This page was prepared according to the SSLL encoding guidelines (http://www.borut.com/ library/ write.htm). Recommended viewing tools for readers, as well as authoring tools for web publishers are listed on SSLL tools page (http://www.borut.com/ library/ tools.htm). For viewing this document off-line, please consult viewing notes (http://www.borut.com/ library/ texts/ viewing.htm).

Milisav Savić: Ujak naše varoši
(Beograd, 1977)

Vuk

Iznenadni, veliki snegovi, kakve ni starci nisu upamtili, odagnaše od našeg sela sve putnike i goste, ali privukoše druge, neželjene namernike: vukove.

Sneg je padao danima, u gustim, teškim pahuljama. Nebo se prilepi uz zemlju, veče i jutro se stopiše. Sneg naraste do prozora, poravna uvale i izbrisa plotove i međe. Prtinu ni do bunara ni do štale nismo uspeli da napravimo — dok bismo zahvatili vode i nahranili stoku, sneg bi zavejao naše stope. Svaki ljudski trag iščeznu pod snežnom belinom.

A kad se nevreme stiša, već prve noći, mesečne i mrazovite, pojaviše se čopori vukova, udariše na torove, dosta ovaca odnesoše i još ih više ostaviše poklanih. Tako učiniše i sledeće noći. Naši psi su prestrašeno cvileli na pragovima, besomučno grebući vrata ne bismo li ih pustili unutra; a ako bi se koji i osmelio i jurnuo na vukove, za tili čas bi bio raskomadan.

Selo ustade da se brani od napasti. Iskopasmo jame, postavismo gvožđa, zatrovasmo nekoliko jagnjadi (svoje pse vezasmo) i pojačasmo ograde torova. Ali malo uspeha imasmo. Bolje sreće nisu bili ni lovci sa svojim kremenjačama i sačmaricama: ili su rđavo gađali, ili ih je u zasedi san varao, ili su čekali na mestu koje su vukovi obilazili kao đavo oko krsta.

Sve u svemu, dok su nam vukovi oteli i poklali oko stotinu brava, sve lojastijeg do lojastijeg, mi ih — što ubismo što pohvatasmo — izbrojasmo svega četiri, i to iznemogla i onemoćala; predvodnici i samotnjaci ostaše nam van ruke, na snežnim bregovima iznad sela, odakle su noću otegnuto zavijali da nas je i u snu ledena jeza podilazila.

Pobesneli i ogladneli, počeše da napadaju i čeljad.

Seoskog vodeničara rastrgoše noću, da od celog čoveka na snegu osta malo smrznute krvi, šubara, parčići odela i cokule.

Na jednog mladića kidisaše u šumi, ali im on izmače na drvo i tu osta ravno pola dana, gotovo smrznut, uzalud dozivajući u gorskoj pustinji da mu neko priskoči u pomoć. Za to vreme vukovi su trčkarali oko drveta, zaskakali stablo i grizli koru. Mladić je počeo da gubi svest, da tone u slatki san, n sigurna bi se ili smrzao, uklešten među rakljama, ili strovalio u čeljusti razbesnelog zverinja, da mu na um nije palo da skine odeću i baci je na zemlju. Vuci su sukno omirisali, rastrgli i tek onda otišli, a nesrećni mladić se go i bos dovukao u selo, strašno prestravljen, da su ga najveštije vidarke petnaest dana, ni živog ni mrtvog, zapajale.

I još na mnoge ljude su nasrtali, ali su ovi srećno prošli: umakavši na drvo, zapalivši vatru, ili ih rasterujući gvozđenim vilama, od kojih se, kao od noža, ne odvajahu.

Ali najveća nesreća koju ova napast nanese selu desi se pri kraju zime, kad je već sneg bio počeo da kopni i kad su se vukovi spremali da se povuku u planinu i da se kote i brinu o svojoj mladunčadi — kako im to priroda nalaže. U svom oproštaju do iduće zime, oni sa izvora ugrabiše najlepšu devojku sela, jedinicu seoskog gazde, čoveka kome su pripadali najbolji pašnjaci, voćnjaci i plavne njive. Pored izvora nesrećni otac nađe samo prevrnuti krčag i stope ogromnog vuka koje su se gubile u ledenoj planini.

Od krvi ni traga.

Celo selo obuze žalost, a najviše njene najbliže: roditelje i rodbinu. Neizmerna žalost obuze seoske momke, pa čak i one čiju je ruku devojka odbijala. Taj događaj dirnu srca i zavidnih devojaka.

Skupi se potera da se bar nešto, kosti ili pramen kose, nađe od nesrećnice.

Ali od vukova ni traga ni glasa. Bila je udarila jugovina, sneg se topio, tragova nije bilo, a psi su se, opijeni mirisom prolećnog bilja, vrteli u krugu, ne raspoznajući vučji zadah.

Izgubismo svaku nadu da ćemo od najlepše seoske devojke išta, selu i njenima za pomen, naći.

Tužni otac joj na samom ulazu u groblje podiže lep spomenik, u čijoj blizini zasadi tri mlada bora.

Drugu zimu spremnije dočekasmo. Dobro ogradismo torove, nabavismo veće pse, kupismo — za par volova — jednu očuvanu karabinku. Manje smo imali štete, ali nam prokleta napast opet, u gluvo doba, kad se nismo nadali, znatno okrnji naše blago.

Posavetovasmo se i rešismo da treću zimu još spremnije dočekamo kako bismo jednom zasvagda istrebili vukove ili ih tako dobro udesili da će naše selo obilaziti kao ukleto mesto.

Posle prvih snegova, naš šumar donese vest koja nas, iako u nju nismo verovali, potpuno zbuni: njega su bili opkolili vukovi i on bi i pored svoje dvocevke verovatno nagrabusio da u blizini nije prolazila neka svadba pa se zverinje od vike snatova i jeke talambasa razbežalo. Šumar je tvrdio da je pored jednog ogromnog vuka video živu najlepšu devojku našeg sela, doduše malo nalik na vučicu, okruženu vučićima, verovatno svojim mladunčadima. Dobro se uverio da je to naša lepotica: iako je išla četvoronoške, ona je zadržala svoj pređašnji, ljudski oblik.

— Još uvek je lepa, najlepša od svih! — reče šumar, dodavši da i vučići imaju glavu nalik na ljudsku.

Bunca, prestravljen, kazasmo.

Ubrzo se pokaza da šumar sve to nije ni sanjao ni izmislio. Sve je ukazivalo da se među vukovima nalazi ljudska ruka i ljudska pamet: na torovima smo nalazili otvorene kapije, a gvožđa odapeta i prazna. Jame su nam bile zatrpane i razotkrivene, a zatrovana jagnjad osvanjivala su pred našim pragovima oko kojih su crkavali naši psi.

Umalo da se zakrvimo među sobom, sumnjajući da neko od nas, sulud, ometa istrebljenje napasti.

Ali kad oko torova primetismo poluvučje-polučovečje stope, poverovasmo šumarovoj priči. Poslednju sumnju u njenu istinitost odagnasmo kad ubismo jednog vučića: zaista, njegovo lice, sem velikih očnjaka, uopšte se nije razlikovalo od ljudskog, a prednje šape su bile nalik na naše ruke. Neko predloži da se vučić ne baci u jamu već da se zakopa na groblje, kao svako čeljade, u ionako prazan grob naše najlepše devojke.

Celo selo se uzbuni: skoči na nesrećnog bogataša, reče mu da je rodio vučicu a ne devojku. Stari čovek se branio koliko je mogao, koliko tužan toliko i srećan što mu je kći, lepotica i miljenica, još uvek živa. Čak se nadao da će je iz vučjeg čopora otrgnuti i ponovo vratiti u njeno pravo stado. Obećao je silno blago ko potamani vukove i dovede mu živu kćer.

Napast je bila opasnija od svake dosadašnje. Talambasi, udaranje u bakrače, prangije, vika — to više nije moglo uplašiti vukove. Ni oganj, ni žar. Prilazili su slobodno vatri, kao da su želeli da ogreju svoja ledena srca i promrzle šape.

Bojali su se jedino puške, noža manje. Naoružani, po svoj prilici, ljudskim znanjem koje im je podarila lepotica, izbegavali su sve zamke.

Uzalud smo organizovali potere. Prozebli i neispavani, vraćali smo se kućama, moleći svevišnjeg i sve đavole da odagnaju zlo od nas. A noću smo, prestrašeni, slušali njihovo zavijanje, koje je ličilo na zloslutno naricanje, kao da je kraj sveta. Posle bogatih gozbi u našim torovima, vukovi su se, raspomamljeni, igrali na obližnjim bregovima, ispuštajući urlike koji su bili nalik na naše svatovske i slavske pesme.

Spasonosna misao pala je na um jednom siromašnom mladiću, koji je bio zaljubljen u najlepšu devojku sela, a koja ga je, biće zbog siromaštva, odbijala.

— Prerušiću se u vuka! — reče.

Mi se mnogo ne obradovasmo, gotovo ubeđeni da napast nećemo od sela tako lako oterati.

Mladić navuče golemu vučju kožu, namaza se vučjim lojem i s dugim, oštrim nožem za pojasom krenu u planinu.

Po preklanim vukovima, koje smo iz dana u dan nalazili na puteljcima, oko lisnika i torova, videli smo da je mladić u svojoj zamisli uspeo i da je živ.

A jednog jutra naš junak se svečano pojavi u selu s otetom devojkom vučicom. Nesrećnicu odmah zatvori u štalu i reče berberinu da joj skine naraslu dlaku.

Pukoše puške, razleže se pesma, udari se u ciku i podvriskivanje, rakija zaklokota u grlima ... Celo selo, od mladog do starog, od muškog do ženskog, slavilo je pobedu nad krvoločnim nemanima.

Hrabrog mladića ponesosmo na ramenima i darivasmo od srca, po svojim mogućnostima: ko dukatom, ko ćilimom, ko košuljom, ko ubrusom, ko pršutom, ko hlebom i solju. Najbogatije ga dariva devojčin otac: konjem belcem i sedlom srebrom okovanim. Starac je koliko bio srećan toliko i tužan: brinula ga je dalja sudbina njegove miljenice. I s pravom: jer kad se dobro podnapismo, zgrabismo motke i kamenje i krenusmo k štali da ubijemo seosku izrođenicu, vučju položnicu.

Kod štalskih vrata ispred nas se ispreči hrabri mladić.

— Stanite! Uzeću je za ženu! — reče.

Njegove reči ne uzesmo ozbiljno, mislili smo da se, pripit, šali i krenusmo k bestidnici i odrođenici. Iznenada, mladić zatrese glavom i iskezi zube prema nama: u isti mah primetismo da su mu prednjaci kao u vuka. On otvori štalska vrata, pusti devojku napolje i dugim, vučjim skokovima, zajedno s lepoticom, odjuri u planinu.

Mi zanemesmo, okamenjeni.

Oči dugo nisu mogle da nam se odvoje od velikim stopa, koje su se, poluvučje-polučovečje, gubile u snegu.

Borut's Literature Collection http://www.borut.com/library/texts/
Created: 2001-02-04 Modified: 2001-02-04 http://www.borut.com/library/texts/savic/ujak/vuk.htm