Jesam li bolestan, kao što tvrde ovdašnji ljekari, ili sam zdrav, a oni se nisu unijeli u moje stanje, kao što mislim ja? Zaista, jesam li bolestan?
Psiha!?
Kako čovjek može da zna da sa njegovom pameću nešto ne valja, kad svako, bolesnik osobito, misli, uvjereno misli, da je njegova pamet nadrasla umove koji ga okružuju? Očajnost povremeno ovladava sa mnom i drobi mi životnu voljnost. Osim jedne. Uvijek sam željan Mostara i tamošnje trehe. Ljudi me ne razumiju, njima sam smiješan, za ljekare bolestan, i evo, smjestili me u nišku bolnicu, neuropsihijatriju.
Zaista, da li sam bolestan; i kad čovjek, uopšte, zna da je bolestan od bolesti pod kojom ga ovdje vode? Ne mogu da živim bez trehe, zaista ne mogu, ovdje to niko ne shvata. Je li to dovoljno da i sam zaključim da sam bolestan? Danima razmišljam o tome. Treha!? Opsjela me treha, a više ni sam nisam siguran da li takvo što i postoji. Zaklijao sam, iznikao i stasao majčinom sisom i trehom, koju mi je otrgao tuđi svijet. U Mostaru čovjek ne može potpasti pod tlačitelja očaj, u njemu je izobilje smijeha, mehlema za bol očaja. Mostarci stalno nekoga uzimaju na trehu; trehaju s nekim, idu na trehu, bivaju i samotrehani, neprekidno trehaju da bi stalno bili veseli. Kad se smiju, trese im se čitavo tijelo, možda je riječ i nastala da iskaže to stanje. Svaki grad ima neku svoju trehu, ali one mostarske nema nigdje, žudim za njom, i ako sam bolestan, onda je to od te žudnje. Ne znam kad sam se čestito nasmijao, i grudi su mi zakržljale, postao sam uskogrudan i malodušan. Smijeh je bio moj stalni pratilac, a zaboravio sam i kako izgleda. Psihoza!?, govore ljekari i propisuju neke sićušne tablete, ali se one nisu pokazale djelotvorno.
U bolnici sam jutros osobito razdražen, očekujem komisijski pregled, pregled eksperata koji dolaze iz Beograda, onih što ocjenjuju da li je pacijent sposoban za daljnje vršenje oficirskih poslova. Snimaju zdravlje uma!? Bude li loša ocjena moga, završiću na ulici. Drhtim i pri pomisli na to. Jer, kad se čovjeku jednom na nemjesto upiše takva dijagnoza, nikad i niko je ne može izbrisati, pa je pacijent bez izgleda da se ponovo uključi u građanski tok. Odluka pada danas, izreći će je čuveni predsjednik komisije, prijek čovjek, pukovnik, doktor, profesor... Drhtim i iščekujem, tijelom sam u Nišu a dušom u Mostaru. Mostar, treha...! Sve ove bolničke dane sam proveo u Mostaru. Čini mi se kao da sam u njemu, tek povremeno se osvijestim i tužno povratim, ali do koji tren opet se odnjiham tamo. Svako vraćanje je osobito.
Lani sam ispostavio molbu za premještaj u Mostar, i otada stalno mislim na njen ishod.
Nespokojstvo me potpuno skolilo, sada već iz minute u minutu useljavam u Mostar, zatresem se nekoj trehi, to me povrati u zbilju Niša, u kojem se zatresem od straha komisije, i tako naizmjenično. Sjedim u čekaonici i tresem se od smijeha i straha.
Po ne znam koji put, opet se vraćam u Mostar.
***
Meha Javlja, sa naramkom novina, dočekuje me prvi. Na glavi mu golema kapa, nekog glavatog željezničara, na njoj se pali-gasi crvena sijalica, koja mami pažnju na izvikivane riječi: "Javlja, javlja, javlja..." Prati ga gomila mlađarije, uzima na trehu, na svoj način obavlja dva posla, njemu pomažu da proda novine i zaradi, a sebe da zabave.
***
Nailazim pored Gimnazije, pred njom je pogolema grupa mladih, većina ih uočava moju uniformu, sašaptavaju se, znam, spremaju se da me uzmu na trehu. Izdvoji se omanji momčić, uozbilji glas i upita:
—Kapetane! Šta vam je u, tome, koferu?
—Prašak za gamad —zbunih ga neočekivanim odgovorom, vratih mu trehu.
—Odlično, odlično, to nama i treba. "Vrlo dobro, služi narodu" —pridruži se još jedan iz grupe, iz ruke mi istrgnu kofer, podiže ga iznad glave i zaklikta: —Odlično, odlično kapetane, prašak za gamad, to nama i treba, sa koferom hitno, u zbornicu...
***
Idući pema rodnoj kući u Zahumu, naiđoh na još jednu grupu. Okupila se oko skupog automobila strane registracije, pomažu turisti da smjesti vozilo u tjesnac parkirališta. Izguravaju Ćafeta, momka kojega je, po vjerovanju čaršije, prilikom rađanja, babica obrisala znojnom čarapom, pa mu pamet vonja i danas. Odvaži se Ćafet i iskorači do automobila, voli da je važan, da se pita što, zbog toga danima stoji pored parkirališta i sačekuje turiste, da bi im pomagao oko parkiranja. Dugačkim i izvježbanim rukama poče uvjerljivo navoditi vozilo, usput ponavlja riječi:
—Joć, joć, joć...
Oslonjen na Ćafetove upute, turista uvjereno pokreće vozilo unazad. Kad udar automobila, o zid ograde, iznenadi vozača, i kada stiša zvonjava polupanog automobilskog stakla, Ćafet odvažnim riječima zaključi:
—Doćta, doćta... E, sada je doćta.
***
Mješavina smijeha trehaša i lomljave stakla prenuše me i povratiše u čekaoničku zbilju, u strah od komisije koja se još ne pojavljuje. Vraćanje bi zakratko.
U mrklini gluhog mostarskog doba bjelasaju beonjače trehaša i jedna ahmedija, stolačkog imama Kotle. Voli popiti, u Stocu mu se to žestoko zamjera, pa se imam povremeno otisne u Mostar i prepusti blagodarnoj kapljici, kao što je to učinio i danas. Pretjerao je, na nogama ne može ni uz pomoć trehaša, zaspe prije nego se spuste na zemlju. Dok Kotlo hrče, trehaši se sašaptavaju i pripremaju za neko novo trehanje.
Pronašli su fratarske haljine i spretno ih navukli na nesvjesnoga imama. Prenijeli su ga na hamalsku dvokolicu i odvezli u pravcu Balinovca. Istovarili su ga kod kapije Biskupije, pa se ušunjali u obližnje žbunje.
Prvi božiji sluga koji pristupi kapiji ostade zagledan u nepoznatog i neizglednog "brata". Ushićeno, nepriliku dojavi biskupu, a ovaj, brže-bolje, naredi da se pijani "brat" unese u čekaonicu i stavi na patos, te da se na njega motri do otrežnjenja. S njim da ne razgovara niko prije biskupa.
Kotlo se rve sa svjetlošću jutra, kostoboljom, mamurlukom i sviješću, kojom nikako da ovlada. I kad mu to i pođe za rukom, i učini da je na dohvatu zdravoga uma, oči ga upozore na stvarnost, lebdenje šejtanskih lica iznad glave, iskezena lica u odeždama katoličkih sveštenika. Rukama razgoni aveti oko glave:
—Nalet vas bilo... —govori im, ali šejtani ostaju, štaviše, bivaju sve jasniji i glasniji. Svijest mu već razaznaje i učestale glasove:
—Koji si, brate, koji...?
—Ime, brate...?
—Brate, iz koje si župe?
U jednome trenu imam na sebi ugleda fratarske haljine, strese se u namjeri da se razbudi i izbriše nevjerničko ruho, a kada se dosjeti da sve ovo i ne mora biti san, pribra se i oglasi:
—Imate li telefon?
—Imamo —uzvrati snoviđeni iz magle u liku biskupa.
—Nazovite Stolac —neodlučno će u licu sve bljeđi imam. Zamisli se pa odlučno nastavi: —Nazovite Solac i upitajte, da li je tamo hodža Kotlo. Ako kažu da nije, onda sam ovo ja.
***
Slika iz biskupije izmigolji, zakadi vonj čekaonice, beogradska komisija još nije došla, opet glavu snuždih u ruke i zanesoh se mislima.
Ovoga puta izbih pred hotel "Neretvu". Pri svakom približavanju njemu događa mi se plima raspoloženja, a dolazi od hotelskih fasadnih linija u stilu neretvanskog toka. Odatle nosim mnoga sjećanja.
Bečki slikar, umjetnik svjetskoga glasa, u Mostar je dolazio po inspiraciju, tako je govorio. Danju je hvatao maglu, a noću ju je slikao, za njega su govorili mostarski trehaši. Slikao je po čitavu noć, a spavao do podne.
Takvo ponašanje nije odobravala spremačica hotela. Tako rade samo neradnici i pijanice, kao što je njen nevaljali muž!, raspredala je po čaršiji. Svako jutro je razbuđivala slikara i gromoglasno zahtijevala da iziđe iz sobe, da ona pospremi sobu. I on i ona su se žalili hotelskoj upravi, ali i međusobno svađali, deračili nerazumljivim jezicima. Postali su ljuti dušmani. Jedno jutro bi iznimno.
Slikarevu sobu spremačica zateče otvorenu i napuštenu. Pobijedila je ona, naučila ga redu, sobarica se poče naslađivati. Samozadovoljstvo potraja kratko. Izopačiti će se u trenu.
Na sred kreveta, i na sred plahte, sačekao ju je ljudski izmet.
U zgranutom stanju je dovukla direktora hotela, a on ubrzo šefa policije, a ovaj istražnog sudiju.
Na opšte čuđenje, istražitelj je ustanovio da govno nije govno... Ono je, slikarevo, vrlo uspjelo umjetničko djelo.
***
Komisije još nema, misli se usredsređuju na moguće komisijske nalaze. Mjesecima nerado govorim s ljudima, opsjela me bezvolja, potištenost ogradila tjeskobama koje zabravljuju riječi, ni rođena djeca me više ne mogu oraspoložiti. Može to još samo Mostar, samo on. Mostar i mostarska treha. Da li je to bolest? Jesam li bolestan, šta će kazati ugledna komisija? U Mostaru bih bio zdrav. Da li je to iluzija ili bolest?
Šta će upisati komisija? Zaista, da li bih u Mostaru bio zdrav? Kako li je sada tamo, priupitah se i nesvjesno povirih u grad snova. Bahnuh u vrijeme gradnje sinemaskopa.
Okupljeni trehaši pričaju o kinu u izgradnji, gonetaju veličinu platna, a iza leđa im se prikrada milicioner, neprihvaćen skorojević, koji bi da brzo postane dio čaršije, čak i trehaš.
—U Mostar dolazi sinemaskop —okrenuvši se milicioneru kaza jedan iz grupe, koji se poboja da predstavnik vlasti ne posumnja da je govoreno o državi, što je strogo kažnjivo. Milicioner ovoga puta nije došao "službeno". Naprotiv. Mislio je da društvo raspravlja o fudbalu, i da je riječ sinemaskop ime jednog od klubova koji će da gostuje u Mostaru, pa u želji da podiđe čaršijskim navijačima, kaza:
—Nema veze što dolazi "Sinemaskop", siguran sam, "Velež" će mu uvaliti tri gola.
***
Misli skliznuše niz fudbalske dogodovštine. Zaustaviše se u Londonu, na međudržavnoj utakmici, u kojoj igraju i dva Mostarca, Bajević i Vladić. Putem televizijske slike viđen je jugoslovenski zgoditak, koga su izigrali i postigli "Veležovci". Mostar je eksplodirao, rasuo po sokacima, izvikivao imena ljubimaca.
Stampi, hromi momak je najvatreniji, taj gol će dugo biti njegova zabava i hrana, luduje po Mostaru, hvališe kao da je gol postigao on, treha se i zabavlja trehaše. Dva dana kasnije će poteći istinita priča o događaju koji se zbio na londonskom igralištu neposredno po zgoditku.
Nakon postignutog gola, klupski drugovi su potrčali jedan prema drugome, iz trka se slabašni Vladić bacio u zagrljaj stasitoga Bajevića, i suznih očiju, razdragano zakliktao:
—Možeš li zamisliti, Bajeviću, koliko se sada, u Mostaru, raduje Stampi...
To je primjer trehe koja se može dogoditi samo Mostarcima. To je ono za čime žudim. Vladić u Londonu misli na Stampija, zadnjeg mostarskog trehaša. Sretan je što mu je priuštio trenutke veselja, jer zna da je to njemu vrednije od bilo kolikog bogatstva.
***
Slika Mostara se ukotvljuje u misao, preda mnom je pijaca, Tepa, u poratno vrijeme. Izdigišila se pojava Halida Kudre, prodavača sa najmuškijim glasom.
I u Mostar je počela da pristiže američka roba, zagleduje se kao neviđeno čudo. Naročito je na cijeni ona od najlona. Halid nema robe toga porijekla, a naučio je da je u svemu prvi, ubrzo je Tepom grmio njegov glas:
—Najlon sira, najlon sira, navalite narode, najlon sira još malo pa nestalo...
Trehaši se odazivaju na Halidove pozive. Uokružuju ga. Otkidaju po zalogaj sira i uozbiljenih lica povlađuju:
—A jest ti dobar sir, Halide, najlon, pravi najlon, najlon nad najlonima, ovo je najnajlonskiji sir...
***
Grupa se preseljava do prodavačice masla, iza Halidove tezge. Žena je iz jednog od podveleških sela, odaje je nošnja. Maslo prodaje iz noćne posude. Shvativši da ona ne poznaje pravu namjenu posude, uzeše je na trehu, raspitujući se o maslu i čistoti suda.
—Očiju mi, ćasa je čista. Kao duša, sinoć sam je turšijala... —prodavačica je govorila i primicala im posudu, očito povrijeđena zbog sumnje u njenu čistoću.
***
Kroz čekaonicu tutnje koraci komisije, znoje mi se dlanovi i podrhtavaju prsti. Bolestan sam bez "bole". Mostar, treha..., presvisnuću! U mojoj duši su vedri samo odbljesci blagodarnog juga, oni što opet odmamiše misli.
Susretoh Vasu Kisu, rodonačelnika lisaka, a liske su trehaška elita. Za smijeh je dovoljan samo Vasin lik, najdublja brazda u svijetu smjehova. On ima štab trehaša. I njihovo ime —liske. Ima i svoj naziv šala —liskaluci. On ima i svoje mjesto u istoriji Mostara, grada u kojem je hapšen oko stotinu šezdeset puta. Iz njega je protjerivan šest puta. U njemu je proživio čitav život, a zaposlen bio samo dva sata. O Vasi su knjige pisane, a meni pada na um nešto što niko ne bi zapisao.
Na mostu se okupio golem svijet, pa i ja potrčao da udovoljim znatiželji. Poratno je vrijeme. Ulice su pune doseljenika sa sela. Čuli su za Vasu Kisu, ali ga nisu vidjeli. Radoznao je taj svijet, zgomilao se i zakrčio saobraćaj, a sve zbog toga da bi gledao u jednog čičicu sa olinjalim šeširom, koji, na neobičan način, štapom, udara po zvonkoj metalnoj ogradi mosta, i glasno izvikuje:
—Izlazi, izlazi, izlazi...!
Šta? Ko? Odakle da iziđe? Znatiželja narasta, a kada dosegnu broj koji je zamislio čičica, prestade da udara, pa prde, glasno koliko ga ponese guzica. Nakon što učini to sramno djelo, iskezi se pružajući dug pogled niz Neretvu. Kaza:
—E, tako! Izlazi više, šta si čeko, ta vidiš koliko ih je došlo da te dočeka.
***
Vasinih liskaluka je koliko je i listova na košćeli pod Košćelom. Živio je od šala. Čudesan nadničar duha. Gurmanski ga je hranila i pomodno odijevala mostarska čaršija. Častili su ga birtijaši, a ako nije bilo njih, činio je to gostioničar, u znak zahvale što je navratio baš u njega. A kada Mostar naseli neko drugo vrijeme, i neki drugi ljudi, koji nisu poznavali ni Mostar ni Vasu Kisu, on dopade neugodnosti, sve manje čašćenja. To mu se dogodilo i u tek otvorenoj pozorišnoj kafani.
Ušavši u nju, zatekao je tri nepoznata gosta, glumca. Dvojica su sjedila za stolom, a treći je pijuckao rakiju stojeći pored šanka. Sjednuvši uz onu dvojicu, Vasa je kreveljio lice, skretao pažnju na sebe i očekivao čašćenje. Potraja. Mamurluk i suvoća već ostarjelih usana Vasu podigoše na noge i uputiše ka osamljenom. Nametnu mu se, riječima:
—Jesmo li se, nas dvojica, upoznali, u Bagdadu?
—Ne, ne, svakako ne. Ja nikada nisam bio u Bagdadu —pomalo zbunjeno odgovori glumac.
—Nisam ni ja bio u Bagdadu —vragolastim glasom nadoveza Vasa, nasmija se pa nastavi: —Mora da su to bila, neka, druga dvojica. Dobro, nismo se upoznali u Bagdadu, evo, upoznali smo se u Mostaru, pa kada smo se ovako lijepo upoznali, hajde i da se čestito počastimo.
—Može —još uvijek se do kraja nije snalazio glumac.
—Još, samo, da vidimo, ko će platiti piće?! —premilostivim glasom i umiljatim izrazom lica, kojega je umio upriličiti na čudesan način, upitno će Vasa.
—Dobro, častiću ja —kaza glumac, pa i on lice izvede u oblik lika neke već odigrane komedije i pridodade: —Kad smo se, ovako, "lijepo", upoznali.
***
Na čas me prenu glas prozovitelja, i lik Vase Kise preobliči u predsjednika komisije, doktora koji je liječio na desetine hiljada ljudi, i ni jednome nije popravio pamet. Stručnjak svjetskog glasa, prolazeći kroz čekaonicu, probode me "luđačkim" pogledom. Zadrhtah. Ovaj je kao izmišljen za mostarske trehaše, zabavljao bi ih godinama, na čas dođe ta pomisao. I ova.
U turski vakat je učiteljima, koji su sa djecom radili preko dvanaest godina, bilo zabranjeno svjedočiti na sudu. Podjetinjila im pamet, objašnjavao je zakonodavac. I doktorima, koji rade sa nepametnima, trebalo bi oduzeti pravo da odlučuju o ljudskim sudbinama, zaključih. Oni u svakom čovjeku vide znakove poremećenosti, predsjednik komisije će ga naći i u meni, i olovkom me žigosati. Ožiljak ću nositi do kraja života. Drhtim od nezdravog pogleda kojim me je probo u prolazu. Davno sam vidio takav pogled, jedne djevojke, koja je ostala sa Slavkom Gutom, a bila je uvjerena da se udala za drugoga.
***
Zakletom neženji na um došlo da se ženi, ali za pogrbljena i stara čovjeka neće nijedna Mostarka. Desetak trehaša, momci kao odvaljeni od brda, povedoše Slavka Gutu u neko nevesinjsko selo, da ga ožene tamošnjom ljepoticom. Domaćin ih dočeka kao ikad ikog. Popili su po dvije rakije, pa prije treće, kako i nalažu nevesinjski običaji, zaprosiše ljepoticu. Glava kuće, opet po običaju, uvede udavaču i zatraži njeno izjašnjenje. Ona ljubopitljivo razgleda momke, pa zapita za ženika, a kada se podiže najizgledniji, djevojka uz osmijeh i blag stid, sa vidnim zadovoljstvom, prihvati bračnu ponudu. Slavka Gute sa ushićenjem prati šta se događa oko njega, tek malo glavom viri ispod stola i čudi se što njega ne pitaju što.
U kući Slavke Gute se častilo svatovski i veselilo do zore, a kada se podiže jedan, istoga časa se podigoše svi svatovi, brzo pozdraviše i napustiše dom veselja. Ostali sami, pomamna ljepotica i grbavac. Ona se poče obzirati, zbunjivati, pa u neko doba procvili:
—A, gdje je, mladoženja?
—Ja sam, taj —kaza Slavka Gute i snuždenost priključi njenim drhtajima.
Krik nevjestinog bola jeknu u meni, ispuni vazduh čekaonice, omete disanje. Ljepotica u trenu izmjenila životni tok, sanjarila princa, a dopala najgore sudbine. Čeka li i mene slična, pitam se i zamišljam ono što će uslijediti za koji minut. Hoće li na papiru pisati da imam bolestan um, je li to moja sudbina? Kako se čitav život braniti od bezdušnog papira, od strašne laži koja se šunja oko mene? Uvjerljiva laž je strašna istina, i sam sam jednoj bio tvorac.
***
Na jugu grada, Ogradi, objesio se čovjek. Okupio se narod, izviruje, očekajući isljednike. Naiđoh na to.
—Zašto se objesio, jadnik? —upita me jedna iz grupe zatečenih žena, vjerovatno misleći da sam službeno lice, jer sam se mjestu događaja približio više od drugih.
—Žena mu rodila crnče —kazah ozbiljnim glasom i produžih za svojim poslom.
Koju godinu prije, u Mostar je došla grupa crnaca, da se školuje za pilote. Bio je to prvi mostarski susret sa obojenim ljudima, pa smo ih zagledali kao čudo neviđeno. Dvije-tri djevojke se ubrzo počeše družiti s njima, to je čaršija doživjela šokantno, naročito starije žene, kao što je bila i ona kojoj sam jutros izmislio razlog nesreće.
Do večeri je izmišljena priča, o crnčiću, doprla do svakog mostarskog uha. Stigla je i do kuće moga brata, u kojega sam navratio na sijelo.
Nisam ga mogao uvjeriti u neistinitost priče, ni njega ni ikoga u Mostaru. Kako ću tek uvjeriti koga u neistinitost dijagnoze, koju će mi ubrzo izreći rasijan doktor. Gledajući me u čekaonici, on mi je već tada izricao dijagnozu. Mogu li je izmijeniti i kako? Pitam se iščekujući da se konačno prozove i moje ime.
***
Komisija je brza kao planinski potok, pa pacijenti iziđu čim uđu. Do sada su svi sa ludim dijagnozama. Jednima milo, a drugi potišteno sline, zavisno u koje svrhe su namijenjeni komisijski papiri. Vrpoljim se na klupi i borim se sa mislima.
Vrpoljim se kao što sam se davno vrpoljio i čekao da me prozove razrednik Memić. Opet te misli, i Mostar. Strog profesor. Neumoljiv. Plašimo ga se, kao što su ga se plašile i sve prethodne generacije. Laž je mrzio iznad svega i pronalazio ju je u najzabačenijem budžaku. Za njega nije bilo opravdanja za izostanak sa nastave. On se nije mogao uzimati na trehu. Jednom je ipak uzet.
Kočijaš Zvonić je, po nekom čudnom, ali jednodušnom vjerovanju Mostaraca, "baksuz sresti na putu", baš kao što je sreća sresti dimnjačara. Zahvaljujući tom kočijašu, Memić je, taj jedini put, uzet na trehu.
—E, lijo! —podrugljivo će strogi razrednik Memić, nakon što prozva uvijek živahnog učenika Fehu. —Zašto, juče, nisi bio u školi?! —zasikta prepoznatljiv glas.
—Bio sam pošao... —vragolasto, ali i zamucljivo otpoče Feha.
—Pa što nisi i došao, kad si već bio pošao? —prekide ga profesor.
—Došao do Carinskoga mosta... —Feha nastavi drhtavim glasom.
—Pa, pa, pa šta onda? —profesor opet ne izdrža da ne prekine.
—Tu sam sreo Zvonića...!?
—Dosta, dosta! Opravdano, opravdano...! —zakliktao je profesor Memić.
***
Ako se jednom mogao omekšati strogi profesor Memić, a zašto se, opet jednom, ne bi mogao smekšati i ovaj "veseli" doktor, zapitah se i počeh prizivati pamćenje, i iz njega novog kočijaša Zvonića, pa i kod ovoga mrskog čovjeka izazvati posebnu pažnju i naklonost. Prebirem po sjećanju. Prisjetih se Dede Ciganina, stare mostarske liske. Njegovu ću neku. Odlučih i koju.
Bez obzira na to šta me pitali, ja ću komisiji pričati ovako-nekako.
Uvaženi, profesore-doktore, ja nisam bolestan. Profesore, ja ne mogu i neću da živim bez trehe. Trehe!?
Za riječ trehu će čuti prvi put, nadam se da će ona u njemu izazvati pažnju, pa će dozvoliti da nastavim.
U Mostaru je bila velika vojna konjušnica, nastaviću započetu priču. Polugodišnje je iz Beograda dolazila komisija i otpisivala onemoćale konje, te ih licitacijom rasprodavala. Sve te konje kupovao je jedan čovjek, Deda Ciganin. On je konje timario po dva mjeseca, oporavljao ih pa onda prodavao. Imao je ustaljeni put prodaje, a prva stanica je Gubavica.
Jednom prilikom, nakon što je Deda Ciganin spratio konje u gubavički han, prišao mu je starac, mještanin Đulić, i izjavio da bi kupio dobrog konja. Kada Deda Ciganin saznade koliko Đulić ima novaca, ponudi mu sipljivu kobilu. Nakon prenemaganja starac ne imade kud, nevoljno prihvati ponudu.
U zoru, Deda Ciganin iznenadi pomoćnika
—Ustaj Jova, ustaj!
—Šta ti je, nije ni svanulo...? —uzjoguni se nerasanjeni pomoćnik.
—Ustaj! Bježimo! —zapaniči Deda Ciganin.
—Zašto bi bježali? —istinski se začudi dobroćudni Jova.
—Krepaće kobila. Prije sunca. Poslušaj kako kašlje...
Do pola godine, u vrijeme ponovnog prodajnog putovanja, Jova ne htjede da pođe, strah ga Đulića, obrazloži. Deda Ciganin ga naruži i kaza da to nije njegova stvar, jer nije on gazda.
Kao što su i očekivali, na Gubavici, starina Đulić ih dočeka neprijateljski:
—Deda! Krepala kobila!? —sijevajući očima siktao je.
—Samo ti kobili pridodaj zobi, pa ćeš vidjeti što je konj —glasom dobroćudnog čovjeka, mirno uzvrati Deda.
—Krepala je! Krepala je kobila, kakve zobi...?!
—Samo ti kobili pridodaj zobi, pa ćeš vidjeti što je konj —još mirnije će Deda Ciganin.
—Kobila je krepala. Nema kobile, nema, o kakvom konju, ti, zboriš...?! —ponovo zasikta starčić.
—Samo ti njoj zobi, pa ćeš vidjeti što je konj...
—Deda! Krepala je kobila. Ona, sipljiva, što si mi je podvalio. Kkrepala! Čovječe, krepala...! —Đulić je već van sebe.
—Samo ti kobili zobi, pa ćeš vidjeti... —Deda Ciganin je bezdušno ponavljao istu priču.
E, doktore, i ja sam, kao i Deda Ciganin, ja neću i ne mogu da živim bez Mostara i mostarske trehe. Ja razumijem da u tom papiru piše svašta, i vi ćete ga dokititi, ja i to razumijem, ali ja hoću prekomandu u Mostar. U Mostar, profesore, u Mostar, to je moja zob...!
Ne znam ni kad me prozvaše, ni kako dospjeh na okruglu komisijsku stolicu, ne znam da li me što i pitaše, samo se sjećam da sam pričao o Mostaru i Dedi Ciganinu, i da me je grubo presjekao jedan od članova komisije:
—Kapetane! O kakvoj kobili pričaš?
—Nije o kobili —umjesto mene, poče da odgovara predsjednik komisije, pukovnik, doktor, profesor, čovjek u kojemu ima nečega od razrednika Memića. —Kapetan nije govorio o kobili, već o konju. Kobili treba zobi da bi bila dobar konj...! —zajapuri predsjednik komisije i u "moj" papir zapisa ono što je bila moja želja.
***
Ovih dana je istinska zbrka u mojoj glavi. Dobio sam toliko željeno rješenje o prekomandi, često ga izvlačim iz džepa i provjeravam svoju pamet. Čitam rješenje, sumnjičim njegovu vjerodostojnost, izluđuje me dragost.
Konačno sam u vozu, na putu za grad koji se smije, a sumnja tinja i prijeti da se rasplamsa u iluziju.
Ovako je u Mostar putovao i mostarski književnik Hamza Humo. Prisjećam se priče. Živio je u Sarajevu. Jednog tmurnog dana uzvrpoljilo ga sjećanje na mostarsku trehu, pa nervozno dograbi telefon i pozva prijatelja u Mostaru.
—Eto me prvim vozom. Sačekaj me na stanici i ne razglasuj poznanicima. Dolazim da se prošetam Korzom, malo istreham, samo da me želja mine, i odmah se vraćam u Sarajevo. Onim u deset sati.
Zamišljam Hamzu i u njegovoj želji prepoznajem svoju. Vidim voz, vagon, kupe i klupu na kojoj je sjedio. Isti su kao i moji, a možda i jesu isti, ushićenje nam je jednako snažno. U to sam siguran.
Hamza Humo je punim plućima ušmrkivao mostarski vazduh, zastavši na prvom vagonskom pragu. Ozareno je kročio na rodno tlo.
Ipak, ostarjeli književnik je samo jednom sišao niz Korzo, do Musale, pa na iznenađenje prijatelja, ljutito rekao:
—Vodi me na stanicu! Na prvi voz, za Sarajevo.
—Zašto? —istinski se začudio prijatelj.
—Nije ovo, onaj, moj, Mostar!
—Mostar kao Mostar —ne saglasi se prijatelj.
—Nije ovo Mostar. Ranije sam na Korzu susretao samo poznata lica, a sada, Hamzu niko ne poznaje i ne pozdravlja.
—Griješiš prijatelju, griješiš, sva ova lica su mostarska...
—Ne! Pogledaj! —uzjoguni se stari književnik —na Korzu nema ni jednog starog čovjeka. Nijednog!
—Ima Hamza, ima, i tu griješiš. Na Korzu, i sada, kao i u sva vremena prije, ima starih ljudi, ali ti nećeš, ili ne umiješ, da ih vidiš.
—Nema! —prijekorno će Hamza.
—Ima, moj Hamza, ima starih ljudi. To smo ja i ti! —tiho zaključi prijatelj, pa starog književnika zagrli i povede ka željezničkoj stanici.
***
Da, da, Hamza Humo je tražio prohujalo vrijeme, živio u iluziji prošlosti, jesam li i ja tamo, jesam li pošao da muzem jalovu kravu? Sve ove godine, u mojoj svijesti, živi čudesan Mostar, sazdan od dobrota, dosjetki, smjehova, širokih duša... Da li igdje postoji takvo mjesto? Grad koji se smije!? Čemu se danas smiju Mostarci, i da li se uopšte smiju? Tražim li snoviđeni grad ili izgubljenoga sebe? Najednom me strah da Mostar ne može biti ono što sam sebi utuvio u želju. U pamćenju je samo lijepo iz dječačkoga zavičaja, a čiji to mladenački zavičaj nije lijep i uspomene tople?
Ushićenje je snažno. Živjeću u Mostaru, nadahnjivati duhom juga. Ubrzo ću u gostionicu "Jaganjac". Već za stolom nazirem dvojicu trehaša. Čujem im i govor.
Ogovaraju Memišagu, koji pokunjeno sjedi u ćošku i pije preko mjere. Poinadio se sa suprugom, plahom ženom, koja kad se naljuti kidiše i na Memišagin život, kao što se dogodilo i jutros.
Memišaga se nekom prilikom požalio jaranima da mu se pokvarila puška, pa to bi povod onoj dvojici da upriliče trehu. Jedan će izići iz gostionice i poslati neko dijete do Memišaginice, da joj kaže, da je u "Jaganjcu" majstor puškar, te joj Memišaga poručuje da ona donese njegovu pušku, na opravku, u gostionicu.
Iako je pogana u kući, od onih je što pred svijetom ne daju na muža. Smože snage da se savlada i postupi po poruci. Zametnu se puščetinom i krenu put "Jaganjca". A kada je ugleda onaj što je poslao dijete, utrča u gostionicu i "zapomaga":
—Ide neka ljutita žena! Sa puškom. Derači se, prijeti:
—Ubiću ga, ubiti...!
Kad to ču Memišaga, i kroz otvorena vrata prepoznade suprugu zametnutu puščetinom, poskoči, unezvjereno optrča stolove, dograbi ručku prozora, otvori ga i iskoči u gostioničko zaleđe.
***
U "Jaganjcu" se svakodnevno događa takvo što, zbog toga najvolim tu kafanu. A i mene tamo jednom uzeše na trehu.
—Debelo ti je zamjerila čaršija —jednom će mi prijekorno sabirtijaš.
—Šta čaršija ima, da zamjeri, meni? —začudih se.
—Nisi bio na dženazi —pojasni prijatelj.
—Kome, kada...? —iznenadih se da je i jedna sahrana mogla da bude bez mene.
—Tvoj komšija. Umro! Obućar Patak...
Svako jutro vidim komšiju Patka. Nezaobilazan je. Ustaje prvi i dugo srče kafu sjedeći na pragu obućarnice. Umro!? Bila dženaza!? Kako mi je to moglo promaći? Krivo mi na sebe, nejasno mi krivo, sjedim sve suvljeg grla, razmišljam i o Patku, ali i o životu, kojega i ima i nema, razmišljam i obilatije pripijam sve slađu rakiju. Napih se u neznanju. Prepih kao nikad do tada.
Ujutro, mamuran, bolno se razbudih, obrijah i krenuh na posao. Teturam, nikako da odmjerim hod, pa po tome zaključujem da sam još pod dejstvom alkohola. Prvi put Patka neću zateći na pragu, prisjetih se primičući se njegovoj radnji. Skoli me tuga. Pristigoh. Bojažljivo počeh da podižem pogled prema pustoći praga. Na moje nevjerovanje, na pragu, kao i prije smrti, Patak sjedi prekrštenih nogu i srče kafu.
Pričina!? Pijanost!? Ne, uistinu, Patak je, baš kao i svako jutro prije, natenane srče kafu. On je. On?!
—Sabah hajrosum! —po navici izroni iz mene.
—Alah razosum —natenane, između dva srka, hladno će Patak. Još i upita: —Otkud ti, tako rano?
—Čuj, otkud ja! —iznenađeno i nervozno uzvratih. —Čuj otkud ja. A otkud ti, Patak? Ta, ti si umro, a ne ja...?!
***
Dugo putovanje je proteklo sa mislima zamišljanih mostarskih trehaša i lisaka, a ugodnost sanjarenja prekinu vrisak voza, koji, uvijek iza Raštana, najavi ulazak u mostarsku stanicu.
Dočekao!? Dragost razbarušuje u grudima. Trehaši, prvo što bih želio sresti u Mostaru su oni, pomislih i kroz glavu propustih višegodišnje patnje zbog žudnje za njima.
Konačno koračam ulicama svoga grada, nasmijanog Mostara.
Krenuh sa stanice prema Zahumu. U Gimnaziji je u toku veliki odmor, jer su svi đaci pred zgradom. Jedna grupica obrati pažnju na mene, sašaptavaju se. Trehaši su "pripravnici", prepoznajem te pokrete i izraze lica. Gimnazija je njihovo leglo.
Je li Mostar mostarski? Ovo je prilika da saznam iz prve ruke.
Pristigoh do njih. Jedan momčuljak iskorači da bi me presreo, za svoje godine ima preozbiljno lice, obrati mi se trehaški:
—Kapetane!
Kako vlaga utiče na vojne nauke?