Antun Gustav Matoš: Poezija

Utjeha kose

Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.

U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,

Na visokom odru, u agoniji svijeća,

Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao

U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,

Sumnjajući da su tamne oči jasne

Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,

Sve što očajanjem htjedoh da oživim

U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.

Samo kosa tvoja još je bila živa

Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

Mlačna noć; u selu lavež; kasan

Ćuk il netopir;

Ljubav cvijeća - miris jak i strasan

Slavi tajni pir.

Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan

Kao srebrn vir;

Teške oči sklapaju se na san,

S neba rosi mir.

S mrkog tornja bat

Broji pospan sat,

Blaga svjetlost sipi sa visina.

Kroz samoću, muk,

Sve je tiši huk:

Željeznicu guta već daljina.