This page was prepared according to the SSLL encoding guidelines (http://www.borut.com/ library/ write.htm). Recommended viewing tools for readers, as well as authoring tools for web publishers are listed on SSLL tools page (http://www.borut.com/ library/ tools.htm). For viewing this document off-line, please consult viewing notes (http://www.borut.com/ library/ texts/ viewing.htm).

Meša Selimović: Derviš i smrt
("Svjetlost", Sarajevo, 1967. - Treće izdanje)

3.

Moj Bože, oni ne vjeruju!

 

Nemir me strpljivo čekao, kao da sam ga ostavio pred ovom kućom, i opet ga uzeo kad sam izašao.

Samo je sad bio složeniji nego maloprije, obogatio se, otežao, postao neodređeniji. Nikakvo zlo nisam učinio, ali je ostalo sjećanje na muklu tišinu, neproziran mrak, čudna svjetlucanja, mučno čekanje, ružnu napetost, skrivene i smiješkom uljepšavane misli, stidne tajne, i činilo mi se da sam nešto promašio, da sam u nečemu pogriješio, ali ne znam u čemu, ne znam kako, ne znam a nisam miran. Teško sam podnosio taj osjećaj nelagodnosti, uznemirenost kojoj nisam mogao da odredim uzrok. Možda zato što nisam pomenuo brata, što nisam nastojao da o njemu govorimo. Ali to sam učinio namjerno, da ništa ne pokvarim. Ili što sam prisustvovao ružnom razgovoru i čuo ružne namjere, a nisam se suprotstavio, nisam uzeo u zaštitu nevina čovjeka; samo, ja sam imao svoje razloge važnije od svega toga, i ne bi bilo pravo da sebi predbacujem previše. Čemu god sam se približio, našao sam opravdanje, a tegoba je ipak ostala.

Bila je mjesečina, krhka i svilena, nišani na mezarlucima bjelasali su se toplo, između kuća ćućorila je razbijena moć, po sokacima i avlijama uznemireno se kretao mladi svijet, čuo se kikot, i daleka pjesma, i šapat, izgledalo je da u ovoj đurđevskoj noći kasaba cepti u groznici. I odjednom, bez ikakva razloga, osjetih da sam izdvojen iz svega ovoga. Neprimjetno se uvukao u mene strah, sve je počelo dobijati čudne razmjere, nisu to više bila poznata kretanja, ni poznati ljudi, ni poznata kasaba. Nisam ih nikad vidio ovakve, nisam znao da se svijet može toliko izobličiti za dan, za sat, za tren, kao da se uzbunila vilenjačka krv, i niko je utišati ne može. Vidio sam ih po dvoje, čuo po dvoje, bili su iza svih taraba, iza svih kapija, iza svih zidova, nisu se smijali kao drugih dana, ni gledali, ni razgovarali, glasovi su im prigušeni, teški, vrisak se probija kao munja u ovoj oluji što prijeti, vazduh je natopljen grijehom, noć ga je puna, poletjeće noćas vještice s kikotom iznad krovova polivenih mlijekom mjesečine, i niko neće ostati razuman, buknuće ljudi strašću i bijesom, ludošću i željom da se upropaste, odjednom, svi, kuda ću ja? Trebalo bi se moliti, tražiti milost od Boga za sve griješne, ili kaznu, da ih urazumi. Obuzimala me srdžba, kao groznica, kao nastup. Zar ništa ne pomaže sve što činimo? Je li riječ božja koju propovijedamo mutava i glinena, ili je uho njihovo gluho za nju? Je li prava vjera u njima toliko slaba da se ruši kao trula ograda pred krdom divljih strasti?

Iza taraba su se čuli vreli glasovi djevojaka što su spremale miloduh i crvena jaja u bakrače pune vode, da se u ranu zoru izmiju, kao divljaci vjerujući čarolijama cvijeća u noći.

Sram vas bilo, govorio sam u drvenu tarabu, sram vas i stid bilo. Čiju vjeru vjerujete? Kojim se šejtanima predajete?

Uzalud je bilo išta činiti i govoriti te večeri, luđe od drugih. U ponoć otići će ove djevojke pod vodenice i gole se kupati na vodenoj maji što je rasipa vodenični točak, i šejtani, što tad ustaju sa svojih legala, rutavim šapama pljeskaće ih po vlažnim butinama, sjajnim od mjesečine.

Idite kući, kažem mladićima što nailaze, obijesni. Sutra je Đurđev, kaurski svetac, nije naš. Ne činite grijeha.

A njima je svejedno, i cijeloj kasabi je svejedno, niko im ovu noć ne može oduzeti.

To je staro pravo na grijeh u jurjevskoj noći. Čuvaju ga mimo vjere, i protiv nje, pogani u ova dvadeset četiri sata razbludnog mirisa miloduha i ljubavi, miloduha što griješno miriše na ženu i ljubavi što miriše na miloduh ženskih bedara. Grijeh je prosut u tom spregu dana i noći, štedro, kao iz ogromnog vedra, iz zatvorenih mijehova želje. Vuče se staro tuđe vrijeme za nama, jače od nas, javljajući se u pobuni tijela, koja kratko traje, a pamti se do sljedeće pobune. Tako i ne prestaje, i sve ostalo je privid, sve što je između tih iskonskih pobjeda grijeha. I nije toliko nevolja u razbludnosti već u vjekovnom trajanju tuđeg zla, jačeg od prave vjere. Šta smo učinili, šta smo postigli, šta smo srušili, šta izgradili? Da li se uzalud ne borimo protiv prirodnih nagona, jačih od svega što može da poludi razum? Da nije suviše suho i neprivlačno, ono što dajemo u zamjenu za sočno drevno divljanje? Čime se suprotstavljamo čarima pradavnih doziva? Hoće li nas osvojiti daleki divlji preci i vratiti na svoje vrijeme? Ništa drugo ne želim već da moje strahovanje bude gore od istine, ali se bojim da je pogled moje uznemirene duše bistriji nego u moje braće kojima je bliži ovaj svijet od onoga. Nikoga ne tužim, Bože koji sve znaš, i budi milostiv i meni, i njima, i svima griješnim ljudima.

Zapamtio sam tu noć, zapamtio bih je po vrelini kojom me gušila i po praznini kojom me istrugala tuđa strast, da ništa drugo nije bilo. Ali Bog je htio da ona bude drukčija od ostalih, da se u njoj sluči, kao na dugo pripremanom sretanju, sve što je rascijepilo moj život na dvije polovine, i da me odvoji od svega što sam bio četrdeset mirnih godina.

Vraćao sam se prema tekiji, pogružen, utučen, možda jedini nesrećan čovjek te večeri u kasabi, izmučen nemirom izmijenjenih sokaka, pritajenom mjesečinom, bezrazložno oživjelim strahom, nesigurnošću kojom me ispunjavao svijet, kao da sam prolazio između zapaljenih kuća, i mirna zaspala tekija je izgledala kao željeno utočište, čiji će me debeli zidovi vratiti tišini koja mi je potrebna i miru koji neće biti gađenje. Proučiću jasin i u molitvi uspokojiti uzdrhtalu dušu, što pati teže nego što je Bogu drago. Jer pravi vjernik ne smije pasti u očajanje i malodušnost. A ja, griješan, bio sam toliko malodušan da sam i zaboravljao razlog što sam ga našao na putu, i vraćao ga naporom svijesti, da ima za što da se drži moj nemir. Htio sam da žilavi paganski grijeh bude i jedini razlog, kako bih druge ostavio u tami.

Nije trebalo da jurim vještice te noći po sokacima, nije mi bilo stalo do tuđeg grijeha, ali sam htio da okrenem misli od brata i od iskušenja koje mi je poslato, a uspio sam samo da se vratim nespokojan i zatrovan.

U drugim noćima ostajao bih često na mjesečini nad rijekom, puštajući da me polako osvaja tiho palucanje sjećanja, ili nejasnih želja, znao sam kad to smijem, kad god je u meni vedri mir koji ne prijeti burama. Ali kad sam naslućivao makar i nagovještaj uzburkanosti, stješnjavao sam se u četiri zida svoje sobe, i prisiljavao se da idem poznatom tvrdom stazom molitve. Ima u njima nešto prisno zaštitničko, kao u starim porodičnim stvarima koje su postale neprijeteći dio nas samih, one su priznata i primljena utjeha, smiruju i umrtvljuju opasnu misao što ponekad bez naše volje oživi u nama, vjerujemo im ne misleći, svoju slabost stavljamo pod zaštitu njihove prastare snage, umanjujemo svoje ljudske brige i more navikom da ih mjerimo vječnim mjerilima, i stavljajući ih tako u neravnopravan položaj, svodimo ih na neznatne razmjere.

Te noći nisam mogao da ostanem u bašči, potrebno mi je bilo da se odvojim, da zaboravim, a ovdje se sve nametalo kao izazov. Mjesečina je ledena i kao da je zaudarala na sumpor, cvijeće je mirisalo prejako, razdražujuće, počupati bi ga trebalo, pogaziti nogama, da ostane samo čkalj i pusta ledina, da ostane mezarje, bez oznaka, da ne podsjeća ninašto, da ostane gola ljudska misao, bez slika, bez mirisa, bez veze sa stvarima oko nas, i rijeku bi trebalo zaustaviti da ne žubori podsmješljivo, i ptice podaviti po krošnjama i pod strehama da ne ćućore besmisleno, i porušiti sve vodenice pod kojima se kupaju gole djevojke, zagraditi sokake, zakovati kapije, silom utišati život, da ne buja zlo.

Urazumi me, Bože.

Nikad nisam s takvim nerazumnim bijesom mislio o ljudima i životu. Uplašio sam se. Odakle ta želja da ničega ne bude?

Htio sam da uđem u sobu, morao sam da uđem, a nisam mogao. Čudnom snagom zadržavala me noć koju sam mrzio, jača od mene. A kad sam se već predao, osjetio sam da me utišala. Savladala me blagim nasiljem tihih zvukova, snenih i samo sebi važnih, svjetlucavim mrakom što je treperio u jedva vidljivom kretanju, u neobičnim sjenkama i oblicima, u mirisima što su prodirali duboko u krv i postajali dio mene, mirisalo je životom što se sitnim glasićima i pokretima spliće u nešto jako, jače od svega što bih htio, neodvojivo od mene, isto što i ja sam, još nepronađen a željan, zaboravio sam da je maločas mjesečina bila ledena i da je mirisala sumporom, to je bio samo strah od nje, sad ga nema, i mirno svjetlo je nada mnom i nad svijetom, trag nečega u meni, nečega što je moglo biti i što je bilo, nečega što će biti ako ustrajem u ovom praznom stanju, bez odbrane i bez zaštite, sa dignutom ustavom navike i svijesti i volje. Ili će iz crnih podruma moje krvi suknuti nepoznate želje, i biće kasno kad izađu, nikad više neću moći misliti da su pomrle ili ukroćene, i nikad više neću biti ono što sam bio. A činilo mi se da nemam snage da ih zaustavim, da ih vratim u tamu njihovog prinudnog boravka, nisam to čak ni želio. Nejasno mi je kakve su, znao sam samo da su veoma snažne. Nevine nisu, sigurno, ne bi se krile.

U tom času nemoći i čekanja, a želio sam da potraje, Bog me spasao od opasnog razgrađivanja. Kažem Bog, jer slučaj ne bi mogao biti tako tačan, tako izračunato predusretljiv, da dođe baš u onom neuhvatljivo malom djeliću vremena kad su nepoznate snage u meni počele da rastu, nepoznate, još neobasjane mojim unutrašnjim vidjelom, ali nagomilane i upola oslobođene. Poslije, dok sam razgovarao sa Mula-Jusufom, drago mi je bilo što se nisu otele, ali sam žalio što nisam vidio kakve su. Zato sam bio rastresen, u sebi, pred drugima sam naučio da se krijem.

Prišao je tiho, čuo sam ga tek kad je zaškripao pijesak pod njegovim opreznim nogama, i kad me oprljio njegov stišani dah. Znao sam odmah ko je, i ne okrećući se, jer niko ne gazi tako nečujno, suviše je rano usvojio oprezan korak.

— Jesam li te omeo u razmišljanju?

— Nisi.

I glas mu je tih, skriven, ali još nevješto, ptice pjevaju u njemu. I oči ga izdaju, svijetle su i nemirne.

Ništa ga ne pitam, sam treba da kaže. Pristao je da nema ličnih tajni, osim onih koje niko ne može saznati. Red u tekiji je strog, i zapamtio bih da nije rekao gdje se zadržao.

— Bio sam u Sinanovoj tekiji. Abdulah-efendija je govorio o spoznaji.

— Abdulah-efendija je mističar. On pripada bajramijskom redu.

— Znam.

— Šta je govorio?

— O spoznaji.

— To je sve što znaš? Nisi ništa zapamtio?

— Zapamtio sam stihove koje je tumačio.

— Čije stihove?

— Ne znam.

— Da čujem.

— »Tajnu božjeg jedinstva

     ne zna Ahriman.

     Pitaj Asafa, on zna.

     Može li vrabac pojesti zalogaj kao Anka-ptica?

     Može li jedna testija zahvatiti vodu velikog mora?« [*]

— To su Ibni Arebini stihovi. Govore da je spoznaja božje mudrosti moguća samo odabranima, samo rijetkima.

— A šta ostaje nama?

— Da spoznamo ono što možemo. Ako vrabac ne može progutati zalogaj Anka-ptice, uzeće koliko je u stanju. Testijom ne možeš zahvatiti cijelo more, ali i ono što zahvatiš i to je more.

Naglavce, sa strašću i uživanjem sam se bacio na to olako pobijanje Ibni Arebine mistike, možda prvi put uviđajući da su nebesa i tajne svemira, da su tajne smrti i postojanja, najpogodnija oblast u koju se može pobjeći od ovozemaljskih briga. Kad ne bi postojale, trebalo bi ih izmisliti, kao pribježište.

Ali ovaj mladi čovjek nije prikladan sabesjednik. Čovjek doduše najčešće govori radi sebe, ali mora da osjeti odjek svojih riječi. A on je stajao preda mnom, lica osvijetljena mjesečinom tako jasno da se na njemu vidjela svaka crta. Stajao je poslušno, nije mogao da ode dok ga ne otpustim, ali je misao njegova otišla bez njega, bogzna kuda i kako daleko, nju nisam mogao da zadržim, i ostavila njegovo tijelo da praznim prisustvom izražava dužnu poslušnost. A stihovi i mistika i spoznaja bili su tako daleko od njegove pažnje i od mogućnosti njegova shvatanja, da je sigurno slušao samo očima, posmatrajući micanje mojih usana. Bilo je besmislenije nego da sam riječi vikao u prazan bunar, bar bi ih odjek vraćao. Nije se ni trudio da shvati. Da se saglasi sa mojom mišlju, makar je i ne shvatio. Nije on dugo slušao stihove u Sinanovoj tekiji.

Neiskusan je, izložio se mjesečini, još ne umije da se krije tamom i lažnim izrazom, oči su mu širom otvorene, tobože sluša. Ali sjaj nečeg viđenog prije ovog časa, svjedoči protiv njega, kazuje da me ne čuje, izdaju ga. Šta je u njima? Kakva slika ili sjećanje, kakva riječ što još odzvanja, kakvo to sneno pamćenje, kakav grijeh? Bljedilo mjesečine nije ugasilo zdravu boju njegovih obraza, osjenčenih muškim crtama mladog težaka, ženika, i snagom jake krvi. Šta traži u ovoj tišini svetog mjesta, u tvrdim okovima derviškog reda, on je od ovog svijeta, od ove đurđevske noći, od ove osvijetljene mlake tame što zove u grijeh, miris miloduha je na njemu, donio ga je na rukama, u dahu, prožet je čarolijom ostrašćenih sokaka, čuo je tetrijebski šapat i ogluhnuo od njega, možda mu u obeznanjenom dlanu još bije udar krvi nekog drugog mladog tijela i teško stišavani plamen suklja iz njega kroz otvore očiju. Opoganjen je ovom poganskom noći, uprljan, oprljen, osvijetljen, očišćen, trebalo bi ga staviti večeras pod sedam katanaca da ne izgori u svojoj i tuđoj vatri, ugušiće ga ova tekijska tišina, i samoća, zašto se ne vrati u noć i ne bude ono što je, teško će dočekati daleku zoru, miloduh miriše večeras, nešto se dešava večeras, nešto je strašno večeras, mjesec dugo neće zaći, po zgrudvanoj svjetlosti punoj omamljujućih sjenki prštaće varnice vodenih kapi pod vodenicama, pod johama, mjesec će sjati cijelu ovu noć, mjesec će zvati cijelu ovu noć, otići treba, s njim, otići sam, otići i lutati, otići i ne vratiti se, otići i umrijeti, otići i živjeti, ove noći što ostaje kad se sve gubi.

Eto, provalilo je.

Sigurno nije trajalo duže od trena, koliko očni kapak da se spusti, znao sam po tome što je mladić stajao preda mnom sa sleđenim odsutnim smiješkom, ništa nije čuo, ništa osjetio od orljave u meni, nezačuđen ludilom što me iznenada obuzelo. Došlo je, kao buna, poslije muke i straha zbog brata, poslije sumnji što su me uzdrmale u korijenu, provalila je sila života što čeka da se poruše temelji koje smo gradili, i kao bujica odnijela dugo njegovane zasade, ostavivši krš i pustoš. Nisam mogao tada, u tom času zaprepaštenja, da sudim sebi, ni da se kajem, ni da se molim, suviše je još sve bilo vrelo. Kao da je grom udario i sprljio me, oduzevši mi snagu.

Idi, rekao sam mu tiho. Idi, rekao sam. Možda nisam ni rekao, ali on je razumio, po micanju usana, ili po pokretu ruke, jer je želio da ode, i otišao je, ne žureći, da ne pokaže nestrpljenje koje ga je sigurno gonilo da što prije ostane sam s onim što je donio u očima. Idi, rekao sam, jer on je bio svjedok moje slabosti, nesvjestan, slijep i gluh, ali ja znam da je bio tu, i nisam želio da ga se stidim. Ni da ga mrzim. Htio sam da ostanem sam sa sobom.

Znao sam za nemire i uzbune u sebi i ranije, ali to je nailazilo i odlazilo, kao trenutno gubljenje svijesti, kao neobjašnjivi prkos redu u sebi. Bila su to kratka posrtanja, koja nisu ostavljala traga. A te noći činilo se da me zadesila potpuna pometnja, da su sve veze popucale u meni, i da nisam ono što sam bio. Sagledao sam jednu svoju mogućnost, koja bi mogla da postane razorna, ako ustraje.

Prvo što sam osjetio bio je strah, još dalek, ali dubok, siguran, kao izvjesnost da ću platiti taj trenutak. Kazniće me Bog mukom savjesti, i neću dugo čekati da se javi. Možda ove noći, možda sad.

Ali se ništa nije desilo. Stajao sam na istom mjestu, nogama ukopan u pijesak baštenske staze, rastresen i umoran, jedva još vreo od vatre što je buknula u meni. Oprosti mi, Bože, šaptao sam nesvjesno, bez učešća, ne sjećajući se molitve koja bi mi u tom času mogla pomoći.

Odmaknuo sam se sa tog mjesta, kao da sam bježao, i stao uz ogradu nad rijekom.

Činilo mi se da nijedne misli u meni nema, da su mi čula pretrnula od udara. Ali za čudo, bio sam svjestan svega, osjetljiviji i prijemljiviji za sve oko sebe nego maloprije. Uho je hvatalo zvonke šumove noći, jasne i prečišćene, kao da su se odbijali od stakla. Razlikovao sam svaki posebno a svi su se opet slivali u zajedničko brujanje, vode, ptica, lakog vjetra, izgubljenih dalekih glasova, tihog hujanja noći što se lagano giba pod udarima nepoznatih i nevidljivih krila. I ništa mi sve to ne smeta, ne uznemiruje me, htio bih da je više tih glasova, šumova, brujanja, lepeta, da je više svega, izvan mene, možda sam i čuo tako jasno da ne bih slušao sebe.

Bilo je to vjerovatno jedini put u životu da su se glasovi i šumovi, da su se svjetlo i oblici, javljali kao ono što jesu, kao zvuk, šum, miris, obličje, kao znak i objava stvari izvan mene, jer sam slušao i gledao izdvojen, neumiješan, bez tuge i bez radosti, ne kvareći ih i ne popravljajući, živjeli su sami, bez mog učešća, neizmijenjeni mojim osjećanjima. Tako samostalni, istiniti, nepretopljeni u moju misao o njima, ostavljali su pomalo ravnodušan utisak, kao tuđa neprepoznata stvar, nešto što se dešava, što biva mimo svega, zaludno i nepotrebno. Isključio sam se, i bio isključen, odvojen od svega oko sebe, i svijet je prilično avetinjski, živ ali ravnodušan. A i ja sam osamostaljen i neprobojan.

Nebo je ispražnjeno i pusto, nije ni prijetnja ni utjeha: gledao sam ga tako izmijenjeno, izvrnuto i razbijeno u vodi, blizak odsjaj a ne tajanstveno prostranstvo. Odsjevi kamenih bjelutaka vidjeli su se u bistroj vodi, kao trbusi riba što spavaju ili umiru na plitkom dnu, pritajeni i nepomični poput mojih misli, ali one će isplutati, neće ostati na dnu mene. Pa neka ih, neka ustanu kad ožive, kad budem mogao da ih primim sa značenjem koje nije samo nagovještaj. Za sad su mirne, i možda moja čula blago piruju, u zatišju, za koje ne znam koliko će trajati, svoja i oslobođena. Za čudo, čula su čista i nevina kad ih ja ne opterećujem nasiljem misli, ili želja, oslobađala su i mene i vraćala me u mir, u neko daleko vrijeme koje možda nije ni postojalo, toliko je lijepo i čisto da ne vjerujem u njegovo bivše postojanje, iako ga sjećanje nosi. Najljepše bi bilo ono što je nemoguće, vratiti se u taj san, u nesaznano djetinjstvo, u zaštićeno blaženstvo toplog i tamnog praizvora. Nisam osjećao tugu i ludost takve žudnje, koja nije želja, jer je neostvariva i kao pomisao. Lebdjela je u meni kao stišana svjetlost, okrenuta nekud unazad, u nemoguće, u nepostojanje. I rijeka je tekla unazad, sitni nabori vode okovani srebrom mjesečine nisu oticali, a rijeka je opet tekla svome izvoru, kamena riba bijelog trbuha isplivala je na površinu, a rijeka je opet tekla svome izvoru.

Tada mi je došlo do svijesti da to oživljava moja misao, počinjući da preobraća ono što vidim i čujem u bol, u sjećanje, u neostvarive želje. Iscijeđeni sunđer moga mozga počeo je da se natapa. Vrijeme odvajanja bilo je kratko.

 

[*] Anka-ptica: ogromna ptica iz perzijske legende,

     Ahriman: perzijski bog zla i tmine,

     Asaf: legendarni mudrac.

Borut's Literature Collection http://www.borut.com/library/texts/
Created: 2000-08-31 Modified: 2010-06-20 http://www.borut.com/library/texts/selimovic/dervis/dervis3.htm