This page was prepared according to the SSLL encoding guidelines (http://www.borut.com/library/write.htm). Recommended viewing tools for readers, as well as authoring tools for web publishers are listed on SSLL tools page (http://www.borut.com/library/tools.htm). For viewing this document off-line, please consult viewing notes (http://www.borut.com/ library/texts/viewing.htm).

Vladimir Nazor: Otac
Pet stoljeća hrvatske književnosti. Vladimir Nazor II
Zagreb, 1965 (pp. 101-122)

I

Cijelo je selo vijalo lugom ženoubicu da mu otme dijete i preda krvnika sudu. Hajka je bila žestoka jer ju je mališ poticao otimajući se čovjeku i kričeći "Majo!" Ali je ubica bio ljudeskara okretan i brz, a večernji se sumrak već šuljao vodeći sa sobom maglu i studen. Vjetar je nosio drugamo djetinje uzvike: magla je sve više gušila bahat krvnikovih nogu.

Bojeći se da je mrak i nevrijeme ne zateče, hajka se pruži u dug red i jurne brže uzbrdo. - Ubilac bijaše već visoko odmaknuo. Pred njim je stajala golet puna litica i šipraga, a nešto dalje bukova šuma, tamna, gusta, neprohodna. Prve su kapi kiše udarale s oblaka na vrhu planine. Upravo sada kad i sam vidje da ga više neće tako lako uloviti, ubica ne odahne; naglo stane i protrnu.

Dijete je ležalo kao mrtvo u njegovu naručju; glavu je prignulo natrag, sklopilo oči - ukočilo se u bolnu grču. Bjegunac nije znao što bi. Da se preda, zbog djeteta, ili da uđe s njime u šumu? Oklijevao je, kad najednom ču brundanje. Medvjed je stajao ispred spilje, gotov da obrani meče što se igralo pokraj rupe. Pođe čovjeku u susret, zakrči mu put i iskesi zube. Ljudeskara položi dijete na liticu pa dignu kamen i obori zvijer. Borba između čovjeka i medvjeda za onaj zvjerinji stan potraja još nekoliko časaka dok zvjerka pobjegnu nekamo s mečetom, a čovjek uđe s djetetom u jazbinu i zatvori joj otvor kamenom.

Hajka stignu na golet, pretraži je, pa uđe među bukve.

Čovjek je čučao pred otvorom u smradnu ležaju, stiskajući na prsa dijete. Slušao je kako ono diše, grijao mu rukama i dahom nožice i ručice, kidao sa sebe odijelo da ga bolje omota; stajao je zatim miran, nepomičan, da ne buni djetetu san. - Vjetar mu je donosio viku hajkača. Ču ih kad se vratiše pod pljuskom kiše preko goleti dolje prema selu. Slušao je njihovu srdžbu "Krvnik!" - "Ubojica!" "Onu dobru, mladu ženu!" - "Jadno dijete!"

Kad ih nestade, vjetrina jače zaurla, i kiša se proli. Grmjelo nad gorama, i svi su klanci odjekivali. Voda je šuštala niz litice kupeći se negdje u bujicu što je rušila nizbrdo drvlje i kamenje. Cijela se bukova šuma trzala pod udarcima vjetra; grane su škripale i pucale savite nekim gvozdenim rukama, a poluusahlo je lišće šumilo glasom punim prijetnje. - Prva je jesenja oluja išla gorama, šibajući šumu munjama, daždem i vjetrom.

Čovjek se primaknu još bliže otvoru jer su smrad i zvjerinja vonja u zatvorenom brlogu bivali jači. Srkao je ono malo olujna zraka što ga je vjetar tjerao na mahove u ležaj, i slušao noćne glasove. Pričini mu se da on više nije onaj prvašnji; da je sve ono što je dosada bilo i što se jutros dogodilo nejasan, prazan san; sve se ono zbilo nekome drugome, a u daleku neznanu kraju. On se više ničega pravo ne sjeća, on više ni za što ne za. Sve je varka i prijevara; zna samo da se vratio u svoju rodnu goru iz koje je bio izašao te nekamo zalutao. A kod nje je i sada sve onako kako je bilo i onda kad je po njoj ovce pasao te ugljen pravio i zvjerad lovio. Ona ga je primila, jesenja i noćna, ali pouzdana i vjerna kao uvijek; eto, dočekuje ga, ali ga i štiti, svojim strahotama. Njezina srdžba ne grmi noćas nad njegovom glavom nego po stopama hajkača. Sve je kao što je onda bilo, samo što joj se on vratio noseći u naručju dijete svoje, sina svoga. I njegova će mu rodna gora suditi. Ne kazni li ga ona u puti puti njegove, onda on nema da se zbog čega kaje, da se ikoga boji.

Ču gdje se neki glas pridružio baš pokraj njega urlikanju vjetra i šumoru šume. Nešto je guralo o kamen, nešto je greblo naokolo. Čulo se duboko dihanje, dvije su zelenkaste zjene gledale u nj kroz pećinski otvor. - Ranjeni je medvjed htio natrag u svoju jazbinu. Brundao je sve jače, vukući okolo kamena na otvoru prelomljenu šapu, dok je meče greblo i kopalo.

Čovjek opipa u tami granu i stade da kroz luknju tjera njome zvjerad. Držao ih daleko, badao ih i gurao. Ta igra razjari životinju, i ona navali na nevidljivog neprijatelja. Bila je glavom o kamen, gurala njušku kroz luknju i rikala u spilji. Dijete se budilo oda sna i kričalo plačući: "Majo!"

Onda čovjek zašilji zubima grani kraj, pa urinu medvjedu u zjene. iskopanih očiju zvijer legne pred otvorom, štiteći tijelom skot svoj od kiše. Rikala je u vjetrini, dok je u spilji čovjek mirio svoje dijete: "Ne boj se! Tvoj je otac s tobom".

II

Sutradan po podne dignu se gotovo sve selo i poprati na groblje smaknutu ženu.

- Da smo bar s majkom zakopali i dijete! - Je li on zločinac ili luđak? - Ja velim da je proklet onaj grdni novac šta ga je stekao u tuđini. - Prevario, ukrao, orobio. - Lud je, pa će i svoje dijete i još koga. - Bit ćemo s njime na čudu. - Otišao kao kakav prosjak, a vratio se gavan, pa gle što uradi. - Onu dobru ženu! Ono zdravo, veselo dijete!

Tako su govorili seljaci, vraćajući se predveče doma. Nekoliko njih pođe na dno sela gdje se gotovo na rubu šume dizala nasred ograđena vrta ubilčeva nova kuća s doksatom i s dva zidana krila, s pčelinjakom i stajom što se baš bila počela graditi. Htjeli su je zatvoriti pa udariti na vrata pečate, kad vidješe da je to isto prijepodne netko u nju provalio. Dosjetiše se odmah tko bi to mogao biti. Nitko drugi nego - gazda, ubica. Morao se vratiti bar pet puta u kuću, a putovi mu nijesu bili daleki jer je koješta sa sobom odnio. Sve što je služilo djetetu bijaše nestalo, pa čak i slamnica i dušeci i jorgani s malenoga kreveta. Odnio je obuće, rublja, odijela i alata; ponio je sa sobom svu suhu hranu, mnoge sudove i svijeće; nije zaboravio ni med ni mlijeko ni mjehove ulja. Što je pak sve uzeo iz nekih škrinja i ladica, seljani nijesu ni slutili.

- Kao da je u tuđini bio ortak hajducima i lupežima! - reče netko.

- Sve to mora da je još sakriveno negdje blizu. Gle, i lonce i verige i klupu s ognjišta! Pretražimo rub šume pa ćemo i naći ...

- Čemu! - reče seoski glavar. - Ovako će i djetetu biti bolje. A gdje je oružje što ga je donio iz tuđine? Uzeo i njega.

- Tko će protiv njega? Hajduk!

Glavar kimnu glavom pa se zagleda u pod: - E, sada moramo s njime drugačije. To je naprasit i jak čovjek. Silom neće ići; bilo bi krvi. Pomoći će nam gora; potjerat ćemo ga doskora u dolinu kao gladna vuka. I ova će kuća biti gvožđa u koja ćemo ga jedne noći uhvatiti.

*** *** ***

Seoski je glavar uzalud vrebao sa svojim momcima u osamljenoj kući. Snijeg je vijao, vukovi su tulili noću pokraj sela, ali je ubica živio slobodan negdje u šumi. - Što se sve nije pričalo o njemu po selima naokolo. - Prodao je svoju i djetetovu dušu duhu paklenome, a ovaj mu otkrio neznane dvore u utrobi planine. Pakao mu je sada konak. Obukao se u zvjerinje kože, pustio da mu rastu nokti, vlasi i brada, pa luta obnoć šumama praćen čoporom vukova koji mu gone u susret ovce i telad. Njegove su spilje pune stoke. Sina hrani zvjerinjom krvlju, da naraste jak i opak kao i on što je; ali dijete trpi i gine jer se turilo na majku. Zato ga otac bije. Tko nije već čuo njegov plač u vijanju noćnoga vjetra, u večernjem šumoru lišća što se još drži hrastovih grančica? - Nijedne zime nije šuma bila onako zločesta. Bije iz nje studen i vjetar kakvih ni najstariji ljudi ne pamte. Snijeg je pokrio prolaze i stazice; svakog ga je jutra više, a na njemu su svježe stope zvjeradi. Jelove se grane sagibaju i lome pod bijelim teretom, dok su debla nakićena stupovima leda. Drvari ne smiju po drva, lovcima se ne da u lov. Starog je lugara nestalo bez traga kad jednom pođe da vidi tko to pali vatru na obronku. Ne vjeruje nitko da ga je mećava zamela; zgrabio ga ubica, prisilio ga da mu robuje u podzemnim dvorima. - Strah bi još veći kad jednom zaluta na dno sela medvjedica sa svojim mečetom. Ona je jednom bila selu strah i trepet, a sada dođe ljudima hroma i pokunjena. Netom je ugledaše, seljani se digoše na nju, ali doskora vidješe da je s njom sada sasvim drukčije jer su joj oba oka iskopana. Strašilo je gorsko došlo k njima da prosi hrane.

- Ni zvjerad mu ne mogu odoljeti!

I oni se smilovaše na tu novu žrtvu ubilčevu; skloniše slijepu mečku u dvorište njegove kuće.

Prođe mjesec dana a da se o ubici ništa ne ču, kad se dogodi nešto što uzvrpolji iznova seljake.

*** *** ***

Na sam Badnjak padoše Cigani u selo. Prljava, gladna Ciganija rasu se po svim avlijama, ali je selo dočeka gotovo neprijateljski i odbi od sebe. Iza duge svađe i natezanja povedoše ih seljani prema šumi te ih smjestiše u dvorištu i u vrtu ženoubice. Tu im prosto zapaliti vatru, razapeti šatore i prenoćiti, a sutra ujutro - put pod noge! Bit će sami i slobodni, ali da se nitko ne usudi u selo; više od onoga što im sada sami daruju neće od seljaka izmoljakati. - Cigani se utaboriše okolo kuće, izmoreni hodom, izmučeni studeni i gladom, kivni na one ljude. Dar je bio kukavan, djeca su plakala da su gladna, pa ne bi druge no zaklati jedno od stare kljusadi što im vukla kola. To uzradova Cigančad; nasta vika i metež u dvorištu. Djeca gurala daskom snijeg u kutove, mela kameni sto ispod doksata, ložila vatre i rezala ražnjeve, dok su stariji gulili s kljuseta kožu a žene dizale čerge.

Dan je bio studen, ali vedar i tih. Smrznuta se šuma sjala kao posuta biserom; poljane su i drumovi ležali pokriveni snijegom; seljačke kućice surih zidova i bijelih krovova blistale su na suncu, ovjenčane redovima ledenih svijeća što su visile o strehama lomeći svjetlo u svim duginim bojama. Iz dimnjaka sukljali su ravno uvis stupovi dima: jedni još crni kao čađa, drugi bijeli kao srebro, a treći već svi modrikasti i prozirni da se za njima vidjela daleka strmina niz koju se djeca sklizala na saonicama kričeći iz svega grla. Ceste su bile puste, ali su ti one kućice govorile da je danas svaka od njih kao košnica u kojoj vri i šumi. Jedino je nova kuća na dnu sela stajala hladna, zatvorena i šutljiva. - Zazvoni podne na crkvici, i zvonki glasovi jeknuše u tišini. Šuma nije primala u se mjedenih usklika malena zvonca da ih ojača pećinskom jekom i zastre muklim glasom klanca i uplete u njih šumore četinjača pa da ih onda vrati selu, dublje, punije, tiše - ona ih danas odbi od sebe, sledenivši sve tople duboke glasove mjedenoga grla i protkavši u pređu više srebrnih zvukova zvek svoga bisera.

Sunce je sjalo s visoka oblačeći šumu u dugine odore, sterući kruto mlijeko po ravnicama pa čak i pretvarajući u skerlet, svilu i kadivu one šarene krpe na šatorima i na leđima ciganskim.

Cigani su već rezali meso na kamenu stolu. Nasta guranje i navala djece. Doskora se sve stiša i umiri, i nije više bilo čuti no žvakanje gladne gomile.

Baš u taj čas pokaza se na vratima dvorišta krupan čovjek. Odijelo mu je jako toplo, ali izderanih koljena i lakata; na glavi mu šubara, o pasu dvije malene puške, a u naručju dijete. Na kosmatu licu nije bilo u prvi mah vidjeti no kukast nos i dvije velike, crne, oštre oči.

- Tko vas posla u moju avliju? - viknu čovjek s praga.

Iako nije bilo srdžbe u njegovu glasu, Cigani se prepadoše. Njihov vođa ustade, skine kapu i priđe došljaku.

- Gazda - reče - selo nas potjera amo. Glad, studen, sirotinja ...

I Ciganin kaza čovjeku sve kako je bilo. Kad ispriča, rece:

- Zapovijedaš li da idemo?

- Ne! Ostanite! - odgovori čovjek i sjedne na kamen uz vatru.

Cigani su s početka gledali šutke i s nekim strahom u naoružanog ljudeskaru. Cigančad odmakoše natrag, a žene nosile jelo u čerge da odanle gledaju hoće li se što dogoditi. Ali je čovjek sjedio mirno na kamenu držeći dijete na koljenima. Nije se nikomu dalo da mu što reče jer je on neko vrijeme stajao kao da prisluškuje je li što čuti okolo kuće i u selu. Najedanput skinu dijete s koljena, okrenu se prema čergama i reče: "Koja od vas zna pomoći bolesnoj djeci?"

U tren oka nađe se pred njim prljava Cigančura koja prosu na nj kišu riječi. Ona vida sve rane, tjera sve bolove, liječi od svake bolesti, zna sve trave i sokove.

- Šuti i pogledaj mi prije dijete! - prekine je čovjek.

Ciganka klekne i upilji oči u mališanovo lice. Gledala mu mršave žute obraze, prestrašene oči i blijede usne; opipa mu ruke i noge. Ciganka je bila u neprilici; znala je da onome čovjeku što ju je gledao oštro i napeto kao da joj hoće istrgnuti istinu iz grla, nije mogla odgovoriti što joj drago, onako - po svoju.

- A tuži li se kada? Plače li?

- Ne tuži se. Ne plače - odgovori on.

- Što veli majka o djetetu?

- On nema majke.

- A tetke, rodbine?

- Ono nema nikoga do mene, oca.

- A ti si gazda, pa dijete ima sve što hoće i što mu treba. Eto, kako kome bog dade. Mi Cigani ...

- Ne brbljaj nego reci što mu je? - presiječe čovjek.

Ciganka se počešlja za uhom; nije joj se dalo reći, ali se ipak odluči:

- Gazda, ne ljuti se. Nije ni svaka moja od suha zlata. Ja bih rekla da je u toga djeteta umrla krv ...

- Kako? Što je to?

- Da, umrla mu krv. Mali se nečega prestrašio. On se i sad plaši.

Čovjek se bijaše promijenio u licu. Bol mu mijenjala tvrd izraz očiju; strah od onoga što će Ciganka još reći grčio mu nozdrve i usta. A žena nastavi:

- To se moralo s djetetom najedanput dogoditi, jer se zdravo rodilo i dobro je hranjeno. Je li da se ono prije smijalo, igralo, plakalo i opiralo kao i sva druga djeca?

- Jest! Tako je! On mi se nikada ne opire. Ima tri mjeseca što ne plače, što ne viče, što se ne smije - gotovo je šaptao čovjek gledajući u Ciganku. - E, pa što onda? Pa kako to?

Ciganki se pričini da je već ukrotila divlju zvijer i našla kraj žice što je mora dalje vući, pa nastavi bez bojazni, tiše, slađe.

Gazda milostivi, ne boj se za svoje dijete. Što zle oči - splele, dobre će ruke razvezati. Znam travu kojom se voda kuha, pa njome umivaju djecu od uroka. Ja ću ti ...

Ali Ciganka ne doreče jer je čovjek ošinu pogledom i naglo planu:

- Ciganski gade, misliš da sam ja kakva seoska baba, kakav čobanin. Idi, jer ću te pogladiti po leđima!

Cigani se požuriše da rasprše oluju. Navališe i oni na Cigauku: "Idi kad ne znaš kako se govori s gospodinom! Kakvi uroci, ludo stara!" Čovjek se htio dignuti, kad vidje gdje se njegovo dijete primaklo Cigančadi pa gleda radoznalo u njihovu igru na dnu dvorišta.

- Pusti ga, gospodaru - reče mu Ciganka sa čedom pod sisom - okladila bih se da će se s njima igrati i smijati. Znaš: djeca s djecom.

On izvadi novac pa joj ga dade: "Drži! A bude li tako, pozlatit ću ti svaku riječ".

Cigančad bijaše napravila čovuljka od snijega, posadila ga na dasku. Natakla mu na glavu klobuk, u ruku trstiku, u usta lulu. "Ujo! Ujo!" klicali su Cigančići gurajući dasku uza zid i tjerajući psa što je uz lajanje srtao na bijela čovu. Jedno dobro Ciganče našlo negdje limen, krnj lijevak, pa je svakako htjelo da trubeći ide uporedo sa čovuljkom. Pas ga povali u snijeg, stariji ga dječaci gurnuše na stranu ali se ono iznova vrati kričeći i trubeći. Kad mu nestade sape, priđe, razbarušen i crven kao rak, ubilčevu sinu, pruži mu lijevak i reče: "Sada ti ... Tu - ru - tu - tu" ... Ono blijedo dijete uze lijevak, primakne ga ustima i puhnu, ali truba jedva dade glas. "Sada ja!" - vikne Ciganče pa mu otme lijevak i otide. Ubilčev sin zakrešti i potrči za Cigančetom.

- Eto, već plače i trči. Junak bi se čak i potukao - reče Ciganka čovjeku.

On se dignu da bolje prati svaku kretnju svoga djeteta. Ono se bijaše već pomirilo sa svojim novim drugom jer lijevak bijaše začas izgubljen i zaboravljen. Sad su i oni vukli, jedan do drugoga, čovu konopom uza strm kut dvorišta, dok su drugi gurali straga dasku. Klicali su i oni: "Ujo! Ujo!" Lagano rumenilo prosu se po obrazima dječakovim, i iz očiju mu vrcnu prva iskra radosti. Kad se čovo od snijega zaljulja i strmeknu niz dasku prosuvši se u komade na Cigančad, ču se i njegov krik pa pljesak ruku i hihot.

- Ču li ga? Ču li ga? Kako zna! Kako može! - reče otac Ciganki, i njegovo lice zasja od sreće.

Cigančići su već hitro gradili novog čovu. Gacali su okolo po snijegu ispred nedograđene staje, pa je svaki htio da i njegova gruda bude nešto na onome nezgrapnom tijelu. Ubilčev je sinčić htio svakako da posadi svoj snijeg čovi na glavu, pa je kričao sve dok ga Ciganka ne dignu da ga želja mine. Kad čovo bi gotov, vidješe da mu nestade šešira. Oteo ga pas pa se zatrkao s njime prema šumi. Htjeli su svi u trk onamo, ali čovjek viknu!

- Drago! Na ti moju šubaru!

- Gazdinu šubaru! Drago, po nju! Idi bolan! - stade vika Cigančadi.

Drago, još rumen u licu, razdragan i blistavih očica, gledaše u čovjeka; oklijevao je. Vukla ga k sebi šubara kojom ga otac mamio držeći je u ruci, ali je on iznova gledao u ono znano mu lice. Koraknu nekoliko puta naprijed, ali upravo kad mu čovjek reče "Drago, dođi! Na ti!" - dijete stane, i njegovo lice bude drukčije. Rumenila naglo nestade, sjena straha zastre mu zjene, i prvašnji grč ukoči mu usne. Istom kad se i otac trgne, i sva mu se sreća utrnu na licu, dijete preplašeno priđe, uze šubaru pa se vrati k djeci.

Ciganka ču uzdisaj onoga čovjeka; reče:

- Gospodaru, ne zamjeri. Čemu biješ dijete kad ga toliko voliš?

On se gorko nasmiješi: - Ubio bih onoga koji bi ga samo prstom dirnuo. Čuvam ga kao amanet, nosim ga kao kaplju vode na dlanu.

U zvuku je njegova glasa bilo toliko bola da se Ciganka smilova.

- Jesi li dugo udovac? Koliko je da ga maziš?

- Tri su doskora mjeseca što me dijete vidje prvi put, - odgovori on suho.

- Onda će sve to proći! Samo se ti strpi.

Na te riječi zasja čovjeku lice. Skinu s ruke prsten pa ga dade Ciganki:

- Na ti! Darujem ga tom tvome crviću.

*** *** ***

Sunce je zapadalo. Kada uroni u grad oblaka na međi obzora, one tamne kule i zidine planuše rumenilom kao da ih je zahvatio požar. Krv pane na poljane pokrite snijegom, brežuljci odmakoše još dalje prema zapadu, nejasni i plavi a našarani modrikastim žilama; seoske se kućice smrknuše otvoriv sa strane poljane svu silu sjajnih očiju. Neko vrijeme nevidljivo je sunce obasjavalo jošte goru na istoku. To nijesu više bili vilinji dvori od bisera i dragulja. Grad od željeza i tuča dizao se sada nad kotlinom. Debla okovana u led sjala se kao stupovi od crvene kovine; pruće šibljika stršalo je kao šuma kopalja na zidini gradskoj; kukovi bijahu nalik na tornjeve s bakrenim štitovima na kruništima, jaruge i klanci na jarke iskopane džinovskim rukama. Kad se svjetlost povuče na vrhunce i valovi mraka poplave goru, grad potamni; ču se huka - večernji je vjetar vodio u one dvore studenu zimsku noć.

Već prvim mrakom jeknu kotlinom pucnjava mužara. Kad se ona stiša, selo zaroni u tamu i tišinu. Nebo kao da se spustilo naniže i postalo još tiše, pa su božićne zvijezde treptale krupne i blage nad zemljom.

...U ubilčevu su dvorištu gorjeli fenjeri i plamsale buktinje. Stajala je vika, pjevanje i klicanje gazdi milostivnome.

Još prije sunčeva zapada bijaše pas nanjušio u staji slijepu, šepavu medvjedicu. Jadna se životinja - već ukroćena i uvijek plašljiva - krila cijeli dan u uglu, dok je medvjedić ne izda, pa je pas potjera u avliju. Cigančad se u prvi mah prestraši, ali kad vidje kako je s njome, ona se manu snijega i čove te veza mečki konop okolo vrata, posadi joj meče na hrbat i poče se s njome igrati. Nasta nova vika i tarlabuka ispred staje.

Dogodi se baš onda da ubilčevo dijete, crveno od studeni, skakanja i veselja, dotrči ocu koji je sjedio sa Ciganima, te mu gotovo skočio na koljena vičući: "Mene na meda! Mene na meda!" Rijeka meda prostruji čovjeku kroz srce; krv mu udari u glavu. On uhvati dijete pod oba pazuha, vinu ga visoko: "Drago! Sine! ... Samo tako sa ćaćom svojim! Dignut ću te na mjesec i na zvijezde!" - pa potrči k Cigančadi i posadi dijete mečki na leđa.

Mališ je lupao nogama i pljeskao rukama jašući sav razdragan dok ga otac pridržavao, a Cigančići su vukli naprijed životinju, kričali i valjali se po snijegu, sretni što se i gazda upleo u njihovu igru. Kad bi toga dosta i životinja se poče ljutiti, htjedoše je potjerati u staju, ali se mališ tome opre; utuvi sebi u glavu da valja medvjedicu skloniti u onu lijepu, novu kuću; neka ondje spava sa svojim mečetom. Cigani se nasmijaše djetinjemu hiru, ali onaj čovjek reče:

- Drago ima pravo. Stan za stan! Ljudi, amo sjekiru!

Cigani ga pogledaše u čudu. Vidjeli su da je podjetinjio od sreće, ali se i pobojaše: ne smuti li mu nešto glavu?

- Gazda, bit će nevolje. Gle pečate na vratima!

- Kakvi pečati! To je moja muka! To je Dragova kuća!

On upre plećima o vrata, napne sve sile i otvori. Povede životinje u sobicu pokraj doksata pa ih smjesti na sagove. Jer se mrak već hvatao, viknu da mu donesu fenjere. Znao je gdje u Kući ima još hrana, pa je dade sinu neka je baci životinjama. A dijete je stajalo uz njega, gledalo u medvjedicu i govorilo kao da se nečega sjeća:

- Kako je medo sada dobar. Je li, ti ga nećeš tući kamenjem?

- Ne, sinko!

- A je li istina da su mu izvadili oči?

- Nije. Ne vidi jer je star.

- A tko mu prelomi nogu?

- Boli ga ... - odgovori čovjek, smućen tim pitanjima, ali ipak sretan što ga dijete nešto pita, što mu govori gotovo bez straha.

Ispred kuće Cigani se međutim pravdali što će s tim čovjekom. Jedni su govorili da ga se valja što prije otresti jer da će ih povući u kakav jad; drugi su pak htjeli da ga ne puste dok se iz njega štogod ne izmami.

Nijesu se još bili dogovorili, kad čovjek iziđe iz kuće noseći na rukama uspavano dijete.

- Idi gore - reče Ciganki - i donesi s kakve postelje sve što mališu treba!

Smjestiše ga u čergu blizu vatre.

- Spava kao zaklano. Ne bi ga ni gromovi probudili - reče Ciganka. - Vidjet ćeš ti njega sutra, dobri gazda. Zdrav i veseo kao ptica.

Čovjek je iznova sjedio s Ciganima za kamenim stolom. Buktinje su gorjele; logor se stišavao jer je Cigančad već spavala pod šatorima. Iz seoskih kuća dolazilo je pjevanje i pojanje, ali sveđer tiše, na mahove i na prekid, jer je vjetar izlazio sve jači iz šume gdje je led škripao i pucao kao da netko gazi po staklu.

- Gazda, čuješ ih; a mi žedni, gladni pod vedrim zimskim nebom - reče neki Ciganin.

- Da si samo vidio kako nas jutros potjeraše! "Lupeži! Skitnice!" Kod nas dvadesetero djece, a dadoše nam šest malenih hljebaca. Ni kapi vina da ogrijemo dušu, a Badnjak je.

U šumi huknu. Ču se kako se led krši i prosipa. Vjetar udari o krilo kuće, zaljulja šatorima i ošine zublje. Vatra se slegne, prospe naokolo iskre, pa iznova plane pišteći u ledenu noć.

Čovjek ustane, uze dijete i pođe s njime u kuću.

- Eto, otide. Zatvorit će nam vrata ispred nosa. Ne smrznemo li se noćas, otići čemo sutra praznih ruku.

- Ima svega u toj kući.

- Što će on nama? Dat će. Milom ili silom.

- Neka nas pogosti bar kao slijepog medvjeda!

- Tako je! Hajdmo i mi gore!

Ali prije no se Cigani digoše, otvori se prozor na kući. Suho meso, sir, stara odijela i gunjevi padoše na Cigane. Žene skočiše iz šatora da kupe, kličući i blagosiljući, onu blagodat. On je praznio škrinje i bacao sve kroz prozor. "Moj mali spava u velikoj postelji kao carev sin. I u snu se noćas smije. Vi ste mi ga izliječili", odgovarao je Cigankama i bacao dugo i rasipno. "Vi njemu zdravlje i veselje, a on vama ovo!" A kad mu to dodija, siđe u podrum, digne na leđa bačvicu vina. I donese sam iz kuće sve što ljudima treba da se časte.

- Neće biti tužan tko razveseli danas sina moga! - kliknu Ciganima pa segnu u džepove i prosu po stolu novac.

Vino proteče, i Ciganija zapjeva.

Hranjena drvima što su ležala u kupu pokraj staje, vatra je plamsala nasred avlije budeći oda sna i mameći iz čerga Cigančad. Ona su doskora skakala okolo krijesa što je obasjavao kuću i zaleđeni rub šume. Vjetar je jače hukao u gori, urlikao je na uglovima kuće, lupao o zidove dvorišta i nosio u selo rojeve varnica, graju i pjesmu cigansku.

Cigani se bijahu do takve mjere podali veselju da stoprv onda kada gazda naglo skoči i jurnu u kuću, vidješe naoružane seljake na zidiću a seoskoga glavara na vratima avlije.

- Naprijed! Drž' ga! - viknu glavar. Seljani se gurahu kroz začuđenu gomilu vičući: "Dijete! Gdje je dijete?"

- Dvadeset talira za živo dijete! - klicao je glavar.

Svi jurnuše na vrata, ali ona već zatvorena, nečim poduprta a čavlima okovana.

- Kroz prozor! Ljestve - pane zapovijed. Ali ljestava nije bilo u dvorištu. Poslaše po njih momke u selo te opet pođoše k vratima da ih jače drmaju i biju.

Cigani ih naučiše kako će ih oboriti. Izvukoše gredu iz staje i lupnuše njome o vrata. Jurnuše svi u kuću, pretražiše je cijelu, ali ne nađoše u njoj nikoga do medvjedice i mečeta.

Kad ih svježe čovječje stope povedoše po snijegu s podrumskoga okna na rub šume, vjetrina im pogasi buktinje, i gora ih odbi studeni, tamom i vijanjem vukova.

III

Cigančura što je ubica potjera od sebe izbrblja se sutradan po selu kako dijete gine, gladno i žedno, od očevih prijetnja i udaraca. I gotovo nitko ne povjerova onoj drugoj Ciganki kojoj ubica darova prsten, kad ona reče da je ubica otac kakva nije lako naći.

- Moramo spasiti dijete! - rekoše seljaci, pa netom zima popusti i leda nestade, digoše novu hajku. Obađoše dio šume gdje su znali da ubica najradije lovi, ali mu ne uđoše u trag. Kad procvjeta drijen, potražiše ga po drugi put, a kad cijela gora poče iznova listati, njihova srdžba bi velika jer ga šuma još bolje sakri, postade - njegova. Čobani su tjerali drugamo stada; u nju se nitko više ne usudi. No upravo sada kad su mislili da će ga šuma progutati, on se poče najedanput sve češće šuljati naveče i noću oko sela. Kupi na silu u pastirčeta dvoje janjadi; ote nekoj ženi sa sušila nešto rublja pa joj baci izdaleka novac; ušulja se više puta noću u neke staje da pomuze krave, ostavivši na tlu zlata. Plaćao je kao gazda, ali najednom, rekao bih, ostade i bez novaca, pa poče otimati. Stiže u selo glas da ga gotovo uloviše u obližnjoj varošici kamo dođe više puta da kupi neke lijekove. I tamo su sada vrebali na nj. Ima u varošici u banki njegova novca, pa će zlotvor zadjeti u tu udicu kad bude go i gladan.

Selo se pomami kad se ču da ga već treći put vidješe gdje se noću krade iz vrta učiteljičina. Uzalud je učiteljica mirila ljude i kazivala im da joj ubica ništa ne ukra i ništa nažao ne učini, da ga se ne boji, da je to progonjena zvjerka i da je možda ona Ciganka s prstenom pravo govorila; oni ga jedne večeri dočekaše s puškama. Sutradan nađoše krvi na zidiću, a od onoga su dana stražarili svake noći u učiteljičinu vrtu.

*** *** ***

Svanu i minu Uskrs. Vrtovi se okitiše procvalim voćkama, plotovi se i živice osuše kalinovim cvjetovima, šuma se prope u zelene valove, a žubor vrela oglasi se lugovima.

S novim cvjetonosjem siđe mir u selo. Na ubilca su još uvijek vrebali, ali o njemu najedanput ni glasa ni traga.

U seoskoj je školi vladao mir. Nije bilo čuti ni daha ni štropota, samo je kraj šljivine grančice tuckao, ljuljajući se, o staklo pritvorena prozora.

I učiteljica je pričala djeci:

- Živio jedanput div u našoj planini. On htjede sagraditi nove dvore na obronku gore, pa natjera sve ljude obližnjih selaca na rabotu. Lomili su mu, vukli i tesali kamenje strepeći od njegova glasa i pogleda. Kada dvori biše gotovi, div potjera od sebe rabotnike: "Jao si ga onome koji se usudi u goru moju i u grad moj!" Da nitko ne nađe više puta do njega, on posadi šikaru i trnje na šumske staze, zatvori klance liticama, prenese brežuljke s jednoga kraja na drugi.

Div je uhijao sve živo na obronku i sjedio u svojim dvorima, ali mu nešto nije bilo pravo. Dvoji su ga jadi mučili. Oko njegova grada nije rastao ni busen trave; sve je bilo sivo, pusto, krš i litica, i njegovi su dvori propadali, nečujno, polagano, od dana do dana, u crnu zemlju.

Oni su već bili napola zakopani kada div pođe jednog jutra u šumu i viknu: "Šumo majko, od čega mi sva tane volja?" A šuma mu odgovori cvrkutom gnijezda, žuborom voda i šuštanjem lišća: "Sve kaplje krvi tvojih žrtava crvene se po obronku, a teške su kao planina. Sve kaplje znoja i sve suze tvojih rabotnika leže još uvijek oko tvoga dvorca, a od njih ne niče trava." Onda div nahrupi u naše selo i ote dijete. I div reče u gori djetetu: "Gledat ću te kao svoga. Potraži i pokupi prstićima sve one kapljice; moje su ruke za to prevelike. Kad pokupiš, vratit ću te u selo."

I ono se maleno dijete vere od jutra do mraka okolo divovih dvora. Traži već dugo. Gdje digne smrznutu suzu, niče smilje; gdje otare kapljice znoja, raste kurika. Njegove su ruke krvave od drača i trnja, a kamenje mu izgulilo kožu na koljenima. Tih je kapljica mnogo, mnogo. Dijete se vuče po zemlji. Kada ne može više dalje, ono stane i gleda prema našemu selu; prisluškuje hoće li jednom dotrčati iz sela sva djeca da mu pomognu pa da ga povedu sa sobom među ljude.

- Idimo! Idimo! To je Drago! Mi ćemo sve pokupiti! On će s nama u selo! - viknu stotinu glasića; ručice se digoše uvis; oči bljesnuše. - Hajdmo! - reče veselo učiteljica.

Htjelo se dosta muke dok se postaviše ispred škole u red. Košić za smrznute suze! Kruha za Draga! Platnene trakove da mu vežu ranjene prste!... Sve su to djeca tražila i htjela, hvaleći se da će u tren oka pokupiti na onome obronku sve kapljice i suzice, kao Pepeljugini golubovi proso što joj ga zločesta maćeha prosu po kuhinji.

Učiteljica povede povorku izvan sela, pa udari stranputicama prema sumu.

"Kuku nama! Kuku" - zakukala kukavica kad ugleda povorku s hrastove grane. Ali kos što ima gnijezdo u trnjaku na rubu šume, viknu joj: "Umukni, zloguče!", pa odletje u lugove kričeći u sav glas: "Djeca! Djeca!" - "Čovječja piplad! Čovječja piplad!" odazvaše mu se žune i djetli te prestadoše tuckati kljunom po kori stabla. Zeba se u tili čas pokloni desetak puta potresujući dugim repom, a ispod sjeničinih krila u gnijezdu virnu radoznalo u svijet desetak glavica i stade ih cika: "Da vidimo! Da vidimo!" - "Rano li su joj poletjeli!" začudi se strnadica grijući u gnijezdu svoje mališe i gledajući gotovo zavidljivo učiteljicu. "Kamo se to roje u goru?" zazukaše pčele padajući na procvjetale grane. Krošnje hrastova zašutješe na svođu, i šum prođe uz lugove "Vonjaj, kušu! Pjevaj vruče! Jato ide, gorom guče!"

Djeca su išla šumom gazeći mahovinu. Grančice su ih udarale po ramenima da ih pospu laticama i peludom. Šikare se otvarahu da im pokažu stazicu do divovih dvora: "Zlatne ruže!" kliknuše djeca i uroniše u ono žuto more. "Pozlatit ćemo divu dvore, pa će nas ljepše dočekati". Raspršiše se po grmovima i čestama, a kad se iznova okupe, učiteljica se nađe u šumici zanovijeti, jasenovih metlica i žuti lovkinih grozdova.

- Gdje je glavarov Stanko? - upita ona.

Dječak se pomoli iz grma, gologlav, crven kao rak, krijući nešto rukom iza leđa.

- Amo dođi! Pokaži!

Stanko posluša. U njegovoj je kapi bilo gnijezdo s petero ptičadi.

- "Al su maleni, goli!" - "Gladni li su!" - "Jadna im majka!" stade graja djece.

- Neće Drago s vama kad se to dogodilo - reče učiteljica.

Dječaku udariše suze na oči.

- Metnut ću ih opet onamo.

I sva djeca pođoše za njim da vide kako će ih vratiti majci. Dok je dječak ulazio u šiprag i stavljao gnijezdo u rupicu kraj kamena, ona su tražila gusjenice što će ih Stanko melnuti blizu gnijezda, i mrvila kruh okolo šipraga.

*** *** ***

Kada se povorka uspe na obronak, puče pred njom golet. Iz uleknuta tla na proplanku stršale su uvis litice nalik na tornjeve i kule; kremene se grede pružale nalik na zidine; gomile kamenja bijahu kao ruševine golemih zdanja. Na onoj pustinji nije ništa raslo do nešto šikare što je amo-tamo zastirala dračavim prućem neke otvore. Mračna šuma kružila je golet s triju strana i krila je pogledu s vrhova na gori i sa sela u nizini.

- Divovi dvori! - šanuše djeca.

Učiteljica ne odgovori, no se zagleda u hrastove grančice koje su joj - bačene amo-tamo na kamenje - kazivale dalji put.

- Javimo se Dragu! - reče i prva zapjeva.

Dječji glasovi jeknuše s početka tiho i plaho a zatim sve jače i snažnije. Bukova šuma potkrijepi pjesmu muklim šumom, vuga uplete izdaleka u nju tri topla, zvonka usklika, drozd je bravenjak cijelu iskiti srebrnim notama iz svoje frule.

Svaki strah minu djecu. Učiteljica krenu prva naprijed, i svi se počeše spuštati između dva reda litica. Najedanput ču se žamor, i djeca stadoše. - Nešto niže, za hridinom, pomoli se velika, kosmata glava s dubokim crnim očima. Pokaza se jak, go vrat pa široka ramena i prsa.

- Div! - šanuše djeca te se skupiše oko učiteljice.

Ali ona primi za ruku najplašljivije dijete i krenu ljudeskari u susret, govoreći: - Dobar dan! Zakasnili smo malko ali eto stigosmo ipak sretno i na vrijeme. Put ste nam zgodno naznačili.

*** *** ***

Kada sva ona djeca, vođena ljudeskarom, banuše na vrata i djelomice uđoše u široku spilju, Drago je ležao na postelji gledajući kako se sunce krade kroz lišće što je zastiralo dno otvora na stijeni pećine. U onome polumraku dijete je mislilo na Cigančiće, na čovu od snijega, na čerge oko vatre. Eto, onaj je čovjek nekamo otišao, a vani je toplo, zeleno, i ptice pjevaju. On će sada kradom ustati. Ići će tiho kroza šumu da ga nitko ne vidi i ne čuje. Stići će na dno sela i doći do one kuće po kojoj je jedanput skakao i vikao, a sada je u njoj slijepi medo i meče. On će se ondje sakriti i čekati, tih i miran kao miš. A kada opet Cigani dođu, reći će im: "Ja sam vas dugo čekao. Idimo odmah jer će On doći pa će biti zla". I reći će im: "Pobjegnimo svi skupa, ali ne kroz šumu. Tamo On ubija danas životinje s dobrim očima kao u moje majke koje više nema, i s malenim rogovima na glavi." I još će kazati Ciganki što doji čedo: "Sakrij me u svoju čergu a ja ću biti dobar. I neću nikada plakati, jer me više neće biti strah."

I Drago bi htio ustati da se sam obuče te da odmah otide jer bi se On mogao doskora vratiti. Mogao bi ga opet taknuti svojim velikim rukama kojih se Drago toliko boji. Ne pođe li, bit će opet sam s njime, pa će iznova biti sve ružno, puno straha.

Dijete se sili da se digne, ali ne može. Misli, lijepo li bi bilo kad bi ona Ciganka došla sama u spilju pa mu rekla: "Drago, hoćeš li, da te uzmem u naručaj pa da te odvedem?" On bi joj odgovorio: "Odmah!" Zamotaj me pa me ponesi u kuću moje majke! Ja znam gdje je maja spremila moje novo odijelo. Znam gdje su mi nove čizme. U velikoj su škrinji sa mjedenim lokotom!" I još bi joj kazao: "Idi brzo, ali tiho, jer On dobro čuje. On vidi sve. Njemu je teško pobjeći!"

Drago teško diše. Napinje se da ustane, da skoči s postelje. Eto, Ciganka je ispred spilje, a s njom su i Cigančići; čuje bahat nogu. Ulaze u spilju i zovu: "Drago".

- Zamotaj me! Idimo! - kliče dijete i pruža ženi ruke.

Netko dignu s oba otvora grane, i sunce poplavi čistu, udobnu spilju, djelo prirode i radnih ruku. Dragova je postelja bila okružena redovima glavica; mnoge oči gledaju radoznalo u nj; šumica cvjetnih grana niče svuda naokolo. Lijepa mlada žena stoji pokraj postelje.

Drago se lecnu. Gleda začuđen u djecu koja nisu Cigančad, i u ženu koja nije Ciganka. Vidjelo se na upalu, blijedu licu malenoga bolesnika da mu nešto nije pravo, da je gotov briznuti u plač kad njegov pogled pade na ubicu koji je stajao u kutu, pa se njegove usne grče i oči mu se napune strahom.

Onda onaj čovjek prignu još više glavu i izađe polagano iz pečine.

Ubica je dugo sjedio vani na kamenu dok su djeca ulazila i izlazila iz spilje jer sva skupa nijesu mogla da u njoj budu. Slušao je kako govore: "Drago se više ne boji!" - "Uzeo je ljubice što sam mu ih prosula po postelji." - "Učiteljica ga je pogladila po licu." - "Rekao je da ga uzme sa sobom." - Doći će!" - "Gospođica ga oblači!" - "Sad će!"

Žagor je u spilji postajao jači. Djeca su pred vratima pećine šutjela gledajući ispod oka u čovjeka koji je sjedio na kamenu.

Sva djeca iziđoše, i učiteljica se pokaza posljednja na vratima. Nosila je dijete. Ono je ležalo u njezinu naručju vijući joj ručice oko vrata. Čovjek ustane: "Pustite da ga ja nosim. Ali se Drago trgnu i privi čvršće k ženi, a ona reče: "Čemu? Lagan je kao pero."

Kad iziđoše iz goleti i siđoše u hrastik, ču se klicanje dolje na rubu šume, i učiteljica reče čovjeku: "To su oni. Uđoše nam u trag."

On stade: "Čuvajte mi ga!"

- Kao da je moje.

- Samo ako nije već kasno! - drhtnu mu glas.

- S djetetom je zlo. Ali se ja nadam - odgovori ona i okrenu mališa prema čovjeku.

- Drago, poljubi oca! - gotovo jauknu ubica i pruži lice k djetetu, no se ono stisnu uza ženu.

- Zbogom! - reče on muklo; nestane ga u čestu.

Djeca su išla niz bregove pjevajući.

Drago je ležao u učiteljičinu naručju. S glavom na njezinu ramenu gledao je u djecu što su išla za učiteljicom kličući mu: "Ti ćeš s nama u školu!" "Igrat ćemo se s tobom!" - "Ti ćeš spavati kod gospođice, a mi ćemo ti svašta nositi." Dijete se smiješilo i gledalo šutke u njih; samo bi katkada reklo ženi: "Je li, ti ćeš me sakriti? On me neće više naći."

Dotrčaše im u susret majke i seljani što se bijahu već vratili s rada u selo. Njihova je ljutnja na učiteljicu bila velika, ali kad joj vidješe Draga u naručju a sva djeca s njome, rekoše: "Što glavar nije mogao s momcima i puškama, učini ona s djecom i grančicama. Sad će biti lakše goniti zlotvora."

Dopratiše je kući i počekaše u vrtu sve dok ne čuše da je mali Drago zaspao pod njezinim krovom. Tri su dana dolazila djeca da gledaju kako im učiteljica njeguje novoga druga, i da mu koješta nose.

Već su govorili da će Drago ustati i sići s njima u vrt da sjedne na klupu ispod šljive, kad ga jednog jutra nađoše hladna na bijeloj postelji.

V Vjetar je udarao o čemprese na groblju. Oni su tresli vrhovima, škripali i lovili u krošnju dah vjetra koji im je nadimao njedra, puneći ih hropnjom. Niski se oblaci valjahu po noćnom nebu, sad nagomilani kao kup hridina, sad rastrgnuti u krpe. Mjesečev bi trak kliznuo kadikad niz njih i bacio mutno svjetlo na ploče, na križeve i na ogradu okolo raka. Katkad bi vjetar jače huknuo; kiša bi nagnula s planine, prošla po groblju pljušteći o čemprese, lupajući o ploče, pa bi je i nestalo u dolini, hrleći dalekim selima.

Pokraj malena groba ispod vrbe stajao je čovjek. Gledao je kako vrbovo pruće šiba okolo sebe uzduh kao da nekoga tjera s onoga grobića, i slušao njegov reski zvižduk, pa je oklijevalo da se bliže primakne.

Istom onda kad vjetar utoli i vrba se umiri, on klekne na donji kraj groba, i njegov se glas - prigušen i prekinut - ču između čempresa.

- Drago, ne ljuti se. Ja sam, tvoj otac. Čempres s prelomljenim vrhom, vrba, križ! ... Tu si mi sada, sine moj! Ne mogoh prije jer me gone žešće nego onda. Nema mi više mira; nema mi više spasenja; a klonuo sam jer te više nemam, jer je sada sve drukčije ... Oh, kad bi me sada vidio, sine moj!

Vjetar huknu, vrba se tresnu, i pruće psiknu ljutito, resko.

- Ne, Drago, dijete moje! Ne dođoh da te dignem s te postelje. Neću te više dirati rukama, neću taknuti ni ruba groba tvojega. Nemam više kamene kuće u planini. Kraj nje puška čeka. Šuma nije više moja; u nju te ne bih ni mogao odnijeti ... Drago, došao sam da ti otvorim srce svoje, da ti kažem sve kako je bilo, pa da sudiš ocu svojemu ... Ti ćeš me tek sada razumjeti ... Oči duše tvoje otvorene su sada širom.

Vjetar udari o zidove groblja, no ne preskoči ih. Vrbove se grančice zanjihaše bez psike i zviždanja, hroptanje u njedrima zelenih orijaša postade tiše.

- Drago, bio sam mlad ovčar i ugljar u planini kada povedoh u svoju kolibicu prezrenu, bosu siroticu, majku tvoju. Ljubio sam joj ruke i govorio: "Kraljice moja majušna, ja ću ti ih pokriti prstenjem. I obući ću te u svilu, i zidat ću ti dvore dolje u selu, pokraj šume." A ona mi odgovarala: "A ja ću ti, malena i slabašna, roditi sina velika i jaka kao što si ti. A on će biti kao zvijezda jutarnja, pa kao sunce podnevno. Tvoji će dvori sinuti od njegovih očiju kao da su od zlata, i daleka će sela gledati u njih." Drago, ti si se za me rodio već onog dana; rodio si se na usnama njezinim i pao si u njedra moja ... I ja sam nadalje čuvao ovce i pravio ugljen noseći te živa u srcu svome. Čekao sam te dvije godine, ali ti mi se istrgnu iz grudi, ne pade čelom na postelju našu ... Onda rekoh ženici svojoj: "Zlatna! On nam neće doći dok ne udarim temelje dvorima svojim i ne stavim na te, majku njegovu, skerlet i svilu. Njega valja dočekati kao careva sina. Takav ti je on - ja to znam, jer ga oči moje vidješe već odavno." I onda joj rekoh: "Ženo, idem u svijet, pa ćeš dočekati čudo!"

Vjetar je jedva lepetao krilima na zidiću groblja. Jedan je kut neba bio vedar i obasjan mjesečinom. Čempresi su stršali šutljivi i smireni njišući jošte vrhovima.

- Drago! Prošao sam sedam rijeka, pregazio sam sedam planina i prebrodio sam more olujno i široko dok stigoh u zemlju bogatu ali škrtu. Ona ti guta snagu i siše ti sokove; hoće znoja, suza i krvi tvoje. A ja joj dadoh sve da obučem u zlato i u svilu majku tvoju, da ti zidam dvore i avlije ... I kada poslah preko mora prvi plod muke svoje, stigne mi glas iz kolibice da ćeš ti doskora doći ... "Ne kloni! Steci! Nadaj se!" - javljala mi ona, a ja sam nosio kamenje na leđima, i rovao duboko u zemlji, i hodao gladan šumama kojima nitko ne prođe, močvarama što ih nitko ne pregazi. Drago, moje su kosti pucale pod teretom, moja su koljena klecala, ali ti si već bio uza me, i ja sam slao i slao ... A kad mi ona javi. "Dvori se dižu, prstenje mi blista na rukama, a tvoje se čedo valja po svili", ja zaplakah kao dijete i blagoslovih trud svoj i patnju svoju. - Drago, htio sam odmah natrag da te vidim, kad mi ona poruči: "Ostani! Dvor su carski, ali prazni. Gdje je djetetu vrt? Gdje nam staja i ambari? Gdje je sinu tvojemu konjic, vinograd i njiva?" I ja ostah još dugo u onoj zemlji što ti lomi kosti i siše sokove. "Ostani! Ostani!" govorio mi i nadalje, sve češće, sve jače, njezin glas preko mora. Ja ne odoljeh čežji. Banuh iznenada u novu kuću na dnu našega sela ... Drago - čuj me, Drago! - banuh u dom svoj, ali mjesto da u njemu nađem sina od šest godina, nađoh dijete kojemu bijaše nastala tek četvrta ... Drago, čuj me! - ti nijesi bio kost i put moja, ali si već davno bio duša duše moje. Ti nisi niknuo iz krvi moje, ali si već bio sav prožet znojem mojim i mukom mojom velikom i dugom ... Ja sam gledao u tebi trud svoj i sne svoje, i nisam više mogao da te iščupam iz njedara ... I rekoh ženi: "To je dijete ipak moje!" A kad me ona pogleda očima punima mržnje i poruge pa psiknu: "Onda ga uzmi i idi! Prodajem ti ga, samo reci i ti da sam te jednom potražila preko mora", Drago, ja počinih ono što jedino ti vidje; počinih ono što ti pravo ne razumiješ ali ne zaboravi nikada više. I istom u taj tren izgubih zauvijek sina svoga.

Mlohavih krila spusti se vjetar na groblje i šušnu u busenju na rakama, zašumori u čempresima, izmami vrbi nerazumljivo šaptanje pa se negdje izgubi. Mjesečev se trak spusti niza čempres, zaplete se u vrbove grančice i sklizne na križ povrh Dragova groba.

Čovjek je gotovo naricao: - A onda, Drago? A onda? ... Zar sam morao izaći pred ljude i reći: "Čujte, ne čudite se? ...Ona je žena bila - onakova! Ovo je dijete - to!" ... Ne, ne, ja sam htio da imam jošte sina. Ne pisnuh i rekoh bijegom svojim: "Ja sam jedini krivac!" Drago, moja su pleća bila još jaka; smogao sam nositi planinu jada. Na mene srdžba, mržnja i sramota, a na tebe - smilovanje! Htio sam te povesti daleko pa da ti tamo grane sunce iz moje noći ... Sve sam ja mogao pretrpjeti, samo ne ono što mi ti zada, sine moj nevini i nedužni! ... Ti ne vidje ništa na meni do ovih krvavih ruku. Ne prozva me nikada ćaćkom svojim. Ne po ljubi me nikada ... Oh, Drago, reci mi sada jesam li ja tebi bio ipak - otac.

I ču se plač. - Zarida cijeli jedan život zanesen nadom i čežnjom pa izmučen rabotom, otrovan izdajom, utučen i raskinut onim što mu bijaše bit i jezgra. Jauknu na umoru zvijer potjerana iz jazbine, gonjena dugo, neprestano, bez milosti. I zaplače u onome ridanju snaga koja klonu, vjera koju opoganiše, san se rasplinu u javi žalosnoj i strašnoj.

Groblje je šutjelo. Čempresi su stajali prignute glave kao da slušaju. Rekao bih - u muku i polutami - križevi se na pločama okrenuše raširenih ruku prema čovjeku koji plače, i mramorni anđeli povrh raka gledaju sada u vrbu. A vrba sinu pod mjesecom i dignu polagano sa zemlje donje krajeve svojih grančica pa rasklopi krošnju.

Građen od uzduha i svjetlosti, izađe Drago iz onog zastora i priđe čovjeku čije je ridanje prelazilo u hroptanje umirućih.

Sjena se prignu nad čovjeka, pogladi ga po licu.

- Oče!


Stoimena, 1916.

Borut's Literature Collection http://www.borut.com/library/texts/
Created: 2007-07-29 Modified: 2007-07-29 http://www.borut.com/library/texts/nazor/otac.htm
[XHTML]