U hercegovačkom kršu na muškarce zdušno ustaju motike, boleštine i tuđi vojnici, pa ih od pamtivijeka manjka. Koliko ih je manje za toliko im je veća cijena. Žene su saglasne da je muškarčeva vrijednost veća od njihove, to se nikad nije dovodilo u pitanje.
Jedna djevojčica, Jovanka neće da je tako, ne prihvata neravnopravnost. Rugala se djedovoj: "Ko ti žensko u čeljad računa." Odrastajući sve ju je više progonila jedna slika koju je ponijela iz ranog djetinjstva.
***
Sa bakom je sjedila pored puta, naišla je stoka, baka se podigla i ostala da stoji dok su prolazile životinje. Nakon što sjede, začuđeno će je upitati djevojčica:
—Zašto si ustajala bako?
—Naišlo muško. Vo! —i baki pitanje bi čudno.
Volu odati počast ustajanjem, još više se začudi djevojčica. Šta su sve muškarci sebi umislili, dokle to seže?, dugo će se iščuđavati Jovanka. Već tada je donijela odluku o objavi rata muškom rodu. I tukla se s njima. I uspješno.
Vremenom se djevojčica razvi u snažnu osobu, stasitu i otresitu djevojku, a kad bi vrijeme za udaju, isprosi je kršan momak, Pinjo iz Hodbine. Odnos prema muškarcima ne promijeni ni po udaji. A muž je to od nje izričito zahtijevao. Domaćin je, i red je da ga sluša Ona, ubjeđivao ju je.
***
—Zašto da ti budeš domaćin? —preporiječi se s mužem već prvoga bračnog dana.
—Pa, red je, muško sam —objasnio je Pinjo.
—I vo je muško, mogao bi i on... —naruga se.
Mladoženja presvrnu. Prvi fizički odnos sa suprugom bi šamar, koji je pljusnuo punom podlanicom. Ošamari i ona njega.
Do ovoga događaja bijaše nečuveno da supruga podigne ruku na muža. Naravno, Pinjo nije mogao da odoli naletu muškog bijesa. Pretuče suprugu i utjehu potraži u rakiji.
Jovanka ne popusti ni pijanom mužu, ona će biti domaćin, tvrdokorna je. I opet uslijediše batine. Kad ne pomogoše ni one, ljudina dograbi za pletenice, otključa novi djevojački sanduk i u nj ubaci kosu, poklopi i zaključa, tako da glava nepopustljive Jovanke ostade da visi. U neko doba noći Pinjo se probudi i prisjeti stanja u kojem je ostavio ženu, načas se pokaja i odluči da je oslobodi, računajući da se urazumila i ona. Prethodno će je upitati:
—Ko je domaćin u ovoj kući? Ti ili ja?
—Ja, kučkin sine, ja! —ne popusti ni tad ni ikad.
Pinjo je preneražen i poražen. Požaliti će se ocu. Prepriča nevolju i zatraži roditeljski savjet.
On će to da sredi, obeća uvaženi domaćin. Pozva nevjestu, pa izli staračke mudrosti. Na jednu njegovu uslijedile su dvije njene. U neko doba posusta svekar, i on preneražen i poražen, izgubi mjeru, povika:
—Jebem ti, onoga, ko te nosio na krštenje! —bila je to njegova ružna psovka, koju je izgovarao samo u naletu bijesa kojega nije mogao da sputa.
—Na krštenje me nosila magarica, jahala... —ne časeći uzvrati nevjesta.
—Nevjesta! Pa, ko biva, da ja, da oprostiš, kenju...? —čovjek, koji je navikao da pred njim seljani biraju riječi, najednom poče sumnjičiti svoj sluh.
—Šta ću ti ja "dobri" svekre, kad me nosila kenja, a nije po tvojoj želji... Svekre, hoćeš da j...!
Na svoju bruku i sramotu, dva viđena i poštovana čovjeka, popustiše pred naletom đavola. Obrijaše brkove, po starom dobrom običaju, nisu ih dostojni, saglasni su.
***
Pinjinica nastavi po svom, ni pred kim ne saginje pogled, ako se treba svađati, tući..., uvijek je horna i spremna, pa je se počeše pasati i komšije i seljani. Čudo se dogodilo, žena, pored živa i zdrava čovjeka, postala domaćin.
Kao i ostali domaćini, Pinjinica se propi, propuši, progura na sijela seoskih domaćina i postade ravnopravan sabesjednik. I više.
Proču se o njoj i preko seoskih međa. Oružjem zlog jezika, besramnošću i obaveznom debelom batinom, od koje se nije rastajala, posta napast komšiluku i selu. Poče provaljivati u tuđa dobra, krasti plodove, a vlasnici se ustručavaju i da je opomenu.
Jedan od starinskih domaćina, Luka, zateče je na svojoj njivi, u svome dobru, u krađi. Ne otrpje. Zaskoči je iza plota, iznenadi i potjera oštricom kosora. Vratiće mu milo za drago, Pinjinica mu zadade tvrdu vjeru.
Poraz nije mogla nositi dugo, pa već prve noći napade na Lukin kupus. Povede redovne pratioce, kenjca i kenju, natovarene praznim sepetima. Da ne ugazi u kupusište, zajaha na sapi kenjca, sa kojega će, bez velikog napora, čupati glavice i ubacivati u sepete. Počupan je kupus, jasan motiv i počinilac, ali u čitavom kupusištu ne bi traga ljudskog stopala.
Vile noću kupus počupale, s Lukom se poigrale, šalili su se dozvani žandarmi, nahranili i napili, i napustili začuđenog domaćina.
***
Ni dobroćudni komšija Jovo Glavaš ne mogaše da zažmiri pred drskom krađom. Na plot ispred kuće Jovina žena je razgrnula tek ostupana dva gunja. Čim uđe u kuću, kao da niče iz zemlje, pojavi se Pinjinica i posegnu za gunjima. Ugledavši je, Jovo pritrča i prihvati za gunj. Tegli i on i ona. Prevuče on, a iz nje planu ubojito oružje.
—Kome psuješ, cara, Franju Josipa, i caricu...!?
Kao oparen vrelom vodom, unezvjereno se osvrće Jovo, uočava bunovna komšijska lica, zastraši pritužbi, jer ga ionako optužuje austrijska policija, drži na oku, dovodi u vezu sa svježim atentatom u Sarajevu. Optuženi su Srbi, a on je Srbin!
—Kakav car, đavo te ponio, ko ti njega spominje... —nespremno poče da se brani čovjek od zlodjela koje nije počinio.
—Jesi! Psovao si cara! —izvikuje Pinjinica da čuju komšije i selo. Pridodaje: —Odoh na Bunu, prijaviti...
—Nosi gunj, oba, nosi, nosi...! —zapomaga Jovo.
—Neću ti oprostiti, ti da meni cara, Srbine jedan, ti meni Franju...
—Šuti, đavo te odnio, šuti, eto ti gunja, šuti...! —moli Jovo.
Jovo hitro prebaci gunj preko kenje, a drugi preko kenjca, pa životinje odalami po sapima, potjera, i dugo osta da gleda za đavolima, koji zamalo da ga dođu glave.
—Ja ću naučiti muški uobraženi rod... —mrmljala je odlazeći.
***
Seoski politikanti raspredaju svjetske politike i dovode ih u vezu sa ovdašnjim vjerskim i nacionalnim prilikama. Mudruju. Po Sarajevskom atentatu dijele svijet na pravoslavlje i katoličanstvo. Izazivaju se i prijete. Bunjanin Mate je na strani Austrije, sjedi pred gostionicom, dosađuje se i izaziva srpske muške prolaznike. Pojavi se Pinjinica sa dva tovara drva, na putu je za Mostar. Izazvaće i nju, jer hoće da je muško, e onda i neka bude muško Srbin.
—Pinjinice! —prozva je izdaleka, a kad se primače i upita: —Pošto su drva, na vladici?
E, moja Pinjinice, pomisli ona, hoćeš da si ravnopravna, e pa evo ti, budi sada muško. Iziđi na kraj sa ovima, nakratko se pokoleba u sposobnosti, ali, zaista, samo nakratko. Zauze prepoznatljivo otresit i odvažan stav, pa odgovori ozbiljnim glasom:
—Deset forinti —na iznenađenje dangublija, pristojno odgovori Pinjinica. Uplašila se zaključiše i oni i zagriženko.
—A, pošto su drva, nakenji? —Mate nastavi da izaziva.
—Na kenji su dvadeset forinti —Pinjinica će još pribranije.
—Na vladici deset a na kenji dvadeset! Zašto? Skuplja kenja od vladike!? —uporno pecka Mate.
—Da, skuplja je kenja, zato što je, ona, kenja, okotila rimskog papu —izbečivši se na Matu odbrusi Pinjinica, pa udvostručivši korake požuri za tovarima.
Ne otrpje Mate, pa potrča za njom. Presretoše ga prijatelji i rođaci, savladaše i narugaše. Dobio je šta je tražio, rekli su mu.
***
Goneći bostan na mostarsku pijacu, na nezaobilaznim saputnicima kenji i kenjcu, Pinjinicu zaustavi cestar Lulić:
—Pinjinice, hajde da zamotamo po jedan duhan.
—Zapalićemo i ohanuti, jašta —Pinjinica je rado prihvatala ovakve pozive.
Zamotaše i zapališe iz cestareve kutije, razmijeniše uobičajene riječi, magarad su već odmakla do Ortiješa, pa se Pinjinica podiže, pozdravi i krenu. Među debela mesa uvuklo joj se platno haljine, pa to bi povod cestaru da se našali:
—Pinjinice! —zovnu, a kad se ova okrenu, reče: —Guzica ti pojede haljinu.
—Nije to, moj dobri Luliću, nisi pogodio —i ona će mekanim govorom, pa ga uozbilji: —Ovo se guzica priprema da se izljubi s tobom. Voli ona, guzica, da se ljubi sa jakim muškarcima, brkatim kao što si ti.
Lulić ne smisli ni jednu pametnu, pa osta otvorenih usta, gledaće za njom dok se ne zamakne iza Mukoši.
***
Zagledaše se momak i djevojka, Momir Golo iz Baćevića i Mara Pinje i Pinjinice iz Hodbine. Momir je Marinom ocu najavio prošnju, zakazao veče kada će doći sa ocem, daidžom i stricem.
Najavio se Pinji a ne njoj, a i nezadovoljna momkom, Pinjinica se ne udostoji ni da ugosti prosce. Čim se smrači, leže da spava. Budući da imaju samo jednu prostoriju, i ona i gosti će biti u njoj.
Kako se to ovdje radi vijekovima, Pinjo primi prosce, počasti rakijom i suhim smokvama, zapriča do treće rakije, koja se pije tek nakon što se povoljno izjasni djevojka. Pinjo nazdravi i treći put, ali prosci ne prihvatiše, oglasi se momkov daidža:
—Prijatelju Pinjo! Mi imamo momka, a ova kuća, kako smo čuli, ima lijepu djevojku, Maru, pa smo navratili, a rakija je treća...
—Neka ste vi živi i zdravi, i dobrodošli, lijepi ste ljudi, popijmo još po jednu. Živjeli i zdravo bili. Trećom u dobri čas, večeras i dovijeka, akobogda, živjeli... —držeći se običaja, Pinjo ne prihvati prošnju od prve riječi, već zametnu igru prividne neizvijesnosti, koja se obavezno doigrava u večerima prosidbe.
—Dvije popili sami, treću ćemo, akobogda, sa djevojkom —nadoveza se momkov stric.
Igra se igrala i doigrala, prosidba je dovoljno puta izrečena, na potezu je riječ i odluka oca djevojke, a on ne smije da odluči bez usnule žene-vuka. Obeća li je on, usprotiviće se ona, ne da li je on, uinat će ona. Muči se nesigurni otac, ipak, morati će da pita ženu, zaključi pa poče da je doziva:
—Pinjinice! O Pinjinice!
—Šta je —domalo se oglasi bunovan glas.
—Spavaš li? —meko će on.
—Spavam! —presiječe ga ona.
—Probudi se!?
—Zbori, šta imaš zboriti! —osori se žena.
—Došli prosci po našu Maru.
—Ko je prosi? —planu iz žene.
—Golo iz Baćevića —muški odvažno će Pinjo.
—Podaj golu za Golu —odbrusi Pinjinica, pa opet na glavu navuče gunj.
***
Navikli ljudi na ženu-domaćina, Pinjinicu, obično im da sjedi među desetinama ljudi, puši, pije i ljuduje. Mnogi se uklanjaju pred njenim oružjem. Napadala je čete vojnika i izgonila iz bostanluka.
Kao usamljen hrast sa gromovima, Pinjinica se decenijama iznosila sa muškim rodom, siromaštvom, ratovima i policijama, ali će i ona u dubokoj starosti biti savladana.
Kao i sve bake i ona je zabavljala i podizala unučiće. Jednoga dana se zamorila igrajući se sa osobito živahnim unučićem, pa se zamisli, kako da se odmori od njega. Dograbi list novine, isjecka ga na desetine komadića, razasu po sobi i strogo naredi:
—Pokupi svaki komadić papira. Svaki!
Unučić je shvatio besmisao i obim posla, pa je razmišljao kako da ga izbjegne. Neočekivano će:
—Bako, hoćeš li da se igramo učiteljice i đaka?
Predložena igra se može obavljati i ležeći, zaključi ostarjela Pinjinica pa prihvati.
—Dobro, neka ti bude —kaza.
—Ja ću biti učiteljica, a ti đak?! —predloži unuk.
—Može i tako —saglasi se baka i nadoveza —ti si učiteljica, započinji igru.
—Bako-đače! —strogim glasom i stavom će unuk-učiteljica, malo zastade pa nastavi još osornije —ustani i pokupi svaki papirić! Je li ti jasno?
—Jasno mi je —pomirljivo će Pinjinica, zamisli se, starački ustade sa ležaja, sage se i poče da prikuplja papiriće. Zastade, upravi misli i pogled u strop, pa promrmlja:
—Pinjinice! Krepaj! Nisi više ni čovjek ni žena.
Opet će zavladati muškarci.