to popravljanje ili kvarenje, pogotovu ako izgubi svoj mir.
Boj se ovna, boj se govna, a kad ću živjeti?
... kao grbava djevojka kojoj govore lijepe riječi. Ali, avaj, ničemu neka se ne nada grbava djevojka!
Izgleda da je uvijek smiješno kad se priča o pravom životu.
Njega nije trebalo ni lomiti, on se savija prije dodira. Sličan je vodi, nema svoga oblika, prilagođava se sudu u koji ga naspu. Ništa mu nije gadno ako mu je korisno...
... uvek je sumnjivo kad neko misli za sebe da je pametan.
... svako ima svoju istinu i to je baš dobro, samo ne znam zašto se zove istinom, jer bi istina morala biti jedna, pa bismo pomrli od dosade, a najbolje je kad je tuđa istina neistina, zabavnije se živi.
... nije teško kad biju, teško je kad čekas. Gledaš i čekas, pa boli unaprijed. Boli i posle, ali je to lakše.
... nećemo biti bogati u novcu, ali ćemo biti najbogatiji u ljubavi...
Ja, crv, sitan i nevažan, šta sam mogao učiniti njima, slonovima? Kakvu sam im štetu mogao nanijeti?
Ja sam pesnica koja je udarila u zid.
Ja sam udarac koji boli onoga koji udara.
Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usuđujem da mislim.
Ja, ludi vrabac, pošao sam jastrebu u pohode. Jedva sam izvukao živu glavu.
San je ono što se želi, a život je buđenje.
Sve će proći. Ali, kakva je to utjeha? Proći će i radost, proći će i ljubav, proći će i život. Zar je nada u tome da sve prođe?
Mogu da mislim šta god hoću, učiniti ne mogu ništa. U današnjem svijetu ostaju nam samo dvije mogućnosti, prilagođavanje ili vlastita žrtva. Boriti se ne možeš, kad bi i htio, onemogućiće te na prvom koraku, pri prvoj riječi, i to je samoubistvo, bez dejstva, bez smisla, bez imena i uspomena. Nemaš mogućnosti da kažes ono što ti je na srcu, pa da poslije i stradaš! Premlatiće te da ne progovoriš, da iza tebe ostane sramota ili ćutanje.
— Oprosti.
Bila je to najljepsa riječ koju je moglo pronaći njegovo kukavičko poštenje. Tako me srećno skinuo sa savjesti i prijateljski ispratio u prošlost.
Smiješno i strašno mogu biti rod.
Svijetom bi trebalo da vladaju ljudi koji znaju da uživaju, u svemu. Svima bi bilo dobro.
Nije pravo da pošteni ljudi ostaju pod sumnjom zato što su drugi rđavi.
Pretvorio sam se u čovjeka koji moli, a to je posljednje biće na zemlji. Ispod toga nema ništa.
Kako su me to ubili? Nisam ranjen, nisam zaklan, nisam mrtav, ali me nema. Zaboga, ljudi, zar me ne vidite? — kažem. Zar me ne čujete? — kažem... Ja sam živ, ja hodam, ja znam šta tražim, ne pristajem da me nema. Mogli su me pretući, mogli su me zatvoriti, mogli su me ubiti, zar su malo ljudi ubili bez razloga? Ali zašto su napravili avet od mene, zašto mi oduzimaju mogućnost da se borim?
Hoću da budem čovjek, borite se sa mnom ljudski.
Šta sve neće udariti na čovjeka|
Kakve su da su, žene su mudrije i bolje od muškaraca. To pred njima ne treba reći, ali su muškarci glupi, sujetni, uobraženi, ne vrijede mnogo, među nama rečeno. I čudo je kako nas žene trpe.
Je li to mudrost, da ne očekujemo mnogo ni od sebe ni od drugih? Je li to gubitak ili dobitak, ako saznamo pravu mjeru, svoju i tuđu? Gibitak je što je ta mjera sitna, a dobitak što ne tražimo više.
Svijet se sastoji od nesavršenih ljudi. Sve drugo je laž. Ili smrt. Savršeni ljudi su u grobu. Pa i to više nisu ljudi. A kod živih je malo više zla ili malo više dobra, pa ponekad pretegne jedno, ponekad drugo. Ali zlo češće.
Vatra je besmislena i uništavajuca, kao i mrznja.
Jedno je znati šta je pametno, a sasvim drugo i učiniti to što je pametno.
Ne bacaj svoju krivicu na drugoga|
— Riječi su vazduh, kakvu štetu mogu nanijeti?
— Riječi su otrov, od njih počinje svako zlo.
— Onda, da ćutimo!
— Ne treba da ćutimo. Ima se o čemu govoriti, ne napadajući. Pomoći treba, a ne odmagati. Država je to, bolan, hiljadu briga i nevolja, imanje svoje ne možes urediti kako valja, a kamoli toliki svijet. I onda počne neko da zakera, te ne valja ovo, te ne valja ono, e čudna mi cuda! Jašta da ne valja. Pravo je čudo kako išta valja: toliki ljudi, a svako vuče na svoju stranu. Misliš da je lako ovima što upravljaju državom?
Samo čovjek s manom mora da pazi šta radi. Pogotovu kad nije sam.
Tjerao sam glupu šalu, a istjerao gadnu zbilju.
Šta je to s nama i sa životom, u kakve se to konce splićemo, u šta upadamo svojom voljom u šta nevoljom, šta od nas zavisi, i šta možemo sa sobom. Nisam vješt razmišljanju, više volim život nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke. Slučajnost odlučuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini, i najčešće bivam doveden pred gotov čin, upadam u jedan od mogućih tokova, u drugi će me ubaciti samo druga slučajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, jer ne vjerujem u neki naročit red ovoga svijeta. Ne odlučujemo, već se zatičemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati, u toku mješanja. Ne možes je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potoneš.
Ženu ljubav podmlađuje.
Muškarci su uobraženi i pokvareni, a žena ima mnogo više poštenih nego nepoštenih.
Zar muž uvijek posljednji sazna?
Među živim ljudima se sve može desiti.
Čarolija ljubavi vraća izgubljeno.
Navikao sam da tražim i ne nalazim, jedno je zavisilo do mene, drugo je zavisilo ne znam od koga...
Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta.
A ne mogu to. Uprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri...
Od svoje muke nisam uspijevao da stvorim ni veliki bol ni veliku misao. Rođen sam, izgleda, za sitne stvari, kao i većina ljudi, i nije mi žao što je tako.
Pošten sam koliko mogu, nikome ne želim suviše zla, htio bih da ljude više volim nego što ih žalim, molim se da mimo mene prođe ono što me se ne tiče.
Laž može spriječiti zlo.
Kad bi sve ljude strpali u zatvor, ne bi bilo zločina. Ali ni života.
... hoće li uvijek biti hleba, to ne znam, ali djece će biti...
Čovjek može povjerovati u šta god hoće.
Nesreća je kao vatra, istopi sve osim zlata.
Obraz se gubi u nevolji.
Je li ljudima od vlasti potreban krivac, pa izaberu koga bilo, da bi opravdali svoje postojanje, i svoju surovost? Nije važno šta neko učini, već šta oni kazu da je učinio.
Rat je surova ali poštena borba, kao među životinjama. Život u miru je surova borba, ali nepoštena, kao među ljudima.
Volim ljude, ali ne znam šta ću s njima.
... eto lijepe priče o čovjeku koji cijelog života sanja bogatstvo a živi u sirotinji, koji je više propatio zbog nade o bogatstvu nego zbog siromaštva.
Ljudi se ustvari boje, zato su surovi.
Snom živjeti, u nadanju, u čekanju, znači ne pristajati na ovo što jest.
Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako mogu izlječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć... Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće.
Bez hljeba narod može ostati, bez vlasti neće.
Zar se protiv zla mora upotrijebiti zlo? I ko će to drugo zlo iskorijeniti?
A čovijek osjeća potrebu ne samo da misli već i da kaže, čak i veću potrebu da kaže nego da misli. Tako se prazni, oslobađa napetosti. Riječ je odliv suvišne krvi, i rasterećenje od muke, privid slobode. Vlast bi trebalo da je njeguje i podstiče, a ne da je guši, da priređuje svečanosti govorenja, ili još bolje, psovanja, kao pjevanje, kao molitvu, kao čišćenje.
Narod je pust broj, rasuta snaga. Nema jednog cilja, ništa mu nije zajedničko, osim neposredne koristi i straha. Izdijeljeni smo. Selo selu neće pomoći ako naiđe opasnost. Svako se nada da će njega mimoići.
Ali neko mora povesti narod, osloboditi ga straha, pripremiti ga na žrtve, da bi ga doveo do pobjede... U tom slučaju, vođe bi stekle ugled i zasluge. I šta bi se desilo? Počeli bi da žive od tih zasluga, svakog dana bi postajale sve veće, njihov ugled bi se pretvorio u moć. Tako bismo, umjesto stare vlasti, dobili novu, možda i goru. To je istorija vlasti od pamtivijeka. Sve se ponavlja, od oduševljenja do nasilja, od plemenitosti do tiranije...
Stari Rimljani su svoje heroje slali u izgnanstvo, i tako ih čuvali za besmrtnost.
Čovjekova nada je jača od iskustva, ne može je pokolebati tuđi neuspjeh.
Neobičan mladić. Biće divan čovjek ako ne uspije u onome što želi, strašan ako uspije. Bio bi ponosan na svoju čistu misao i poslije, kad bi već odavno bila uprljana. Sad je protiv nasilja, zavešće ga u ime slobode. Sad je za slobodu, ugušiće je u ime vlasti. Boriće se surovo za svoje uvjerenje, smatrajući da je plemenito, ne znajući da je postalo neljudsko. Biće najljući neprijatelj protiv sebe bivšeg, i čuvaće, kao hamajliju, ogrubjelu sliku svoga nekadašnjeg zanosa. A ako ne uspije, kao i toliki drugi, ako mu sadašnji bivši zanesenjaci presijeku put, njegovo stradanje će učiniti više nego pobjeda.
Ne umirem od želje za radom, ali kako drukčije da se živi?
Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moć.
Od Bosanca se može svemu nadati. Godinama živi kao pametan čovjek, a onda sve učini da bi dokazao da je budala.
Ljudi se menjaju. Ali nagore.
Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.
To je ono cigansko: kad bismo imali brašna kao što nemamo masla, dobar bismo kačamak napravili.
Sad je stao na svoje noge, na malu stopu, doduse, ali stao, našao je oslonac, i nada se da je kobi nestalo, zato što mu je jedan čovjek povjerovao. Niko ne zna, možda samo on, kolika je to pomoć, kad ti neko povjeruje. Kao da ti srce osnaži, kao da ti kičmu učvrsti.
Svako nosi ponešto na duši.
Za svakoga imamo razumijevanja osim za svoje najbliže, smatramo da nam njihova vjernost prirodno pripada, kao vlastita koža.
... ali se ne pamti razlog već čin.
... smešna priča o junaku koji je to postao zbog straha, i o poštenju rođenom iz stida.
Najteže je objasniti ono što je najjednostavnije.
... A nije on opasan po drzavu, već po nekoga ko misli da je država.
Tuđ život je jeftin.
Baš se lijepo narazgovarasmo, kao da smo se motkama mlatili!
Kad umrem svejedno je gde ću biti.
Slutnje ne donose nesreću i zlo dolazi nenajavljeno. Ali i dobro. Nevolje su nas stizale kad smo bili najmanje krivi, zašto nas ne bi zaobišle kad mislimo da smo pod krivicom.
Nikad nisi tako nježan kao kad ti je teško.
Ništa ne mogu učiniti, ali mislim. Toliko mogu.
Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.
Sve bih mogao postati, samo ništa dobro. Vucibatina, lupež, ubica, krvnik.
Što je više straha, više je reda.
Nijedan čovjek nije dovoljno pametan.
Niko ne žali manje svoj život nego mlad čovjek, a poslije, što više stari i što manje ima razloga da živi, sve više se hvata za život.
Rat je najveća prljavština ljudska i najstrašniji zločin.
Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako onda misliš da živiš?
Volim da mislim ono što mi je drago nego ono što je vjerovatno.
Pitam šta bilo, govorim šta bilo. Da ne ćutimo.
Mladi ljudi češto čine ludosti, jer žele nemoguće.
Sve što kod nas vrijedi, to je ludo.
Veći igraju, manji plaćaju.
Jedan ne pamti, drugi ne zaboravlja. Jednome je svejedno, drugi kvari.
Čovek je nepopravljiv, i najčešće laže sam sebi.
Ništa značajno se ne može učiniti javno. Javno se laže, javno se govore velike riječi, javno se pokazuje spoljni izgled, javno se vrši nasilje. Važne stvari, dobre ili rđave, čine se tajno, one se pripremaju dok mi slabašni spavamo...
Čudo je kako niko na položaju ne očuva poštenje. Ili se boje gužve i promjene, a valja živjeti i kad te smijene, ili je položaj takav, pa je teško ne uzeti, dok te ne smijene.
Nema prijateljstva među moćnima.
... radije ostaje s manje dostojanstva a s više novca.
Ako je vlast nevolja, pohlepa je čini snošljivom.
Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćes veći razlog.
Ludost je jača od čovjeka.
Sve bi se u životu moglo izdržati za kratko, i da budeš dobar, i hrabar, i pažljiv, ali život ne traje kratko, a ništa ti ne može postati teško kao obaveza koju sam sebi nametneš u jednom času slabosti ili oduševljenja. Stid te da odustaneš, muka da istraješ.
... ružno je manje neprijatno kad se o njemu priča nego kad se vidi.
Muž koji želi sebi dobro, poslušaće ono što mu žena kaže.
Ima ljudi, mada su retki, kojima ni bol ni misao ne unište vedrinu i jednostavnost. Čak ih učine boljim.
Čovjek želi moć.
Slučajno prisustvujem životu, i sve što učinim, nije moje.
... život je zanimljivo rvalište u kojem jedni padaju, drugi pobjeđuju, a ne zato što su gluplji ili pametniji, već zato što su jedni nespretni, drugi lukavi. Nespretne ne treba žaliti, bili bi surovi kao i oni drugi, samo kad bi ih slučaj ili sreća bacili nekome na leđa. Ne treba se uzbuđivati ni zbog čega, i najbolje se svemu smijati, i paziti da ne dođes pod žrvanj. Ako nećes da budeš odozgo, pričuvaj se da ne budeš odozdo, i živi kako ti je volja.
Kada prodaješ, sve je jevtino, kada kupuješ, sve je skupo.
Najmanja je mogućnost da pogriješim ako budem ćutao.
Svakome ću priznati pravo da me prevari, osim prijatelju.
Što ne znam, ne mogu ni kazati nikome.
Sirotinjska suza je teška.
Strah je najgora izdajica.
Neprijateljstvo obavezuje kao i prijateljstvo.
Priča o životu: ako se tužimo kako nam je teško, klonućemo; ako kažemo životu: izdržaću, nećes me slomiti, muka postaje lakša.
Poručio je dvije čase rakije, za sebe i za mene, i popio obadvije.
Sreća mu je iznenada pala pred noge, samo zato da bi vidio kako nije ni on za nju ni ona za njega.
Neko je rođen za sreću, neko za belaj.
... treba biti junak, ili budala, pa se ne bojati. Ne ponosim se suviše što nisam budala, a ne mogu biti junak i da hoću, petlja mi slaba...
A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož. Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek, i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon, ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i postajanja.
Ako je ponekad tužan, to je zato što se sjeća sebe željenog, sebe sanjanog, kakav bi mogao biti da nije ovo što jest.
Treba li da kažem i da više ne progovorim?
Treba li nešto da učinim, pa da više nikad ništa ne učinim?
Treba li da ćutim, zadovoljan što sam živ?
Ne vrijedi se, vala, ni bojati. Nije lako ne bojati se, ali ne vrijedi. Prođe čovjeku život u strahu, pa kao da nije ni živio. Šta će mu onda i život?
Čast hrabrosti, ali je bolje bez nje. Dobro je ne strepeti ni pred kim, ako se može, a još bolje ako se ne mora. Junaštvo traje tren, strah cijelog života, i pametnije je brinuti se za cio život nego za tren. Najbolje se bojati unapred, da se ne bi ubojao unazad.
... čineći dobro, učiniš i zlo. A vrijedi li dobro ako ne može proći bez zla?
Ponekad je korisno znati da ima i gorih od nas.
Ljudska milost je kratkotrajna.
Lako je biti dobar čovjek. Teško je ostati živ.
Potrebno mi je da povjerujem. Volio bih da živim s lažnom nadom nego sa sigurnim beznađem.
Svi ugroženi činovnici pišu pisma, tražeći pravdu koju zaboravljaju kad je dijele.
Postao sam njegova potreba, a on moja navika.
Da ne učiniš nepravdu tražeći pravdu!
... pitao sam se, da li je čovjek pošten ili nepošten, ako se časnim sredstvima služi za ružne ciljeve. I da li je pošten ili nepošten, ako se nečasnim sredstvima služi da ostvari časne ciljeve?
Učinio sam malo, ali sam učinio svjesno. Zar da uprljam i to malo?
Da li žene sve objašnjavaju ljubavlju?
Ne mogu biti odgovoran za ono što nije moja svjesna odluka i misao.
Kako su ljudi glupi! Čine zlo, da im se zlo vrati.
Ništa čovjeku nije važnije od svog mira i od sreće koju sâm stvori. Zato je treba čuvati, tu svoju sreću, opkoliti je šančevima, i nikome ne dozvoliti da je ugrozi. Niko drugi neka me se ne tiče, život je surov, ljudi zli, i treba ih držati na odstojanju. Neka budu što dalje od svega što je tvoje i što ti je drago.
Iskustvo i mudrost su nevolja a ne prednost.
Zaustaviće te na svakom koraku, ogadiće ti svaki pokušaj, ponudiće ti bezbroj dokaza da je najbolje ćutati, mirovati, gledati iz prikrajka.
Samo neiskustvo i ludost daju krila! Razbiće se onaj ko ne poštuje tuđa gorka iskustva, to je istina.
Ima bogataša, zato ima i sirotinje.
Više je tuge u istini nego u svemu što možemo da izmislimo.
... kako ljudi lako pristaju da se pusti tuđa krv.
Osveta je kao pijanstvo, nikad nije dosta.
U početku ljubav,
u životu mržnja,
na kraju sjećanje.
Ljubav je ipak jača od svega.