Hladnoratovsko je evropsko vrijeme, špijunska mreža natkrila jugoslovensku vojnu industriju, naročito fabriku aviona u Mostaru, koju je nužno zaštiti od kamera, špijuna i nebudnosti svake vrste, kako to kaže tvornički oficir Kosa. Major i kapetan su pristigli iz prestolnice u Mostar, sa zadatkom da utvrde stepen obezbjeđenja u Fabrici. Odlučili su da prva saznanja o obezbjeđenju Fabrike prikupe u gradu. Svratili su u gostionicu, nabasali na dva gosta, Vasu Kisu i Bega Glavovića. Pridružili im se, počastili pićem i zametnuli razgovor.
—Poznajete li koga u fabrici aviona? —kao usput, prvi će kapetan.
—Slabo ti zna ko koga tamo —obazrivo će Vasa, pretpostavivši smisao zapodijevanja razgovora, nastavi: —Tamo ti je na kapiji, neki Medan. Mimo njega se ne može bez propusnice, a nju ne možeš dobiti bez velike muke, stroge provjere...
—Nije, valjda, baš tako —priključi se major i nastavi —pošao sam u Fabriku, a zaboravio sam ponijeti ličnu kartu.
—A, odakle si, ti, prijatelju? —uključi se i Beg Glavović.
—Iz Beograda —odgovori major.
—Čuješ, prijatelju, majore —nastavi Vasa Kisa —eno ti moga bicikla pred gostionicom, uzmi ga i idi u Beograd po ličnu kartu. Brže ćeš tako ući u fabriku, nego bez lične karte...
—Dina mi, dobro ti kaže moj prijatelj, najbrže ćeš biciklom —podrža Beg i nastavi: —Požalio mi se prijatelj, koji tamo radi osam godina. Jednog jutra je zaboravio propusnicu, poznaje se sa Medanom, ali ga ne propusti preko kapije. Prijatelj je telefonirao šefu, ovaj došao do kapije, potvrdio da se radi o njegovom radniku, ali Medan osta pri svom. Ustvrdi:
—Nije tvoj radnik, svi radnici imaju propusnice, pa i tvoji, a on je nema. Ovaj je, vjerovatno, špijun!? Moje je da tako razmišljam.
—I vratio ga kući?! —začudi se major.
—Vratio, vratio —potvrdi Beg.
***
—Medan čuva Fabriku kao zenicu oka —nastavi Beg. —Sve s njim možeš, ali mu ne povrijeđuj fabričke bezbjednosne propise. Prijatelj, iz malopređašnje priče, naljutio se i smišljao kako da vrati Medanu. Dosjetio se. Sjutra ga pozva telefonom.
—Medan s kapije!? —javi se prepoznatljiv glas.
—Kakva kapija?! —povišenim glasom će prijatelj, i nastavi: —Ovdje je predsjednik opštine, treba mi generalni direktor, drug Blaža Marković. Hitno je!
—Oprostite, druže predsjedniče —spetlja se Medan —oprostite, ali, ne mogu vas spojiti sa drugom generalnim. Dajte poruku...
—Dobro, druže Medane, dobro —prijatelj spusti glas i važno nastavi: —Prenesi poruku drugu Markoviću. Umro je Aleksa Šantić, oformili smo odbor za sahranu, i drug Marković je u odboru, pa neka odmah dođe kod mene. Sahrana je poslijepodne, pa je žurno.
—Razumijem, razumijem, druže predsjedniče, sad ću ja...
Kad Medan dobi vezu sa generalnim direktorom, požuri da saopšti važnu vijest:
—Medan s kapije! Druže direktore, hitno je, umro Aleksa Šantić. Traži vas predsjednik opštine...
Na tren se zbuni direktor. Nadaleko poznati Mostarac, književnik Aleksa Šantić je umro prije pedesetak godina, pomisli da nije stogodišnjica rođenja ili koja druga manifestacija oko književnikovoga imena, a onda se dosjeti da upita:
—A, ko je to na telefonu?
—Medan sa kapije —ponosno će stražar.
—A Medan, Medan s kapije. Dobro, dobro druže Medane, hvala na obavještenju, sad ću ja...
***
—A iznijeti ili unijeti preko kapije, e nije se taj još rodio —nadoveza Vasa Kisa. —Jednom radniku je prijatelj u fabriku donio loptice za stoni tenis. Ovaj se zabrinu kako će ih iznijeti. I, zaista, pri uobičajenoj kontroli, Medan ih napipa u džepu radnika. Oduze mu loptice i pun zadovoljstva zaklikta:
—A, tu smo, dakle. Šta ti je ovo?
—Jaja od aviona —"priznade" radnik.
—A, tako, kradeš —naruži ga Medan i produži ka bloku za prijave.
***
Nekom drugom prilikom, nekog radnika molila majka da ponese kahveni mlin u preduzeće i da ga tamo opravi —nadoveza Beg Glavović —Sin je objašnjavao da ne smije pronijeti mlin pored Medana, ali kad ne ubijedi majku, prihvati rizik. Nakon što je popravio mlin, vidno se zabrinuo oko iznošenja preko kapije. Povjerio se prijatelju Lukiću.
—Daj meni mlin, ja ću ga iznijeti —Lukić prihvati od prve. Prilazeći kapiji, Lukić mlin uvuče u džep pantalona, a kad se približi stražaru, platno pantalona uokruži oko mlina, u sramotni oblik, pa će šeretski:
—Vidi ga Medane, koliki je!
—Ponesi ga majci! —povrijeđeno će Medan.
—Hoću, majci, njoj sam ga i ponio —prihvati Lukić i šmugnu preko kapije.
***
—Izgleda, po vašoj priči, pored Medana se ne može iznijeti ni igla, a unijeti može i bomba —glasno zaključi kapetan.
—Nisi jedini koji tako pogrešno zaključuje —Vasa će kapetanu. —Takav jedan, iz osiguravajućeg zavoda, pođe u Fabriku da bi zaključio godišnji ugovor. U tašni je imao tri garniture pozlaćenih satova, upaljača i olovaka. Najavljen je, Medan mu uze ličnu kartu i popuni propusnicu, pa zatraži tašnu, da je pretrese. Gost se povrijedi i ne prihvati. Medan ga potjera sa kapije. U fabrici je već bio konkurent, pa se gost zabrinu. Već kasni, može izgubiti važan posao. Popusti, pođe za Medanom u sobu za pretres. Medan bez riječi preturi tašnu, izvuče jednu garnituru, stavi je u džep uniforme i kaza:
—Možeš ući. Završićeš posao i sa dvije garniture. Ako ne bude moglo, dođi po treću.
***
—Ja bih već mogao napisati izvještaj o fizičkom obezbjeđenju fabrike aviona u Mostaru —prošaputa kapetan na majorovo uvo.
—A ja želim upoznati toga Medana —kaza major i najavi polazak.
Po strogim pravilima službe, na fabričkoj kapiji, Medan je dočekao dvojicu oficira.
—Obavješten sam o vašoj posjeti —uljudno će Medan —Fabrički oficir bezbjednosti vas je očekivao, na kapiji je dreždio sat vremena i otišao. Čeka u kancelariji. Molim vaše lične karte.
—Uh, bogamu, zaboravio sam ličnu kartu —žalosnim glasom će major.
—Žao mi je, druže majore, ako niste kakav lažni major, ali bez lične nećete u Fabriku... —otresito će Medan.
—Druže! Doputovao sam službeno iz Beograda. Ja sam major bezbjednosti, onaj što vam propisuje pavila službe. Moram da uđem u Fabriku... —pokuša da se snađe major.
—Odabij pedeset metara od kapije —službeno naredi Medan.
—Ja sam major i ne možete tako sa mnom —zbiljski se povrijedi oficir.
—Druže majore, ja sam ti na kapiji general. A sada, od kapije odabij sto metara —naljuti se i Medan.
—Imali su oni u gostionici pravo —šeretski će kapetan majoru —biciklo je, izgleda, jedino rješenje.
—Mogu li dobiti telefonsku vezu sa vašim bezbjedničarem? —kapetan se prisjeti da upita.
—Možeš ti, kapetane —dozvoli Medan, okrenu se na majora i dobaci: —A ti, majore, ako nisi lažan, odabij sto metara.
Tri znanca, oficira, ubrzo se nađoše u zagrljaju. Domaćin goste povede preko kapije, a Medan im prepriječi put..
—Ne može major! —narogušeno izviknu Medan.
—Zašto? Najavljeni su —začuđeno i povrijeđeno će domaći oficir.
—Nema lične karte, nije po propisu —dobaci kapetan.
—Ne mari, ja ću to razriješiti s Medanom —požuri da kaže fabrički oficir, u namjeri da se gosti ne povrijede.
—Ne, kolega, nije potrebna intervencija. Nećemo ni da ulazimo u Fabriku, nemamo potrebe. Završili smo kontrolu fabričkog obezbjeđenja. Uz Medana je ono vrhunsko. —kaza major i prepriča jutro.
—Da, Medan to obavlja zaista revnosno —potvrdi domaćin i započe priču:
***
—Na veličanstvenom mitingu, u čast ispraćaja štafete za druga Tita, ispred nekolike hiljade fabričkih radnika, štafetu ponese omladinka uz frenetičan aplauz. Nakon što otrča koju desetinu metara, neočekivano zastade, okrenu se i potrča nazad. Zabrinutog lica se obrati meni.
—Hoće li Medan propustiti štafetu, preko kapije?
***
—Zahvaljujući Medanu, polupismenom, ali poslu prilježnom čovjeku, svi fabrički radnici besprijekorno poznaju i poštuju fabrički red —završi domaći oficir, pa gostima predloži ručak u hotelu "Neretva".
A tamo će, nema sumnje, opet susresti Vasu Kisu i Bega Glavovića. Njihovo je da zabavljaju ugledne goste Mostara. Biće to njihovo novo izdanje, koje će oficire goste odvesti duboko u noć i još dublji mamurluk, i što je osobito važno za domaćeg oficira, u službeni izvještaj sa pohvalama o fabričkom obezbjeđenju.