This page was prepared according to the SSLL encoding guidelines (http://www.borut.com/ library/ write.htm). Recommended viewing tools for readers, as well as authoring tools for web publishers are listed on SSLL tools page (http://www.borut.com/ library/ tools.htm). For viewing this document off-line, please consult viewing notes (http://www.borut.com/ library/ texts/ viewing.htm).

Dragoslav Mihailović: Kad su cvetale tikve
(Beograd, 1984; Gl. 1)

1.

Ne, neću se vratiti. Otišao sam još pre dvanaest godina, a ovde, u Estersundu, već sam osam. Imam porodicu. Vidite onog beloglavog dečaka tamo? Da, liči. I jeste Šveđanin. Moja žena ga je rodila kao devojka, pre mene; drugi su ovde običaji. Dao sam mu svoje prezime; oca ionako nije znao. Sad se zove Arne Sretenović. Jedva se naučio da izgovori celo svoje ime. Učim ga da govori srpski. I, da vidite, ide mu od ruke, dosta je bistar. Već četiri puta sam ga slao, zajedno s njegovom majkom, burazeru Vladi u Beograd. Poneli bi i pare, razume se. Burazer ih je sa svojima — on ima ćerčicu i sinčića — slao na more. A kako bih inače objasnio zašto ih šaljem? Ovi blesavi Šveđani misle da je Jugoslavija čitavo jedno more. Ne bi mogli ni da zamisle da je neko bio u Jugoslaviji a da nije bio na moru. I ja kad pođem, oni kažu: "On je otišao na svoje more. On ne može bez svog mora." Meni je ovde lepo. Pre četiri godine žena i ja smo nekako skupili malo para, uzeli kredit i počeli da dižemo kućicu izvan grada. Ovde je to veliki luksuz. U Beogradu sam živeo među dušanovačkim kućercima, pa bih to hteo i tu. Kućica mi je skoro gotova. Nije još sasvim gotova zato što se ja oko toga baš i ne lomim previše. Stalno nešto oko nje ili po baštici prčkam. A i ova ti je zemlja nekako jalova; tek što se jedan sneg skine, već počinje da se sprema drugi. Leta, onog našeg, tako reći i nema. I uvek se nađe nešto posla.

Moj klinac me obožava; a ne mogu da kažem, volim i ja njega. Jedanput, prolazim ulicom, a on stoji s nekim svojinm drugarima i hvali se: "Moj stari je u Jugoslaviji bio šampion. Novine su o njemu pisale." A ja nisam bio jugoslovenski prvak. Bio sam prvak Srbije, dve godine, u velteru i polusrednjoj. I svearmijski prvak u srednjoj, kad sam služio vojsku. A svojoj majci Arne kaže: "Kad smo ono letos bili u našoj Jugoslaviji ..."

Kad smo se Inge i ja uzeli, želeo sam da imamo decu. I rekao sam joj: "Ako mi ne rodiš klinca, ostaviću te." Ali u početku nismo mogli. A posle, kad je prešla tridesetu, nekako je počela da se boji. Naravno, još za to nije kasno, još ona može da rodi. I ako bih navalio, rodila bi ga. Ali onda sam pomislio: možda bih bar tog straha mogao da je poštedim? I rekao sam: "Inge, ti se, izgleda, bojiš da rodiš?" Ona kaže: "Ne znam čega se više bojim: toga da rodim ili toga da ćeš me ostaviti. Znaš šta mi je lekar još onda bio rekao. A meni je sada već trideset i četiri." "Pa, u redu", rekao sam. "Možda nam više dece i nije potrebno. Dosta nam je naš Arne. Ako se ti složiš." A ona počela da mi ljubi prljavu bluzu.

Volimo se ja i moja Inge. Istina, ne onako kao da nam je osamnaest ili dvadeset. Ali — volimo se. Pomalo kao drugari. Pomalo možda kao invalidi. Ali volimo se. I ne pričamo mnogo o tome.

Na Dušanovcu sam išao s najlepšim curama. Bio sam zvezda. Lomile su se oko toga koja će više da trza na mene. I pravile sebi reklamu ako bi išle sa mnom. "Ona ide s Ljubom Šampionom", govorile bi. A moja Inge nije lepa, ima kraću nogu i vanbračno dete. Kad je imala dvanaest godina, slomila je nogu. I ostala joj je kraća, za tri santimetra. Nije ništa strašno, ali — primećuje se. Tako je i Arnea rodila. Mislila je da će to tipa zadržati. A tip sačekao da se on rodi, pa nestao. I, čudna stvar, volim je. Nekad sam cure stalno menjao. A nju čak ni ne varam. Valjda sam omatoreo. Trideset i osma mi je.

Moja Inge ume da bude i džandrljiva, kao i sve ostale blesave žene. Ona isto ume da zakera: "Opet si uneo blato u kuću! Zašto ne brišeš noge?" I: "Opet te tvoje blesave novine!" I: "Ovde si mi se popeo s tvojim sindikatom!" I uopšte. Po tome su nam, kao što vidite, običaji isti. Ali kao što sam ja naučio da poštujem švedske, i ona se naučila da poštuje naše. Nekad, u Jugoslaviji, voleo sam da žvalavim. Ni oko čega. Otkako sam otišao, međutim — prvo jezik, a onda i sve drugo — postao sam ćutljiv. Ovde svet, uostalom, i nije baš mnogo pričljiv. I kad dođem kući neraspoložen ili ljut, ili kad me uhvati moje ludilo, i ćutim, ona me ne dira. Ćuti i sama. Nije to za ženu baš mnogo prijatno, ali moja Inge i to podnese. A kad me prođe, onda možemo po starom. I, mada takve stvari ipak retko činim — obično gledam da im pomognem na neki drugi način — kad neki naš čovek, iz Jugoslavije, ovde baš zaglavi, ja ga i kući odvedem. A narod ovde nije loš, ali, nekako, tvrd je na paru: otac za sina ne zna, sin za majku, svako ima svoju računicu i svoju kasu. I retko jedan drugome u kuću zalaze. A moja Inge nas dočekuje s osmehom i kaže tipu srpski: "Mi volimo naša Jugoslavija." I pere mu prljave gaće, i kuva mu pasulj sa slaninom i sarmu, i prebira po našem vešu i odvaja mu moje stare košulje: dok se malo ne snađe. I kad nas je prošle godine jedan takav bio pokrao — ništa strašno: drpio jedno moje odelo i neke sitnice, ali ja sam se jeo kao Mesec: eto kakvi smo! — ona mi kaže: "Nemoj da se sekiraš. Sav je bio propao, jadnik. Mi ćemo zaraditi drugo."

Pre dve godine sam se opet bio zapio — dešava mi se to povremeno — i, onako pijan, samo sam seo za volan i odjurio pravo za Jugoslaviju. Osam dana nisam dolazio na posao. I mirno sam primio otkaz. Kriv sam, šta imam da se bunim? Ali moj sindikat se pobunio; a ovde je sindikat veoma jak. "On", kažu, "ima pravo da vidi svoju domovinu. On ima pravo da vidi svoje more. Kakva smo mi zemlja ako našem najboljem radniku ne možemo da dozvolimo da vidi svoje more?" A ja, kažem, nisam imao pravo, a nisam imao ni volje nikoga da molim, iako mi se posao baš nije menjao: svih osam godina sam u istoj fabrici. I lepo im, ljudski kažem: "Šta se, bre, zezate? Kakvo more, kakvi bakrači! Niti sam na more išao niti koji đavo. Bio sam se naždrekao. Zato bi me i u mojoj Jugovini najurili." "A ne", kažu oni. "Svoje doušnike zato ne otpušaju. Otpustili su te zato što si sindikalista. A uz to ti si još bio i bolestan! Mi to možemo i da dokažemo! Ne smeju zbog toga da te otpuste."

Glavu dajem ako je iko od njih išta od toga shvatio. Oni prosto misle da smo svi mi udareni, keve mi! I kad prođu ovuda i čuju kako urličemo naše pesme i ovakve suze valjamo, oni misle — nismo čitavi. 'Leba mi, veze nemaju. Ali, ovako rezonuju: ako si ti lud, slobodno i to možeš da budeš, i imaš pravo na to, samo nemoj da napraviš neki izgred. A za mene su ovako mislili: taj sigurno jeste udaren, ali kad to njemu dođe, on predoseti, pa sedne u kola i ode u njegovu ludu Jugoslaviju. Je li napravio neki saobračajni prekršaj ? Nije. Je li učinio nešto drugo? Nije. E, pa onda, u redu! Zar za nas nije još i bolje što je otišao?

I prilična se gužva oko toga napravila. Čak su i neke sindikalne novine počele da me brane — izlazi ovde jedan takav listić: on je, kažu, bio bolestan. Došao neki dasa iz tih novina. "Ma, jok", kažem mu ja, "niti sam bio bolestan niti je uopšte potrebno da se oko toga pravi neka gužva. Naći ću drugi posao." I stvarno sam to odmah mogao. Ali onda mi moja Inge kaže: "Kažeš da si kriv. A ja tebi opet kažem da mi to ne možemo da razumemo. Kako možeš da budeš kriv? Ne možeš da budeš kriv. Bio si bolestan! Jer kad neko usred radnog vremena iznenada zaustavi mašinu, baci kombinezon i ode u fabrički klub i tamo za tri sata popije dvadeset flaša piva, i poslovodu, koji dođe da ga pozove da se vrati, otera u materinu i gađa praznom flašom, a onda, onako u košulji po hladnoći, sedne u kola i nekud odjuri, tako da mu žena i dete pet dana ne znaju gde je, i tek se petog dana, ko zna koliko daleko odatle, negde u Austriji osvesti i javi telegramom, i zatim se mirno vrati kao da se ništa nije ni desilo, onda to stvarno niko živi ovde ne može da shvati. Ko to ovde radi? Ko je to ovde ikad uradio? I baš zato što ne možemo da razumemo, mi moramo da mislimo da si bio bolestan. To je — kao nekakva menstruacija. Kod vas ih, izgleda, imaju i muškarci. I kad ih već imaju, imaju i pravo na njih. Zato, pusti ti njih neka oni to samo teraju, nemoj ih zadržavati."

I stvarno su me vratili. A kad sam prvi put došao na posao, samo što mi na ulazu nisu slavoluk bili postavili.

U stvari, ja sam ovde, pomalo, popularan. Opet zbog boksa. Treniram fabrički klub. A osim toga, radim i ono što u Jugoslaviji nikad nisam ni pomislio — u sindikatu. Kad smo se burazer Vlada i ja pre tri godine sreli u Italiji i ja mu to ispričao, on se prosto upišao od smeha; u Jugoslaviji stvarno ni za šta drugo osim za cure nisam znao; i za boks, dabome.

Kod kuće, naravno, imam naše ploče. Ali tamo ne volim da ih slušam. Rastužim se. Ne volim da uznemiravam Arnea i Inge. On, moj sin, izgleda, voli ih. U početku ih je puštao da bi, valjda, meni ugodio. A posle ih zavoleo. A ja, kad se zaželim, dolazim ovamo. Malo mi je lakše otkako ovde ima naših. Gotovo šest godina bio sam jedini Jugosloven u celom Estersundu. A sad nas ima gotovo šeststo. Kad su počeli da dolaze, očima nisam mogao da verujem. I — ovde malo žvalavimo po naški, malo pevamo po naški i malo plačemo po naški. A onda odemo svako na svoju stranu.

U stvari, ja im ovde dođem — kao nekakav drveni advokat. Kazujem im kakvi su švedski zakoni: na šta imaju pravo, na šta nemaju; prevodim im kad im šta zatreba; ovaj klub, tu prostoriju, švedski sindikati su im dali: ja sam im to sredio; dosta njih sam u fabrici u kojoj radim zaposlio; kad se pripremaju one naše priredbe, ja im za folklor obezbeđujem narodne nošnje: i to pozajmljujem od Šveđana; njihove su muške nošnje slične slovenačkim: snalazimo se kako umemo. I tako, često sam ovde. Često sam ovde, i sačekujem one koji dolaze, ispraćam one koji odlaze. A oni dolaze, i odlaze, a ja ostajem.

I kad me uhvati moje ludilo, kad se smračim, Inge i Arne hodaju oko mene na prstima. "Inge", tada kažem mojoj ženi, "Inge, srce mi puca." A ona kaže: "Vidim, Ljuba." U početku je strahovala da ću otići; nastrahovala se, jadnica, pored mene. "Ti, ćeš, Ljuba", kaže, "jednom otići od nas. Sešćeš na voz, i ostavićeš nam tvoja kola i tvoju kuću, i nećeš se vratiti. Ostavićeš nam kola i kuću umesto sebe. A šta će nama kola i kuća umesto tebe?" "Ne budi luda", kažem ja njoj; a ona mi još ne veruje. "Ne budi luda, nikud ja neću otići. Nikud ja bez tebe i Arnea neću poći." I, kažem, u početku mi nije verovala, a sad zna: to mora tako da bude; proći će me. I kad me vidi takvog, srpski mi kaže: i ona se uči da govori srpski: "Pa, Ljuba, idi malo u tvoja Jugoslavija. Sverije je dobar, ali za tebe je Jugoslavija najbolji na svet. Idi malo u naša Jugoslavija." — To naša Jugoslavija ona kaže zato što svi mi, i ona, i Arne i ja, imamo dvojno državljanstvo, i švedsko i jugoslovensko. To sam takođe sredio. — A ja joj kažem: "Ti, Inge, kao da si se na Dušanovcu rodila."

Tada uzmem od fabrike nekoliko dana neplaćenog odsustva — i oni su na to navikli, pa mi više ne prave pitanje — i sednem u kola, pa po tri dana i tri noći vozim kao lud. Ja sam, inače, pažljiv, oprezan vozač, i ne volim da jurim, ali tada nemam vremena ni za spavanje. Za volanom samo po dva-tri sata odremam. Tek kad dođem do austrijske i naše granice, zaustavim se. Svratim u neki motel, okupam se, ljudski se ispavam — jedanput sam tako šesnaest sati prespavao — obrijem se, presvučem. I, polako, pređem preko granice.

Tada uđem u Ljubljanu, ili u Celje ili Maribor — niže da idem nemam hrabrosti: o Beogradu da vam i ne pričam — zastanem i parkiram se pored trotoara. I tako ostanem u kolima. Spustim prozore, gledanm oko sebe i — slušam. I, verujte, Slovenci sasvim dobro žvalave po naški, ništa se ne razlikuju.

I tako, ne izlazeći iz kola, presedim po pola sata, ili sat ili dva.

Onda polako krenem natrag. U povratku negde na benzinskoj pumpi napunim rezervoar benzinom. Zatim pređem austrijsku granicu, zastanem, pa iz dovoda natočim po punu šaku. Trljam ga, njušim: i on mi miriše na Jugoslaviju. Namažem se po licu, po kosi, po grudima ...

Kući se vratim umoran kao kuče. A moja žena mi kaže: "Ti si se, Ljuba, podmladio."

A o tome kako sam došao ovamo, o tome joj ne pričam. Šta će njoj i to? Nije ni potrebno da zna. To ću sam nositi. To je moja stvar.

Borut's Literature Collection http://www.borut.com/library/texts/
Created: 2001-02-04 Modified: 2005-05-22 http://www.borut.com/library/texts/mihailovic/tikve/index.htm