Na doček Nove godine, u Domu vazduhoplovstva u Zemunu, okupilo se više ljudi nego sala može da primi. A ona je ogromna. Koji minut je do međe godina. Pomoću alkohola i nadolazećeg događaja, razdraganost se uvukla i u zidne pore.
Tužan sam jedino ja. U uniformi prostog vojnika.
Navlačeći na sebe uniformu čovjek i u sebe uvuče mrzovolju. Neminovna glupost, bez koje ne može ni ova civilizacija, neprekidne su misli vojnika svih meridijana. Vojnikovanje teško podnosim, ne mirim se jalovinom najljepšeg životnog doba. Doček Nove godine je prilika da se opustim, smetnem svakodnevno besmislje. Prijatelji su pomogli, obezbijedili mi kartu za Dom. Prvim dodirom alkohola, umjesto opuštanja skolila me tuga. Zabolilo jedinku u tuđem jatu. Uniforma je bijela vrana. Odbačenost nadomještah alkoholom, a izrodih neviđenu nostalgiju za civilnim mostarskim jatom. Oko mene kipti veselje. Da je bar jedna jedinka moga jata. Jedna!? Na um dođe ona s kojom bih najrađe podijelio ovu noć. Ico Voljevica.
Ico Voljevica!?
Mislima se preselih iz Zemuna u Mostar. Nađoh Icu, i već se seljakamo iz događaja u događaj. Dejstvom alkohola druženje s njim postaje sve uvjerljivije, opuštenije, bahatije, razdraganije i duševnije.
—Šta ćeš ti među njima? —sad mu već i glas počeh da slušam. Lice sam dočarao prije, ono njegovo, kao francuskog glumca Fernandela, po kome je i dobio nadimak. Za smijeh je dovoljno samo gledati ga. Humoristički crtani romani su na okupu. Smiješan, ko kad je smiješan, što bi rekao Meha Sefić. Izgubio se Dom i uniforma, preostao je samo Ico. Ljepotan grdnih ljudi, kako ga opisuje Leo Bruk. Ružan ko Ćafet, rugala mu se Greta. On se opisuje drugačije, i bez ustručavanja prilazi ljepoticama. Evo ih, baš sada nailaze dvije. Pobrkasmo im gizdav hod. Neće nas, ali Ico ne haje, on tjera svoje, ne odustaje.
—Joj, što si dosadan, a i ružan, ružan... —ljepotica otkri i zadnju kartu, još i lice iskezi u majmunski lik, da doreče Icinu neizglednost.
—A, ne, ljepotice —zamuca Fernandel ali i uvjerljivo nastavi: —Ja sam se rodio lijep, ali su me zamijenili u porodilištu... —i obrlati je.
***
Joce Račića umrla majka. Pošli smo da mu izjavimo saučešće. Smrt majke ga je vidno potresla. Osamio se. Ne ophodi ni na koji način, pa predložih Ici da ga, koliko-toliko, oraspoložimo. Lako će to on, kaza. Kad pristupismo pragu kuće žalosti, Ico izjavi saučešće, povuče Jocu za ruku i izdvoji ustranu. Preozbiljno ga upita:
—Koliko je tebi godina, Joca?
—Pedeset i pet —odgovori ožalošćeni prijatelj.
—Sram te bilo! —strogo će Ico, malo otšuti, pa naglo razvedri lice i nastavi: —Sram te bilo. Star! Šta će tebi majka? Šta će tebi majka...?
—Joca nije tužan koliko je bio —primjeti Ico —a i velik je, i ne treba mu majka, a ne trebamo mu više ni mi. Pođimo negdje na nesmrtno piće —Ico došapnu na moje uho, podiže se i stavi na čelo pokrenutih.
Pred nas bahnu Vlado Puljić. Slikari, Ico i Vlado, očima se dogovaraju. Radi inspiracije, poći će na Stari most, dogovoriše se i krenuše. Tamo ih okružiše trehaši. Tu su da se šegače i zarade koji dinar prodajući skokove s mosta. U neko doba se dopovezaše Ice. Nagovaraju da i on skoči sa Starog mosta. On se ne smije ni nageti nad vodu, ni iz potrebe inspiracije, a oni bi i da skoči. Nude i sav novac koji su zaradili u toku dana. Strah ga poče hvatati, od, šta bi bilo kad bi bilo. Udaljuje mu se, a ne može, okružili ga i prepriječili izlaz. Mogu ga i baciti s mosta, u strahu ovlada misao: pobjeći, pobjeći, odlučuje, ali neće ići, zaključi, pa poče domišljati dosjetku kojom bi se izvukao. Oglasi se:
—Ama, raja, skočio bih ja, učinio vam po volji, ali neću, neću Vladi Puljiću da poziram mrtvu prirodu, pa da bude bolji slikar od mene. Neću! —kaza i vragolasto izmigolji.
***
Hitno da dođe u Centralni komitet u Sarajevo, Icu kod kuće zateče poruka. Otputova. Jugoslovenski umjetnici su pozvani da slikaju minijature Broza. Primio ih je Đuro Vekić, zadržao i na ručku. Predstavljali se po republikama, a kada je došao red na Mostarca, Vekić preduhitri:
—Ico!? Znam tebe.
—Tolika glava, nije ni čudo —uzvrati Ico, buljeći u naglašeno veliku Vekićevu glavu. Ico ne voli ljude sa velikom glavom i uhranjenim vratom, naročito kad preuzimaju kakve poslove oko kulture i umjetnosti, pa je u tim prilikama, kao i u ovoj, redovno bivao zajedljiv.
—Nije ni tvoja baš izgledna —ni Đuro ne ostade dužan.
—Druže Đuro, tolika glava, kad zaboli, kolika joj treba tableta?
—Kolika? Koliki je taj tanjir pred tobom —vidjevši da bi Ico mogao otići i dalje, Đuro dopusti ovakav kraj.
***
Alkoholizirana glava miješa rojeve misli, čas sam u Zemunu čas u Mostaru, ali stalno u Icinom društvu.
Lijepo mi, veselije nego ikom u sali Doma vazduhoplovstva u Zemunu. Alkohol sve nametljiviji, Fernandela hvata brže nego mene, splašnjava mu odbrana, već je zaplovio niz bezbrigu. Potpuno sam saživljen sa slikom, vidim nas kao da smo neka druga dvojica, sjede u mostarskom restoranu "Abrašević".
—Fajrunt! Fajrunt! —i glas konobara prepoznajem.
Ico žuri da dopije, da bi mu konobar dosuo još jednu, ali se zagrcnu i stropošta mešu stolove. Zahrka na podu.
—Fajront! Ispijte! Zatvaramo! —krajnje naređivački konobar kaza zadnju, pa ugasi svjetla. Mrak razbudi Icu, pokuša ustati i dokučiti piće, ne uspje, pa se poraženo prostrije i zapomaga:
—Neka, konobaru, očiju ti, da popijem samo još jednu, samo jednu, s nogu.
***
Smijeh ovladava salom. Mišljah mostarskom, a zemunska je. Shvatam svoj položaj, ali se ne pokoravam, hoću da sam u Mostaru, sa Icom. Upregoh misli u mostarski behar. Dokučih zelenilo platana "Čuline" gostionice. Debela hladovina pokrila tridesetak baščenih stolova i jedinoga gosta, Icu Voljevicu. Dolazi Vlado Puljić, ljutito prilazi dojutrošnjem prijatelju. Napade ga:
—Ustaj Ico! Sjeo si na moje mjesto.
—Neću drugi put. Mogu li ostati, sada? —pokorno i pokajno će Ico.
—Dobro, neka te, ali nemoj više.
—Šta si pio, jutros? —upita Ico.
—Vino, malo crno —sjedajući do njega odgovori Vlado.
—Dobro —kaza Ico, pa dozva konobara i naruči: —Daj, Vladi Puljiću, flašu, malog crnog vina.
Ico je jutros počeo rano da pije, alkohol već vlada njime. Mezio je kisele masline, ostala mu još jedna, najmanja, već dugo se bavi njom, ali nikako da u nju ubode čačkalicu. Kao da se naljuti zbog toga, ozbiljnim glasom dozva konobara. Ukori ga:
—Kakve su ovo masline, pola sata pokušavam ubosti ovu... Konobaru, uhvati je ti.
—Bićete usluženi, gospodine —učtivo će konobar sa šeretskim izrazom lica. Iz Icine ruke uze čačkalicu, otprve ubode preostalu maslinu i pruži je Ici. Reče:
—Nije do masline, gospodine, do ruke je...
—E, lako je sada, tebi, konobaru... Lako ju je uhvatiti sada kad sam je ja izmorio...
***
Smijeh prostrijeli i moju alkoholom obuzetu glavu, razbudih se, u Zemunu. Sa podijuma dopiru riječi voditelja zabave:
—Ko ispriča najbolju šalu..., nagrada je desetolitarska pletara vina mostarske žilavke...
Pred riječima žilavka i Mostar rasanih se. Ogranu svjetlost juga, zabijeli behar, užariše krovne kamene ploče, osvježiše neretvanske pećine i obale, zapljusnu žamor s Korza. Nostalgija. Strast za rodnom grudom. Poskočih iza stola, prijavih se za natjecanje. Ispričaću šalu. Još ne znam koju. Biće najbolja. Žilavka mora dopasti mene, ovdje jedino prisutnog Mostarca. Mora!
Desetine nas je u redu iza mikrofona. Šale pljušte u lancu, ne slušam ih, zanima me samo jedna, ona najbolja. Moja. A ne znam koja je, još ne znam. Lanac spade na nekolike karike, na redu sam, uprežem neposlušne misli, alkoholizirale, ne umiju me ni održati uspravno, a kamo li smisliti šalu vrijednu žilavke. Ico! Pomagaj, prizivam. A on između stolova hrče, u "Abraševiću". Budim ga. Pomaži, Ico, pomaži! Proškiljiše neuvjerljive Icine oči, u "Abraševiću":
—Konobar, molim te, samo jednu rakiju, s nogu...
Konobar u moju ruku ugura pivsku flašu. Nageh da ugasim žeđ. Ne poteče tečnost. Ne dade žamor. Smijeh i gromoglasan aplauz. U mojoj ruci je mikrofon, a ne pivska flaša, svijest jedva razaznaje predmete.
U prepunoj sali je samo jedna uniforma, a i ona prostog vojnika, uz nju se svrstala sva zemunska publika, a vojnik nageo mikrofon na usta, pospano i nesvjesno, zapaljivo za pristrasne posmatrače, koji misle da je to samo njegov stil, pa ga bodre vikom, zvižducima i pljeskom. Kao da taj vojnik nisam ja, vidim ga sa mikrofonom u ruci, vidim i Icu Voljevicu pored vojnikovoga uha, Ico suflira šalu koju vojnik priča, u mikrofon: Počeh pjanskim govorom:
—Koliko daje mlijeka, ova krava? —pita kupac na pazaru.
Nakon ovih riječi uspjeh ovladati odebljalim jezikom. Nastavio sam sabrano:
—Daje, daje od sedam do osam litara —odgovori prodavac.
—Ako je toliko, kupiću je. Ali, bogami, ne bude li toliko, vratiću je, i još ćeš mi platiti troškove —uslovi kupac.
—E, toliko ti je, od sedam do osam litara —pritvrdi prodavac.
Uz svu višednevnu pažnju pri ishrani krave, kupac ne mogaše dnevno izmusti više od jednoga litra mlijeka. Ozlojeđeno odluči da povrati kravu. Čim bahnu pred prodavčev dom, poče prigovarati:
—Nepošten si čovjek...!
—U mome rodu, nikad i niko, nije bio lažljiv —uvrijeđeno će i domaćin.
—Slagao si me! Podvalio si mi kravu! —nabusito nastavi kupac.
—Ne dao bog. Nisam slagao.
—Pogodba je pala, uz uslov da krava daje od sedam do osam litara mlijeka. A ona daje samo litar...!? —pojasni kupac.
—Pa šta sam ti drugo rekao ja. Od sedam do osam je jedan...
Aplauz zagluhnu pripitu dvoranu. Izblijedi Icin lik i rasprši lanac vicaroša iza mene.
—Mostarsku žilavku, našem dragom vojniku, predaće general... —po stišavanju aplauza saopšti voditelj zabave, pa mikrofon ponese u čelo uglednika. Prepoznah lica iz štampe, general do generala. Kao da buk žilavke, koji oćutih svim svojim čulima, podastrije krila, poletjeh među generale. Ispriječi se jedno mrgodno oficirsko lice, potekoše stroge riječi:
—Na svakom mjestu, i u svako vrijeme, vojnik mora biti pristojno zakopčan...
—Ugrizi i ti njega —kao da mi iza leđa šapnu Ico. Poslušah ga.
—Šta čekate, toliko generala, što ne pravite vojni udar? U Africi bi to napravili kaplari, da ih je toliko na jednom mjestu... —prigovorih i ja visokim činovima, koji me, domalo, primiše u društvo.
U društvu mostarske žilavke, generaluša i lika Ice Voljevice, slatko sam proveo tu ludu noć.