This page was prepared according to the SSLL encoding guidelines (http://www.borut.com/ library/ write.htm). Recommended viewing tools for readers, as well as authoring tools for web publishers are listed on SSLL tools page (http://www.borut.com/ library/ tools.htm). For viewing this document off-line, please consult viewing notes (http://www.borut.com/ library/ texts/ viewing.htm).

Daša Drndić: Marija Czestochowska još uvijek roni suze
ili
Umiranje u Torontu
("Adamić", Rijeka - "Arkzin", Zagreb, 1997.) [excerpt]

TRAVA, GLORIA SWANSON, PASTRVE I HRČCI

TV VIJEST

 

Godine 1995. Ujedinjeni narodi proglasili su Kanadu zemljom s najboljom kvalitetom življenja u svijetu. Na zadnjem, 174. mjestu nalazi se Niger. Nas nisu spomenuli. Po kriteriju jednakosti spolova, međutim, po mjestu koje žene zauzimaju u kanadskom društvu (diskriminacija, niže plaće za jednaki rad), Kanada zauzima 9. mjesto, iza SAD i Švedske. Ujedinjeni narodi u mnogim akcijama često dramatično kasne.

 

Toronto ljeti uopće ne opusti kao u boljim vremenima Zagreb, kad svi odu na more pa se ništa ne zbiva. U Toronto ljeti naviru s kanadskog zapada, s kanadskog sjevera, naviru iz Sjedinjenih Država, a ima i onih koji u njemu žive. Samo malobrojni odlaze na mnogobrojna jezera, u guste šume, na jedrenja ili kampiranja. Gospodarstvo je, vele, u krizi.

Vrućine znaju biti gotovo neizdržive u Torontu. Jezero Ontario isparava punom parom, nad gradom leži gusta izmaglica, čini ti se stalno si orošen. Kosa u rezancima, lice nabreklo. Na grudima kao da teška šapa pritišće dušu danima (i noćima), pa sve čekaš astmatični napad. Ima puno astmatičnih napada u Torontu.

S jezera stalno dopire nekakav vjetar, što jest, jest. Ali to je teški, debeli, mokri vjetar, bez i rupice zraka. Još nikada nisam srela takav vjetar. Ni u pustinji, gdje ga ima mnogo. I puše odostraga, uvijek odostraga, da popizdiš. Gura kosu na čelo, tu se kosa onda prilijepi i stoji, pa ne vidiš.

Jezero Ontario izdaleka podsjeća na more. Ogromno je kao kakvo malo more: 19.230 četvornih kilometara. Ima obalu divlju (obraslu šikarom), i pitomu, s rivama, marinama, s dokovima i plažama. Ali plaže nisu za kupanje jer je voda zagađena. Može se šetati bos, ima pijeska i galebova, može se noću gledati u vodu s klupe ili iz svakakvih restorana, mogu se slušati instrumentalne i vokalne izvedbe onih vidljivih manjina (Meksikanaca, Indijaca, Sudanaca, Španjolaca) sve za badava ali kupati se, onako široko i slobodno, to nikako.

Dva informativna (i ne samo informativna) tjedna lista tiskaju se u Torontu: "Eye" ("Oko" maštovitosti ljudskoj nikada kraja) i "Now"("Sada"). Oba su besplatna i oba izlaze četvrtkom. U oba piše sve detaljno što se zbiva u gradu. Kazališne predstave (s osvrtima i kritikama), filmski repertoar, muzička scena od rocka, heavy metala (na stadionima, u klubovima i diskotekama) do jazza u raznoraznim podrumima; izložbe kiparske, slikarske, multietničke, izložbe fotografija ili knjiga. Tu su prikazi novih ploča, CD-ova, video kaseta. Tu su restorani, barovi, kafići, klubovi za homoseksualce, za lezbijke i za one preostale. Svaka od tih novina teži 350 grama.

Restorana u Torontu ima 5000, vele. Ima i 200 parkova ali to sad nije tema. Najljepše u tim parkovima je što u njima piše gazite travu. A trave ima mnogo i divna je, zelena, zelena zbog pesticida, pa je mnogi ipak ne gaze. Od restorana, u "Now-u" navedena su samo 353. To su oni za večeravanje uz razne atmosfere, kuhinje i vina. S obzirom na bogato i raznoliko kanadsko kulturno naslijeđe, nabrajaju se abecedno ovako: afrički (pet komada), američki regionalni (jedan se zove "Matisse"), francuski, grčki, indijski, indonezijski, irski, talijanski (Italian), japanski, korejski, latinoamerički, libanonski, malezijski, mediteranski (tu spadamo mi i jedan vrlo značajan Joso), meksički, srednjoistočni (armenski, bizantinski), ostali evropski (mađarski, na primjer), portugalski, španjolski, tajlandski, vijetnamski. Ja ne znam sve razlike i nijanse svih tih kuhinja ali, kad na tržnici gledaš začine, zrnevlje, trave, lišće, trske, sušena i svježa znana nam i neznana voća i povrća u svim nijansama zelene, crvene, smeđe i žute, onda valjda razlike postoje. Kanađani jedu jednostavno. Kuhano povrće preliveno maslacem i brda mesa i sladoleda. Nekakve voćne pite što se prodaju u aluminijskim tanjurima. Puno ketchupa i majoneze. Male debele palačinke prelivene svakojakim sirupima. Juhe iz limenki. A pošto su Kanađani dobroćudni, znatiželjni ljudi, vole istraživati. Zato odlaze u te razne restorane i upoznaju daleke zemlje. Kako im ništa ne bi bilo strano. Kako bi im sve postalo blisko. Kako se ne bi morali micati iz svoje lijepe velike zemlje.

 

TV VIJEST

 

Kanađanin M.B. patentirao je sladoled od bijelog vina na štapiću od vinove loze, preliven čokoladom. Sladoled od bijelog vina na štapiću od vinove loze, preliven čokoladom, postao je megahit. U nekim restoranima sada te sladolede masovno ližu. Čaše koriste za vodu.

 

U "Now-u" i "Eye-u", zatim, ima oglasa: kupujem-prodajem; ljubavnih - muškarci traže žene, žene traže muškarce, žene traže žene i muškarci traže muškarce; tu su reklame, pisma čitalaca, politička rubrika, društvena kritika. Nisu šala ti besplatni listovi, neki nahereni nadesno, neki nalijevo.

 

Ljeto je, noći tople, pred tobom sve rasprostrto, ostaje samo da biraš. I biraš, i biraš i na kraju otvoriš bocu piva i iz svoje enklave (u mom slučaju - grčko-kinesko-indijske), s balkona na desetom katu, promatraš svjetlosti velegrada (očaravajuće!), pa zamišljaš kako je tamo uzbudljivo. To se događa i u samoposlugama: kreneš kupiti kekse, primjerice, i nađeš šezdeset sedam vrsta koje proizvodi dvadeset osam tvornica keksa i na kraju kupiš zelene loptice za tenis (a tenis ne igraš), jer ih ugledaš onako same na polici pokraj blagajne. Poslije zamišljaš kako u hladno mlijeko umačeš piškote.

 

Besplatne novine sjajna su stvar. I nisu to samo "Eye" i "Now". Ovdje nema gotovo ništa na malo. Ima besplatnih novina koje se bave Crncima (pa ih valjda čitaju Crnci koji sebe nazivaju afričkim Amerikancima), koje se bave lezbijkama, komunama (općinama), ima listova za muzičare, slikare, djecu i Kineze. Ima posebnih novina za siromašne. Kad se listaju novine (i one koje se plaćaju), prsti strašno pocrne. To zato jer se recikliraju (novine). U Kanadi je reciklaža vrlo popularna. Odjeća se reciklira, i kompjuteri. Neka djeca i mnogi odrasli već su reciklirani. Pred svakom kućom stoje velike modre plastične kosare na kojima piše: We recycle. Ljudi su poslušni i u njih revnosno ubacuju svoj vrlo određen otpad. Zato je Kanada jedan od najvećih svjetskih izvoznika novinskog papira. Jer kod kuće reciklira. A za novine, ako baš nećeš da ti prsti pocrne, u svakoj trafici ima bijelih rukavica koje se poslije čitanja bacaju u onu modru košaru pred kućom.

 

TV VIJEST

 

Success Story No.1

(Mala priča o uspjehu)

 

Kanađanin A.O. pronašao je metodu za recikliranje usranih i upišanih pelena. Snimljen je kratki film na kojemu se vidi kako Kanađanin A.O. s članovima svoje ekipe (uvijek ekipa, uvijek) skuplja pelene po gradu. Izumljene su posebne ulične kante za prikupljanje ukakanih pelena. Ekipa pelene prerađuje u male predmete važe za svakodnevni život. Teško je bilo zapamtiti koji su to mali predmeti. Sve vrijeme trajanja filma u zraku je lebdjelo pitanje: Prerađuju li se te pelene u druge, nove pelene? Jer, strašno je kad za djecu nema pelena.

 

Inače, dnevnici redovito završavaju sa po nekom success story. Uvijek su to uspjesi običnih, anonimnih ljudi, naših potencijalnih susjeda. To su poticajni uspjesi koji razvijaju maštu. Ti uspjesi građane Kanade ohrabruju u ovom vremenu ekonomske neizvjesnosti i sve veće nezaposlenosti. Zato te priče dolaze na kraju, kao one dječje za laku noć.

 

Ljetna i jesenska kulturna i populistička događanja u Torontu nikako nisu slučajna. Ni, bože me sačuvaj, spontana. Postoji kalendar zbivanja, i ona, ta zbivanja, uredno se ponavljaju, uvijek istog datuma, samo su sponzori ponekad različiti.

 

Lipanj je određen za desetodnevni jazz festival. Sudjeluju vrhunska imena suvremenog, tradicionalnog, avangardnog, te afričkog jazza. Neke manifestacije besplatne su, neke papreno skupe. U to vrijeme ja sam pjevala vlastitu pjesmu i nije mi bilo do tuđe muzike.

Da atmosfera ne bi izgledala suviše sofisticirana, u lipanj se, kao protuteža, ubacuje i glazbeni festival Mariposa, za (narodne) mase iliti puk. A, rekosmo, puka u Torontu ima svakojakog i odasvuda. Prisustvovala sam Danima ukrajinske kulture. Poslije toga nikakvim više danima nisam prisustvovala. Znam te dane. Od četrdeset i pete naovamo, gledala sam ih kad smo bili bratski i jedinstveno raspoloženi, pa jedni drugima prikazivali svoje nošnje, pjesme i ručne radove, svoja cupkanja, cijukanja i jodlanja, svoje buhtle, mlince, purice, gibanice, prebrance, bosanske lonce, kranjske klobase, tufahije, urmašice, svoje bećar paprikaše, fritule, fuže, kapuse s ovčetinom, sogan dolme, kapame. Kakvo bogatstvo! Kakvo šarenilo! Koja kolektivna dobrohotnost! A, dolje negdje neodređeno ali duboko, nevidljivo, tutnjilo je već, prvo prigušeno, jedva čujno, kao kakvo tiho brujanje, kao kakva uspavanka čak. Onda su neki odlučili da se svi moramo probuditi i nastala je užasna grmljavina. Eto, kako multietničnost i zajedništvo mogu biti opasni. Kanada i ne sluti što je još može snaći.

Postoji fašistička partija u Kanadi. Ne baš utjecajna, ali tu je. U njoj kolo vode unuci bivših esesovaca, prva i druga generacija doseljenika. Članstvo joj čine mahom neobrazovani mlađi ljudi, bivši kriminalci i narkomani. Oni prave izgrede i izazivaju nerede. "Male". Rasističke. Tuku Židove i Crnce, skrnave groblja i tvrde kako su oni samo vrh ledenog brijega. Jer, oni su svuda, vele. U vladi, u policiji, u medijima. Njihovo "konačno rješenje" glasi: dolje razlike, dolje manjine, dolje multietničnost, stranci van.

Ali, kada mine dan i kad se gomila televizijskog smeća, đuture s idiotskim i agresivnim reklamama, sa sijaset privatnih i državnih postaja preseli u budžake naše podsvijesti, da bi odatle sutradan upravljalo, to smeće, našom sviješću, koju, tu svijest, jednoga dana tako neočekivano, ah, ugledamo pred vratima kako čeka na reciklažu, tada se pale druga neka svjetla. Od ponoći do ranih jutarnjih sati Kanada, kao iz bajke, odbacuje površnost nedozrelog entiteta, lepršavost praznoglave ljepotice i postaje kulturno, estetski, umjetnički i politički odlučna, samosvjesna i privlačna. Otvorena prema sebi i svijetu. Hrabra i zabrinuta. Tada, neprekidane imbecilnim reklamama marketinški savršeno usmjerenim na postizanje željenog psihološkog i materijalnog učinka, redaju se, primjerice, emisije o antisemitizmu: The Longest Hatred -emisije o kanadskim fašistima, o koncentracionim i inim logorima (emisije arhivske, emisije nove), o Schindleru, o Martinu Lutheru Kingu, o povijesti antisemitizma i njegovom rađanju u Rusiji (Lenjin, Trotski), Njemačkoj, Austriji; emisije o islamskom ali i židovskom fundamentalizmu; prikazuju se filmovi poljski, češki, mađarski, o represiji u vrijeme komunizma; filmovi švedski, nježni, Truffautov "Pucajte na pijanistu", Wilderov "Bulevar sumraka" i Gloria Swanson kako, kad joj William Holden veli: "You used to be big" (Nekada si bila velika), izgovara povijesnu rečenicu: "I am big. It's the pictures that got small" (Ja sam i sada velika, filmovi su se smanjili). Vrte se panel-diskusije uz argumentiranu kritiku pojedinih segmenata društva, nove knjige, novi i stari sudionici, mahom nekonformisti. Tako, u dugim sjevernoameričkim noćima polako spoznajem bit demokracije. S malog crno-bijelog televizora koji sam za četiri kune (1 kanadski dolar) pokupila s obližnjeg garage sale-a.

 

PREGLED VIJESTI IZ DNEVNIKA EMITIRANOG U UDARNOM TERMINU (18h) NA DRŽAVNOJ TELEVIZIJI 27. studenoga 1995. (datum nasumce izabran)

 

Vijest 1. Pred vratima privatne kuće nađena polusmrznuta živa beba oko tri sata stara.

Vijest 2. Pisac, publicist, sveučilišni profesor, otpušten zbog moralne nepodobnosti.

Vijest 3. Troje ljudi oteto iz vlastite kuće, koja je potom opljačkana.

Vijest 4. Velika poplava u centru Toronta. Pukle vodovodne cijevi.

Vijest 5. Majka ubila svoje dijete.

Vijest 6. Vlada sprema otkaze u administraciji kako bi uštedjela 300 milijuna dolara. Prva faza: ukidanje 3500 radnih mjesta. Cilj: osloboditi se 13.200 osoba. Trenutna nezaposlenost: 10% .

Vijest 7. O zatvaranju zatvora širom zemlje. Rezultat: veliki broj osuđenih šeće na slobodi.

Vijest 8. Izvjesni J. M. odigrao 1512 igara tombole u kontinuitetu.

(REKLAME)

Vijest 9. Ottawa. Predsjednik Vlade o odnosima između Quebeca i ostalih provincija u Kanadi.

Vijest 10. Sport.

Vijest 11. Prognoza vremena. (Temperatura od 18 do 0 stupnjeva Celzijusovih.)

Vijest 12. Kultura. Umjetnici spremaju akciju borbe protiv rasizma.

(REKLAME)

Vijest 13. Međunarodna politička događanja. (Ukratko.)

 

Garage sales (rasprodaje iz garaža) - institucija su već a ne samo pojava, koja oslikava ovo društvo dobro i zabavno. Garage sales, yard sales, lawn sales, stupaju na scenu u proljeće i traju do kasne jeseni, sve dok vremenske prilike dopuštaju. To uopće nije bezvezna rabota. Oglašavaju se te rasprodaje po svim novinama, a odvijaju se subotom i nedjeljom. Prave se velika spremanja, izbacuje se ono što na tavanima i u podrumima leži možda desetinama godina ili ono sto ukućanima više nije potrebno. Pravi se mjesto za nove stvari. Te nove stvari možda već sljedećeg proljeća postanu stare i nepotrebne. Lampe i police za pet dolara, tanjuri, zdjele, pegle, mikseri, čaše, lusteri - za dolar, dva. Okviri za slike, knjige, vaze, svijećnjaci - pedeset centi; bicikli, televizori, kompjuteri, igračke, zavjese, plahte. Doseljenici, prognani i siromašni tu kuće kuću. Kupila sam jedan mali drveni prozor, ljubičastomodri, nalik na kutiju, i u njega stavila more. Noću ga otvaram, taj mali drveni prozor, i puštam more da uđe. Kad svane, zalupim prozor, da more ne pobjegne. Taj prozor, nosit ću kamo god da krenem.

Ima otmjenih krajeva u kojima se prodaju otmjene rabljene stvari. Tu otmjeni kupuju jedni od drugih pa sve završava nekako u porodici. Ja nisam u otmjenom kraju. U mom kraju kupila sam tri knjige Georgea Orwella, monografije o Legeru i Mondrijanu (sve za dva dolara), a na ulici, bačene, da ne kažem u smeću, našla sam Hamleta iz 1895. i minijaturni francusko-engleski rječnik iz 1942. Nasla sam jednom i čovjeka iz Makedonije. Pitam ga: Da niste iz Bitole? Jesam, veli, razvuče usta u osmijeh i zapjeva da sve zagrmi: Bitola, moj roden kraj. Držala sam nekakvu zdjelu, jer nemam zdjele pa salatu jedemo iz plastičnih sudova u kojima mutim tijesto za palačinke. Htjela sam kupiti tu zdjelu, a čovjek iz Bitole spakova je i gurnu mi je u naručje. To se u Kanadi rijetko događa, da ti netko nešto pokloni. Poklonit će Talijan, Grk, ali reciklirani Kanađanin, ma kakvi. Sad u toj zdjeli za salatu, prozirnoj i glatkoj, pliva nekakva narančasta ribica moje kćerke. Kad otvorim onaj umjetni prozor, malo gledam u ribicu i zamišljam da je ohridska pastrva, jer to su najbolje pastrve koje sam u životu jela na obali Ohridskog jezera, noću u svibnju puno godina za redom. Osim toga, netko mi je poklonio bocu "kratošije" koja uz te ribice vizualno paše. Još uvijek nemam zdjelu za salatu, a sezona garage sale-ova, koje ja freudovskom omaškom nazivam garbage (smeće) sale-ovima, već je pri kraju. [1]

Od lipanjskih događaja možda je najzanimljiviji kazališni festival takozvanih rubnih teatara, The Fringe Festival. U deset dana, koliko festival traje, preko šezdeset profesionalnih grupa na malim scenama uzduž i poprijeko Toronta izvodi svoje dramatizacije, adaptacije, kreacije za prilično nezahtjevnu publiku. Karte su sedam dolara. Predstave se igraju u sva moguća vremena, s počecima u rasponu od 13 do 23 sata. Gledala sam tri showa, ne naročito inspirativna. I kupila magnetni badge za uspomenu. I prišljamčila ga na vrata hladnjaka. Ovdje ima puno različitih šarenih magneta za ukrašavanje hladnjaka. Oni ujedno pridržavaju ceduljice za podsjećanje, ti magneti, jer stalno nešto moraš pamtiti što nije poticajno: $ 34.00 za atletsku uniformu škole (hlačice, majica, sokne), odlazak na rasprodaju mlijeka i voćnih sokova, raspored prekooceanskih razgovora sačinjen tako da svi ne upadnu u isti račun, zubar (zakazan 37 dana unaprijed - dotada se stvar već sama nekako sredi).

Ponovno viđam poznata lica. Kad god odem manje-više zauvijek, u novom gradu viđam poznata lica. Viđam lica koja su ostala tamo otkuda sam ja morala otići. Vidjela sam Petra. On je bolestan i ne može biti ovdje. Vidjela sam brata. On je u jednoj kamenoj konobi sam. Azra je u Vancouveru. Majka je mrtva. Pozvala bih ta lica. Našla sam ulicu koja se zove Lola. Lola je u Berlinu. Nije dobro kad viđam poznata lica.

Sanjala sam da su mi odveli Mašu. Ovdje kradu djecu. Ja se bojim.

Ima puno nevjenčanih maloljetnih majki. Kad te maloljetne majke izrode podosta djece, prave se televizijski programi s publikom u studiju i s pokojim psihologom, da bi se gledateljstvu pokazalo kako je to nezgodna stvar. Za društvo u cjelini i za maloljetnice osobno. Da bi se gledateljstvo upozorilo. Emisije su prekidane reklamama pa se često ne zna što traje duže, ispovijed ili reklama. Na kraju ti kažu da sve to možeš naručiti na video-kaseti za pedesetak dolara, pa kod kuće na miru vrtjeti koliko ti drago i uživati u analiziranju tuđih promašenih života. Pretpostavljam da se to zove propaganda.

Kupila je Mašinog hrčka. Živi u prizemlju dvanaestokatnice u kojoj smo i mi. Ima velikog žutog psa i malog blijedog sina. Prozori joj gledaju na travnjak pa se i sin i pas mogu valjati tu odmah ispred. Sinu su dvije, njoj je osamnaest. Viđam je kad u večernjim satima odlazi i viđam je kad se vraća, uvijek u 22:35. Za to vrijeme Masa sjedi u prizemlju, sluša diše li Tommy ravnomjerno, gricka zrnevlje, čita Pavličića i zove me svakih pola sata. Ona, ta mala mama u poderanim rebatinkama koju preko dana viđam s bočicom i dudom u ruci, dovršava gimnaziju, večernju. Živi na socijalnoj pomoći (kao i mi) i planira upisati studij biologije mora. Pričam joj o institutu "Ruđer Bošković" u Rovinju, pričam joj o Rovinju općenito, o nekakvim tamo kamenim ulicama i starim kućama, pa o "Vili Velebita", o meduzama, o algama, a njoj oči sve veće i veće. Možda se i to zove propaganda. Ili, čežnja. Ili neko malo prijateljstvo. Ili naprosto briga. Nisam joj pričala za hrčke, jer sigurno ne bi kupila ovog jednog preostalog.

U stvari, prodavači hrčkova i drugih malih kućnih životinja trebali bi te upozoriti prije nego što kreneš kupovati ljubimce. Maša je htjela dva komada, ženku i mužjaka, da bi imali društvo, i nazvala ih je Elle i Il. Te životinje zapravo su štakori malo ljepših boja, zlatnosmeđi štakori u kavezu. Kote se obimno i često. Imaju pametne oči i oštre zube. Spavaju danju a noću se vrte na kolutu i skiče. I kopuliraju, valjda.

Nakon tri tjedna Elle je okotila osam ružičastih transparentnih minijaturnih fetusa. Pet dana čistila ih je i dojila, onda je jednog pojela. Onda još dva, odjednom. Bile su vrućine velike pa su dva hrčkića uginula. Preostala tri sisala su i rasla i dobivala dlaku. Kad su postali otprilike pet centimetara dugi, pojela je još jednog. On (Il) nije sudjelovao u kanibalističkom piru. Obitelj od deset svela se na četiri člana. Jedne noći čule smo je kako hropće. Krvava pjena navirala joj je na usta iz kojih je migoljila mala noga. Otac i preostali sin (sad već preko deset centimetara dug) promatrali su sa strane. Maša je vrištala, ja sam povraćala, hrčkica je gutala. Ujutro smo je zatekle napuhanu, ukrućenu, izvrnutu na leđima sa sve četiri u zraku, a umjesto očiju dvije iskopane duplje. Onda je umro otac. Vrućine su bile jezive, rekoh već. Sve to mala mama nije mogla znati jer joj nismo rekle jer, kao ni nas dvije, pojma nije imala o životu hrčaka u kaveznim uvjetima. Pa je, s nježnošću u srcu, kupila malog zlatnosmeđeg jedinog preživjelog glodara da pravi društvo njezinom Tommyju. [2]

Ne znam zbog čega ovo pišem. Ne znam kakve to veze ima s mojim djelomično dobrovoljnim, i djelomično prisilnim, progonstvom. Ne znam zašto me ti hrčci podsjećaju na život u ratu i na život u miru. Žderu li se to oni iz ljubavi ili da bi opstali. Ne znam. Naslućujem samo zlokobnu nit koja nas spaja; negdje na dnu mozga, vidim ozračeno polje u kojem nam se duše dotiču. Nama, nazoviljudima i njima, nazovištakorima. [3]

 

 


 

 

[1] Bio je rujan i s Amrom sam, gurajući plava metalna kolica, krenula u obilazak tuđih dvorišnih skladišta, kao što sam gotovo svake subote i nedjelje mog prvog iseljeničkog ljeta obilazila smetlišta u susjedstvu umjesto da ležim na bijelim i glatkim pločama pod stogodišnjim borovima rovinjske Punte okružene otocima i modrinom neba i mora, odakle pogled dopire do Venecije kad je vedro; obilazila sam smetlišta i vraćala se dahćući zbog vlage u zraku, gurajući plava metalna kolica iz kojih su ispadale stvari od kojih se mnoge kasnije pokazaše nepotrebnima, obilazila sam tuđa smetlišta, sama sebi sličeći na kotlokrpu koji samo što ne poviče: Popravljam šerpe, lonce i stare kišobrane. Pod krošnjom javora čije se tamnozeleno lišće već počelo čudesno mijenjati u plamenocrvenu, što je nagovještavalo bar svježije noći ako ne i ugodnije dane, ugledala sam, tik pokraj ceste, malu žuto-bijelu knjigu, zasigurno bačenu. Nisam stigla ni sagnuti se i knjižicu otvoriti, s njenih korica već gledao me je, ni manje ni više - Skvorecky. S korica te jeftino opremljene knjižice u papirnom povezu, Skvorecky je velikim crnim slovima upozoravao: Zora. Med i krv. Ravnodušan prema povijesnoj zbilji nacije i grada, obratila se meni, osamnaestogodišnjaku na rubu jednog ograđenog europskog polja, gdje je smrt sve manje ekstravagantna, a sve više skromna. Stajao sam leđima okrenut fasadi tog fin de siecle hotela.

Znala sam da je Skvorecky u Torontu i ta spoznaja ležala je gurnuta na dno moje polusvijesti dugo, čekajući da joj tu, na jednom sasvim drugačijem, mentalnom smetlištu, postane tijesno. Čekajući trenutak kada će, u nedostatku vanjskih uporišta za prevladavanje zbilje, izaći iz moje glave i uputiti se u Ulicu Sumach broj 292.

Tek pet mjeseci kasnije (kada sam se jedne večeri spremala na javno čitanje odlomaka iz ovog teksta u malom rubnom kazalištu u središtu Toronta), usudila sam se žutu knjigu otvoriti. Znala sam, odmah sam znala, da ću se dobronamjernoj i naivnoj, znatiželjnoj i blaženo ignorantnoj kanadskoj publici predstaviti riječima Skvoreckog, riječima napisanim u Torontu 1977., kada je proteklo već devet godina kako je, poslije ulaska ruskih tenkova u Prag, Skvorecky zauvijek napustio svoju Čehoslovačku, svoju zemlju na rubu jednog ograđenog europskog polja1:

Za mene, literatura je vječito puhanje u trubu, pjevanje o mladosti kada mladost u nepovrat prođe, pjevanje o domovini kad se u shizofrenim vremenima nađeš u zemlji s onu stranu oceana, u zemlji ma koliko gostoljubiva i prijateljska ona bila – u kojoj ti srce nije, jer si na njezine obale suviše kasno doplovio. [1]

 

[2] Naknadno sam pročitala sljedeću priču:

Već prilično stari, Salvador Dali i njegova žena Gala, odlučiše nabaviti kunića. Kunić bješe vrlo umiljat i svuda ih je po kući pratio. Dali i Gala veoma su voljeli svog kućnog ljubimca. Kad su jednom morali na duži put, večer uoči odlaska, razvila se među njima duga i ozbiljna raspra - kuda i što s kunićem. Povesti ga bilo je isključeno, a povjeriti nepoznatim ljudima nimalo zgodno jer, u sličnim prilikama kunić bi se jako uznemirio. Sutradan, pred put, Gala je spremila objed, a Dali je u jelu uživao dok iznenada nije shvatio da zapravo jede svog ljubljenog kunića (u dunstu). Otrčao je u kupaonicu i dugo je povraćao. Gala, s druge strane, ostala je za stolom blažena i sretna. Voljena životinja, dospjevši u njezinu nutrinu i odande gotovo milujući je, stapala se ne samo s njezinim tijelom, već i s čitavim njezinim bićem. To proždiranje voljene kreature bješe najbolja potvrda velike, nesebične ljubavi. U poređenju s ovakvim stapanjem dvaju tijela, spolni akt činio se Gali smiješno profanim činom. [2]

 

[3] Čujem jeku Krležinih riječi:

Štakor nije čovjek, nego štakor: ima svoj tavan, svoje klipove, svoje nagone, svoja crijeva, svoje radosti, a nije čovjek. Nije umoran, bolestan, prljav, gadan čovjek! Ne kreće se po ratovima, nije predmet u Galiciji, nego nekakav subjekt na svome tavanu, štakor među sebi ravnima!

(U logoru, čin I.) [3]

Borut's Literature Collection http://www.borut.com/library/texts/
Created: 1999-08-30 Modified: 2000-07-31 http://www.borut.com/library/texts/drndic/marija/trava.htm