Miroslav Krleža: In extremis
(Sabrana djela Miroslava Krleže. Svezak osmi: Novele,
"Zora", Zagreb 1955)

Kraj bijaše sivosmeđe i smolavo oličen, a prašina po cestama čađava i crna. Sve bijaše prljavo od glinena lignita i sve vonjaše gorko po toplim vrelima i po sumporu. Nad tim golim, ustalasanim bumovima, oglodanim danas plugom i sjekirom, gdje prije hiljadu i hiljadu godina rigahu vulkani lavu i isparivahu se beskrajne pretpotopne močvare, pojaviše se banke i dioničke kompanije s dalekosežnim osnovama. Stali su ljudi rovati po masnostaloženom gnjiležu i blatu dan i noć. Izrasle su iz zemlje rudarske kolonije kao veliki putujući cirkusi, i u tom kraju, gdje su zdenci bili otrovani i bljutavi, a zrak zasićen zaraznim parama, sinule su goleme crvene četvorine tvorničkih okana, iza kojih je šumjelo transmisiono remenje i grmjeli golemi točkovi, a po krčmama stale su da plaču rudarske harmonike. Nov i težak život počeo je da se odvija na dnu plosnatog i zamuljenog korita močvarnog, i prije svitanja, kada su jutra mlaka, i kada crni musavi rudari hodaju po poljima s trepetljivim uljenicama u jame na svakodnevnu patnju, tako izgleda, kao da se mrtvaci vraćaju u otvorene grobove, i kao da će se dogoditi nešto nadnaravno i neshvatljivo. Dvospratni elevatori i masivna nakatranisana strojarna žičare, tankovi kamenoga uglja i crvenozažarene koksove peći, sve je u sutonu u crnim, markantnim obrisima podsjećalo na strojeve i poluge prekomorske luke, pak je ona mala madžarska stanica od crvene cigle, obrasla akacijama i lipama, sa pet pari svojih tračnica i zelenožutim skretnicama i semaforima, izgledala kao lađa, koja je isplovila na pučinu i uperila preko brazda i oranica k dalekim otocima i horizontu.

Zapovjednik i šef te malene provincijalne stanice, stari Walter, umirao je na sjevernoj verandi u prvome katu već dva mjeseca. Njegov sin, mladi liječnik, neurastenik, kratkovidan i simpatičan čovjek, doputovao je u svoj roditeljski dom na stanicu, pozvan brzojavom, da mu je ocu jako zlo, da nema više nade, i da odmah dođe, prvim vozom. Putovao je mladi doktor čitavu prošlu noć i našao oca na verandi, u starom naslonjaču, u zlatom opšivenoj majorskoj bluzi šefa stanice, sa svilenim Merkurovim krilatim koturima na ovratniku od crnoga pliša. Stari je sjedio kao kostur, ispijen i žut; stakleni mu je pogled bio nepomično uperen na pletene kotarice pune poljskog cvijeća, što su visjele na dugim žicama s drvenog arapskog luka verande. Sjeo je mladi doktor uz umirućeg oca te se nijemo zagledao u pletene kotarice s poljskim cvijećem i u fantastičnu staru afresko-sliku na zidu, i tako je čekao smrt očevu čitavo prijepodne. Ta fresko-slika na zidu trule sjeverne verande bila je naslikana već onda, kada su Walterovi došli ovamo na stanicu, a tome ima mnogo godina. Izjela je tu sliku na zidu salitra i vlaga, i sada se pričinja, kao da se sa dna slike isparuju i puše sive magluštine, te one lađe na zelenoj vodi, ovjenčane raznobojnim signalima i zastavama, i ona procesija sa stjegovima, što se penje na brdo k crkvi, sve je to zavijeno pljesnivim parama i sve se razabire samo u obrisima. Slika gasne.

Na verandi bilo je tiho. Iz prizemlja čulo se od vremena na vrijeme tuckanje brzojavnog stroja, i tihi se lahor poigravao lišćem vinjaga i trnulja, što se penjalo uz verandu na starim i okorjelim čokotima. Lišće je bilo bolesno, ranjavo i staro. Iživjelo se. Izjele ga kišne rudače i soli, i voda je po njemu zarezala duboke izderotine i jaružasta koritašca; peteljke su trunule u srži, a po zelenom pletivu širile se žućkaste i gnjile mrlje smrti.

Preko puta vidjela se kroz vinjage na verandi krčma u sjeni okljaštrenih dudova. Tamo su čeprkale kokoši po smradu kvocajuči neprekidno, a od vremena na vrijeme uzrujano i kao u nekom paničnom strahu lepetale bi krilima i uzvitlavale čitave oblačine prašine. Gledao je doktor zelene oguljene letve plota pred krčmom i kokoši, kako se kupaju u prašini, i tako mu se pogled razlio niz cestu, po kojoj su stupale dvije crne žene i nosile na glavi u košarama ugljen. Kao dva crna magneta te su žene upile svu pažnju mladoga čovjeka, i on se zagledao za njima daleko niz cestu uz dudove i telefonske stupove, kao da se ovdje ne radi o nekim određenim crnim rudarskim ženama nego o optičkim prividenjima i pjegama, što se javljaju u kružnici njegova vidokruga.

On se zamislio, kako je to čudno, da su tu, pouzdano i matematički sigurno tu, na tom istom mjestu, gdje sada stupaju te dvije žene, cvale južnoameričke palme, lovorovi, čempresi i stabla mirišljive slatke kore. Sve je bilo tropski bogato i nabubrelo, zapareno ekvatorijalnim vrućinama kao u parnoj kupaonici, a sada je pusto, golo, otrcano, prljavo. Tu su ribe pjenile perajama vodu, praćakale se jegulje, zmijurine i pliskavice, a možda se baš na tome mjestu, gdje sada stoji veranda, valjao ogroman mastan nosorog. Sada gladne žene vuku ugljen i djeca su im slabokrvna, natečenih žlijezda, kostobolna. Teška smolava hrana, vodena, žablja, prozirna krv, glad, sušica, rahitis, umiranje u beskrajnim statističkim ciframa i skrižaljkama.

I sve je u tome, da postoji ta kružnica jednog izvjesnog vidokruga, i u njoj se odrazuju neke pjege, oblici, događaji. Nosorozi, ihtiosaurusi, rudarske žene i starci s krilatim i zlatnim Merkurovim koturima pod vratom, umirući šefovi provincijalnih stanica na verandi. A kada nema te kružnice, onda ničega nema.

"A što ja to činim? I lišće gledam, i o diluvijalnim živinama mislim, i o rahitičnoj rudarskoj djeci na jedan te isti način, kao o svom jadnom i jedinom ocu! Je li to ljudski? Gdje je u meni čovjek?"

Na to pitanje kao da se trgnuo oda sna; no bilo je u njemu još mnogo nekog logičnog prkosa, i tako mu se shvatljiva pričinila ta zapravo nevjerojatna pojava, da mu otac umire.

"Iživio se kao lišće i stara slika na verandi. Fenomen kao i svi ostali fenomeni, i tome je tako."

Ali ga onda ipak steglo u grudnome košu i postalo mu neugodno. On se patrijarhalnom ropskom kretnjom sagnuo, stisnuo očevu suhu desnicu i poljubio one nabrekle modre žile nad zlatnim pečatnjakom. Stari mu se nasmiješio blago i htio da ga pomiluje, ali mu je ruka klonula na jastuk, i on je tiho i bolno uzdahnuo. Bilo je sparno i sjenke su potitravale između lišća u sunčanim snopovima, punima čađavih iglica od dima parostrojeva, što su žalosno pijukali na stanici.

Mnogo se je bio napatio zbog svoga oca prošlu noć. U vagonu treće klase, u dimu, među barbarskim kletvama, omamljen monotonim gibanjem voza i dosadnopuzavim potitravanjem uljenice na daskama stropa, on je intenzivno nastojao da misli, kako će to biti, kada otac umre. Znao je, da se ovdje radi kod oca o konačnom i neizbježivom događaju, i htio je da predoči sebi sve to, kako će on oca pokopati i kako će ostati sam na svijetu, i kako će naslijediti neke bankovne knjižice, staro zlato i prstenje i očev zlatan sat s budilicom od rubina i sa tri tanana poklopca.

Zgadio se sam sebi zbog misli o tom očevom zlatnom satu sa tri poklopca i nije htio da razmišlja o tome, ali se taj motiv paklenski vraćao i mučio ga neobično živo čitavim putem. Na terenu vani bila je duboka tmina i samo od vremena na vrijeme u daljini bi protekla neka svijetla. U vodoravnom strujanju crnih krošanja i telegrafskih stupova svrdlao se voz u noć, i sve je ostajalo za njime: svjetiljke, mostovi i lavež pasa.

Nasuprot Walteru, licem u lice, sjedio je fratar, redovnik. Čovjek je taj već prebacio pedesetu, ali su mu obrazi bili zdravi, krvlju nabijeni, te je svojim masnim, salom pojastučenim prstima listao po molitveniku i poluglasno šaptao večernju molitvu. Walter nije nikada mnogo razmišljao o crkvi i o crkvenim pitanjima. Kad bi god ušao u crkvu, pričinjala mu se ona golemim kamenim prostorom, koji stoljećima već stoji nijem.

"Vani teče krv, padaju glave, valjaju se strasti, žene, knjige, ratovi, novac, sve teče vani kao rijeka, a crkva stoji kamena i nijema. I stoji. Eto i taj debeli redovnik pred njime, koji važe najmanje devedeset i devet kila i masnim prstima lista svoj molitvenik, dobro mu je, savjest mu je čista. Ne bavi se on kriminalnim idejama, kako će okrasti mrtvoga oca! Ne baca njega život iz sumnje u sumnju, iz jedne krajnosti u drugu, a sve bez rezultata."

— Oprostite mi, molim vas, oče, što vam smetam! Zanima me, što biste vi učinili sa čovjekom, koji se sprema da okrade mrtvoga oca? Putuje k ocu, da ga još nađe živa na mrtvačkoj postelji, a misli o krađi i o prljavim, gadnim zemaljskim stvarima! O baštini i zlatnini, što će je naslijediti!

— Kako, ne razumijem vas! Što bih ja trebao da učinim? Kome da sudim?

— Da imate vlast nad čovjekom, koji je toliko gadan, te putujući k teško bolesnome ocu misli o tome, kako njegov otac treba da umre, da bi on prisvojio i pokrao očevu zlatninu i novce.

Crni redovnik pogledao je Waltera ispod svoga staklenog i nabuhlog oka sa mnogo nepovjerenja. Po sjenama ispod nosnica i usana nalijevale su se fratru žute pjege uljenice, i ta je mesnata mješina, opasana isposničkim užetom, disala sipljivo i teško.

— Gospodine, čovjek čovjeku ne može da sudi, jer je vrhovni sudac svima nama gospodin bog. To je jedno. A drugo, ja vas ne razumijem! Čovjek, koji poznaje četvrtu zapovijed božju, da treba poštovati oca i mater, taj ne može da misli ovako bogohulno, da bi želio smrt svome rođenome ocu zbog nekih zemaljskih probiti! Da! Četvrta je zapovijed jasna i glasna!

(Doista! U taj se tren doktor Walter sjetio, da postoji i četvrta zapovijed božja, i to ga je posve smelo.)

— Da, ali pretpostavimo, oče, da je taj čovjek smetnuo s uma tu vašu četvrtu zapovijed. Zaboravio je naprosto. To može da se dogodi!

— Kakva moja zapovijed? Ta je zapovijed jednako moja kao i vaša! Uostalom, mislite li vi mene vrijeđati, moj gospodine, onda se varate! Sve vaše bezbožnjačke gadarije padaju vama natrag na vašu vlastitu dušu. Svi vi, koji ne vjerujete u boga, žderete sami sebe kao škorpioni!

— Pa nemojte se, molim vas, ljutiti! Nisam ja htio da vas vrijedam!

— I niste me uvrijedili! Sebe ste uvrijedili! Bog je naš gospodar, a svi smo mi njegove sluge, htjeli mi to ili ne! Tko je dobar i pokoran sluga, njemu je i gospodin bog dobar gospodar. A tko nije, sebi nije! Da! Tako je to!

Redovnik se bio uzrujao i stao da viče, i to je svratilo pažnju ostalih suputnika na tu scenu: podizale se mnoge glave u vagonu od radoznalosti, i doktoru je stvar postala neugodnom te je ustao i izašao van na platformu vagona. Voz se vukao polagano, da bi ga dobri konji bez muke prestigli kasom, i sve je vonjalo po čadi i mokroj paljevini; iz posječenih krčevina lijevo i desno od pruge odjekivala je grmljavina točkova. Stajao je doktor vani na vjetru, držao se za čađavu prečku ograde s jakom voljom, da ostane stojeći, da se ne sruši i ne padne među točkove. On je tu prugu proputovao nekoliko stotina puta i poznavao je sve zavoje, mostove, i tunele je znao napamet, kada koji treba da dođe; sve one stražarnice, što stoje sa crvenim zastavama i signalnim pločama na vjetru voza kao drveni sveci, i stanice, što zaostaju jedna za drugom u blatu kao pobacano crvene cigle. Sve je to doktoru bilo poznato kao stara i dosadna kutija puna razlupanih igračaka.

"Kako su ono bila divna putovanja njegovih prvih đačkih medicinarskih godina. Kada je polazio u sjeverne gradove pun megalomanske vjere u život i u pobjedu. U Evropu! U nauku! U velike i divne događaje i stvari! Vagon je onda tutnjio na toj istoj liniji preko devet metara dugih tračnica, od razmaka do razmaka, u ludom letu, te bi svaki treći hip pao preko okna telefonski stup, a krčevina odjekivala puna junačke gvozdene glazbe. A sada stoji tu kao poderana krpa bez volje, i ništa nije riješeno. On je svršio nauke, živi po bolnicama, i u đavolskom kaosu sam sebe ždere kao škorpion, kao što mu je dobro malo prije otkresao onaj crni redovnik, i nije dobar ni spram koga, a najmanje spram samoga sebe.

Ta mesnata fratarska mješina živi spokojno i mirno u ravnoteži. Ima svoje zapovijedi, dogme, stožere, osovine, njima se pokorava, po njima živi, oko njih se okreće i vrti kao zubati kotačić u stroju, i stvar je jednostavna i potpuno riješena. On lično nema nikakve dogme ni stožera, i to je temeljni nodostatak njegova života! A baš to treba imati u životu! Stožer! Dogmu!"

Htijući naći sam sebi odgovor, na taj postavljeni imperativ, doktor Walter osjetio je u sebi silnu potrebu da se ogrebe i očisti od sviju svojih neizvjesnosti. Da stane izvan svega toga van, da se smiri. Da samoga sebe vagne. Konačno: on sam o sebi nema ni pojma. Sve se to s njime događalo tako brzo u životu, da on nije imao vremena ni sekunde, da sam o svome životu mirno i objektivno misli. "A život ne smije da se živi bez smisla i bez svrhe, da se improvizira! Život treba da se arhitektonski gradi iz dana u dan, po nekom određenom nacrtu. Neka bude taj nacrt fraza, dogma, sveto pismo, paragraf, formula, zlatno tele, evidentna laž, neka bude taj plan što mu drago, samo da je podloga! Podlogu treba sebi stvoriti u životu! I to se još može, jer nije ništa propalo, i jer je on mlad i još može da se izliječi od tih otrova, što mu grizu život već duge godine."

Bilo mu je, kao da je osjetio jednu svijetlu nit i nove mogućnosti, da se može još naći ravnotoža, i hodati uspravno, i ne dati se, i prkositi. I dok je minutu prije toga ležao u takvoj depresiji, da je i redovnika, koji čita svoj brevijar, osjećao kao nadmoćnu i sređenu snagu (te bi se bio mogao da baci onom sipljivom glupanu pred noge i da mu obujmi koljena i da se ispovjedi, kako je on ocoubica i hijena, koja krade mrtvačku zlatninu), on je sada osjetio u sebi nadnaravnu snagu posrknuvši mlaz noćne rosnate promaje punim plućima i nekom imaginarnom tjelesnom dubljinom. Između vagona lajali su točkovi i zvonili vijci vagonskih pladnjastih pufera, varnice su vrcale u rojevima i kao vatrene niti vijorile zrakom. Čađavi teški gvozdeni lanci, zubate kuke i šarafi, sva ona paklena mašinerija zjala je tako inkvizitorski crna, tako pakleno čađava, da se doktor umoran i neispavan, kao fasciniran, zagledao u crno lajavo ždrijelo, u kome su vrcali konci iskara. U taj je čas osjetio svu masivnu, teretnu glomaznost života, i to, kako je on sam suviše nemoćan i prenesposoban, da bi u svemu tome teškom i primitivnom mogao da pobijedi i da prkosi. Osjetio je neku perverznu ugodnost, koja se rađa u bolesnicima, kada im zgnječeni zglob zamataju u mekane povoje, i pomislio je na to, kako bi mekano i toplo bilo sklopiti oči i zauvijek nestati. A stvar je izgledala na jedan korak blizu, i smrt se pričinila doktoru Walteru vrlo jednostavnom i logičnom.

Kako se zagledao u onu tamnu i lajavu crnu rupu pod svojim nogama, pričinilo mu se, kao da se iz tmine, odozdo, ispod vagona, penje gore na daske platforme neka teška crna pojava i nikako ne može da se ispne gore, nego ga vuče dolje, među kotače. Osjetio je doktor jasno, kako ga je nešto crno uhvatilo za nogu, te ga vuče, vuče, sve jače, i on se obim rukama prihvatio za masnu čađavu štangu i posljednjim se naporom volje opro, da se ne stropošta u onu crnosivu masu i samljevenu krvavu kašu, koja bi se slijedeći tren cijedila po tračnicama uz tužne crne rakite opaljene munjama. U onaj čas, kad se istrgnuo crnome i udario ga petom, osjetivši oštru bol u nožnome zglobu, njemu se pričinilo, kao da je vidio koštunjave ruke svoga oca, kako mašu zrakom, i očevo blijedo lice, što je na čas kao fosforom obasjano zasjalo i ugaslo duboko dolje pod vagonom.

Sjetio se umirućeg oca i bilo mu je teško. Reski se fićuk parostroja razlijevao po tmini. Makina se u tupim krivuljama zmijuljasto svijala s dugim crnim vozom uz mračne okomite stijene tik uz prugu; sa soptanjem se stroja stapao mukao šum vode, što se valjala silna i crna uporedo s rasvijetljenim vagonima.

 

Stari Walter, šef stanice, umro je oko tri poslije podne. Sin ga je sam oprao, presvukao u najbolju paradnu odoru (koju je stari dao sebi skrojiti za preuzvišenu audijenciju, kada se bio spremao samome ministru), spustio platnene zavjese u sobi i zapalio dvije lojanice. Zujale su muhe u ljetnoj polutmini, rasvijetljenoj žutim sjajem svijeća, i počela je procesija staničnog osoblja, strojara, strojarskih žena i djece, i nosača u opancima i modrim košuljama s limenim brojkama na grudima. Žene su plakale poluglasno, jer je pokojni gospodin šef bio dobar čovjek; škopio je svima kokote, pisao molbe, posuđivao novce, cijepio voćke po stražarnicama uz prugu, i personal ga je cijenio i poštovao. Ljudi su dolazili, škropili mrtvaca stručkom ružmarina namočena u srebrnoj čajnoj posudi. Krstili se, molili i klečali, a onda se čulo, kako im teški i umorni koraci i okovana obuća muklo odzvanjaju na drvenim stepenicama. Doktora je boljela glava od prošle probdjevene noći, i on je sjeo na verandu i zagledao se umorno niz sivu cestu i krošnjate dudove; gušilo ga u grlu od neke njemu potpuno neshvatljive duboke tuge. Prijeko u krčmi svirali su cigani i čula se harmonika i cimbal, tamo se slavila rudarska svadba. Pratili su rudari mladence na stanicu i zastali na momenat u krčmi, pak je onda krenula povorka okićena dugim crvenim svilenim pantljikama i umjetnim cvijećem i zlatnim kristalnim bobicama u ružmarinu na klobucima. Svi su bili pijani, plebejski su poigravali i ciktali, te se malena čekaonica u prizemlju napunila cike i harmonike, i sve je izgledalo odvratno i glupo, kao sastavljeno i iskonstruirano od neke teške ljepljive tvari. Čekaonica ta stradala je u oktobarskim danima osamnaeste. Zidovi su bili rasparani brazgotinama tanadi, okviri prozora popaljeni i pocijepani, okna zabijena limom i papirom; sve je bilo vlažno i zaudaralo po kreču i mortu. U onom musavom paklu među zidarskim ljestvama, jarcima skela i kablovima vapna, gdje je pijesak škripao pod petama, stali su pijani rudari da igraju bijesno svadbeno kolo, i cijelo se stanično zdanje potreslo od mukle grmljavine; a onda je sve utihnulo kao presječeno. Bit će da je netko rekao pijanoj svadbi, da u prvom katu leži mrtvac. Potrpali se rudari u večernji voz i otputovali, pao je suton i čula se daleka grmljavina. Spremalo se na kišu. Sjetio se doktor svoje meblirane sobe u gradu, u onoj antipatičnoj blatnoj trokatnici, gdje se uvijek čuje isto tako mukla grmljavina praznih bačava, jer je u pivnici veletrgovina vinom, te čitava zgrada vonja po kiseljkastim sokovima patvorenih pića.

"Tako je! To je to! Tako će se on sada vratiti u svoju mebliranu sobu i slušati grmljavinu bačava, a dopodne pisati cedulje uvijek istih ili uvijek sličnih bolesnika, koji se njega savršeno ništa ne tiču. Stajat će po operacijama, i dok se na operacionom stolu tresu krvavi bubrezi i crijeva pacijenata, on će gledati kroz prozor tramvajsku liru, kako klizi po žici, i slušati glasove kolportera na ulici. To će biti sve! Slava mu budi i dika! A onda će i on leći u svijetlu žutih lojanica, sklopiti ruke i škiljiti ispod lijevog oka; ljudi će dalje plesati na svadbama i svirati harmoniku. Grmjet će, padat će kiša, pijukati lokomotive, i sve će ostati isto. Glupo. Golemo. Neshvatljivo."

 

Poslije jake kiše, što je bila u predvečerje udarila sa crnim oblacima i gromovima, razvedrilo se i razlila se mjesečina. Isprala je žitka svijetlozelena tekućina sve uvale i vododerine, i zemlja je zaronila u poplavu bujne sočnosti kao mlada bređa kobila. Zagnjurila se zemlja duboko u biljurnu mjesečinu; potopila svoje teške masivno izvajane obline negdje na modrim dnima i sjenama, i samo se na srebru površine lelujale plohe šuma kao zelene grive, po kojima se cijedila fosforna kišnica i svjetlucala. Svijetla na stanici sjala su narančasto jasno, tek na rubu nešto zakrvavljena gušćim bolećivo zapaljenim rumenilom, koje je obasjavalo sve predmete u prozornim staklenim kvadratima bolesnim grozničavokrvavim svetokrugom kao u spektru.

Nad jablanovima i oranicama pušili se gejziri bijelih oblaka u nebotičnim vertikalama. U nerazmjeru spram tih visokih maglenih okomica, protkanih vrtoglavom jurnjavom zvijezda, tamnosmeđa slabo ustalasana kora zemlje raspuzla se u beskrajnu vodoravnu crtu, na kojoj su se sve stvari, i pruga s rasvijetljenim stanicama, i mjesečinom okrečeno seoce s baroknom crkvom, spljoštile do nevidljive sićušnosti. Daleko nad brdima, na obzorju, sijevalo je bezglasno. Ljeto je bilo rano, lipe su ocvale, a u golemom močvarnom krugu kreketale su žabe u korovima, kao što to već biva po močvarnim panonskim stanicama, poslije kiše, na mjesečini. Osjećao se vonj zemlje, a ugljen, što su ga izlopatali iz utrobe praznog vicinalnog parostroja, pucketao je vlažno i cvrčao natopljen kišom.

Da bi na čas odahnuo od sumorne mrtvačke sobe i teških događaja popodnevnih, izašao je doktor Walter pokraj staklene stražarnice skretničara i semafora van na prugu. Tu na ravnoj pruzi, na beskrajnom zelenom bedemu, posutom tratinčicama i modrim zvončićima, na toj beskrajnoj liniji tračnica, što se gube među akacijama i jablanovima, tu je protekla mladost doktorova. Deset punih godina ležao je u sjeni tog željezničkog nasipa, slušao kravlje klepke i čeznuo u svojim gimnazijskim depresijama i očaju i jalovim samoćama za većim i intenzivnijim životom. A sada eto i to je prerastao i sada u sivom špitalu, gdje se puše smrdljive juhe i opatice šume čislima i krstovima, sada tamo živi taj takozvani veliki i intenzivni život. Tu se na toj pruzi žderao i klao godinama s Marijanom, sinom mesara i krčmara pod dudovima, ima li boga ili boga nema? A Marijan je postao ratni svećenik, i on je sastao toga feldkaplana s revolverom o bedru, ratobornog, kao da je rođeni ratnik i oficir; taj mu je isti Marijan govorio o javnim ženama i kelnericama jezikom pravoga konjanika, mesarskog sina, s ostrugama i browningom, kao brutalan ratnik, koji ratuje po jamama i tvrđavama već duge godine. Sjetio se toga suhonjavog žutog dugonje, s tananim beskrvnim usnama i neugodno namreškanim vjeđama i podočnjacima, sa ovalno izglodanim prednjim zubima, i toga se sjetio, kako se taj Marijan spremao za neotomističku filozofsku tezu, na jedan motto iz enciklike Leona Trinaestoga "Aeterni Patris" od godine 1879.

"A eto, gle, od toga se neotomista idealnog izrodio pijanica feldkurat, koji nosi revolver o bedru, govori stručnjački o ženskoj robi i pokapa mrtve vojnike kao da broji poderane prazne vreče. Tvrd je život! Tvrd je život!"

Iz svega toga teškoga hodanja u zelenoj polutmini isticalo se plastično samo to, da je život tvrd, i da je teško i primitivno ovako živjeti.

"On nije izrastao ni u što vrijedno, i sve to "njegovo" nije nikako arhitektonski svladano. Sve su to još uvijek trudni uzdisaji i gorčine umornoga čovjeka, koji hoda, hoda, pun prošlih stradavanja, okrutno ravnodušan spram svega, pa i spram krvave rezultante svoga najintimnijega i rođenoga najunutarnjijega "ja"". Zaustavio se daleko vani, u onoj mlakoj zelenoj glicerinastoj rastopini mjesečine, i došlo mu je da digne ruke i da zajaukne kao pseto; ali se postidio i teškim se korakom vratio natrag na stanicu. U bijeloj svjetlucavoj rasvjeti, kao polivena čudestvenom esencijom rastopila se paklenost crvenočađavog zdanja stanice i smrdljivih magazina obijenih teškim rešetkama, i tako se sve pričinjalo za čitavu skalu snošljivijim i mekanijim. Nije sve izgledalo tako očajno beznadno kao danju, kada pali reflektor ljetnoga sunca i kada loču vodu prljavi teretni vozovi s transportima dasaka i debelih crnih svinja. Bio je tihi zeleni mol, i netko je na dnu stanice kod skretnica mahao svjetiljkom. Zastao je tako doktor i zagledao se u ove tračnice i u ove svjetiljke. U onu crvenu staničnu zgradu iza lipine krošnje, gdje u prvome katu iza zavjese leži njegov otac, pokriven bijelom mrtvačkom ponjavom. To je njegov roditeljski dom, ta stanica, i sada će otputovati za koji dan, i nikada se više ne će vratiti na taj komad zemlje. A ipak, ne će na toj stanici ostati pokopani samo sanduci s kosturima njegovih roditelja, nego i dvije trećine njegova života, po tim magazinima i po tim verandama. Život, koji se još nije ni razlistao, a već jedva tinja u gnjiloj i bolesnoj rezignaciji, bez goriva i bez plamena.

Između dva masna, uljem i katranom polivena pružna praga, puzala je velika krastača i htjela je da se popne preko mamutskih teško okovanih tračnica na glavinu skretnice. Žaba se napela da se prebaci preko tračnice, ali je pala nekoliko puta i onda se vratila natrag do toploga ugljena, što se pušio i izgarao u zagasito krvavim pjegama. Osjetivši strani topli elemenat, jadna je živina izgubila smjer i u bezglavoj panici stala da vrluda u velikom prostoru između pragova nasutih šiljastim kremenom i hrpe gorućeg još ugljena. To se očajno traženje izlaza, penjanje preko tračnica i padanje i nenalaženje smjera ponavljalo dugo i ustrajno; doktor je stajao nad žabom i gledao tupo u taj proces. Gadilo mu se to žablje plaženje, a opet je osjećao, da je ta krastača na mjesečini ozbiljna i krvava stvar. Popela se bila žaba konačno na prvu šinu i plazila je baš preko svjetlucave cakline, kada je iza doktora duhnula silna vjetrina, i on se instinktivno bacio ustranu, zapeo za neku skretničku prečku i tako se stropoštao na topao ugljen i žeravicu. Živo ožežen na lijevoj podlaktici, on se trgnuo i odskočio, kad su se od svečano rasvijetljenog ekspresnog voza, što je protutnjio kroz stanicu, pušili još samo bijeli oblaci dima nad rasvijetljenim paralelogramima išaranim crvenim pjegama, a po stijenama magazina odzvanjao rezak fijuk lokomotive na drugom kraju kolodvora kod semafora. Doktora je žestoko peklo na laktu, gdje mu je bilo progorjelo sukno, i sve je vonjalo po paljevini. Žabe je nestalo bez traga.

 

U sobi gore bilo je sparno. Kao da se počeo osjećati neugodan vonj mrtvoga mesa, te je doktor otvorio oba prozora. Od lupe stakala i šuma platna zavjesnog prestrašile se ptice u krošnjama, što su intenzivno obasjane svijetlom svjetiljke stajale pred prozorima u žućkastoj rasvjeti; razlio se očajno izgubljeni cvrkut i lepet krila u tmini, a onda je bila duga tišina. Leptir je jedan uletio i kružio nad mrtvačkim svijećama i čulo se, kako bijesno bije čitavom nadnaravnom snagom svog organizma o strop i o ormare. Dolje u prizemlju tuckao je morze. Na noćnom stoliću pokraj mrtvačeve postelje, na crvenoj svilenoj papučici opšivenoj školjkama I sedefnim pužićima, blistao je starinski zlatan sat. To je bio onaj isti sat, koji je prošlu noć mučio doktora u vagonu čitavim kompleksom nezdravih ideja o krađi i o kriminalu. On je ustao, i kao uspavan, gotovo žmireći, najbržom kretnjom, što je uopće bila moguća, uzeo sat, napipao pod mrtvačkom bijelom ponjavom džep od bluze, spustio ledeno klizavo zlato u prazninu džepa i vratio se natrag do stola, a srce mu je tuklo u grlu. Tamo je onda klonuo i dugo mislio o tome, ima li sve to smisla i nije li to sve bizarna neka smiješnost i pretjerana neurastenična glupost?

"Jer sigurno je to, da taj sat neće ostati u mrtvačevom džepu. Ukrast će ga nosači, ili podvornikovica, ili stolari, kada sjutra donesu lijes, i mnogo bi pametnije bilo, da ga on uzme k sebi, da se sabere, da uredi neke atvari, da obavijesti rodbinu, da brzojavi, neka mu šef produži dopust, da napiše neka potrebna i važna pisma, da se makne, da ne gnjije tu kao na smrt bolestan.

Tako je ustao i pošao do mrtvaca, uzeo opet sat natrag iz džepa i postavio ga na crvenu papučicu opšivenu školjkama, gdje je bio prije toga. U taj mu je tren palo na um, da bi najmudrije bilo da legne pa da se temeljito ispava. Okrenuo se da pođe do ormara, da uzme rubeninu za noć, kada je netko pokucao, kratko i energično.

— Naprijed!

Bio je to Viktor Kunej, sin staničnoga nadstrojara, doktorov drug iz djetinjstva, kada su još praćkama razbijali stakla po magazinima, postavljali kamenje pod lokomotive i igrali šah u sjeni akacija uz prugu. Taj je Kunej bio pred maturom bačen iz gimnazije zbog politike, a poslije se i nisu viđali nego su tek čuli od vremena na vrijeme jedan za drugoga. Čuo je doktor za Kuneja još kao vojni medicinar, dodijeljen galicijskoj kužnoj bolnici, da taj Kunej ratuje u Krasnoj Gvardiji od Urala do Aserbejdžana i da je bio dodijeljen nekoj delegaciji, koja je pregovarala s austrijskim generalima negdje u južnoj Ukrajini, i tamo su ga vidjeli znanci i razgovarali s njime. Kolao je glas, da je on s tim generalima kod zelenoga stola razgovarao izazovno kao s ordonancima i da ih je tukao dijalektikom kao neznalice i obične nepismenjake. Poslije sloma Austrije čitao je u nekoliko navrata, da je taj Kunej uhapšen, a eto, sada je pokucao i stupio u sobu.

Kunej je bio čovjek koštunjav, slabokrvan, blijed i upalih obraza, tako da su mu se jasno zapažale mišičave laloke kao nabrekle nad gornjom čeljusti. Jaka čeona kost nije bila suviše otvorena, ali tvrda i markantno žljebasto izbočena odavala je jaku volju i tvrdoću značaja. Kunej je bio jedan od onih naših ljudi, bujne, crne, četinjave kose, opore kože i zdravoga zubala, kojima je kostur građen tvrdo i prkosno, a temperamenat bujan, prejak i agresivan. Dvije godine mlađi od doktora, Kunej je Waltera mlatio kao bijesan, i u pitanju baruta za pištolje i flobertice, poslije u prvim ljubavnim zapletajima, razrednim sukobima, dugovima, Kunej je bio pokretač i inicijator sviju njihovih pothvata.

Rukovali se i poljubili. Cjelov im je bio iskren te je ispao pomalo dug i nekako svečan. Kunej je pošao do mrtvaca, otkrio ga i dugo se zagledao u onu zelenkastu masku, koja se oko nosnica i sljepoočnih plitica već laštila voštano i nadnaravno. Onda se vratio do stola, sjeo i zapitao doktora, ima li što za piće? Sjetio se doktor, da već puna dvadeset i četiri sata nije založio ni mrve, i da će i to biti jedan od razloga njegovu umoru. Izašao je u smočnicu i donio neko suho meso, pergamentom zatvorenu staklenku kiselih krastavaca, te zapečaćenu bocu stare rakije. Jeli su i pili; ovi su se kiseli krastavci s rakijom dobro slagali, i tako su razgovarali o pokojniku, kako ih je vozikao na motoru po pruzi, kako je bio dobar čovjek, i čitava se rana mladost tih dječaka rasula po mrtvačkoj sobi, gdje je vonjalo po uvelom cvijeću, suhom mesu i rakiji, kao na karminama.

A poslije, kad se žganica razlila žilama, riječi su im sve dublje i dublje svrdlale u životno gradivo, i oni su počeli raskapati po tim naslagama događaja, odnosa, pitanja i čežnja sve neposrednije i sve silnije. Pucali su tu veliki i beskrajni izgledi i širile se dimenzije sve veće i veće, i dva se druga izgubila pod bezgraničnim kupolama uspomena kao dva dječaka pod vedrim nebeskim svodom.

 

Bila su to dva mozga sagrađena od dviju potpuno oprečnih tvari. Dva značaja, dvije naravi i dvije sudbine, koje su potekle iz ove provincijalne stanice kao iz mutnoga izvora prije mnogo godina, da se probijajući kroz velike životne daljine i komplekse opet sliju u jedan tok intimnih i sudbonosnih događaja.

Doktor Walter osjećao je unatrag nekoliko godina kao najveći nedostatak svoga vlastitoga života to, što nije u njemu postojala nijedna stvar, nijedna misao, nijedan predmet, da bi on o njima imao precizno odsječenu predodžbu i neko tvrdo staloženo znanje. Bile su to u njemu sve same razderane moždane krpe i sjećanja, namočena u tekuću rastopinu nekih takozvanih intuitivnih slikovitih poimanja, što su se razlijevala uvijek u široke maglene i neodređene obrise, te se nikada nije moglo točno i golo odrediti: ovako jeste, a ovako nije; nego je sve bilo istodobno i — da, i — ne, i — moguće da, a moguće i ne! Da! Postojalo je duboko negdje u doktorovoj ličnosti zakopano osjećanje istinitosti, ali to on nije mogao nikada izraziti ni sebi ni drugima, te svoje unutarnje spoznaje istinitosti. To je on osjećao u sebi na svome dnu, tu svoju stvarnost, golemu i neshvatljivu kao sumrak, u kome se stvari gledaju, ali ne vide. Pa kada bi se i dogodilo, da je on te svoje istinitosti htio da primijeni u životu, onda mu se život pričinjao mnogo težim i mnogo večim i problematičnijim, a dokazi njegove istinitosti izgledali su mu tako šupljikavi, spužvasti, neodređeni i jadni, da on nikako nije mogao da zahvati u stvarnost i uvijek je ostajao izvan onog pojasa, koji bi bilo potrebno pregaziti prije svake djelatnosti. Iz toga su se pasiviteta onda rađali nemiri, nespokojna grizodušja i bolesno trajno glodanje samoga sebe iznutra, a sve se staloživalo u lijenjivu zlovolju i besciljno lunjanje, nad kojima su ležale kao kamenje silne i sablasne količine praznoga i izgubljenoga vremena. U toj se dakle razdrtosti bjesomučnoj kao otrovna vulkanska para isparivala dosadna i negibljiva trajna sumnja u sve vlastite lične sposobnosti, skrućivalo se bolno osjećanje bespomoćnosti i nepokretnosti, i prerez kroz samoga sebe izgledao je doktoru u njegovim autoanalizama bijedan, tako neizrecivo bijedan, da mu je bilo da zaplače nad samim sobom.

I večeras, kada je pričao Kuneju o svojim dubokim krizama: o očevom starinskom zlatnom satu, što tamo sja na zlatnoj papučici, o svojim mutnim kriminalnim maglama, koje osjeća u sebi i koje onaj debeli fratar u vagonu prošle noći, naravno, nije mogao da pojmi, o bolesnoj krastači na tračnicama, koju je pregazio ekspres, on je toliko patničkog osjećaja ulio u ove ispovijesti, te mu je glas bio tih i jedva čujan, i tako se činilo, kao da se zagrcava od suza.

Kunej je otprije još poznavao te nastranosti svoga druga, ali mu je takvo ekscentrično doživljavanje uvijek izgledalo pomalo kao bolesno i književno dekadentno, dakle, daleko i tuđe. Jer Kunej je još u gimnaziji, čitajući velike materijaliste osamnaestoga stoljeća, mislio o tome materijalizmu, kao da je taj materijalizam vrsta nekog protestantskog, luteranskog pokreta, u koji se treba svrstati kao borac i protestant u veliku jednu četu, i tu svoju koordinaciju u velike redove materijalističkih legija treba shvatiti vojnički stegnuto i pokoravati se pravilima i intelektualnim vježbovnicima. Taj mu je materijalizam izgledao genijalnim novim matematičkim udžbenikom, i on je mislio, da u te formule treba vjerovati od devetnaestog do dvadeset i drugog stoljeća, kao što se vjerovalo od devetog do trinaestog stoljeća u Sveto Pismo. To je jedan nazor o svijetu i sistematski istesan pogled na život; do posljednjega treba povjerovati u njegove formule i vjerovati kao da vjeruješ do posljednje konzekvencije.

"Jer stvar je jasna kao kristal. Sve leži na ekonomskoj podlozi, to je jasno. Ekonomska podloga znači stvaranje i razmjenu robe. Roba se najprije zamjenjuje za Robu. To je najprimitivnije stanje civilizacije uopće. Iks Roba — Ipsilon Roba. Ali Iks Roba se ne zamjenjuje samo za Ipsilon Robu nego i za Alfa Robu, Beta Robu, Gama Robu i tako dalje. Dakle je alfa, beta, gama, delta jednako iks. Sve se svodi na Iks Robu i mjesto Iks Robe uzima se "Zlato", "Aurum". Tako nastaje Muneta, i sve historijske civilizacije, deset hiljada godina unatrag do dana današnjega, sazdane na Moneti, civilizacije su nedostojne ljudskog dostojanstva. Čovjek danas više nije na tako niskom stupnju te bi trebao da podnosi nad sobom vladavinu tako mrtvog predmeta, kao što je novac. Dakle formule optjecaja monete i Robe: Roba-Moneta-Roba, i obratno Moneta-Roba-Moneta, to su ključevi za shvaćanje današnjega zamršenoga života. Jer onaj momenat, čim u drugoj formuli optjecaja Robe: Moneta-Roba-Moneta postane Roba Radnom Snagom, znači da je Moneta, pošto je prošla kroz Radnu Snagu, narasla do Profita, dakle formula Moneta-Radna Snaga-Profit znači, da moneta može da naraste do Prafita samo u onom slučaju, ako joj pođe za rukom, da cijenu Radne Snage snizi ispod ekvivalenta. Ta je formula jedna od osovina historijskih, kao što su Krist, Kolumbo, Kopernik bili prekretnice i osovine historijsklh poglavlja, i sve ovisi o brzini, kojom će se ta formula raširiti do subjektivne svijesti po čitavoj zemaljskoj kugli. Onoga dana (pojam toga dana treba shvatiti u biblijskom, dakle vremenski neodređenom smislu) sve će biti riješeno!"

Nepokolebljivo i sigurno povjerovao je mali i naivni gimnazijalac Kunej u tu marksističku formulu, i ona ga je bacila iz gimnazije u zatvor i njegovu životu dala jak romantični zamah, koji ga je kao vjetar zavitlao od Lavova do Krasnojarska i od Čeljabinska do Bajkala, od Moskve do Arhangelska i Berlina, kao varnicu i gorući iver novih požara velike evropske međunarodne kataklizme.

U njemu nije bilo sumnje. Kunej je intolerantno mrzio sve mozgove i sve dokaze i sve ljude glupane, kojima se klišeji njihovih pogleda ne bi podudarali s njegovim betonskim, tvrdim, na traverzama dvadeset i pet proljeća mlade logike konstruiranim sistemima. Čitav život ove naše panonske Mezopotamije izgledao je Kuneju tako mekanim i gnjilim, da je imao osjećaj, da se od toga života dade izmodelirati "u dvadeset i četiri sata" sve, što se hoće.

"Preorati treba te naše podmukle močvare kao jednu veliku farmu, postaviti po vodama električne centrale, rasvijetliti zemlju sa sedam milijarda volta, sazidati goleme aerodrome, na kojima će pristajati leteći strojevi zrakoplovne linije Velebit-Šangaj-Peking-London i zrakoplovne linije Helsingfors-Kartaga-Kongo! Raditi treba, raditi!"

Kunej je duboko osjećao temeljno protuslovlje našega malograđanskoga, bijednoga, provincijalnoga života s tim međunarodnim i velikim evropskim pitanjima i projektima, i bjesnio je na taj naš zaspali domaći dosadni život iz osamdesetih godina prošloga stoljeća, kada su još knjige bile pune staromodnih drvoreza, a parostrojevi zdepasti s pladnjastoplosnatim dimnjacima, kao lijevci starinskih mlinaca za kavu. On je mrzio tu blaženu, pospanu idiličnu zemlju, gdje se po krčmama sa mnogo straha još i dan današnji govori o mrtvim razbojnicima, koji su čekali "šezdeset i treće godine na poštansku diližansu pod tim i tim mostom" a po stropovima salona u takozvanim boljim kućama namaljani su štigleci i crvendaći na granama okićenima narodnim trobojkama. Gospoda mažu mustače briljantinom prst debelo i oblizuju se poslije špricera, podrigujući se u basu, a gospodične "mački slične" čitaju gnjile i pljesnive knjige, u kojima se ljubav rimuje na ubav i česma s pjesma. Jede se panonski opasno dan i noć; pite i pohanci, palačinke i gibanice i kosano meso, pečeno meso, krvavo meso, meso; rokću svinje, klokoće vino po pivnicama, muču krave pod mesarskim sjekirama, sviraju harmonike, zvone zvona po crkvama, živi se idilično, kao da se sanja i kao da ne postoje istodobno kristalno jasne formule o Moneti, o Robi, o Profitu i o materijalizmu.

"A inteligencija? Kakva je to inteligencija? Tu i nema inteligencije! Tu nikada nije ni bilo nikakve inteligencije! Kakva je to inteligencija, da je đavo što prije odnese! Debeli popovi, koji za sebe sentimentalno govore, da su slabije plaćeni od proletera i da su oni zapravo proleteri, a vuku puna teretna kola brašna, i butina, i lukna, i desetina, pa neki glupani, škribenti petolizi, i gnusni štreberi činovnici, a ne književnici! I političari madžaronski, koji su prodavali narod peštanskim magnatima i feudalcima, kao što ga danas prodaju suvremenim političkim boljarima, i koji će ga sjutra prodavati u drugoj konjunkturi i samom nečastivom, samo da zvone cekini i ordenje! Oh, ti naši novopečeni veliki župani ad hoc, sa svojim prefaranspartijama kartaškim i jakobinskorojalističkim ideologijama, ti naši bezbožnjaci-rimokatolici u jednoj te istoj osobi, zar je to neka inteligencija? Ljudi, kojima je jedna zgažena žaba problem. Sentimentalni liječnici, koji ne znaju što zapravo hoće. Sve to treba baciti na smetište kao staro smeće!"

Stoji tako Kunej po pet stotina i peti put pred crnim gomilama i govori ljudima pluga i tvornice, kako su ih kao marvu nagnali da se kolju, i kako su svemu krivi bankari, generali i ministri! Govori o automobilima, o izvoznicama, o Berlinu, o Parizu, o Moskvi. O tome, kako smo bili austrijanski robovi i kako su Srbi bili pariski robovi i lutke, i kako se ni danas nismo oslobodili, jer da se ne radi o tome, da li novine pišu, da smo slobodni ili ne, nego o tome, jesmo li bogati ili su nam kese prazne, pak prodajemo svoju radnu snagu; a o tome novine uopće ne pišu. Govori narodu o tome, kako treba uništiti veleposjed, centralizirati sve banke u jednu narodnu banku, organizirati sindikate, zemlju dati seljaku, a tvornice radniku, i govoreći tako on ima osjećaj, kao da drži u ruci ručice pluga i da pluži. On je stjegonoša i zabada zastavu novih orijentacija ovdje u ovoj zaspaloj staromodnoj kraljevini, gdje vise limeni Kristuši na raskršćima, i gdje se u vrijeme petkontinentalnoga Spartakusa slave vatrogasne svečanosti s vatrometom i tamburicama.

 

Već je bila kasna noć, a razgovor se u mrtvačkoj sobi nad truplom pokojnoga šefa stanice još uvijek kretao oko jednog te istog pitanja: može li se život pretvoriti u nešto drugo, u nešto više i intenzivnije nego što je ovo danas?

Postavljene su bile analitičke teze ovoga našega života, ovoga kaosa bezglavoga i luđačkoga, i doktor je neprestano tvrdio, da tu pojedinac apsolutno ne može ništa ni da unaprijedi ni da pomogne, ni da ukoči ni da zaustavi.

On jedino može da svoj lični život baci na kocku i proigra. A njemu lično svega je toga dosta, i on je odlučio da se seli. On stoji u dopisivanju s jednom hrvatskom kolonijom kalifornijskom i on će se iseliti još ove jeseni i tamo na oceanskoj obali počet će da živi iznova. Za sebe lično, potpuno odijeljen od svijeta i od kaosa, tamo će se on preporoditi i odahnuti. Što da on otpočne u ovim trgovačkim prevarama i političkim konjunkturama, kada nije varalica ni trgovac? Tu po ovim našim blatnim jarugama teku sive prljave vode, i neki se neukusni gradovi zidaju, s beskrajnim kamenim paralelogramima ulica, rasvijetljenih zelenim plinskim svjetiljkama. Dvokatnice, trokatnice, petorokatnice rastu u groznici novogradnja, a beton, traverze, skele, balvani, zidari, banke, sve to leži na putu čovjeka, sve je to život, koji tek nastaje i koji se tek sada organizira. Što će biti rezultat toga, tko to može da zna? A njemu kao subjektu nije stalo ni najmanje do tog života, koji će se organizirati pristojno tek poslije sedam ili sedamdeset decenija, a pitanje je, hoće li i onda? U tom vječnom tegljenju i škripi teretnih kola, u oblacima vapna i maltera, žbuke i prašine, politike, automobilskih nesreća, barova, vinotočja i samoubojstava, u tome nije života čovjeku, koji se najbolje osjeća u samoći podnevnoj i šumskoj. Njemu treba mora, borove šume, guste sjene crnogorične, a burze, parlamenta i štampe on je savršeno sit, sve je to za njega bespredmetno i sve mu se to neizrecivo gadi. I zato će se on iseliti i pustiti to sve do vraga!

Kuneju je Walterovo gledanje izgledalo malograđansko, sentimentalno, ženkasto i jednoga muškarca nedostojno.

Jer što je ovo danas? Ovo je jedna neosporna konjunktura prosperiteta. A život ekonomski treba shvatiti mehanički! Postoji dakle ta konjunktura prividnoga prosperiteta! Ali po istom načelu, kao što na jedan uvis bačeni kamen djeluje gravitacija, tako i na jednu konjunkturu (prividnoga) prosperiteta djeluje gravitacija krize. Onaj momenat, kada pod konjunkturom nestane podloge, rađa se padanje, koje kako znamo (po zemaljskim zakonima) raste u akceleraciji devet i osam. Stvar se dakle giba iz prosperiteta u katastrofu, i to je propadanje ubrzano sa devet i osam akceleracije: iz dana u dan mi se u katastrofu strovaljujemo sve brže!

I to je matematički sigurno. I ekonomska teža ima svoju protutežu i svoju akceleraciju u padanju spram kritičkih zona, u kojima se ljudi obično pokazuju kao životinje nerazmjerno gluplje od kokoši. To je jasno kao kristal. A u tome svemu biti lirski raspoložen i čeznuti za morskim tišinama, to nije muževno. Eto, što se to s njime zbiva već punih sedam, osam godina!

Iz gimnazije na optuženičku klupu, pa u zatvor! Iz zatvora u vojarnu, pa u bolnice, pa u jame, na frontu! Pa opet u ruske bolnice, pa u sibirske zarobljeničke tabore, pa opet u Odesu, na frontu. Onda revolucija, pa s revolucionarnom baterijom opet u Sibiriju; onda revolucija u Evropi, i opet natrag ovamo u zatvore; kakav je to pakleni cirkulus? Te kada gleda ovako natrag na ovih teških sedam godina, već i sam misli, kako bi bilo vrijeme, da se negdje smiri i odmori i odahne — neko vrijeme. Ali gdje da stane? Gdje da se odmori? Eto! I sada ga ganjaju. Izdana je opet tjeralica za njime, i on je došao ovamo da vidi svoju staricu majku, da se ispava kojih četrdeset i osam sati, jer policija ne zna, da mu je ovdje majka živa! Pa će onda opet dalje kao Ahasver! To je tako! I tu nema što da se misli! To treba podnijeti! Mora netko i to na sebe uzeti! A o tome, da ovako živjeti znači svoj lični život baciti na kocku i proigrati, o tome nema spora. To znači sa sobom obračunati! Uzeti spužvu i izbrisati se s tablice, kao kad se djeca igraju oslića pak se brišu. Da! I to je teško! Čovjek bi lagao da kaže, kako to nije teško. Javljaju se u takvim ljudskim krizama mračni, subjektivni glasovi sumnje, neki glasovi puni napasti, da se ovdje o životu radi, o jednom jedinom životu, ali takve se krize nadvladavaju. Jednu od najtežih svojih subjektivnib kriza izvojevao je bio prije nekoliko noći, na moru. Bilo je to u jednom masliniku. Tu u tome masliniku oblijevao ga je — doslovno oblijevao — getsemanski znoj. Stvar je naime bila u tome, da je trebao biti izbatinan.

Srknuvši gutljaj rakije, stao je Kunej da priča, kako je to bilo u masliniku, kada je očekivao da dođu i da ga izbatinaju do krvi.

 

On se bio spustio prije nekoliko dana u kvarnersku kotlinu. Nebo bijaše mračno, javljali se prvi cvrčci i cvale su trešnje. Buknuo je bio štrajk u šumskim revirima, planuli su požari, onda stali transporti tesanoga drva u luci; u željezničkim je radionicama počelo isto neko sumnjivo gibanje, kada je pogranična komanda izdala nalog, da se Kunej uapsi i dobro izmlati. Našao se netko na demarkacionoj pograničnoj komandi, tko je poznavao Kuneja i upozorio ga, da se ne vraća u hotel, jer da ga tamo čekaju i da će ga po nalogu još ovu noć istući do krvi. Nije se dakle vratio u hotel nego je izašao van, u tminu, na more, i sjeo u jednom masliniku na grebene i slušao jugovinu, kako muklo i duboko tutnji pod nogama. Četiri pune godine nije vidio mora, a uvijek se silno zanosio zelenom vodenom masom. More ga je u mislima uvijek ispiralo od opasnog precjenjivanja svoje vlastite ličnosti, i on je na moru, zanesen silnim horizontalnim obrisom zemaljske kugle, uvijek osjećao, kako je zemlja zvijezda, i kako jedan čovjek kao pojedinac na toj zvijezdi ne znači savršeno ništa. No ovaj put nije bilo mora ni zvijezda; sve je bilo tmasto i crno. Pjenila se voda bijesno, i u onoj olujnoj tmini, u zapljuskivanju crnih tintastih talasa, sve je izgledalo prljavo i gadno. Kunej je u sebi osjećao veliko poniženje. Kao da ga je netko zgazio, kao da mu je pljunuo u lice, on se svijao na talasu proljetne crne vjetrine i zurio u vodu tužno i slomljeno. Sve je bilo razdrto u njemu. Htio je da ustane, da digne ruke i da nadviče i jugovinu i more, a gutao je gorke sline i borio se sa samim sobom sve do poslije ponoći.

Kada je bio ovdje na Kvarneru posljednji put, onda su topovi grmjeli, a on je u soldačkoj špitalskoj rubači slušao vojničku glazbu na terasi, rasvijetljenoj šarenim svjetiljkama i lampionima. Na terasi su maršali i generali pili skupocjena vina, slavili pobjede i ljubili žene. A on je sjedio na grebenu pod terasom i (bizarne li gluposti, ali koja korist, tako je to bilo) držao u ruci revolver i borio se u sebi, da opali po onim pijanim kondotijerskim živinama. Da im pokaže, on, gladan, bolestan, sušičavac, da ima netko, kome se gade i tko pljuje po njima. Nije onda ni u snu mislio, da je ta kondotijerska internacionala tako jaka. Nije se nadao, da će se on ovdje na ovim grebenima žderati kao bijesan pas, kada ovima maršalima i kondotijerima više ne će biti ni traga, ali će zato drugi kondotijeri biti tu i ganjati ga, da ga izmlate do krvi! Kako je to glupo! To je bilo onda, kada je, bačen vojničkim austrijskim transportom s Kvarnera na zavislanske mučvare, posljednji put bio u Fijumi i tamo se napio kao vreća. Ekscentričnih li ludorija ima u životu! U rulji pijanih pješaka, mornara i konjanika (svi izbačeni iz bolnice u nove skandale i u novu krv kao svježe rezerve protiv prodora ruskoga generala Brusilova), napio se on do nesvijesti kod djevojaka, tako da je glasno ridao i tukao od očaja glavom o pod. Tamo negdje u jednoj od onih strmih južnjačkih uličica, gdje su tinjale crvene svjetiljke, tamo je on onu noć silno osjetio Supila Frana i njegovu beznadnu "apoštolsku" koncepciju. (Još su bili u "nižoj gimnaziji, golobradi dječaci, kada ih je zanijela ta romantična supilovština te su razbijali madžaronska stakla i nosili baklje na bakljadama i političkim povorkama.) U pijanom, suludom, ludačkon, bordelskom bjesnilu, on je onu noć osjetio sablasnu daljinu od svih naših predratnih političkih ideala i onaj pakleni očaj, što znači zapravo biti jadan gušavi samouk — apostol i samozvanac — predstavnik balkanskih nepoznatih plemena i panički se krvao znojiti po predvorjima crnih, ukrutnih i ciničkih međunarodnih kabineta. U rulji divlje soldateske, ciktanju pijanih djevojaka, zveketu teških konjaničkih sabljetina, on je vidio jasno tog našeg "Apoštola" kako se znoji u zlatnome predsoblju, gdje stoje nijemi, zlatom opšiveni lakaji i drže u rukama petorokrake girandole. "Apoštolu" su rukavice za tri broja prevelike, štirka mu se na ovratniku rastapa od plebejske panike, guši ga u grudima, i on se svija u paraboli ispod ključanice, kucajući na zlatnim rokoko-vratima, i kao kljast bogalj ulazi pred lice jednog "velevlasnog" ministarskog fraka. Crnome fraku, tom odvratnom predstavniku zapadnjačkih velegradskih banaka i civilizacija, tom plaćenom advokatu međunarodnih laži, toj krvoločnoj bestiji oči su staklene, brci prosjedi kao otrcana kefica za zube, i čitavo to naše "apoštolsko pitanje" ne znači za toga gospodina međunarodnoga diplomata savršeno ništa: neku šarenu, nepoznatu, stranu i mračnu mrlju na balkanskoj etnografskoj karti. A ipak, onaj naš apoštolski bogalj prosi za ove pijane konjanike, za ove bijesne mornare, za ove djevojke iz uzanih uličica, za čitav ovaj jadni i nesretni život, za ovo patvoreno vino i smrdljivu kavu i za njega, infanterista bez čina, Kuneja, koji sada kao austrijski vojnik putuje u Galiciju protiv kozačkih divizija generala Brusilova. Tako je to Kuneju izgledalo onu noć, kada je tukao glavom o daske bordelskoga poda i glasno jeremijski plakao i naricao.

— A što se dogodilo? Pokazalo se, da su sve ove "apoštolske" metode zapravo jedine i prave metode! "Apoštol" je sišao s uma! morao je sići s uma! Umro je! Morao je da umre! To je jedino logično, da čovjek ovdje, u svemu ovome, poludi. I ovdje u našim bijednim, zaostalim i balkanskim prilikama ne može ništa drugo da se dogodi nego to! Ili čovjek poludi, ili mu prerežu grkljan, te diše dva-tri dana na cjevčicu; ili krepa od gladi. Sve je crno! Ustane po koji sedmogimnazijalac, s debelim naočarima, puca po nekakvom austrijskom ili madžarskom političkom manekenu od pilovine. Manekenu iscuri šaka pilovine i dalje ostaje na zlatnoj stolici, kao da se nije ništa dogodilo; a sedmogimnazijalac umre za dvije godine od sušice! Javi se koji mladić, piskara po provincijalnim novinama, umre! Objasni kome arhimandritu, da je crkva vrsta glupe i suvišne nesuvremene predstave i kazališta! Govori narodu, obustavlja procesije, kamenuju ga! Dižu se bolesni đaci, samouci-slagari, jadnici! Kao u bunilu iz teškoga sna probuđeni govore neke jasne istine, ali ih zatvaraju i okivaju. Stotinu godina naši najbolji i naši jedini ljudi zvone lancima!

Kako jo ono naivno bilo od njega, što je htio da puca po pijanim austrijskim kondotijerima! Što je plakao za "Apoštolom"! Jer ono nije značilo nikakvo rješenje! Stvar je ostala ista, kao što je i bila. Premetačine, policija, detektivi, progoni, zapisnici, sve je to ostalo na vlas isto, kao što jo i bilo. Tko može da dokaže, da ove premetačine i ovi detektivi nisu one premetačine i oni detektivi? To, što danas ovim strojem upravljaju neki provincijalni tvgovci šljivama, medenjacima i svijećama i nepismeni novinari, a jučer su ovim istim strojem upravljali blesavi austrijski baruni i paralitici, što se to njega tiče? On nije bio jučer barun, isto kao što nije danas medičar i ne trguje lojanicama ni gvercom ni politikom. Jučer i danas on je predmetom progona. Otvorena pisma! Beskrajne istrage, što on misli i kamo se kreće! Stalna detektivska pratnja! (Koliko samo troše na to? Da to upotrebe na potpore bolesnim đacima! Da pobijaju nepismenost!)

"Opet su vas tražili", veli mu stanodavka, nervozna gospođa, dobra katolikinja, koja žali svakoga, koga ganjaju.

"Tko me je tražio?"

"Detektiv!"

"Bili su opet ovdje!"

"Tko je bio ovdje?"

"Detektivi!"

"Odnijeli su vam opet sve knjige! Razbili su ladice od stola i lokot na koferu! Njima je dopušteno razbijati lokote! Da bi ih nesnaga božja!"

— Njima je sve dopušteno, draga gospođo! Sve je njima dopušteno!

A koga đavola ga traže? On im je već toliko puta jasno napisao i rekao, što o njima misli! Da su od ovoga ideala naše mladosti stvorili najveći skandal, koji uopće može da se zamisli! Da su sve profanirali, što je u ovoj zemlji izglodalo svijetlo i zanosno! Pak što hoće još od njega? Hoće li to, da stane u njihove redove, da se ovjenča lancem kakvog visokog ordena i da sjedi u dvadeset i drugom fijakeru španjolske povorke? Da stane pisati članke, kako je sve to, što oni rade, državotvorno i mudro? Idioti prokleti! Strojevi glupi! Čovjek ne može ni da pljune, da ne bi pljunuo na kakvog detektiva ili poltronsku kakvu krastaču! A tako nije samo s njime nego sa svima mu znancima i prijateljima. Jedan mu se javio glasnikom iz nekog očajnog gorskog sela, gdje medvjedi mumljaju, sedamdeset i sedam kilometara daleko od prve stanice poštanske. Ne smije da piše pisma, ne smije da šeće, i pet puta na dan treba da se javlja na žandarskoj postaji! A jedan, koji je bio toliki romantik i glupan, da je prolio dvije litre svoje rođene krvi na Balkanu, taj sjedi u okovima od prvoga dana, kako smo se probudili u ovoj zemlji. I drugi mu intimni drug sjedi ranjen i izbatinan u kazematama, a sušičav je još iz austrijskih kazemata! I toliki drugi, beskrajni, bezimeni! Zatvori! Vječni zatvori! Od najranije mladosti do dana današnjega, uvijek samo zatvori! I što je čudno u toj historiji, to je to, da uvijek isti ljudi zatvaraju, a isti su zatvoreni!

— To i nije čudno! To je prirodno! To su dvije klasne linije, a ostalo sve je samo laž i dekoracija!

Tako je Kunej sebi razbijao glavu u onom masliniku, i sve to u Kuneju nije bilo neko određeno razmišljanje, nego se sve talasalo u njemu kao uskipjela crna jugovina pod nogama. I hotel, u kome titra lojanica i plaze stjenice po zelenom zidu, i ona mesarčina oficirska, koja je biljarila u kavani sa sabljom i ostrugama (ljudeskara, medvjedina, tamo se kao nevino igra crvenim i bijelim biljarskim kuglama na zelenom suknu, a tu hoće da ga izmesari do krvi), i ti čempresi crni i masline, što šume i tajnovito se svijaju kao detektivi, i crno, debelo more, sve se to elementarno talasalo i prelijevalo u Kuneju kao potop i poplava. Istodobno osjećao je on duboku i iskrenu potrebu, da tu buru i talasanje nadjača, da ispliva iz svega toga, da se dohvati nečega, što je tvrdo, pouzdano, logično. Do neke formule, do neke konstatacije, do oduška iz ove astme, koja mu je legla na prsa kao da će ga zagušiti.

Goli se krš velikih kamenih gromada u tmini lomio u jakim obrisima, kao glacis golijatske silne tvrđave, i one crne baterije na pograničnoj crti, i očaj pogaslih svjetionika na golom kamenu, i šum tamnozelena mora, sve se to pritajilo do neugodne kriminalne tajnovitosti, onu noć. Mrtva luka, s lancima, s napetim jedrenjacima, što su škripali na talasima, crnomodre, zelenkasto isprugane široko-akvatinte, što su se razlijevale na svijetlu dalekih munja, pa onaj rasvijetljeni hotel u noći, sve se to pričinjalo odurnom vizijom, kakvu je mogao da zamisli valjda sam nečastivi u svom najgorem raspoloženju. Hotel je izgledao kao mlin u paklu. Debeli mlazovi svijetla iz rasvijetljenih balkona i prozora cijedili su se po masliniku, čula se muzika i puzale su sjene po zavjesama. Sjene odvratnih nakaza, agenata i krijumčara, što šapću u valutama i o vagonima robe, žvaču debele cigare, a na rukama im blista prstenje s draguljima krupnima kao lješnjaci ili tuča o Ilijinu, sjene ruskih knezova-carinika, vrangelovskih aristokrata-žandarma s polugolim damama u svili i pleuresama, sjene cigana i mornaričkih operetnih oficira u bijelome platnu, glupi karneval hotela, gdje ga čekaju detektivi i lisičine, što se zarezuju do krvi u meso, i udarci pod rebra i kletve! A tu vani vije saharska jugovina, zasipava oči kremenom i bodljikavom prašinom, zaljepljuje pore smolom, škripe teretna kola i ojkaju kočijaši, primitivno kao ljudi neandertala! Šume masline crnoga maslinika, udara more, valja se Roba po marijaterezijanskim cestama, ojkaju kočijaši na putu iz sjevernih provincijalnih tvrđava, sazidanih na šest stotina turskih glava; Roba se valja preko šuma punih kurjaka, Roba škripi u glavinama točkova, sve je zasmrađeno blatom i patrolama, iz svakog grma svjetluca goli nož, crno more, batine, van, kamo i kako van iz ove klopke?

Postoji jedno temeljito rješenje sviju zapleta i kaosa, a to su formule: Roba-Moneta-Roba i obratno: Moneta-Roba-Moneta! Uostalom, to je već i Aristotel znao, ne samo Marx! A gdje je Aristotel, do vraga? Te bi formule trebalo podučavati u osnovnim školama uporedo s jedamputjedan! Moneta-Roba-Moneta. Ljudi bi onda to znali, i sve bi bilo riješeno, to je jasno! Ali kako da se ova formula primijeni na ovu određenu situaciju tu u masliniku? Kako da se primijeni na hiljade i hiljade zapletaja i čvorova, koji u ovaj čas ne muče samo njega nego istodobno tolike hiljade drugih ljudi, u čitavom ovom prostoru demarkacije i tvrđave i čitave zemlje. Sve su te patnje i besane noći gladnih štrajkaša objektivni i neopozivo svršeni dogadaji! Prolivenim suzama pomoći nema.

— Kako da se riješi zaplet transportne tvrtke Hajniš Comp.? Jedni viču, da je stari Hajniš lopov, jer njega plaćaju po kubiku, a on ljude na dan! (Sasvim logično, uostalom! To je načelo dobitka!) Ljudi hoće da i oni budu plaćeni po kubiku! (Sasvim logično, to je otpor roba i radne snage, koja je izrabljivana!)

— Tako je! Po kubiku on, po kubiku i oni! I još će mu ostati čistoga tri stotine i šezdeset hiljada!

— Stari Hajniš naravno ne da ni krajcara od svojih proračunanih čistih sedam stotina hiljada! A gdje bi pao na tri stotine čistih, za punih četiri stotine čistih niže? I tako baca tri stotine i dvadeset robova (i s njima čitavu karavanu žena i djece) na ulicu, i radi po danu uz vojničku pratnju i mitraljeze! Neka samo smetaju slobodu rada! Postrijeljat će ih kao pse!

— Stoje nemoćno gladni robovi izbačeni na ulicu, i jedan glas se javlja, da je čuo, kako je u hotel došlo pismo od jedne grofice, koja traži za sebe dvadeset i dvije sobe! A drugi veli, da je njemu ovdje glupo živjeti, i da mu je bolje bilo u Rusiji. Tamo je, veli, na zidu njegove kasarne bilo napisano: "Slava Platonu, piscu Republike! Slava Tomi Moreu, autoru Utopije! Slava Lavoisieru! Slava Babeufu!" Tamo je bio oficir, a ovdje radi kod Hajniša! Vratit će se natrag radije nego da ovdje krepa!

Svi stoje kao izbijeni psi i očekuju od Kuneja, da im on pomogne! A Kunej je od njih sedam puta jače izbijeni pas! Kako da im pomogne! On voli te crne, nepismene, jadne ljude! Ti porivi simpatija za ovo obijaško balkansko meso provaljuju iz njega vulkanski. Bol mu onda steže grlu, i on mora da se bije sam u sebi, da ne zaviče glasno.

Putovao je bio s jednim Amerikancem i njegovom ženom. Radio čovjek sedamnaest godina po majnama losangeleškim i livnicama ocalnim pa se bolestan i ispijen vratio sa ženom i petoro malene djece kući, u domovinu, da sagradi sebi dom na rodnoj grudi i da poživi kao čovjek. Djeca u novim žutim cipelama jela su čokoladu i keks. Usta su im bila zaprljana gnjecavim tijestom keksa, sve je slatko vonjalo po mlijeku dojenčeta na majčinim prsima, i sve je bilo sivo i čađavo, prljavo i izmučeno dugim putovanjem.

Sjedio je čovjek u svom širokom amerikanskom dresu, sa zvjezdanom značkom USA u zapučku i malom hrvatskom trobojnicom iznad toga šarenog emajla, i ta njegova žuta ćelava lubanja, sva iscijeđena brigom za dolarima (koje je prodao duboko ispod tečaja, a kako dolari rastu bijesno, on je proigrao svojih sedamnaest godina, kao da ih je bacio kroz prozor), i ona šepava žena u barhetnoj bluzi s malim kratkovidnim gimnazijalcem, što su ih dočekali na stanici te udarili u plač kao na sprovodu, sve se to zgusnulo u Kunejevu srcu u tihu i beznadnu tugu. Kunej je pritisnuo glavu o staklo prozora, zagledao se u onu jadnu dramu na peronu stanice, iznad koje se povijali gusti magleni pramenovi gorske kiše, i mislio o tome, kako je težak život, taj naš život!

"Jadni ovi naši robovi, koji gube na burzama svojih sedamnaest godina u jednoj minuti! Jadna trobojnica iznad USA-emajla u zapučku! Jadne šepave žene u barhetnim bluzama! Kako je sve to teško, putovati po razbijenim vagonima ovako raspet, bolestan i prevaren! Elektrike bi trebalo! Turbina! Parostrojeva! Ideja! Svijetla! Jadni ljudi! Nesretni ljudi!"

Pritisnuvši tako glavu o staklu vagonskoga prozora, jedna mu je suza zapuzala po kristalu, blisava i teška. Najprije polagano, a onda se sunovratila u okomici kao kaplja kišnice. On je uzdahnuo, trgnuo se i namočivši kažiprst u suzu jakim zamahom mahinalno htio da napiše — glupost. Ali se suza rasplinula pod prstom, i tako je na staklu ostalo samo veliko slovo G, a do njega jedno maleno l.

 

— Da, mili moj! Tako je to bilo! Sjedio sam na grebenu i sove su vikale na crnoj sredovječnoj kuli, što su je preudesili za kasarnu, te se o njen vjetrobran razbijali teški talasi kao crni kitovi jedan za drugim. Gore na kuli bdjela je (po svoj prilici) noćna inspekcija, jer se jedan četvorouglasti trak svijetla razlijevao po vodi, i to je s gromovima, što su se razbijali o pećine i tutnjili muklo, i s onim zapjenjenim morem i vjetrom sve izgledalo nevjerojatno i neugodno. U onom nemiru i razdraženom raspoloženju ganjane zvjerke, u neizvjesnosti, da li će me uhvatiti i do gola svući i izbiti do krvi, ja sam se stidio i grizao nokte i sam sam neprekidno i kao slaboumno postavljao sebi jedno te isto pitanje: a što onda, ako sve to nije žalosno nego smiješno?

— To, da je sve to smiješno, izgledalo mi je u onaj čas nekim opasnim ključem, kojim sam lično, subjektivno, solipsistički u tvome smislu mogao da u jedan tren istupim iz ove cjelokupne situacije i da riješim za sebe subjektivno sve!) A što onda, ako je to sve doista smiješno i ako svega toga nema i sve to ne postoji ovako, nego ja samo to gledam kao da je tako, a nije tako, nego je smiješno? Smiješno je, da ja goloruk tu stojim protiv onih silnih baterija i tvrđava i sredovječnih kula, u kojima bdiju do zuba naoružane inspekcije! Smiješno je, da ja govorim i lajem i deklamiram crnim analfabetima neke stvari, koje oni ne pojme i koje te ljude najposlije ništa ne zanimaju! Njih zanimaju ona dvadeset i dva krajcara povišice po satu, samo ta dvadeset i dva krajcara povišice po satu i ni za vlas više, i ja sada čekam ovdje da me istuku, samo zbog ona dvadeset i dva krajcara! I to je smiješno! Ja sam potpuno nemoćan i sam, a gdje su moji ljudi? Gdje su one moje legije teških pesnica i zgrčenih šaka? Gdje su te čete? Gdje? Hrču pod perinama! Hrču! Ovako ironično osvjetljenje izgledalo mi je onda u masliniku lično jedino pošteno i iskreno. A meni je bilo potrebno da iskreno mislim do posljednjega, da progutam sve, ma kako gorko bilo! Kao medicinu u djetinjstvu!

— U onaj čas, kao još nikada doonda, meni se objasnio tužno smiješan očaj našega života! Tragikomika našeg sedamnaestoljetnog očaja ovdje na Balkanu! Sijevalo je, i kod svake zelene munje, što je sinula (a duboki tutanj odzvanjao je pečinama), zinuo je onaj crni bezdani katran kršnih vrleti s bijesnim jalovim zapjenjenim morem. To je to — "naše"! Samo to! Pećine i gromovi i kamenje! Tu smo se mi žderali i tukli kao divlji zvjerovi, tu se i dan današnji bijemo u prnjama i opancima kao divlji zvjerovi! I samo šumi more i urla vjetrina i stoji crno kamenje! A oni naši sitnoslikari činkvečentisti i naši filozofi reformatori i protureformatori po sveučilištima od Ravenne i Pise do Amsterdama i Rima, ti su stajali u ono vrijeme spram ovog katrana i ove kule i ove crne bijesne vode u istom nerazmjeru, kao što današnji kulturni ljudi stoje spram današnje stvarnusti u istom nerazmjeru. I znači biti smiješan ne vidjeti te disproporcije! Značilo je biti smiješan, u vrijeme banske karlovačko-varaždinske strateške baze, kada su banski arkebuziri i španjolski plaćenici zabijali logore u zveketu mačeva i topova po toj jadnoj zemlji, htjeti u ovim prilikama biti nešto kao lampadefor evropski, ili što ja znam! A eto, to je i danas smiješno!

— U onom i onakvom raspoloženju, kraj pogaslih svjetionika i crnih topovskih ždrijela na keju, škripali su jedrenjaci svezani lancima, i u meni se javila jedna misao puna napasti i iskušenja. Kao krv, tako mi je silno sinula u glavi jedna ideja, i ja sam živo osjetio potrebu bijega! Neodoljivu, duboku potrebu, da se spasim u one tvoje "imaginarne kalifornijske daljine"! U nekom skandaloznom klupku samoobmane i lažljivosti, u slaboumnoj, histeričnoj anarhiji i blasfemiji svega, što mi je izgledalo dotada jako i pouzdano, ja sam strasno poželio da skočim na lađu, da razapnem jedra i da se otrgnem od ovih paklenih pećina i tmine, da se spasim, da otplovim zauvijek!

— To je sve bilo glupo i smiješno i u groznici (jer sam čitavo to vrijeme gotovo histerički osjećao krvave palce vojničke na svom golom mesu i masnice, a otploviti po onom moru ionako nije bilo moguće), no ja sam ipak ustao i htio da pođem. U taj sam mah pokraj sebe osjetio čovjeka!

— Prva mi je misao bila, da su došli po mene! Još se i danas stidim te misli! Bila je obalna straža. Vojnik. Pozdravio sam ga, a on mi je odzdravio s makedonskim naglaskom, tiho, u nekom nadnaravnom molu. I sada mi još zvoni onaj njegov mol u uhu. Ja ga i danas još osjećam nadnaravnim. Pitao sam ga, kako je pao ovamo, a on mi je odgovorio, da ne zna. Iz Makedonije je i tu već stoji dva mjeseca. Zapitao sam ga, čuvši, da je iz Makedonije, je li Srbin, i najposlije nije mi potrebno da naglasim, da uopće nisam mogao imati nikakve specijalne namjere s tim pitanjem. Dogodilo se to sasvim nehotice, asocijativno, u vezi s Makedonijom, a on mi nije odgovorio ni jedne jedine riječi, nego je samo duboko uzdahnuo.

"No, dragi! Što je? Što šutiš? Ne ću ja tebi ništa! Meni je potpuno svejedno, što si ti."

"I meni, gospodine! I meni! Ja bih htio samo da se vratim! Eto! Već sedam godina kako služim. I svi mi služimo. Kud koji, kamo koji, ama i opet samo služimo."

"A tko ti je ostao na domu?"

"Nitko, gospodine! Moj stariji brat bio je pod turskom zastavom, pa su došli Srbi i oteli nam sto i sedam ovaca. Još u prvom ratu. A ja sam srpskoga kralja služio tri puta i povukao se u Albaniju. Pa su Bugari došli i mater mi odvukli. I sestru. I oca su mi ubili komite još prije. Sve su nam uzeli."

— Dugo smo šutjeli, a onda je on ponovio da služi sedam godina. I četiri jarma da su imali i zemlje, a on da sada tako tu stoji. Čuo je za mater, da mu je negdje u maloj Aziji umrla od tifusa. Oca su mu ubili. Brata su mu ubili. I sestru su mu ubili. Marvu su mu oteli, kuću zapalili. A zemlja prazna stoji. Oh!

— Čudno je to bilo sa mnom i s tim stražarom u onom masliniku. Sijevalo je, i ja sam se zagledao na hip u ono sivo vojničko lice, kao osvijetljeno zelenim magnezijem; ali ja se više ne sjećam toga lica. Bila je to crna i tvrda pojava, i čovjek je po luku vonjao Možda su moji nervi bili razdraženi onim bdjenjem i onom toplom jugovinom i neizvjesnošću (gledajući unatrag ja i sam tako mislim, da je to bila ekscitacija živaca), no eto, mene je sve to tako potreslo, da sam glasno zaplakao i bacio se onom čovjeku pred noge. Postidio sam se, brate, toga, što hoću da dezertiram i da počinim veleizdaju na tome čovjeku! Jer ako i ja odem, tko će ostati s njim?

— Scena se uostalom svršila glupo. Vojnik je mislio, da je našao nekog luđaka na grmljavini i nešto je prokleo kroz zube, što ja nisam razumio. Istupio je stražarski surovu i strogo: da je zabranjeno noću na obali sjediti, i tako me protjerao iz onoga maslinika. Ja sam se vratio u hotel. Tamo su me čekali i uhapsili i prenijeli u onu sredovječnu kulu i odmah me polegli Na, eto, gledaj, brate!

Kunej je skinuo rubaču i pokazao golo meso izbrazdano modrožutim krvavim masnicama, a na tri se mjesta platno košulje zalijepilo za otvorene rane, gdje se pod upaljenim pjegama bila zgrušala gnojna sukrvica.

— Ali jedno mi vjeruj na moju riječ! Čitavo ono vrijeme na daskama (dva puta sam se onesvijestio) ja sam znao, zašto ležim tamo i nisam žalio! Nisam žalio, na svoju riječ!