This page was prepared according to the SSLL encoding guidelines (http://www.borut.com/ library/ write.htm). Recommended viewing tools for readers, as well as authoring tools for web publishers are listed on SSLL tools page (http://www.borut.com/ library/ tools.htm). For viewing this document off-line, please consult viewing notes (http://www.borut.com/ library/ texts/ viewing.htm).

Milovan Danojlić: MUKA S REČIMA
(Biblioteka XX vek, Zemun 1990)

DODATAK (1990):

Pisac i jezik

1

"Uče jezik svoj da govori laž."
Knjiga proroka Jeremije, IX, 5.

Godine 1977. objavio sam jednu knjigu ogleda; nju su mnogo bolje razumeli oni koji su je napadali od onih koji su je dobrodušno hvalili. Misao-vodilja te knjižice je prosta. Jezik tekuće politike je ružan i nerazumljiv, pun nasilničkih obrta i divljih nelogičnosti, ali se taj jezik ne može popraviti. Jedino takav, on je funkcionalan. Njegovi korisnici nemaju izbora: lažno misle, naopako deluju, pa tako i govore.

Jedan broj čitalaca shvatio je moje delce kao čin negodovanja protiv zagađivanja govora. Ono se, donekle, i tako može shvatiti. Meni je, međutim, jezik bio sporedni, usputni povod raspravljanja. Uzeo sam ga kao polje na kojem je mogućno pratiti delovanje jednog drugog, ozbiljnijeg zla.

2

Potom su me počeli uvrštavati među ljude bolno zabrinute za čistotu i zdravlje srpskohrvatskog jezika... Ja, zabrinut? Dobro, možda, svakako... Zazirem od kvaritelja, ali isto toliko od prostodušnosti i jednomislenosti jezičkih čistunaca, koji se odupiru kvarenju.

Da li čovek koji urla, bunca, plače, kune ili izdaje surova naređenja kvari jezik? Ne, nipošto; on samo primereno izražava svoja neobična raspoloženja i osećanja. Tako je i sa političkim jezikom. Govor je lep kad može i treba da bude lep; kad mora, on je rugoban; a funkcionalan je u svakom slučaju.

Sa govorom se dešava ono što se već dogodilo na drugim stranama, i u našem duhu. Pomerili smo se s mesta na kojima su naši preci vekove vekovali. Iz dubina narodnog života izronili smo na svetlost modernog doba. U početku smo se tom pomeranju i preseljenju radovali. Od napretka smo očekivali čudo. Onda uvidesmo da nećemo stići predaleko, i počesmo žaliti za izgubljenim. Za prirodom, za porodičnim gnezdima, za lepim jezikom. Mučan nam je govor naših učitelja i predvoditelja, pa prostu narodnu reč doživljavamo kao melem. Natrag, narodu!

A natrag se ne može. Narod nije onamo gde je pre pedeset ili stotinu godina bio. Narod, možda, više uopšte i ne postoji! Njegove pesme i priče mogu nas, donekle, nadahnjivati; glavne zadatke moramo rešavati sami, nezavisno od njega, a ponekad i opirući mu se.

Kad kažemo narod, mi i dalje mislimo na ratare i pastire. A šta ćemo s onom drugom, obrazovanijom, ili bar snalažljivijom njegovom polovinom koja se slegla u gradove, zauzela mesta po fabrikama i kancelarijama? Sve je to narod. Narod sam, čak, i ja.

3

Duh jezika je idealistička kategorija, nešto što se zasniva na intuiciji i osećanju. U obrazlaganju osećanja ne valja biti glasan, ni odveć isključiv. Jedno osećanje vredi koliko i drugo.

Dobar jezički sluh se prima od naroda, ali se taj nauk docnije razvija, oplemenjuje, proverava na sve težim i složenijim zadacima. Duh ratarskog i pastirskog jezika nije bio dovoljno delatan da bi prodro u moderne državne ustanove, u tvornice, u vođenje javnih poslova.

Narodni jezik je sočan. Sočnost je značajna stilistička vrlina, ali ne i jedina vrlina. Jednako su važne primerenost i tačnost izražavanja; u jednoj prilici valja biti sočan, u drugoj suv kao krivični zakonik.

Govor nam se ispostio onoliko koliko nam se život ispostio.

Mnoge lepe reči iz Vukova Rječnika u današnjem su govoru i pisanju neupotrebljive.

Još se nađe pokoji pastir ili ratar čiji govor puca od zdravlja. Samo, kako da njegov jezik sebi postavimo kao uzor i meru? Mi ne živimo čobanski, ni ratarski. Mi smo od takvog života pobegli, a ovamo, uzdišemo za čobanskom leksikom! To ne ide; to je licemerno.

Što se lepše govori, ružnije se živi.

U zagovaranju povratka narodskom jeziku brzo se stiže do neudobnih konzervativnih stanovišta, ili se zapada u maloumne protivrečnosti. Govor onog dela naroda koji nije stigao da se uključi u civilizaciju nije pogodan da se bilo kome pokazuje kao mera.

Vuk nema odgovora na pitanja koja nas danas muče. Možemo se zapitati kako bi on, u određenom slučaju, postupio. Verovatno bi se posavetovao s Kopitarom! Vuk je zahvatao iz naroda, ali je normu tražio dalje, drugde.

Što se leksike tiče, izlaz je u kovanju i izmišljanju. Jezičko pronalazaštvo nam je zatajilo. Hrvatski pisci, s promenljivom srećom, kuju nove reči. Srpski se ustežu.

4

Govor se ubrzao. Sintaktički obrti su smeliji, ritam življi, povezivanja brža. Štedi se, gde god se može. Vinaver bi se tome radovao; ali mi, mi pišemo protestna pisma novinama! Mladi fudbaleri, koji su svojim družinama dali imena Lukavi mačori, Severni đavoli, Blek Džek, Sačuvaj Bože, Orlovo sokače, Kam Romi, Bruklin Bridž, Napalm, I danjom i noćom, Živac, Dželati, Parni valjak, Mi pa mi, Šut u but, Atak na batak, Hemijsko čišćenje, No pasaran, doživeli su grdnju u Politici i Raskovniku. Ja mislim da zaslužuju pohvalu. Kako su oni sve to živo iskovali! Šut u but! Pun pogodak... Čovek koji tako misli i zbori bliži mi je, po jezičkom osećanju, a verovatno i po drugim uverenjima, od onog što, u zanosu rukovođenja, rasteže i gusla na nekom tamo kongresu...

Strani uticaj? Što da ne! Na obrazovanima je da utvrđuju granice iza kojih strani uticaj postaje poguban. Naš govor ne trpi reči koje se opiru menjanjima po padežima. Reč šou je, recimo, neprihvatljiva: ne znamo šta bismo s njenim kosim oblicima. Šou, šoua, šouu — ne ide... Treba znati da ne ide, i zašto ne ide, i objasniti onima koji ne znaju.

5

Pobeđuje leksika jače sredine, boljeg proizvođača, hrabrijeg vojnika, važnijeg učenjaka. Da su kompjuter izmislili Srbi, širom sveta bi se pročula reč ratchunar. Srbi su izmislili Božićevu kočnicu, kompjuter nisu. Skovali su svoju reč za to čudo tehnike, ali kasno. Tuđica je pobedila, i to u engleskom izgovoru. I pravo je.

Reči dolaze sa stvarima, umiru sa njima. Koliko vrsta jabuka danas, u Srbiji, znamo? Raspitao sam se kod Dobrila Nenadića; on, kao agronom, obilazi sela oko Arilja. Odgovorio mi je, u pismu, da se po rasadnicima i plantažama gaje delišes, zlatni delišes, prima, blašingold, stark krimson, ajdared, melroze, vel spur, ovil spur, prisila, ričard. Sa sadnicama su uvezene i reči. Slaborodne domaće vrste su se povukle.

Kako bi narod nazvao delišes? Da je uspeo tu vrstu stvoriti, smislio bi neko ime. Dok je bio upućen na svoje, domaće vrste, imao je i naziva u izobilju. Šulekov Imenik bilja, štampan u Zagrebu 1879, popisao je na jugoslovenskom prostoru preko stotinu vrsta jabuka. Adamovača, babljača, banbanica, bedrika, banovka, belica, bikovina, blatnjača, bolančica, božićnica, brašnjavka, budimka - toliko ih samo na b ima! Pa vidovača, vodenika, gorjanika, gospođinka, divljaka, drnjača, dugulja, erdeljka, žetvenika, žutljika, zelenika, zlatija, zobenika, zukvara, ilinjača, ilifanka, jarmenka, jesenka, ješovka, ječmenica, joovača, kolačara, kolubarka, kopljarka, kosovka, kotrljača, kuturača, ledenica, lisica, mađarica, mandofija, maslinka, medunika, mekuša, mirisavka, orljača, okruglica, orovača, ovčarka, pegavulja, pelenka, petrovača, pljuca, pogačica, podrinka, popadija, poskurija, presedača, projara, prlaboke, prutovača, pšeničnica, rebrača, ružmarinka, samoniklica, sitnica, sladunka, srčika, strekinja, tanjirača, trnjanka, tikvača, tvrdokožnica, ciganlija, crvenika, cunavka, čavoljak, čenjača, šarenika, šumatovka.

Reči su tu, ali stablo na kojem su rasle osušilo se.

6

Jezik je sve čime pisac raspolaže, ali prevelika briga za njegovu čistotu ne stoji piscu najbolje. Bdeti i škrtački utvrđivati šta ide, šta ne ide, nije u prirodi našeg posla.

Književnost ne živi od lepih narodnih reči i pametnih, ispravnih misli. Svako se jezičko stanje može književno iskoristiti: loše, možda i uspešnije od dobrog... Direktor iz Razvojnog puta Bore Šnajdera, ili onaj drugi direktor, iz Havelove Audijencije, govore u otrcanim frazama, a kao likovi deluju živo, čak i potresno. U Prustovom delu zablistao je negovani, izbrušeni jezik; u Selinovom se oglasio nepismeni svet predgrađa, pokuljao prljavi argo. Prust i Selin su dva najznačajnija francuska pisca dvadesetog veka.

Biće da nam je jezik, trenutno, izgubljen za neke sadržaje, osećanja i iskustva. Pa lepo: krenimo u ruganje, u sprdnju i parodiranje! Isplazimo jezik svom dobu! Dosta se ono sa nama igralo; vreme je da mu vratimo milo za drago. Lepše je rugati se, nego kukati nad propašću sveta. Svet neprestano propada i obnavlja se, zavisi ko ga, kad i odakle gleda. Propadajući, jezik kadikad hvata nove korene.

Ako je za vajde, dosta smo popravljali svet; vratimo se njegovom prikazivanju. Više se od nas i ne očekuje.

7

Ovo je vreme rušenja, kvarenja i neznalaštva. Samo, ništa nije počelo juče, niti će se sutra završiti. Kvarenje? Šta je divni, pretanjeni francuski jezik, nego iskvareni oblik gordog, carskog, latinskog jezika? Strpljenja, prisebnosti: jezik se i kvarenjem razvija...

Nije jezik kriv što su se neuki domogli odgovornih položaja, što su se niski uzvisili a visoki unizili. Reči su samo odslikale pometnju koja se u glavama i u ustanovama dogodila. Stvar se može gledati i sa vesele strane. Jedno vreme nam je predsednik Akademije nauka bio nepismen čovek. To nije tema za kuknjavu, već za komediju.

8

Previše se govori, prekomerno se piše, mnogo se objavljuje. Toliko je novina, časopisa, nedeljnika i mesečnika, televizijskih kanala i radijskih talasa, prvih, drugih i trećih programa, opštinskih biltena i fabričkih listova, izveštaja i referata, koje iz dana u dan valja nečim ispunjavati... Bilo čime! Što bezopasnijim i nevažnijim sadržajima, to bolje.

Čovek je prinuđen da govori i kad mu se ne govori. Da piše, kad mu se ne piše. Dnevne novine, listovi, časopisi i referati ne čekaju nadahnuće. Izgovorena bez veliko razloga — to jest bez nadahnuća — svaka se reč obesmišljava.

Crv sumnje pao je baš na njega, pa je uskoro uhapšen,

stoji u NIN-u od 18. III 1973. Nesrećni novinar, u kakvoj li je brzini to morao napisati! Nedeljno dva članka, godišnje dve knjige, dok na kraju iz neba ne počnu padati crvi sumnje!

Zgodna je i ova besmislica iz Politike od 15. X 1978:

Kad kažemo i napišemo "događaj" obično mislimo na nešto opipljivo i zvučno.

Naravno, događaj može biti i bezvučan: upravo se, veli člankopisac, pojavila knjiga jednog političara, koja se može smatrati događajem!

U osnovi ovih maloumnosti ne leže puka nepismenost i spisateljska nespretnost. Nije problem u pismenosti, već u poštenju. Nepošteno mišljenje gubi kontrolu nad rečenicom, upada u spor sa logikom i smislom. Verujem da je inokosni poslovodni organ isto toliko nekoristan u privredi koliko je u jeziku ružan.

9

Nisu važni grešitelji: njih je uvek bilo i mora ih biti. Važno je kako se na greške gleda, kako ih javnost prima.

Naša ih prima ravnodušno. Oni koji bi trebalo da brane normu, ćute.

Eto zašto je pisac, rođeni prekršitelj pravila, danas prinuđen da podržava normu. Kad nema nikog drugog, mora on. Jer, ako se u običnom sporazumevanju ne poštuju pravila, onda stvaralačko odstupanje od njih gubi svaki smisao.

Nemamo umnih konzervativnih duhova, koji bi branili osnove. Prevelika je sloboda neznalaštva, prejak zamah neodgovornosti. Naučne i prosvetne ustanove povlače se pred neznalicama, ili su pale pod njihovu vlast.

Kad je Marko Ristić, oko 1965, opomenuo jednog junošu da je prvi uslov pisanja poznavanje značenja upotrebljenih reči, čuli su se povici: to je preživelo, to je bogdanpopovićevština! Mene je to podstaklo na čitanje Bogdana Popovića, čije spise dotle nisam poznavao. Svideli su mi se, ti spisi. Nadrealisti su ih, pre rata, ismevali. Nisu mogli pretpostaviti da će se, kao ishod njihova rušilaštva, jednog dana pojaviti smelo neznalaštvo i praznoglava brbljivost. Kad su videli do čega je došlo, zavapili su za Bogdanovom strogošću. Dockan.

Bogdan je, kažu, kočio mlade talente. Tražio je od svojih đaka da mu u 152 reči opišu pijacu. Ko ne bi uspeo, dobijao je slabu ocenu. Time je, po mišljenju nekih zbrkanih glava, ometao razmah talenata.

Kamo sreće, kad bi i danas postojao jedan takav kočitelj, koji bi ometao razmah gluposti! Bogdan Popović nije sprečio ni Rastka, ni Nastasijevića, ni Vinavera, ni Crnjanskog, da pišu kako su hteli, to jest, ne obazirući se na školska pravila. On je branio štetočinama da ovladaju prostorom pisane reči. Bio je to jedan vrlo prosvećen i istančan srednjački duh, koji se opirao divljanju niščih. Uman konzervativac, svestan opasnosti koja kulturi preti od plitkoumnih rušitelja.

Daroviti ljudi su, naravno, išli svojim putevima.

Na slobodu imaju pravo najjači, koji ruše da bi gradili, koji znaju zašto ruše, i šta žele da grade.

Ostali valja da se drže pravila.

10

Najmanje što se od pisca očekuje, jeste da alatku održava u ispravnom stanju. Nesposoban da izmeni ustrojstvo sveta i prirodu čoveka, ostaje mu odgovornost prema jeziku, svom jedinom imanju i oruđu.

U pisanju je sve dopušteno, osim aljkavosti i nesvesnog obezvređivanja reči.

Književnost koja ne veruje u svetost jezika, u sebe ne veruje.

11

Svako od nas ima dara onoliko koliko mu ga je višnja sila dala. Za snagu svog talenta nismo zaslužni, za njegove nedostatke nismo krivi; odgovorni smo kako dar upotrebljavamo.

Svejedno počinje li kao usamljenik, rušilac, odbeglica ili žestoki krčilac novih puteva, pisac kad-tad oseti da nije onoliko sam i ničiji koliko je želeo i mislio da jeste.

Hteo ne hteo, on se s vremenom sve jače uključuje u zajednicu živih i mrtvih, koji su mu pripremili jezik. Kojim god pravcem da krene, ubrzo će naići na svoje prethodnike, roditelje i učitelje.

Domovina mi je tamo gde reči žive najrazumljivijim životom.

Jao onome ko je bukvalno nov, ko se ni na koga ne nadovezuje!

12

Nezadovoljan zbog nekih mojih zapažanja o birokratskom jeziku, jedan naučni istraživač (sa titulom i državnom platom, dabome!) napisao je da jezik Ive Andrića

uza sve pohvale koje mu se mogu pripisati, nije primenjiv za novine, radio i televiziju, za sastanke radničkih saveta, za projekte i elaborate, za izveštaje i propagandne poruke, za političke govore i zborove, za novinarske vesti i članke, za naučna saopštenja i tako dalje.

Dobar jezik, znači, "nije primenjiv" ni u jednoj oblasti javnog i društvenog života! Znači li to da u novinarstvu, pravnoj nauci, politici i propagandi ne važe obaveze prema brižljivom i tačnom izražavanju?

Ako tvrdnja ne znači to, ne znam šta bi drugo mogla značiti...

13

Tvrdnja je izrečena u nečemu što je htelo da bude naučno saopštenje; izneo ju je doktor književnih nauka.

Hvale vredni Andrićev jezik ne može se, prema tom učenjaku, upotrebljavati na sastancima radničkih saveta. Zašto? Koje su njegove odlike koje bi smetale govorniku pri javnom istupanju? Jedrina? Prirodnost? Jednostavnost? Nepretencioznost? Narodna osnova?

Autor verovatno misli da se građa, koja se razmatra na sastancima radničkih saveta, ne da izraziti običnim ljudskim govorom. Ako je to tačno — a nije isključeno da jeste — ko je, kad i zašto naterao ljude da o takvim pitanjima raspravljaju? Zar je mogućno da u novinarskim vestima i člancima, naučnim saopštenjima i tako dalje, lepota, logika i jasnoća kazivanja nemaju šta da traže?

Podrazumevajući zaključci ovakvog umovanja vrlo su neprijatni. Ne verujem da ih je doktor književnosti bio svestan.

Njegov cilj je bio mnogo jednostavniji: pokušao je da za politički žargon izbori status tehničkog jezika. Samo se tako može opravdati i ozakoniti njegova rugobnost i nedostupnost. Na sastancima se ne govori jasnim jezikom, ali za to nisu krivi govornici, već posebnost građe koja se izlaže. U politiku čovek valja da se uputi, onako kao što se upućuje u jezik informatike.

Korak dalje, pa ćemo doći do zaključka da politika nije za svakog!

Neobično shvatanje demokratije.

Nauka je nekad tumačila svet; zatim je pokušala da ga menja; danas ga smerno prihvata i uzdiže, takvog kakav je.

14

Andrićev jezik "nije primenjiv" za naučna saopštenja.

Da li je to bar tačno?

Zavisi, na kakvu se nauku, i na koje se naučnike misli.

Cvijić, Čajkanović, Slobodan Jovanović, Mika Petrović Alas, Ćorović, u novije vreme Samardžić i Mihaljčić, ostavili su pravne rasprave, istoriografske radove, udžbenike, monografije, pa i novinske članke, koji stoje kao uzor dobrog pisanja.

Zatim su se merila promenila. Došla je sumnjiva nauka, i lažni naučnici, koji su počeli udešavati, iskrivljavati i natezati činjenice, da bi dokazali nedokazivo, potvrdili nepostojeće.

Jezik takvo nasilje nije mogao mirno podneti: izobličio se.

15

Ima nas koji verujemo da bi nam Andrić, upravo on, morao vazda stajati pred očima.

Od Vuka i Daničića, do Isidore i Vinavera, bilo je i zavodljivih stilista, veštijih majstora. U Andrićevu odnosu prema jeziku ima, međutim, neke đačke prilježnosti, žarke smernosti. On je sav od rešenosti da se jeziku služi; da se poštuju pravila. Kad je nadahnuta, njegova rečenica vredi suva zlata (vidi prvu iz Mosta na Žepi!). Kad nije nadahnuta, opet nešto ostane: tačnost bez krila, pažljivost koja hrabri. Pažljivost se može od svakog tražiti.

Reklo bi se da je Andrić ispisivao svaku reč sa gotovo teskobnom obazrivošću. Pitao se: hoće li izdržati teret? Nije li preslaba, ili prejaka, za ono što joj se poverava?

Teško je odrediti, dokle nas reč služi, odakle nas počinje vući u prazninu.

16

Svaku je reč pleme stolećima kovalo, krvlju i životom je plaćalo.

Pisanje: napeto osluškivanje i hvatanje tih preliva, koji su tajni život reči.

Pisanje: delotvorno povezivanje odjeka i smislova.

Nemoć reči kao da dolazi po onom najvišem zakonu, koji ograničava sve naše težnje — misaone, fizičke, spoznajne, biološke. Ta nemoć sapinje, i izaziva.

Nesaopštljivi smo, dakle: neiscrpivi smo. Najvažnije nikad nećemo reći: to je ono što daje smisao pisanju.

Ograničeni, savladani, klonuli, ponekad upravo u stanju krajnje nemoći osvojimo jasan izraz: srećan odnos između reči, i potrebe govorenja.

Kleknuti, da bismo bili bliže.

17

— Moja penzija ne odgovara za prasetinu. — kaže starica, u čekaonici ambulante.

Čitao sam novine i trgao se; privukla me je neobičnost kazanog. Razgovor sam slušao sa pola uva, i sad pokušavam da se prisetim, o čemu se govorilo.

Odgovarati i ne odgovarati za prasetinu... To je moralo biti nešto u vezi sa bolestima. Jedan glas je preporučivao različite trave. Drugi se javio da je sve isprobao, ali ne vredi. Taj, drugi glas je bio staričin. Umešao se treći glas. Objavio je da je i od te, i od svih drugih bolesti, najbolji lek pečena prasetina! Pritom se ružno, slavodobitno nasmejao. Kao da je Prasetina neka njemu dobro znana ženska, koju samo on poznaje, i čije spominjanje izaziva golicava sećanja.

Starica je odgovorila:

— Moja penzija ne odgovara za prasetinu!

Glas joj je zvučao ljutito i iskreno.

Glas bahatog savetodavca je, na to, prešao u pevucavo mrmljanje. Naduvenost se povlačila ispred gole istine.

Zašto me je taj iskaz naterao da iziđem iz puževske ljušture u kojoj sam, zabavljen novinama, dremuckao?

Svakako, zbog onog odgovarati za.

To se tako ne govori, ali se, à la rigueur, može reći. Netačnom upotrebom predloga postignut je jak učinak. Reč je tresnula, i razbila led ravnodušnosti, kojim se bejah oklopio.

18

Važnije su mi reči od stvari.

U ozbiljnim, tužnim ili svečanim govorima, iznenadim sebe kako pratim lepe obrte, neobične ili sveže upotrebljene izraze. Takvi obrti i izrazi zanimaju me više od sadržaja koji se izlaže. Jedan srećan sintaktički zahvat u stanju je da me oraspoloži prema inače mrskom sagovorniku. Čim mu je takav obrt potreban, znači da u njegovu duhu nešto istinski živi.

Borut's Literature Collection http://www.borut.com/library/texts/
Created: 1998-02-13 Modified: 2000-07-31 http://www.borut.com/library/texts/danojlic/jezik.htm