Zakasnivši na posljednji ispraćaj prijatelja, zakazan ispred mostarske mrtvačnice, uputih se u Lakiševine gdje će se obaviti sahrana.
Zatekoh dvadesetak ljudi okupljenih u pet-šest grupica. Zaustavih se uz trojicu najbližih ulazu. Bučni su za priliku u kojoj smo, pa se počeh zanimati za njih.
Zagleduju i oni mene.
Sedamdesetogodišnjak je glavnobesjednik. Lice mu je nametljivo, preozbiljno i odvažno, rast nizak, stas uspravan i ponosan, a pokreti česti i smiješni. Kradom ga zagledujem.
Osori se na jednog od sabesjednika, a taj se ljutito odvoji iz grupe, iz džepa izvuče "Oslobođenje", naširoko ga razlisti i poče da čita.
Glavni me zagleduje sve očitije. Poče se i osmjehivati u mom pravcu. Već mi je neprijatno, razmišljam o povodu njegovih pogleda.
—Baci te novine! —bez vidljivog povoda, glavni se i drugi put osori na izdvojenoga.
—Zašto da ih bacim? —začuđeno će izdvojeni, ošinu pogledom, pa nastavi sa čitanjem.
—Baci ta govna, iz ruku, kad ti kažem! —opet će prijekor glavnoga.
—Novine ti smetaju, zašto? —pomirljivim glasom se oglasi i treći.
—Znam šta smeta njemu —mirno će izdvojeni, napravi predah i nastavi —smeta mu "Oslobođenje".
—Tačno! —zaskoči glavni. —Smeta mi "Oslobođenje", ne mogu ni da ga gledam. "Oslobođenje" je govno od novina.
—Mustafa! Pazi šta govoriš! "Oslobođenje" je naš list, bosanskohercegovačko glasilo... —ozbiljnim glasom upozori izdvojeni.
—Da, naše je glasilo, naše govno! —glavni zabali od ljutnje. Nastavi —Kakvo "Oslobođenje"... Beogradska "Politika" vrijedi koliko deset "Oslobođenja".
—Mustafa! To je nacionalizam...!? —prijetećim glasom prekide ga izdvojeni.
—"Politika" je velik list, a "Oslobođenje" je govno... —glavni je dosljedan.
Zametnu se svađa, počeše se i primicati jedan drugom, a meni postade nerazumno kako im se nađoh u središtu.
—Čujete li Vi, gospodine, kako ovaj čovjek govori o našem "Oslobođenju"? —izdvojeni se obrati meni.
—Čujem —kazah suzdržano.
—Je li pošteno, deset puta vrednije novine, beogradska "Politika"...? —opet me zaskoči izdvojeni.
—Nije pošteno —saglasih se.
—Deset puta je bolja novina, to vam kažem, ja! —zajedljivo će glavni, pa nastavi glasom svađalice: —"Oslobođenje", to mi novina, to!? Okreni zadnje stranice, šta ćeš pročitati... Umro Suljo i Mujo, sve jedan do drugog. "Politika" je prava novina, u njoj mrtvi Jovani i Bojani —kaza glavni, priđe i potapša me po ramenu, izvali grohotan smijeh, koji se prenese na svih dvadesetak zatečenih ljudi.
***
Shvativši da je šala upriličena zbog mene, stranca, građanina na selu, ponesoh nejasnu ljutnju i uputih prema poznaniku, kojega tek uočih na suprotnoj strani groblja. Upitah ga:
—Poznaješ li one ljude, onoga starca?
—Mustafu Badžaka?! Ko ne poznaje njega. To je onaj koji je popišao ženu...
—Popišao ženu?! —prekidoh ga.
—Bili u Hodbini, kod poznanika na sijelu. Mustafa zapio do iza ponoći. Supruzi dosadila sjedjeljka, a poodavno joj se i primokrilo. Dom je bez klozeta i električnog osvjetljenja, a strašiva mraka, žena ne smije da iziđe u tamu, ni koliko da se pomokri, pa u više navrata šapatom moljaše Mustafu: "Hajde da se pišamo". On je svaki put odgurne laktom i nastavi da razgovara s domaćinom. Kad supruzi, Šemsi, mokraća krajnje dotuži, molećivo i ponizno još jednom šapnu Mustafi: "Hajdemo se pišati". Mustafa ljutito poskoči, grubo za ruku dograbi Šemsu i povuče na vrata. Kako se Šemsa dokopa mraka, tako sa sebe zdrlji gaće, čučnu i započe da piša. Nemalo se iznenadi kada shvati, Mustafa piša po njoj. Po glavi i leđima!
—Svu me popiša, Mustafa, smeo te Alah! —zapomaga Šemsa.
—Jesam! —mirno će Mustafa.
—A zašto me popiša, popišao Alah tebe?!
—Pa, zvala si me: "Hajde da se pišamo" Evo, pišamo se...
***
—Eto, to je Mustafa Badžak sa Bune. Njegovo životno geslo je dobro raspoloženje. Umije da se nametne u svakoj prilici i neprilici, da postavi raspoloženje. U njegovom dohvatu sve postaje veselo. —Nakon kratke šutnje kaza prijatelj i nastavi: —Mustafa radi na farmi krava, žargonom farme često pravi šale, one što zabavljaju samo dok se izgovaraju. Kad je prvi put postao deda, njegov sin je ushićeno donio vijest:
—Rodila je!
—A mladunče, šta je mladunče? —bez očekivane radosti, upitao je deda Mustafa.
—Sin! Unuk. Tvoj unuk! —Pun ponosa, punim ustima, objašnjavao je ushićeni otac.
—Pa, hoćemo li ga gojiti...? —hladno i razvučeno upita Mustafa, glasom koji se svakodnevno čuje od veterinara, onih što vrše selekciju teladi...
***
Na Farmi krava se, jednom prilikom, podigla uzbuna. Mlijeka je svakim danom manje. Tehnolozi su istražili slučaj i ustanovili da je muzarama hladno. Predložili su i rješenje. Radnički savjet je odbio prijedlog tehnologa. Tehničar za mužu se požali Mustafi:
—Nema mlijeka. Kravama je hladno!
—Nije kravama hladno, odlučio je Radnički savjet —u prolazu je progunđao Mustafa.
***
Ime Mustafe Badžaka, najednom, poče izvirati i iz moga pamćenja. Prije četrdesetak godina se pominjalo često. To je doba koje se pamti po zlu zemljoradničkih zadruga. Pod budnim okom UDB-e seljaci su "dobrovoljno" ugonjeni u "kolektivizaciju". Bezvolja i nerad su brzo osiromašili seljane, doveli do svenarodne gladi. Narod se podijelio i ljuto zavadio, bezemljaši su čvrsto uz vlast, hrlili tamo gdje se ne mora raditi a svakome je isto, a zemljaši i vrijedni domaćini nisu se mirili sa takvim odnosom, nisu se odazivali na "patriotske" pozive, nisu pristupali u zadruge. Jedan od ovih posljednjih je i Mustafa Badžak.
Jedne noći UDB-aši bahnuše i Mustafu pokupiše iz kreveta. U toploj sobi zadružnog doma ubjeđivali ga da sa imanjem pristupi Zadruzi. Mustafa nije popuštao, pa ga predstavnici stroge vlasti izjuriše u zimsku noć, da tamo razmišlja. Nakon četiri sata hlađenja pozvaše ga i upitaše:
—Jesi li razmislio?
—Jesam.
—Hoćeš li pristupiti Zadruzi?
—Neću —mirno odgovori poluzaleđeni Mustafa.
Ni kasnije prijetnje i batine nisu mijenjale Mustafino mišljenje o ovoj stvari, pa je među seljanima postao znamenit čovjek, a među vlastodršcima opasan kulak.
Zadrugarima nije išlo, glad se širila sve bolnije. Da bi je ublažila, vlast pokušava pomoći boljim raspodjelama, uvodi bonove, "kvarte" za hranu i "tačkice" za obuću i odjeću. Bonove su dobivali na selu samo oni koji su učlanjeni u zemljoradničke zadruge.
Tog vremena umrije Mustafin otac. Po običajima ovdašnjih muslimana, mejit se umotava u bijelo platno i sahranjuje bez sanduka. Tim povodom se Mustafa nađe u jedinoj bunskoj prodavnici.
—Daj mi dva metra botane —ožalošćenim glasom se obrati prodavaču.
—Ne može bez tačkica —uljudno kaza prodavač, budići da je znao da Mustafa nije zadrugar i da je bez tačkica.
—Nemam tačkica, ali imam dinara... —obhrvan tugom promuca Mustafa.
—Da imaš i milijarde dinara, bez tačkica, ne možeš kupiti.
—Umro mi babo, moram kupiti dva metra platna —požali se Mustafa.
—Žao mi je ali ne smijem...
—Kako ću sahraniti babu? Ko može odobriti?
—Odobriti!? Može, može, samo Mujo Gozder, predsjednik blagajske opštine —glasno saopšti prodavač, osvrnu se da ga ko ne prisluškuje, pa šapatom posavjetova: —Evo telefona. Ja ću nazvati i tebi predati slušalicu. Zamoli Muju, kaži, umro, čovjek je, shvatiće...
Nakon brojnih pokušaja, vezanih za nesigurnost poratnih telefonskih linija, ali i Mustafinog prvog bavljenja tom čudnom spravom, u uho mu doprije zavijajući ljudski glas, na koji, kao da sa njive doziva ženu Šemsu, Mustafa zaderači:
—Mujo, Gozderu, o Mujo...! Jesi li to ti, Mujo? Bogati, jesi li to ti?
—Jesam, ja sam, šta se deračiš, kao da si na bunskoj ćupriji. Šta je, zašto me zoveš, jesi li se predomislio, hoćeš li u Zadrugu...?
—Nisam, bolan, Mujo, nije to... Umro mi babo... Treba mi dva metra botane.
—Neka je babi rahmet duši. Dobro to, kaži mi, hoćeš li u Zadrugu?
—Neću, Mujo, neću u Zadrugu. Pusti sada to, treba mi dva metra pišljive botane, da zamotam babu... Ovaj ovdje, u prodavnici, ne da bez tačkica, ili bez tvoga odobrenja...
—Nećeš u Zadrugu, kažeš. Nema ni platna, ali, možeš kupiti pak-papira, za nj ne trebaju tačkice...
U Mustafi proključaše udari bijesa, nepravde i uniženja, pomisli da uzvrati nisko na nisko, odusta i odgovori svojski:
—Šta će mi pak-papir, Mujo, bog te popišo, šta će mi papir za pakovanje, ta neću Alahu poštom slati babu...
***
Osvrtao sam se u pravcu Mustafe Badžaka, prije i u toku sahrane. Stalno su ga okruživali ljudi i nisu prestajali da se smiju. Ljudi su neprolazno željni šaljive opuštenosti, a utoljivača je uvijek malo, pa kad nabasaju na njega, ne napuštaju ga tek tako, čak ni na tužnom zboru, zaključujem želeći da se i sam doguram do njega.
—Oko Mustafe je veselo i na sahrani —kazah prijatelju, nakon što se dogovorismo da svratimo na piće u "Baraku" na Buni.
—Uvijek —saglasi se prijatelj i doda —I on će u "Baraku", tamo je kao dio namještaja. Kad bi Mustafa prestao da dolazi u tu gostionicu, vlasnik bi ostao bez posla.
Pijuckajući domaću rakiju iz duplog čokalja, okružen grupom poznanika, za šalu uvijek raspoloženih Bunjana, Mustafa govori škrto, a iza svake njegove riječi oglasi se smijeh, zabavlja Bunjane, obostrano krate vrijeme. Ustaju, izlaze iz gostionice i vraćaju se. Upućuju upadice. Jedino se Mustafa ne pokreće i ne smije. Posmatram ga i smijem se. A kad nakanih da napustim gostionicu, baš tada u nju bahnu ugledan mostarski ljekar. Čim ukroči i na sebe skrenu pažnju, upita:
—Ko je ovdje Mustafa Badžak?
—Ja sam, Mustafa Badžak —nakon podužeg tajca, javi se starac.
Mustafi je trebao samo jedan tren da pretpostavi razlog ljekarovog dolaska. Ovih godina je na obalama Bune i Bunice niklo mnogo vikendica, gradnja postala stvar pomodarstva i prestiža, pa je postalo vrlo teško pronaći zemlju koja se prodaje. Tim razlogom je neko ljekara uputio do Mustafe.
—Imaš zemlje na prodaju, rekoše mi...!? —izjasni se pridošli.
Kao mačka na mrsnu siniju, Bunjani su sva svoja čula uperili ka Mustafu. On premišlja da li ili ne bi prodao zemlju.
—Imam zemlje... —tiho će Mustafa.
—Je li zemlja na tebi? —presiječe ga ljekar.
—U tome i jest nevolja —Mustafa dodatno poradi da mu izraz bude dobrodušnog staračkog izgleda, pa žalopojno nastavi —Zemlja je na ocu, mom rahmetli babi —još jednom predahnu pa odlučno kaza: —Zemlja nije na prodaju.
—Imam ja prijatelja u imovinsko-pravnoj službi, u opštini, sredićemo to... —važnim i odlučnim glasom će ljekar.
—Ne, neću da se bavim time. Ne, ne prodajem zemlju.
—Molim te, Mustafa, neka to bude moja briga...
—Ne, neću prodavati zemlju, neću, stvarno neću —odlučno će Mustafa.
—Molim te, Mustafa, mogu li je bar pogledati —molećivim glasom nastavi ljekar. —Molim te, samo da vidim zemlju...
—Dobro —kaza Mustafa, starački se poče podizati sa rasklimane stolice, i govoriti: —Dobro, toliko mogu.
Ljekar se uputi za Mustafom, koji iziđe iz gostionice i šutke pođe preko ceste. Svi prisutni iziđoše iz gostionice, zaustaviše se pred njom, pa poglede položiše na njih dvojicu. Uđoše u harem i zaustaviše se uz jedan biljeg, humku očevoga mezara. Mustafa se okrenu u naš pravac, pa otpoče glasno da čujemo i mi.
—Ovdje mi je babo —kaza, uprije prstom u humku i nastavi: —Vidiš! Eto vidiš! Rekao sam ti.
Zemlja je na babi.
***
Bunjani su obogatili još jedan dan, vredniji su za još jednu šalu, koju će prepričavati i smijati joj se sve do nastanka sljedeće. Bogatiji su, zaista, i nije to malo bogatstvo, zaključih i slatko se nasmijah.
Smijući se i idući prema parkiralištu, i dalje s prijateljem, opet zapodjenuh razgovor:
—Neslana šala!?
—Nema slanih šala —ne saglasi se prijatelj i nastavi: —Mustafa ne voli ljekare. Teško je obolio, a vjeruje da ga ljekari samo plaše. Otuda i ova šala, pretpostavljam.
Pije mnogo vode, nedavno se požalio svom ljekaru. Ovaj mu naredio da donese odležalu mokraću. Šesti dan pred ljekara spusti pletenku punu mokraće. Ljekar namjerno previdje pletenku, a kada obavi uobičajenu analizu urina, saopšti zabrinjavajući nalaz.
—U urinu je velika količina šećera.
Mustafa se ne dade uplašiti, zametnu se pletenkom mokraće i mirno krenu iz ordinacije.
—Gdje ćeš sa mokraćom? Prolij, ta nećeš je vraćati kući — ljekar ne otrpje znatiželji.
—Kući, nego šta —ozbiljnog lica odgovori Mustafa, zastade pa pojasni: —Ovoliko šećera proliti, šteta je...
***
Bolestan je —nastavi moj saputnik —teško je bolestan. Dugo već ne ide na posao, na bolovanju je. Neki dan, prijatelj mu sa posla, neki Ibro Cerovina, u preduzeću podigao Mustafinu platu i donio mu je kući. U njega se taman rodilo unuče. Ibro to nije znao, iznenadio se kad vidje bešiku. Običaj je da se pod jastuk novorođenčeta podvuče novčanica, prisjeti se Ibro, pa se dosjeti da od toga upriliči šalu. Iz koverte, sa Mustafinom platom, Ibro izvuče hiljadarku i djetetu je podvuče pod glavu.
—Hvala, čika Ibrahime —obradovano će porodilja kad vidje krupnu novčanicu.
Ibro izvadi još dvije hiljadarke i podvuče ih pod lijevo i desno dječije ramence.
—Ibro, ne pregoni, mnogo je to, priskoči i nena Šemsa.
—Nije mnogo, nije mnogo za unuka moga prijatelja Mustafe —reče —pa iz koverte izvuče još dvije hiljadarke. Podvlačeći ih pod dječije nogice, govorio je: —Dijete, parajlije bilo od dede Mustafe, akobogda, vazda te ovako htjeli novci...
Ibro izvuče i još dvije hiljadarke i njima dokiti dijete.
Pomislivši da je pretjerana Ibrina dobrota samo proizvod njegove alkoholiziranosti, i vidjevši da je djetetu poklonio sveukupnu mjesečnu platu, zabrinu se Mustafa i prijateljski priskoči:
—Nemoj, Ibro, mnogo je to, mnogo i za nivo našega prijateljstva.
—Nije mnogo, nije —prijateljskim i trijeznim glasom kaza Ibro, iz džepa izvuče kovertu, iz nje i jedinu preostalu hiljadarku, njome dokiti dijete, kovertu predade Mustafi, pa u istom raspoloženju saopšti:
—Mustafa, tvoje unuče, tvoja koverta, tvoja plata...
—Drago mi je kad vidim da moji đaci napreduju —kaza Mustafa, zamisli se pa doda —uznapredovao si, uznapredovao nema šta, eto, u stanju si da nasmiješ i samrtnika.