Ili je tegobna noć iskrzala moju voljnost, ili se takvo što zbilo sa najdužom mostarskom ulicom?
Okrnjena je.
Čime? Ne znam!
Kao da ni dućani nisu na svom mjestu. A tu su, od "Šadrvana", "Limara", "Krojača"..., svi do "Dokić-Bilić-Peško". Iste domaćice, na putu za Tepu, sa cekerima o ruci, slijevaju se ulicom pored "Pogrebnog društva" i onom pored "Frkine" kafane. Vraćaju se istegnutih ruku, sa punim cekerima zerzevata i voća. Policajci, činovnici, zanatlije, i oni su u svakodnevnim lijenim gegovima.
I djeca.
Ona izmjenjuju ulicu, to uočavam tek sada, jer ih vidim u velikom broju i u igri kojoj ne shvatam smisao, a još manje pravila. Prisutna su sva djeca, i ona sa opranim zubima i zalizanom kosom, i ona sa krmeljivim očima i sa poderanom noćnom odjećem. Sva u trku!
—Nađoše li ga? —obrati mi se zaplašeno lice sedmogodišnjaka. Ne snađoh se da mu odgovorim niti da ga što upitam, a ono se, već udaljilo.
—Da nije pod pećinama, na Neretvi...? —kaza zalizani gospodičić, pa se dade na čelo grupice, koja krenu ka žvaljama Neretve.
—Preksinoć je viđen kod "Patka", krpio cipelu —puna brižnosti zacvili punačka djevojčica. Priđoh joj i upitah je:
—Koga tražite?
—Nestao Jazo. Jazo!? —odgovori i ošinu pogledom. Čudno joj da ima i ovakvih, loših ljudi, koji ne saosjećaju i čak i ne znaju da je nestao Jazo. Iščuđava se, za nju je to nečuveno, nemostarski.
Dio grada je i Jazo, i u moju svijest dođe to pomišljanje.
Izlaskom iz kuće uočio sam kao da gradu nešto nedostaje, kao da je srušena neka džamija, crkva, kuća... ni pomisliti nisam mogao da se taj osjećaj može steći i prilikom gubitka jednog građanina. Jednog građanina!? Grad čine i ljudi, između ostalog, narugah se sebi.
I u mojim grudima odjednom sve otješnjava. Ne mogu da zamislim život ulice bez Jaze na njoj. Zabrinuh se poput djece. Navriješe sjećanja, pomoliše se iz daleka.
***
Po stišavanju besprizorne drugosvjetske ratne oluje, Mostarci, razasuti rušilačkim vjetrovima po svim zemljama, počeše se pojedinačno vraćati u ucvijeljene sokačiće, a iz njih u grupicama odazivati se zajedničkoj ulici, na još nezaključene spiskove nestalih. Svaki novoodazvani je dočekivan sa razdraganošću i milošću.
Jednoga jutra se odazva čovjek u liku ljudske olupine, čijeg se imena niko ne prisjeti, kao niti to iz kog je sokaka, mahale... Zaboravio i on sam. Istoga dana će postati dio grada, jedan od onih po kojima će se Mostar prepoznavati.
Pun ožiljaka, po glavi i u njoj, doimao se tužno i nakaradno. Djeci zabavno-smiješan.
Gladan, preturao je smeće, sakupljao korice skorenog kruha, nosio i potapao ga pod mlaz ulične česme, mekšao i gutao. Šunjao se po gradskim budžacima, u svako doba dana i noći, naročito noći, nesvjesno plašio djecu, koja ga, jednom smiješnom zgodom, prozvaše —Jazavac!
Ljutio se. Ljutnja nije bila obična, ona je, osobito Jazina, toliko osobita da je njom doprinosio ljepoti Mostara. Dražila je djecu, pa su ga izazivala u skladu sa porastom ljutnje; on se ljutio još više i molio da ga ne zovu Jazavcem, već —Ivanom. Kobajagi da bi ga umirili, počeše da ga zovu Jazo. On to doživi još težom povredom.
Jazu pozdravljaju svi prolaznici. Trehaši i djeca sa odstojanja sa —Jazo, a na dohvatu mu ruke —Ivan. Na druga dozivanja je uzvraćao razdragano i ponizno, skidanjem kape i klanjanjem, a na prva se pretvarao u ljutitog goniča.
Prolazilo je vrijeme. Djeca postajala ljudi i rađala se nova, a ulica i Jazo-Ivan ostajali isti, u neizmijenjenom odnosu. Kad mu je trebalo pokučiti jelo i odjeću, oslovljavan je sa —Ivane, a za potrebe trehe —Jazo. I djeca i odrasli na dječiji način. I on i oni zadovoljni. Nisu dozvoljavali da pregladni, ali niti da se najede; ogoli, ali ni lijepo obuče. Raspoređena su zaduženja, bogzna kada i kako, tek Jazo nije oskudijevao. Krojači su, malo prije nego što bi ogolio, već imali novo odijelo. Nikad po njegovoj mjeri, uvijek šire i za pedalj kraćom jednom nogavicom. Obućari su mu na vrijeme spremali nove cipele, sa obaveznom nevidljivom čivijicom, da bi morao hramati lijevom nogom. I ljetnja i zimska kapa je bivala uža od neizgledne Jazine glave, a košulja da bi mu isticala neobično maljave grudi. Pekari su izdvajali hljeb da odstoji koji dan, da skori...
***
Svečanim danima je Jazo pozivan kod jedne od porodica na ručak. Nikad u istu kuću. Na tim se ručkovima osjećao posebno počastvovan i živio je za svaki takav naredni blagdan. Jedan osvanu, a njega još niko nije pozvao. Sneveseljen pođe u kafanu u potragu za odgovorom. Priđe grupi zatečenih gostiju i upita:
—Gdje sam danas?
—A, Ivan! U Šaina si, danas —dočeka ozbiljan i uljudan glas iza stola.
—A gdje je to? —sa nevjericom upita Jazo, znajući za gazdu Šaina iz Brkića sokaka, ali njemu do sada tamo nije moglo biti mjesta. Gazde su Jazu pomagale u čaršiji, ali ga nisu pozivale u kuću. Bilo bi premnogo da mu se to dogodi danas, zaključi i ponovi pitanje.
—U Brkića sokaku?!
—U Brkića sokaku —odazva se glas iza stola.
Sretan Jazo protrlja ruke. Nadajući se dobrom ručku, nije večerao ni doručkovao, te mu to sada bi osobito milo, jer će se čestito nasladiti za gazdinskom trpezom. Odmah je produžio u Banju, da se okupa i presvuče, za priliku koja mu se događa prvi put.
Ugodno ožednjeli Jazine ljutnje, u ručena doba, samo koji tren prije njegove pojave, jutrošnji trehaši se prikradoše prekidaču zvonceta uz Šainovu kapiju i u njega udjenuše drvce šibice. Uporna zvonjava uznemiri ukućane. Niz stepenice se sjuri gospođica u godinama, Vera, ljuta i pripravna na obračun sa nekim pretpostavljenim neodgojenim dječakom.
U isti mah, sa suprotnih strana, i Vera i Jazo bahnuše na kapiju. I dok je iz Vere kuljao lanac pogrdnih riječi, a Jazo trkom bježao ispred kapije, trehaši su se kreveljili sa odstojanja.
Ubrzo će ga, ta ista grupa, pronaći i odvesti na pristojan ručak. Jazo će ih, usput, izvrijeđati, zabavljati ljutnjom, nadoknađivati svoju na njihovu mjeru.
***
Iz sjećanja se smjenjuju slike ulice i Jaze, nadovezuju bez reda, tek poneka potraje, ozbiljnije zaokupi pažnju. Jedna se ponavlja.
Jesenje je doba, vrijeme smjene ljetne za zimsku kapu. Na Musali trehaši presreću Jazu.
—Ivane, evo nove kape —prvi će iz grupe dječaka.
—Baš je li?! —sa blaženim izrazom lica prihvati Jazo. Ispruži ruku prema kapi.
—A, ne! Mi ćemo je staviti —naturi se drugi dječak, i dade se u navlačenje kape na Jazinu glavu.
—Da vidimo kako ti stoji —priključi se i treći dječak.
—Pričekajte, nažuljićete čovjeka! —važno istupi četvrti, koji iz džepa spretno izvuče nekoliko jaja, stavi ih u kapu i poče je navlačiti na pripravnu Jazinu glavu.
Poput pilotske, kapa uobliči stisnutu glavu, na kojoj se jasno ocrtaše obline kokošijih jaja. Uvezaše i sveze podno brade, na uzao, da se, bez napora kapa ne može razdriješiti.
Obradovan novom kapom, kao da je lutka, Jazo je blaženo stajao i priželjkivao da ostane sam, sam sa novom kapom!
Prolaznici su se zaustavljali i neosjetno postajali publika. Kad se okupiše po mjeri dječaka, Jazi priđe onaj koji se bavio jajima. Kaza:
—Da vidim kako ti stoji —a potom dlanom udari po tjemenu, po jajima...
Niz lice pocuriše žuto-bijeli sluzavi mlazevi, koji nasmijaše djecu i prolaznike, a do suza ožalostiše Jazu, koji tek tada shvati smisao dječijeg bavljenja s njim. Kao što čini razjaren konj, Jazo započe ritanje unazad, udaranje i psovanje.
Zabava potraja, kao i sve slične prethodne, dok ne naiđe prvi ozbiljniji građanin, koji će naružiti i rastjerati djecu, a Jazu povesti do prve brijačnice. Doplatiće, uzgred, i šišanje i brijanje.
***
Na terasi hotela "Neretva", Jazo nailazi pored stola za kojim sjedi više mladića nego što ima stolica.
—Dobar dan Ivane, dobar dan Ivane... —pozdravljaju ga mladići.
—Dobar vam dan... —sa skinutom kapom saginje se i razdragano otpozdravlja Jazo. Svaka mu dlaka sa glave svjedoči o sreći koja ga nenadno zateče. Toliko puta izgovoreno ime —Ivan. Produžavajući hod, po pokretu usana, uočljivo je da sa sobom vodi ugodnu besjedu, koja mu ozaruje lice. Neočekivano, iza leđa, iz istih usta, međutim, počeše dopirati drukčiji glasovi:
—Dobar dan Jazo, ..., Jazo, Jazo, Jazo...!
Drhtavicom usana prozbori novo Jazino osjećanje, iskaza se golemom žestinom. Nagonom bijesa tijelo se dovede u vrtnju, pognu se do rasklimane mramorne ulične kocke, spodbi je i vinu u pravcu izazivačkih glasova.
Ovo bi žestok izljev ljutnje, čak i za srditog Jazu je previše. I vlastiti izraz lica mu bi tuđi. Hitac je preopasan da bi se smjestio u naviknute Jazine ludorije. Uze mu se to za zlo.
Otada, danima se Jazi ne javlja čaršija.
Suludo hoda, obraća se znanim i neznanim, ali ne ulovi ni jednu riječ. Boli čaršijska tišina. Rodi se još jedan oblik ljutnje. I taj je zabavljao čaršiju.
Jazo se konačno namjeri na onu grupu, koju je neki dan gađao kockom. Okolišao je, nametao svoju prisutnost, a kad bi jasno da ga oni neće udostojiti ni pogledom, ni riječju, vragolasto se nasmija, unese u lice najbližem, pa reče:
—Ja sam, Jazo! Jazo sam!
Kao da ga ne čuše i ne vidješe. Ne poznadoše ga. Nova bol.
Boli čaršijska tišina.
—Jazo sam, ja, Jazo...! —poče ih podsjećati na sebe.
Ne "prisjetiše" se Jaze. Bol navrije u njegove oči. Ovlažiše i omekšaše avaz. Zacvili i predstavi još jedno Jazino izdanje ljutnje.
—Neće više biti Jaze. Neće, uzainat! Uzainat sam se, evo, sada, sjetio. Ja sam Ivan, Ivan iz sela pored Dubrovnika. Sjetio sam se...! Mostar više neće imati Jaze! Neće, bolan, neće i neće, uzainat...!
Tu, kao prestrižene makazama, presahnuše slike iz sjećanja. Priključih se djeci. Na što bi ličila ulica bez Jaze?, počeh se pitati i dovoditi u vezu sa, kako mi se tada činilo, njegovom glupom prijetnjom:
"Neće više biti Jaze...!?"
***
Do dva dana se čitav Mostar priključio tuzi najduže ulice. Zanijemio je.
Na staničici, blizu Dubrovnika, onoj gdje voz usporava tek toliko da momak može uskočiti-iskočiti, pisalo je u novinama, pronađeno je unesrećeno neidentifikovano tijelo...