Ovih dana je pohapšeno više Mostaraca, o tome šapuću ćoškovi sokačića, drhte vremešne kapije, strahujući da je došao red i na nju. A kapije su pune ožiljaka, od kundaka tuđih vojnika, žandarma, udbaša... Hapse ibeovce, najljuće narodne dušmane, njih treba satrijeti u temelju, kao kad se kamenom zmiji stucava glava. Građani ne poznaju ni jednog ibeovca, ili ne umiju da prepoznaju, pa su svako jutro zatečeni novim noćnim nestankom komšija, ibeovaca, kako će ih i sami početi da nazivaju. Svakog čovjeka treba sumnjičiti, uhoditi..., —otkrivati, jer unutrašnji neprijatelj je dobro prituljen i ne miruje. Noćas su pohapšeni i oni što su do sada hapsili druge, Neđa Borozan, ali i direktor Esad Šabanac, čak je odveden i predsjednik gradskog narodnog odbora Vilko Šnatiger. Zaista, više nikom nije sigurna sloboda, pa se ljudi klupčaju iza kapijica, prikučuju prozorske kanate, da nisu na oku, da ne izazovu pažnju doušnika.
Omer Puce, čistač ulica, smetljar, kako to zanimanje nazivaju ovdje, građanin je sa najvišim brojem posleratnih pritvaranja. U prosjeku je sedmično proveo noć u hapsani. Svaki put kad je Mostar posjetio koji drug "ozgo". Desetak puta je dobio masne batine, pa zadrhti kao mladica pri prvom povjetarcu, i pri slučajno izgovorenoj riječi udba, haps, drug ovaj... Jutros je čitav grad u drhatu, a Omer miran, ne hapse njegove, kako se izrazio. Njega muči druga. Zlovoljno je ustao, boli i meso i kosti, zlovolja uzela pod svoje. Jedino joj rakijom može doskočiti. Opsjeo ga njen zov. Zametnu se metlom i pođe u potragu za rakijom. Naići će na kojeg dobrog čovjeka, biće pozvan na piće, kao i svaki dan prije, nada se.
—Polij Omere! —bi prvi dodir sa jutrošnjom čaršijom, dječakom iz poveće grupe školske djece.
Makadamske mostarske ulice, naročito u ljetne suve dane, prepoznatljive su po prašini, koja uporno objeljuje do upola nogavica. Kad Omer mete dotrajalom šipkovom metlom, iza sebe ostavlja kolutove prašine, koji se na odvratan način prizemljuju na vlažnim usnama prolaznika. Smetljar je često opominjan od pješaka i grubo napadan od dućandžija, koji su požurivali da prije njegovog dolaska poškrope ispred svojih magaza. Htio ili ne, Omer nije mogao izbjeći svakodnevne sukobe, ljutio se, psovao i nesvjesno postajao osobita gradska pojava.
Vremenom će se odnos Omera i čaršije svesti na dvije riječi —Polij Omere! Te riječi ga godinama zapaljuju do bijesa, doživljava ih kao optužbu za svu mostarsku prašinu. On bi svaki dan, po njima, morao poškropiti sve gradske ulice, a to je sulud zahtjev. U vrijeme zle volje, zadnjih godina sve češće, na —Polij Omere!, uzvraća krajnje povrijeđeno, zvjerski goni djecu, udara, prijeti, urla... —zabavlja.
—Polij Omere! —dočeka i jutros, odmah, po prvom zamahu metle. Krajnje zlovoljan ne mogaše otrpjeti, pa se sjuri među djecu, koja se hitrinom nogu razbježaše po sokačićima, pa otuda, iza ćoškova, iz nedokučivosti, poput rafala, izvikuju: —Polij Omere! Trčeći od ugla do ugla, vičući prijetnje, premori se, metlu odbaci u jarak, pa se poraženo i potišteno stepenicama spusti u Kujundžiluk, da prilegne koji minut, dođe do daha i smiraja.
Da mu je bar jedan čokalj rakije!
Strast je potpuno ovladala Omerom, koji dahće na krpetinama, u ratu oštećenog pa napuštenog dućana, doma bez vrata, prozora i poda.
Preko puta je Keketuša, ona uvijek ima pića, takav joj je zanat. U ovome času ne može k njoj. Njen dom, zapušteni dućan, sa uspravljenim kartonom na otvoru vrata je u znaku, unutra je mušterija. Neće brzo biti slobodna, a on ne može da čeka. Iza je Jazin dućan-dom. Omer podiže glavu i u njegovom pravcu, ali tamo se jasno vide samo hladne gunjine. Ostale komšije ga ovom prilikom ne zanimaju, za njih je čokalj rakije neprocjenjiva vrijednost. Jedino gatar Vejsil!? On bi mogao imati, a i dao bi. Da je veče, imao bi sigurno. Duga je noć, prigrli se flaša, u neznanju pripija i dopije. Ako i ostane koja kap, ona njegova faletuša, kad on zahrče, prišunja se, rakiju izvuče ispod pazuha, i dopije ona. E, da je samo jedan gutljaj, želja napadno mori.
Između dućana se uvukla pećina, nekad dobro posjećen restoran "Pod pećinom", koju su iza rata naselili gatari, a ispred nje, ceribaša Vejsil razapeo čergu. Pred njom sjedi i vječito kunja prekrštenih nogu, i sačekuje "štapove" (prosjake), da preuzme zarađenu milostinju, i strogo prebere, da koji "štap" ne utaji. Raspoloženje je njegov redovni životni pratilac, osim kad "štapovi" previše podbace.
Omer pođe laganim hodom ka čergi, obazrivo zagleduje Vejsilovu ćehru, a kad je zateče vedru, javi se pozdravom, pa zapita:
—Imaš li čokalj...?
—Bilo je, stani, da vidim... —govori podižući se, razgledava oko sebe, povi i uše u čergu, produži u pećinu, iz koje se ubrzo začuše krupne riječi i udari.
Popila faletuša, zaključi Omer i ode. U čaršiju će, odmah, ne može više durati bez rakije. Ne može. Hodati će. Nabasati će na kojeg dobrog čovjeka. A one što će izvikivati —Polij Omere, neće ni slušati. Može on to ponekad otrpjeti, moći će i jutros, zaključi i krenu uz stepenice.
Nosi se Omer sa sobom, oni dovikuju, dovikuju, on izdržava, otrpljuje, kuraži se. Obgledava lica po čaršiji. Traži dobrotvora. A ni jednog, kao u inat, ni da se našali, a kamoli pozove. A slika čokalja se sve nametljivije ucrtava u svijest. Progoni. Zapišava pljuvačkom i draži, a pljuvačne žlijezde nadražene, svrbe i peckaju, ne daju mira. Traže svoju dozu, koja će ih obliti, žeženošću obuzdati nespokojstvo. Tumara u svijetu rakijskih aroma, koje blaženošću smiruju, kao što ga je smirivala Fatima, najvruća miljenica davne mladosti.
—Omere! Traže te!
Iz alkoholizirane misaone slasti prenuše riječi kafedžijinice Bide, koja je izvirivala iz dućančića i upozorava, a i sama u strahu da je ne ugleda nevidljivo a uvijek prisutno čaršijsko oko.
—Kada? —unezvjereno će Omer, ne mogavši da se u trenu ne prisjeti svih batina koje je dobio od Njih.
—Maloprije —uzvrati Bida i ukloni se.
—A njih? —zapomaga Omer.
—Odveli su Vasu i Gretu. Idi odatle. Brže! —Izbrza Bida u strahu, ne pokazujući se, plašeći se da ga ne povedu ispred njenog dućana, i očiju.
Tamo ne smije trijezan, ni živ ni mrtav, misao zavlada Omerom. Kad popije lakše zaspe, a i batine podnese, prespava noć i na slobodi je. Ako je kakav veliki "guzonja" mostarski gost, onda je teže, dvije-tri noći. Bar jedan čokalj prije nego ga pokupe, dodatno zasvrdla strast. Jutros, kao uinat, niko da se pojavi i počasti. Niko! A oni što hapse su tu negdje, samo što ga nisu dohvatili podlanicom.
Prošvrljao je ulicama nekoliko puta, rakija je sve udaljenija a haps sve bliži. Mora popiti bar jedan čokalj. Mora! Koliko će ostati u muriji, koliko? Doznati će od Belovića, domara u Gradskom. On sve sazna prvi.
—Koliko će nas držati? —sa praga će Omer.
—Ne znam! —neočekivanom grubošću ga dočeka Belović.
—Znaš, ti sve znaš, ne smiješ reći! —ne otrpje Omer.
—Izlazi! —naredi Belović i razotkri da je čak i on u strahu. Neće da govori ni s kim, da ne bi, ne daj bože, bio pozivan za kakvog svjedoka.
—Koliko dana? —Uporno će Omer.
—Pogledaj? —umjesto odgovora domar pokaza u pravcu krovova kuća.
Do polovine grada već vijore zastave. Nikad u tolikom broju. Čak ni u vrijeme posjete Đure Pucara, tek sada u Omeru punom silinom zagospodari strah. Onda je bio tri dana, a bilo zastava manje, koliko će tek sada? Rakija! Gdje? Kako? Ima samo još jedna nada, mrzovoljni Dušan Akšam. Mora li baš u njega? Mora. Skupo će ga doći, ali mora.
Građani zanosno umivaju ulice, na prozore iznose saksije sa cvijećem i ćilime. Prvi put je, u mladoj državi, izabran predsjednik republike, nafriško se oženio, na putu za Englesku, sa suprugom će proći kroz Mostar. Zdušno se radi na dočeku, kite se ljudi i grad, uklanja prljavština i gradski ološ. Omer ne čita novine, sve to ne zna, ali osjeća da se događa nešto što je ravno sedmici hapsa. Rakija. Rakija. Opsjela ga i odvukla u Dušana Akšama.
Omer voli predsjednika republike, zato što je domaćin države, ali bi volio da ne dolazi u Mostar. Dušan šefa države ne voli, zato što ga ne voli. Zbog te neljubavi je odrobijao nekolike godine, i zakleo se, neće izići u grad dok su pelenguzići na vlasti, kako naziva komuniste. I, zaista, od izlaska iz zatvora, Dušan još nije kročio preko avlijske kapije. I neće nikad. Poznato je to Omeru. Uduljili pelenguzići, žalio bi se Dušan, saglašavao Omer, pa se njih dvojica i pozdravljaju sa —udulji, ili po Omerovom izgovoru —uduji.
—Uduji! —javi se Omer, tek kada iza sebe zatvori kapiju.
—Uduji! Uduji! —prilika da izgovori tu riječ ozari Dušana.
—Došao da iznesem smetlje —tako poče Omer, iako je dobro znao da je tek sutra na redu iznošenje smeća.
—Došao, Omere, po jedan čokalj!? —ne dade se zateći Dušan.
—Daj jedan, gazda Dušane, daj! —uhvaćen na djelu, od prve se predade Omer.
—Rakiju treba zaraditi, moj Omere —nedomaćinski odgovori Dušan.
—Hoću. Daj smetlje... —pomirljivo prihvati Omer.
—Malo je to, moj Omere, malo! —Dušanova lukavost je prozirna koliko i svjetlost ovoga jutra.
—Daj šta hoćeš —Omer i ne pokuša prikriti ovisnost o rakiji.
—Hoćeš li rakiju? —na jednom iz Dušana potekoše preozbiljni glasovi.
—Hoću! —prihvati Omer, riješen da učini sve što mu se naredi.
—Izići ćeš, tu, pred Gradski, i popeti se na zid Muzeja —kaza Dušan, predahnu, da očima izmitraljira avlijske zidove i kaldrmu, i Omera, pa u zanosu mržnje naredi:
—Tri puta ćeš uzviknuti, dvije riječi. Krepo Tito! Krepo Tito! Krepo Tito!
Kao da je pod Omerom potpaljen stog sijena, u trenu, zapuhnu ga vrućica. To izviknuti!? Pred Gradskim!? Vrućica ga uze pod svoje i kani oboriti na kaldrmu. Ne, to ne smije. Zbog udbe, građana, ne bi ni zbog Tita, a ne bi ni zbog sebe, ipak, Tito je Tito. Uzdrman je. Tek sada bi dobro došla rakija, poludjeće bez nje. Rakija, rakija, rakija..., u glavi samo njen zov. Rakija!
—Gazda Dušane, nemoj... —promuca Omer i ne htijući.
—Moraš! —izderači se Dušan.
—Ne smijem, a i ne bih... —zacvili.
—Moraš! U protivnom, u mene je više nikad nećeš ni omirisati.
Kanuše dvije krupne staračke suze, bogzna otkad nisu, ali ne dojmiše se Dušana. Poslušati će Omer, nagovoriti će ga rakija, znaju to oba. Tišina. Kao u polusnu, Omer luta s misli na misao, pa se zaustavi u jednoj jesenjoj noći, i tamo nastavi pripijati uz vreo rakijski kazan. Miris rakije, jedino njen. Jezik pohlepno usisava i isisava pljuvačku, nadražuje žlijezde, pijucka, pijucka rakiju, ali mu malo, naginje bardakom, naginje i opet mu malo, a miris rakije blažen, smiruje... Desetak minuta je Omer odsutno ćutao, a kada jalovina zanesenosti minu, želja za rakijom ižđika.
—Hoću! Daj čokalj! —nenadno grunu kao iz paćenika.
—Idi! Pa kada se vratiš —pripravno će Dušan.
—Daj prije... Da se malo okuražim —dječije molećiv glas se izvuče iz Omera.
Gazda se lijeno podiže, uputi prema izbi, i ubrzo povrati sa duplim čokaljem rakije. Odloži ga pored sebe, pa kaza:
—Evo ga, čeka te!?
Kao oparen poskoči Omer i suknu put kapije.
Dušan bi još brži, dozva Anicu, ženu uvijek pripravnu za izviđačke zadatke. Naredi joj da ide pred Gradski.
Bez ijednog zuba, Omerov govor je nerazgovjetan. Nekoliko glasova ne može da izgovori, naročito na početku riječi. U njih spada i glas "t". U ovoj prilici mu to bi od koristi.
Pope se na zid i izvikuje: "Krepo Kito! Krepo Kito! Krepo Kito!". Ni ti ga ko za ozbiljno uze, ni ti ga ko razumjede, a Anica, koju je Omer na vrijeme uočio, nije mogla kazati drugo, nego —Izvikivao je.
—O kako si dobra —sladeći se rakijom, i još duplom, poluotvorenih očiju mrmljao je Omer. Spada u one, koji su od prve rakije alkoholizirani, a iza nje, ne mijenjajući se, mogu popiti mnogo. Rakija ga ubrzo smiri, više ne drhte ruke, u mogućnosti je da vlada mislima i tijelom. Trezveno započe razgovor:
—Hoće li me držati sedmicu?
—Kakvu sedmicu, jado. Više. Puno više —Dušan podrža ozbiljan razgovor.
—Zašto bi više? —začudi se Omer, nastavi —Tri dana prije, dan kada je u Mostaru, i tri dana dok ne dođe odakle je pošao. Zašto bi dulje?
—Već danas vas kupe, a glavni "guzonja" dolazi tek do sedmicu... —objasni Dušan.
—Nepošteno! —kao da je Dušan odgovoran, nabusito poče Omer. —Evo noć, dvije, pa i tri, razumijem, navikli, ali...!? —ljuti se Omer.
—E, ovoga ti je puta desetostruko, tri sedmice. Tako ti je u pelenguzića, moj dobri Omere... —i Dušan se unio u smetljarovu nevolju, sažaljivo govori, i riječima i dijelovima tijela.
—Morao bih, onda, popiti dosta rakije —više za sebe nego za gazdu Dušana promrsi Omer.
—Bojiš se degeneka?!
—Bojim! Toliko dana na pravdi boga. Degeneče samo kad privedu. Da zastraše, da odležimo bez žalbi...
—Obuci se bolje, da manje boli —posavjetova Dušan.
—Daj još jedan čokalj, gazda. Daj! Nervozan sam, daj.
—Treba opet zaraditi —ni ovoga puta se ne dade omekšati "narodni izdajnik".
—Dobro! —kaza Omer i pođe put nadnice.
Opet je zamjena glasova t-k razriješila Omerovu nevolju. Anica je potvrdila valjanost obavljenog zadatka. Gazda se nasladio i od sebe častio smetljara. Ponačini se Omeraga, kako sebe u alkoholiziranom stanju naziva, okuraži, pa u neka doba poskoči govoreći:
—Natoči gazda još jedan, idem zaraditi, eto Omerage, brzo ću...!
—Aferim Omeraga, aferim...! —razdražen je i gazda. Uspio mu dan.
U pripreme grada, ovom prilikom, spadalo je i samoorganizovanje građana, na zaštiti od unutrašnjih neprijatelja. Jedan od njih, zadužen za rejon oko Gradskog, po treći put uoči smetljara u istom i neobičnom položaju, pa poče tražiti smisao u nerazumno izvikivanim riječima. Dotrča do neizglednog izvikivača i zadihano upita:
—Šta to baljezgaš?
—Krepo Kito! —podvrisnu Omer.
—Štaaaaa?!
—Krepo K-Tito! —shvativši da je nerazgovjetan, Omer učini dodatni napor, da na početku riječi izgovori taj nemogući glas. Nastavi deračenjem. Stalo mu je da ga čuje i razumije što više čaršije. Najednom je ponosan. On smije, a čaršija ne smije!? I on je, najednom, neko. Neko!
Patriota se prenerazi pred drskošću djela unutrašnjeg neprijatelja, patriotizam rasplamsa do histeričnosti, kojom dograbi smetljara, smota pod udarce nogu, ruku, psovki i urlika. Žestina ne splasnu dok iz "unutrašnjeg neprijatelja" ne presahnuše damari. Patriota se izmače za korak od umrtvljenog tijela, osvrnu, obrisa prašinu sa kaputa i nogavica, te pljunu na otpadnika:
—Tako ti i treba —promrmlja, pa ode u potragu za sljedećim potencijalnim unutrašnjim neprijateljem.
Trgovčići, skladno i brzo, iza očiju uhoda, pokupiše izmrcvareno staračko tijelo i prenesoše u Kujundžiluk. Predadoše ga Vejsilu, koji će zadužiti faletušu i Keketušu, da vidaju i rakijom vade uboje.
Sa dvolitrenjakom rakije, kroz gustinu mraka, Anica je prokrčila put do ranjenika, da bi gazdi Dušanu mogla prenijeti Omerovu poruku:
—Pozdravi gazdu. Hvala mu. Pomogao mi je da zajebem pelenguziće. Ukrao im tri sedmice slobode, uz isti degenek. A, zaradio i dosta rakije. A, K-Tito neće krepati, pa ja izvikivao ispred Gradskog, ili ne izvikivao.