Jedna naša narodna mudrost glasi: "Ko pjeva, zlo ne misli", što bi se moglo iskazati i riječima: "Ko se smije, zlo ne misli". Smisao je, u oba slučaja, isti: veseli ljudi nisu skloni zlu. Onaj ko pjeva, onaj ko se smije, nema vremena da razmišlja o zlu, da drugome jamu kopa. Mostar je, do naših dana, bio takav. To je bio grad smijeha, grad pjesme. Otuda mostarski liskaluci, mostarske trehe. A, kao malo gdje drugdje, Mostarci su se međusobno oslovljavali jedinstvenim nazivom: "raja". Nije tu značenje ove imenice koje joj daje Vuk: die unterthanen, subditi, sa objašnjenjem: "U Turskome carstvu raja se zovu svi ljudi koji ne vjeruju Turske vjere". U Mostaru ova imenica označava članove te sredine, prijatelje, ljude kome se može obratiti u svakoj prilici za savjet i pomoć. Mostarska raja označava (označavala je) stanovnike toga grada na Neretvi koji su imali dosta zajedničkog, bez obzira na, eventualne, razlike između njih. I taj epitet davao je stanovnicima grada na Neretvi neko posebno obilježje. Pa i spremnost za veselje, za humor, za trehu; liskaluke, koji su bili karakteristični samo za ovaj grad i njegove žitelje. Ta osobina davala je Mostaru posebno obilježje. Nepoznato drugdje. I neponovljivo. Takav je bio Mostar do naših dana. Takav Mostar pamte, nose u svojim srcima, svi oni koji su stasali na obalama Neretve, koji su živjeli na prostoru između Huma i Kuka, između Raštana i Gubavice i koji su se ponosili svojim porijeklom sa tih prostora. O tome i takvome Mostaru piše Danilo Marić na prethodnim stranicama. Tu je riječ o ljudima koji su se međusobno voljeli i poštivali. Ali i međusobno šalili. Svi na račun sviju. I bez ikakve zlobe i pakosti. Bez truna mržnje.
Danilo Marić se saživio sa žiteljima grada na Neretvi. Shvatio je njegovu dušu. Osjetio njegov "damar" i ponudio nam ovdje pregršt mostarskih treha, mostarskih liskaluka, bez kojih je bilo nemoguće zamisliti Mostar i Mostarce.
Sa istom ljubavlju tu su priča o Greti i Eni, o Joci Šupljeglavu ili Mujagi Komadini kao i o Jazi, Omi Puci ili Mustafi Badžaku. Svi su oni činili "inventar" Mostara. Svi su oni sastavni dio istorije žitelja sa tih prostora. Autor ovih redaka nosi u sebi, duboko, sjećanje na sve njih. Sve ih je poznavao i svi su mu oni priuštili pokoji radosni i veseli trenutak u životu. Život je htio da su nam se staze razišle. Zato raduje saznanje da je Danilo Marić uspio da sakupi mnoge zgode iz njihovih biografija i da nam je sve to pohranio na prethodnim stranicama. Jeste, naši dani nisu skloni svemu tome. Ali, raduje spoznaja da neće uvijek biti ovako. Doći će bolji i veseliji dani. Zasjaće ponovo Sunce nad ovim prostorima. Ponovo će se oriti veseli pokliči mladih na obalama Neretve. Ponovo će se pričati mostarski liskaluci gdje će neminovni inventar biti Neda i Jure, Vasa Kisa i Oma Puce, ali će se prisjećati i brkatog Joce Šupljeglava i Zvonića i njegovih kola. Nada ohrabruje. Da nije nje, čovjek bi izlaz tražio u bezizlazu.
Danilo Marić je učinio veliki podvig što je sakupio ovih dvanaest segmenata mostarske istorije, istorije Mostara i Bišća. Jest, ima još ovakvih zgoda. Biće korisno ako se i one pokupe. Jer, to je danas sigurno, ako mi to ne uradimo, ako to ne urade generacije koje su danas kadre da to učine, bojati se da će sve te zgode i nezgode nestati sa tim generacijama. A to bi bila šteta. I velika. A kao što je poznato, istorija nastaje na osnovu sitnih detalja. Ovi i ovakvi segmenti čine istoriju Mostara. Oni govore o našem zajedničkom bitisanju na tim prostorima, o našim zbiljama i trehama. Treba to pohraniti "za daleka neka pokoljenja". Biće nam ona zahvalna. Zbog svega toga hvala Danilu Mariću što je sakupio ove trehe i prenio ih na hartiju. Hvala mu i u ime "heroja" njegovih priča i u ime živih Mostaraca, a i u ime onih koji će iz ovoga saznati nešto više o svojim prethodnicima.
Akademik Prof. Dr Asim Peco BG/1992.