Iza svakog buđenja zaokupi me neka misao. Najčešće je jalova, ali ne mogu da smetnem s nje. Jutros misao o seobi.
Malo šta čovjek tako dugo nosi u pamćenju kao seobu. Bilo koje vrste. Snažnije ukoliko su različitija mjesta seobe. Težina privikavanja djeluje na psihu, priziva nemir.
Osobita je seoba iz sna u budno stanje. Bez izuzetka je prati zlovolja. Bunovnost je najteža od svih seoba, porediva samo sa rađanjem i umiranjem. Godinama se na nju čovjek privikava, ali nikad ne dostigne bezbolno buđenje. Djeca bunovnost čak i preplaču. Bitni su mjesto i okolnosti doseljenja. Buđenju je to svjetlost, tišina i očekivani poredak ljudi i predmeta.
Najbunovniji od ljudi koje poznajem je Sisak Dvokolica. Razdražljiv je do bjesnila desetak minuta po buđenju, a onda se naglo preobrazuje u blaženo biće.
Jutros mi ne jenjava mrzovoljnost, vrlo bolno se razbuđujem, uporno se miješaju snene i budne misli. Sisak Dvokolica mi je bio godinama od pomoći. Čim progledam kroz prozor vidim njega. Kad se smiri on, već i mene mine.
Dugo ga posmatram, kamenom udara po točku dvokolice. Provjerava sredstvo za rad i budi mene. Navikli se. Pratim mu radnje. Rukama poteže paoke, po redu oba točka. Rame podvlači sad pod jednu sad pod drugu osovinu, i vrtnjom provjerava ispravnost glavčina. Zavlači se ispod prednjeg i zadnjeg dijela, šakom okucava daske poda, provjerava truljenje drveta. Uspravlja se, pesnicom snažno odalami po rukohvatu, opečati kvalitet dvokolice, i daje znak potpune razbuđenosti. Toliko traje i moja bunovnost, ali samo kad se razbuđujem gledajući u njega.
Ovih dana nema Siskovih radnji. Ne budi me kameni kucanj, bolno se razbuđujem posmatrajući osamljenu dvokolicu. Prašnjava, tužna kao i moje buđenje. I ranije je Sisak Dvokolica znao da zadocni, čak i preskoči koje jutro, ali se ovakvo što događa prvi put. Vjerovatno je bolestan. Prezdraviće, pojaviti se sutra..., svakim buđenjem ista misao. A njega nema. Pouzdan svjedok je sve deblji sloj prašine na dvokolici. U pamćenju nosim njen hod, različit po asfaltu, mramornoj kocki i makadamu, praznoj i punoj, kad je zaradio dvokoličar ili nije, trijezan ili je pijan. Klopot je govorio o stanju Siska Dvokolice, navikao mahalu na sebe, godinama živjela s njim, srastao s njom, pa je i njoj neobično.
Dvije tone ćumura gamiže, prisjećam se borbe Siska Dvokolice i dvokolice sa mostarskom strminom. Gamižu. Iz trena u tren su bliži predaji strmini, ali se starac ne da, neuvjerljivo ali uporno gura naprijed. Ako se i desi da stane, priteći će najbliži prolaznik, pomoći mu da se pokrenu točkovi, koji korak, samo da krene. Žuljevita kora kruha je bez packe, ponosio se starac i odbijao bilo koji vid milostinje. Dok mogu-mogu, govorio je i uredno plaćao birtijašima. I kad više nije mogao gurati, gurao je. Ne dam se, tvrdo je govorio, kako je stario sve češće. Posao je neumoljivo jenjavao, dobivali su ga snažniji. Znala se izvući i sedmica bez i jednog posla. Ova pauza je najduža.
***
Trehaši ga obeseliše sa dvije tone ćumura, koje treba da prevuče od Đikića spomenika do Blanića kvarta. Uz pomoć prolaznika, sa više zastoja, izgura uz Ričinu i privede ulazu zgrade. Krajnje iscrpljen, stražnjicom se osloni o dvokolicu i prepusti odmoru. Osobitom. Po načinu odmaranaja prepoznatljiv je u gradu: "Sisak Dvokolica spava vertikalno".
Isti oni trehaši što mu nađoše posao, okupljeni u gostionici "Petica", dozivaju ga:
—Hajde na piće.
—Dok ne završim posao ne pijem —od zamora Sisak jedva i izgovori rečenicu, koju je redovno ponavljao u sličnim prilikama. Nije pio u toku nadničarskog dana, da bi se poslije rada i napijao. Kad popije Sisak Dvokolica i dvokolica se ponaša alkoholizirano. U tako nasisanim stanjima je osobito znan Mostarac —Sisak Dvokolica.
—Kad završim —odvažno će Sisak i dade se na rad.
Po desetak grumenja ćumura, starački tromo i bezvoljno, trpao je u vreću, zametao se i snosio u podrum. Nakon što prenese desetak puta, trehaši krenuše u već pripravljenu igru.
Trojica neopaženo strčaše u podrum, zakloniše se iza odbačene kredence, pa koliko Sisak Dvokolica snese oni vrate na dvokolicu, dodajući drugoj dvojici kroz prozorčić. Što Sisak snese, petorica vrate.
Kao da se i Bog urotio protiv staračke nemoći. Dva sata već snosi, a hrpa na dvokolici se ne smanjuje. Nikad prije ovako. Godinama se najavljuje starost, opominje i prijeti, a on uspješno trpi i nosi, ali danas ne može, na putu je da popusti, prizna nemoć. Prenio je više, ili je načet razum?! Snio je pola dvokolice, a na njoj se i ne primjećuje. Poremetio umom?! Skoli ga tuga i nemoć. Uvijek mu je bilo važno prenijeti polovinu, onda samouvjerenost nadvlada umor, stimuliše. Otkazuju mu noge i volja. Ubacuje grumenja u vreću i dvoumi.
—Sisak, hajde na piće —uočavajući krizu, upornije ga pozivaju trehaši iz "Petice".
Ne odgovora na pozive, i to mu je prvi put, a oni su glasniji i uporniji. Poleguti se da se zametne, zabaci vreću, ali ne uspje od prve, ni od druge, ni od treće. Poražen je. Priznade. Odbaci vreću i suknu u gostionicu.
—Duplu ljutu! —poruči sa praga.
Koji minut ili sat, ne zna koliko je proveo za šankom, metež vlada glavom, ali ga jedna misao ne napušta —nosio, nosio, nosio..., a malo prenio. Poče po glavi zbrajati prenesene vreće, svakim ranijim istovarom je brojio prvu polovinu prenosa, jutros ni to nije činio, a sada ne može da se prisjeti, niti da dočara približan broj, ali zna da je prenio znatno više nego kaže hrpa na dvokolici. Prenio bar polovinu ćumura, možda i čitavih dvije tone!? Čitavu dvokolicu!? U pijanoj glavi odzvanja: Čitavu dvokolicu?! Istrča.
Dvokolica je stvarno ispražnjena?!
Strča u podrum.
Hrpa od dvije tone ćumura je uzorno podzidana. Pometeni su podrum i stepenice. Pometena je i dvokolica. Sve kao što je činio i svaki put prije. Zbunjen je. Otrijezni se na tren. Osvrće se tražeći objašnjenje od ulice, trgovaca i prolaznika. Sve je u uobičajenom redu, dan kao i svaki prije, samo je on drukčiji, sanja ili je pijan. Uštinu se za bedro, nije, ni jedno. Šta mu se događa, dogodilo?, pita nesređenu glavu. Baci pogled uz Ričine, zaustavi ga na ćenifi iza podvožnjaka, pa joj se uputi. Glavu podbaci pod mrzlu vodu stalno otvorene česme. Otresajući glavu i ruke povrati se pospremljenoj dvokolici.
Sačekala ga je vlasnica ćumura, pohvalila urednost i isplatila.
Prvi put u svom radnom vijeku pio je za vrijeme obavljanja posla, pogazio je zavjet: "Kad radiš, ne pij, kad imaš, ne štedi na sebi." Da li se objavljuje senilnost, starosna slabotinja, predsmrtno stanje? Zabrinut je starac. Alkohol je pomogao da snese ćumur, da li je to? Može to još koji put, a onda? Kraj! Ipak, ostaće dosljedan, neće više piti dok radi. Neće. Neće, ili neće raditi.
I nije više radio.
***
Prašina na dvokolici je sve uvjerljivija, a moje buđenje bunovnije. Još se nadam starcu, po svakom buđenju prvi pogled je na dvokolici, pa i jutrošnji.
Dvokolica je osamljena, sa crnom trakom zavezanom na rukohvatu.
Okružuju je mladići, oni što sebe nazivaju "mostarska raja", trehaši, liske, oni što su na dvokolicu vraćali ćumur, i prenijeli ga, i podzidali, i omeli...
—Šta se dogodilo? —ubrzo im se priključih.
—Konačno, jednom, i Sisak Dvokolica zaspao horizontalno —odgovori najbliži.
Mostarska raja dade se na pogrebne poslove, a građani se spremaju odazvati na očekivano veliku sahranu.
***
Buđenja me užasavaju, podsjećaju na umiranje. Tužna je dvokolica u dnu ulice. Crna traka popušta, blijedi pred naletom zaborava. Prvi jutarnji pogled je sve tužniji. Slike Siska Dvokolice ne silaze sa sna i nesna. Izluđuje me taj prokleti prvi jutarnji pogled.
Ukloniću dvokolicu!?
Prije toga čina, po odluci iz sna, sa buketom cvijeća, krenuh ka humci Siska Dvokolice.
Ugazih u groblje, Šarića harem na Luci, srce zadrhta, poremeti korak i misli. Kao da će me presresti Sisak Dvokolica. Drhtim, u sebi osjećam uljeza. Nastavih šunjajući se. Bez hrabrosti sam da pogled podignem do crnila humke, na jednom me poče hvatati strah od nje. Pogled se otima snažnije, tamo bi, a misao sputava više, bez kuraži sam da ga otpustim.
Već sam na koji metar od groba. Pogled se ote i bljesnu kao munja kroz pomrčinu.
Ukaza se velelepni mramorni spomenik:
"Po dvokolici paučina pala
Sisak Dvokolica umorno spava
... ... ... ...
Spomenik podiže mostarska raja."