This page was prepared according to the SSLL encoding guidelines (http://www.borut.com/ library/ write.htm). Recommended viewing tools for readers, as well as authoring tools for web publishers are listed on SSLL tools page (http://www.borut.com/ library/ tools.htm). For viewing this document off-line, please consult viewing notes (http://www.borut.com/ library/ texts/ viewing.htm).

Daša Drndić: Marija Czestochowska još uvijek roni suze
ili
Umiranje u Torontu
("Adamić", Rijeka - "Arkzin", Zagreb, 1997.) [excerpt]

OMLET, VERSACE I PRODAVAČ DUGMADI

Toronto je sav u enklavama. Dobro, i u parkovima. Enklave, to su područja nastanjena manjinama. U Torontu ima preko sto pet manjina, a stvaraju se i nove. Okružene nevidljivim crtama, zidovima i žicama razdvajanja i veoma vidljivim šarenilom običaja i jezika, te manjine postaju većina. Ono malo teritorija što preostaje u sredini, to pripada većini koja se polako pretvara u manjinu. Pa, kako u sličnim, povijesno nam znanim okolnostima biva, tako se smanjena većina zna popišmaniti. A kad se popišmani, prigrli svastiku umjesto pružene ruke.

Yorkville, četvrt (enklava) u središtu srijede Toronta, toliko je dirljiva imitacija duha Europe, da se mora zavoljeti. Kanađani su u principu dobra škvadra, pomalo blentava i s velikim kompleksom manje vrijednosti u odnosu na staru, dekadentnu Damu. Zato se Yorkville nalazi u svim vodicima kao turistička atrakcija grada. U vodicima će vam reći da posjetite i muzej cipela, "Bata". Tu se duše srodne onoj gospođi Imelde Marcos, potpuno raspamete. Toronto je kao dječji crtež. Toronto je tako čedan!

Tako i taj Yorkville. Rodio se 1853. kao selo okruženo drvećem i livadama. "Već" 1960. "djeca cvijeća" iz okolnih predgrađa trče mu u zagrljaj jer on im dopušta da na njegovim uskim ulicama pjevaju i piju i glasno se ljute na zločesti odrasli svijet, pogotovo na neki. Gordon Lightfoot i Joni Mitchell nastupaju u kafićima, antivijetnamske demonstracije su svakodnevica. Yorkville nakratko postaje glavni grad hippiea, kanadski Haight-Ashbury. Navečer bi se onda, lijepi preplašeni buntovnici zadnjim vlakom vraćali u stroge i čedne kršćanske živote svojih obitelji. Još tada, jesti vani smatralo se svetogrđem, ulični kafići bili su zabranjeni, a javne izložbe i predstave, egzotične pojave sumnjive rabote.

Onda, osamdesetih, Toronto počinje rasti. Yorkville su odmjerili bogati i otmjeni. Hermes, Courreges, Cartier i Turnbull & Asser obnavljaju njegove maltene od dasaka sklepane viktorijanske kućice i u njih smještaju svoje boutiques. Nešto kasnije pridružuju im se Yves St. Laurent, Calvin Klein, Armani, Benetton, Versace, Harry Rosen, Krizia, Valentino, Gianfranco Ferre. Otvaraju se restorani i kafići, kao primjerice Il Posto, Jacques Omlettes (tu se jedu francuska jaja za deset dolara), Ballair Cafe (čaša vina, sedam), Le Trou Normand (jeftino). Kad je Yorkville skupo odjenuo i dobro nahranio Torončane i njegove goste, pripustio ih je u svoje galerije i antikvarijate.

Ljeto je. U Yorkvilleu sve pulsira umiveno i otmjeno. Znam gdje ću naći galeriju Mira Godard, a u njoj Motherwella, Larryja Riversa, Franka Stellu, Lipchitza; blizu je i Galerie Dresdenere, Evelyn Aimis i Nancy Pools's Studio. U njima vise Warhol, Rauschenberg, Safdie, De Kooning. Irena Klar je u Hollander York Gallery, a John Walsh kod Kinsman Robinsona. Ali ja sam krenula kod prodavaca dugmadi.

Devedeset i sedam mu je godina. Iz Njujorka nije došao jer ga nervira u kolicima se petljati oko stepenica gore-dolje. S Time/Life nebodera radije gleda u daljinu i sad već samo u mislima, škljoca. I sjeća se.

Bio je nikakav prodavač dugmadi. Umjesto da prodaje, prčkao je oko leća fotoaparata koji je dobio na poklon, pa ga je gazda izbacio. Njemu je laknulo. Bio je slobodan. Bio je slobodan Židov u Njemačkoj. Slobodan strijelac na plesačice, na prosjake, na lica, na ulice. Postaje poznat i tražen fotograf. Ranih tridesetih godina počinje njegovo putešestvije po svijetu. Bilježi za sebe, još uvijek ne znajući da bilježi i za povijest. Velike količine dugmadi zauvijek iščezavaju iz njegovog života. Prema tom odjevnom detalju, koji većina nas koristi i ne primjećujući ga, on gaji čudnovatu i prigušenu nježnost. Ta nježnost, svakodnevno se kao eho javlja iz njegove nutrine i podsjeća ga kako je sve počelo.

Godine 1930. u Berlinu slika djevojčice u baletnoj školi, u Parizu muškarca s lutkom u ruci kod ulice St. Denis, probu Labuđeg jezera u Operi. Zatim, 1931., iz Pariza (gdje ostavlja skitnicu u javnoj kuhinji katedrale Notre Dame), odlazi u Volendam, Nizozemska, gdje druguje sa studentima slikarstva (1932.). Vraća se u Berlin ovjekovječiti Jaschu Heifitza kako dirigira Berlinskom filharmonijom, potom odlazi u St. Moritz (Konobar na klizaljkama). Godine 1933. na premijeri je u milanskoj Scali, ponovno snima balerine, ovoga puta milanske, kočijaše i siromahe, fotografira mlade časne sestre u Torinu, u Njujorku 1934. - francuske pudlice na Petoj aveniji i u Veneciji, iste godine, prvi susret Hitlera i Mussolinija. Onda, u Tannenburgu, u Njemackoj, Hitlera na pogrebu Von Hindenburga. "Associated Press" šalje ga po hitnom zadatku u Ženevu, da na skupu 15. lige nacija, "uhvati" Josefa Goebbelsa kako veliča mudrost i snagu svog Führera. U prvom redu stoje reporteri i postavljaju pitanja. Goebbels se smijesi za kamere. Potom svi odlaze. On podiže aparat, Goebbels ga fiksira. U izoštrenom oku aparata i u oštrom oku Goebbelsa zatitraju kobne odluke. Godine 1935. Albert Eisenstaedt napušta Njemačku zauvijek. Uspio sam sve ponijeti. Tri godine kasnije, završio bih u peći, često je kasnije govorio.

Preko Pariza stiže u Njujork u pravo vrijeme. Po ugledu na popularne njemačke foto-magazine, Henry Luce sprema se lansirati danas već povijesni "Life Magazine". Eisenstaedt postaje jedan od prve četvorice angažiranih fotografa. Ostalo već ne spada u bajku. S preko 2.500 fotografskih priča i 92 naslovne stranice američkog vodećeg magazina u svom dossieru, Eisenstaedt do danas ostaje ocem suvremenog fotonovinarstva. U njegovim kolekcijama nalaze se glamurozna Marilyn Monroe, otmjena Katharine Hepburn, raskošna Sophia Loren, te tajanstveni Clark Gable. Od političara, osim već spomenutih Hitlera, Mussolinija, Goebbelsa, Eisenstaedt snima Kennedyeve, Churchilla, Clintona. Tu su Hemingway, Robert Frost ali i izbjeglička djeca, lutkarske i ine predstave, tvorničke hale, pa Leonard Bernstein, George Balanchine, pa ulica, pa fratri. I tako gotovo bez kraja.

Circle Gallery također je u Yorkvilleu. Kako joj ime kazuje, to je galerija u krugu. U njoj razgledaš i kružiš. Kružiš oko svemira Alberta Eisenstaedta i više ne znaš vrti li se to čitavo dvadeseto stoljeće oko tebe, a ti u njegovu središtu, ili, kao po kakvoj zamišljenoj orbiti, putuješ kroz povijest uhvaćenu u trenutku njenog stvaranja pritiskom na dugme visprenog prodavača dugmadi.

Eisenstaedt nikada nije bio u Torontu. Circle Gallery nema stepenice za njegova kolica. Propustio je tako posljednju izložbu u životu. Umro je 24. kolovoza 1995., nešto više od mjesec dana nakon njenog zatvaranja.

Borut's Literature Collection http://www.borut.com/library/texts/
Created: 1999-08-30 Modified: 2000-07-31 http://www.borut.com/library/texts/drndic/marija/omlet.htm